Aleksandar Konforti
Restitucija je povraćaj vlasništva ili prava, koji su u prošlosti neopravdano oduzeta određenom licu, grupi građana, čitavoj klasi ili etničkoj grupi. U savremenoj istoriji taj je proces otpočeo nakon političkih promena do kojih je došlo u Istočnoj i Centralnoj Evropi restitucijom imovine nekadašnjih vlasnika koja je oduzeta za vreme nemačke okupacije, kao i imovine oduzete po završetku rata.
Polazeći od Čl. 9 Dopunskog protokola Evropskog sporazuma o ljudskim pravima (Pariz, 1952), u kojem je navedeno da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svog vlasništva, i zalažući se za povraćaj jevrejske imovine, 14. decembra 1995. Evropski parlament je doneo Rezoluciju br. B4-1493/95, kojom poziva zemlje koje još to nisu uradile da donesu odgovarajuće zakonske mere kojima će obezbediti povraćaj imovine jevrejskih zajednica legalnim vlasnicima, u skladu sa principima morala i pravičnosti.
Nakon Drugog svetskog rata u FNRJ je donet Zakon o nevažnosti pravnih pravila donetih pre 6. aprila 1941. i za vreme neprijateljske okupacije do 20. oktobra 1946. Ti zakoni su smatrani nepostojećim, čime je omogućeno vraćanje imovine Jevreja oduzete tokom ratne pljačke.
Vrata restituciji u Srbiji stidljivo su odškrinuta 2003. Zakonom o planiranju i izgradnji, u čijem Čl. 84 je predviđeno pravo korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu ranijem sopstveniku i njegovim zakonskim naslednicima sa pravom da je dozvoljen promet. Međutim, doneti su i zakoni o privatizaciji društvenog kapitala 2001, 2003, 2005 i 2007. godine, čijom primenom je došlo do zloupotrebe i prekoračenja službenog položaja i ovlašćenja čime je naneta velika šteta Republici Srbiji i njenim građanima.
Od 2005. građani Srbije su pozvani da prijave imovinu koju potražuju i koja im je nasilno oduzimana posle Drugog svetskog rata.
Primenom tog zakona i principa naturalne restitucije vraćena je značajna infrastrukturalna nepokretnost, tj. objekti , jevrejskim zajednicama u Subotici i Novom Sadu, a u znatno manjoj meri u Beogradu.
Poseban i najveći problem u primeni tog zakona je imovina zadužbina i fondova, koji su nacionalizacijom postali društvena svojina a kasnije državna. Jevrejska zajednica je upravo u fondovima i zadužbinama posedovala najvredniju imovinu u nekretninama koju je izgubila nacionalizacijom, zbog čega su zadužbine i prestale sa radom.
Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju je stupio na snagu 6. oktobra 2011. i njegov naslov u velikoj meri odudara od sadržaja, jer, mada proklamuje načelo vraćanja u naturi, pretežno se bavi brojnim izuzecima, tako da na kraju proizilazi da osim nešto malo zemlje, neprodatih lokala i stanova u kojima žive pravi vlasnici ništa neće biti vraćeno.
Aleksandar Konforti
Restitucija je povraćaj vlasništva ili prava koja su u prošlosti neopravdano oduzeta određenom licu, grupi građana , čitavoj klasi ili etničkoj grupi. To je proces vraćanja privatnim vlasnicima imovine u naturalnom obliku ili u vidu novčanog obeštećenja koje im je oduzeta na osnovu propisa o agrarnoj reformi i kolonizaciji, konfiskaciji i sekvestraciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji bez adekvatne nadoknade ili na sličan način. Denacionalizacija u usko semantičkom smislu se odnosi na proces inverzan nacionalizaciji a u legislativnom, širem smislu se označava i dekonfiskacija i vraćanje dobara po raznim drugim osnovama,. Njome se ostvaruje jedno od osnovnih ljudskih prava građana opisanih u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija – pravo na slobodno uživanje privatne svojine.
Veliki deo nepravično oduzete imovine ostao je sakriven, znači pravno nevidljiv. Prethodni cilj restitucije je je prvo razotkriti tu imovinu da se njom može raspolagati u smislu povraćaja. Nje ima puno ali se postavlja pitanje zašto je sakrivena. Najčešći razlozi su da ta imovina nije evidetirana blagovremeno i sada stoji iza državne, zadružne ili čak privatne imovine.Kada je reč o Jevrejskoj imovini oduzetoj u tokom Drugog svetskog rata i radi se o 1500 Jevrejskih objekata čiji su vlasnici ubijeni tokom holokausta u Srbiji što predstavlja jedno izuzetno moralno i pravno pitanje. Aktualni napori države su neiskreni i nedovoljni jer će nadležni pokušati stare vlasnike da obeštete novčano ili putem obveznica, budući da je većina njihove imovine već rasprodata. Mnogo oduzete imovine je prodato što je poruka svim investitorima kako država i oni koji njom upravljaju gledaju na privatnu svojinu-imovinu.
Nakon Drugog Svetskog rata donet je Zakon o nevažnosti pravnih pravila donetih pre 6 aprila 1941 godine i za vreme neprijateljske okupacije do 20 0ktobra 1946 godine. Taj Zakon je objavljen 25 oktobra 1946, a njemu je prethodila odluka AVNOJ-a iste sadržine od 23 februara 1945 godine.. Propisi koje je u našoj zemlji doneo okupator smatraju se nepostojećim. Propisi stare Jugoslavije doneti pre 6 aprila 1941 godine izgubilisu pravnu snagu. Njihova važnost se priznaje do aprila 1941 godine.. Za sve pravosnažne presude posle 6 aprila 1941 godine ako su suprotni sa pravom FNRJ, zainteresovano lice je do 3 novembra 1947 godine moglo da traži da se sporni odnos ponovo raspravi po važećim propisima. Pravna pravila Stare Jugoslavije su bila obavezna samo ako su posebnim ukazom Prezidijuma FNRJ proglašena kao obavezna pravna pravila, odnosno ako u pravnoj materiji nema propisa i ako nisu u suprotnosti sa Ustavom.
Ideološki obojeni imovinsko pravni odnosi su počeli da se menjaju od 1995 godine kad je donet Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima kojima je ukinuta društvena svojina i ona postala državna ili svojina fizičkih i pravnih lica. Medjutim problem je da je nezakonito u najvećoj meri društvena svojina jeste iščezla ali ne i teške posledice koje je ona ostavila za sobom, a za koje nije postojala politička volja da se što brže i pravednije otklone. Vrata su stidljivo odškrinuta 2003 godine Zakonom o planiranju i izgradnji koji u članu 84 predviđa pravo korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu ranijem sopstveniku i njegovim zakonskim naslednicima sa pravom da je dozvoljen promet. Isti Zakon izmenjen 2009 godine članom 101 predviđa ustanovljenje prava korišćenja u pravo svojine na neizgrađenom građevinskom zemljištu putem konverzije kao vlasnicima posebnih fizičkih delova objekta- stanova, pravo svojine na zemljištu srazmerno površini tih posebnih delova čiji su vlasnici i to bez naknade. Međutim u isto vreme donosi se Zakon O privatizaciji društvenog kapitala 2001, 2003, 2005 i 2007 u kojim postupcima je došlo do zloupotrebe i prekoračenja službenog položaja i ovlašćenja čime je naneta velika šteta Republici Srbiji i njenim građanima. U velikom broju slučajeva privatizacije državne i društvene imovine velike vrednosti je otuđena a da nadležni u institucijama sistema nisu preduzimali zakonima propisane mere u cilju zaštite državne imovine. Tu se radi o nezakoniutostima koje imaju posledice i u pogledu nacionalizovane, konfiskovane i na drugi način nasilno oduzimane imovine građana, kojima bi trebalo vratiti tu imovinu u skladu sa dugo najavljivanim zakonom o Restituciji.
Od 2005 godine građani su pozvani da prijave imovinu koju potražuju i koja im je nasilno oduzimana posle Drugog svetskog rata, Zakonom o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine. Prilikom procene vrednosti kapitala ( uglavnom interna procena ) nije se vodilo računa da li je preduzeće vlasnik svake pojedinačne nepokretnosti ili je istu dobio od države odnosno, lokalnr uprave i to na korišćenje a ne u svojinu. Drugim rečima, kao imovina je tretirana imovina koja nije bila u vlasništvu subjekta da bi nakon privatizacije kupac vršio promenu vlasništva u javnim knjigama (katastru) na osnovu dokumentacije gde se ne pominju prethodni vlasnici kao ni državna imovina pa se novi vlasnik tako upisivao bez pravnog kontinuiteta i valjanog pravnog osnova. Zakonom o restituciji imovine i obeštećenju koji je donet 2006 godine predviđen je povraćaj imovine pre svega u naturalnom obliku a ako to nije moguće onda u novčanom iznosu,substituciji ili državnim obveznicima.Primenom tog zakona i to naturalne restitucije vraćena je značajna infrastrukturalna nepokretnost objekta Jevrejskim zajednicama u Subotici i Novom Sadu, a u znatno manjoj meri u Beogradu .
Beogradskoj zajednici koja je najveća brojčano kao i sa nacionalizovanim nepokretnostima vraćena je Svečana sala, klupske prostorije i galerija sa stanom od ukupno 650m2 koje se inače nalaze u objektu sedišta verske zajednice. Veći deo navedenog objekta nije mogao biti realno vraćen jer je zaposednut vlasnicima otkupljenih stanova koji su Zakonom zaštićeni u kom slučaju se država obavezala na donošenje podzakonskih akata o obeštećenju putem obveznica a čija primena kasni dve godine.Poseban i najveći problem u primeni tog zakona se odnoi na imovinu Zadužbina i fondova koji su nacionalizacijom postali društvena svojina a kasnije državna. Tu se radi o specifičnom obliku imovine koja voljom legatara ili zaveštaoca postaje nezavini pravni subjekt sa određenim društveno korisnim ciljem kojem ta imovina i prihodi od nje služe. Jevrejska zajednica je upravo u fondovima i zadužbinama posedovala najvredniju imovinu u nekretninama koju je izgubila nacionalizacijom zbog čega su zadužbine prestale sa radom. U restituciji je problem nastao kad verskim zajednicama i Jevrejskoj nije priznato pravo da obnove i naslede te Zadužbine jer im zakon nije priznao aktivni legitimitet budući da nisu bili osnivači i vlasnici.Tumačenje je da i pored toga što je verska zajednica beneficijar-korisnik što upravu čine ljudi zajednice i što je namenjena interesima zajednice nisu vlasnici iste što im uskraćuje pravo na vraćanje i restituciju i bilo kakav oblik obeštećenja. Nacrtom Zakona o vraćanju oduzete imovine obećano je da će se ispraviti velika istorijska nepravda u kojoj će Srbija kao moderna evropska država pokazati da poštuje privatnu svojinu kao važan deo ljudskih prava a radi jačanja pravne sigurnosti i privlačenju investicija kao i o bitnom uslovu za dobijanje statusa kandidata za ulazak u Evropsku uniju. Ključni principi su bili ispraviti nepravdu učinjenu iz ideoloških razloga, ne praviti nove nepravde poštujući legalno stečenu svojinu sadašnjih vlasnika nad traženom imovinom i usklađivanje Zakona sa raspoloživim imovinskim i finansijskim resursima naše države.Predmet vraćanja je sva imovina oduzeta posle Drugog svetskog rata od nekretnina, preduzeća, preko pokretnih stvari do poljoprivrednog i građevinskog zemljišta. To se ne odnosi na pripadnike okupacionih snaga za razliku od rehabilitovanih lica, po pravosnažnoj odluci suda. Ovim zakonom će biti zabranjeno otuđenje tražene imovine, naročito u procesu privatizacije. Pri tome, Zakon daje prioritet vraćanju imovine u naturi a ukoliko nije moguće obeštećenje u formi novca ili državnih obveznica.. Srbija će rezervisati dvesta milijardi dinara ( dve milijarde evra ) kako bi se isplatilo obeštećenje bivšim vlasnicima. Pravo na akontaciju u gotovini vlasnici imaju u iznosu od 10% procenjene vrednosti obeštećenja a maksimalno milion dinara. Primaoci socijalne pomoći primaju akontaciju od 50% procenjene vrednosti obeštećenja. Zakon je najavljen kao deo procesa nacionalnog pomirenja posle burnog i tragičnog dvadesetog veka,
Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju je stupio na snagu 6 oktobra 2011 i njegov naslov u velikoj meri odudara od sadržaja jer mada proklamuje načelo vraćanja u naturi pretežno se bavi brojnim izuzecima tako da na kraju proizilazi da osim nešto malo zemlje neprodatih lokala i stanova u kojima žive pravi vlasnici ništa neće biti vraćeno. Naturalna restitucija se izuzima u pogledu zgrada koje služe : državnim organima, delatnostima zdravstva, obrazovanja , kulture i nauke; nepokretnostima u sastavu preduzeća koja treba privatizovati kao i preduzeća u stečaju; nepokretnosti namenjene za reprezentativne potrebe Narodne skupštine, predsednika Republike i Vlade; nepokretnosti namenjene smeštaju stranih diplomatsko-konzularnih, vojnih i trgovinskih predstavništava; nepokretna imovina koja je prodata u postupku privatizacije kao ni podržavljena preduzeća. Tako veliki broj izuzetaka nema osnova u pravičnosti kao ni opšte prihvaćenom moralu. Specifična ograničenja u pogledu vraćanja se dalje odnose i na neizgrađeno građevinsko zemljište ako je na njemu predviđena izgradnja socijalnih stanova, kao i na zemljište stečeno teretnim pravnim poslom kao i zakup zemljišta zaključen godinu dana pre stupanja na snagu zakona i može da traje i do 40 godina !
Zakonom je predviđena naknada od 500.000 evra vlasnicima kojima se imovina ne vraća zbog pomenutih izuzetaka ali niko ne može dobiti ni približno navedeni iznos. Naime, za novčano obeštećenje je predviđena ukupna suma od 2 milijarde evra koji se se stavlja u odnos sa ukupnim zbirom osnovica obeštećenja. Na osnovu poreskih prijava Poreska uprava je je procenila vrednost oduzete im ovine na na 220 milijarde evra. Ako Ministarstvo finansija u postupku restitucije vrednost oduzete imovine proceni na 50 milijardi evra onda se 2 milijarde dele sa 50 milijardi i dobija se koeficijent 0,04. Kada se dobijeni koeficijent primeni na 500.000 evra dobija se maksimalni iznos naknade od svega 20.000evra od čega se 2000 evra dobija za tri godine a 18.000 evra se otplaćuje tokom sledećih 15 godina u ratama od po 1200 evra godišnje. Vlasnici koji podnesu potpisanu prijavu za povraćaj imovine se stavljaju na nemilost državi jer tim potpisom oni prihvataju sve uslove utvrđene zakonom a po prijemu rešenja o vraćanju, odnosno o malom obeštećenju njihovo pravo svojine prestaje zauvek.
Sve navedeno nedvosmisleno govori da Zakonom o povraćaju oduzete imovine i obeštećenju je nedostajala potrebna politička volja da bi on bio visoko moralan a obeštećenje pravično jer i toliko proklamovano načelo realne Restitucije, je kompromitovano takozvanim Javnim interesom. Ono se odnosi na najvrednije nepokretnosti koje država želi da zadrži za sebe a odnosi se na rezidencijalne nepokretnosti za potrebe Vlade pa preko onih koje se koriste za Diplomatsko konzularne, vojne i ekonomsko trgovačke misije stranih zemalja do objekata koji se koriste za prosvetne, školske, zdavstvene, naučne i muzejske potrebe društva. Posebno ograničenje realnog vraćanja se odnosi na građevinsko zemljište predviđeno za gradnju objekata socijalnog karaktera.Obeštećenje će biti umanjeno u Javnom interesu a utvrđivanje javnog interesa se vrši po posebnom postupku koji je regulisan drugim propisima.
Poslednjih godina, nakon političkih promena do kojih je došlo u istočnoj i centralnoj Evropi pristupilo se restituciji jevrejske imovine oduzete za vreme nemačke okupacije, kao i imovine oduzete po završetku rata. Polazeći od dopunskog protokola Evropskog sporazuma o ljudskim pravima ( Pariz 1952 ) u kome se navodi da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svog vlasništva, i zalažući se za povraćaj jevrejske imovine, 14 decembra 1995 godine Evropski parlament je doneo Rezoluciju pod br. B4 – 1493/95, kojom poziva zemlje koje još to nisu uradile, da donesu odgovarajuće zakonske mere koje će obezbediti povraćaj imovine jevrejskih zajednica i legalnim vlasnicima, u skladu sa principima morala i pravičnosti.Potreba i načela pravične naknade i obeštećenja su određena takođe 2009 godine na Praškojh Konferenciji o imovini iz vremena Holokausta na kojoj je doneta Terezinska deklaracija. Kako se sadašnji Zakon o restituciji pokazao nedovoljan i neefikasan imajući u vidu specifičnost oduzete imovine žrtvama Holokausta radi se na izradi Zakona o vraćanju imovine Jevreja ostale bez vlasnika kao i njihovih naslednika. Ovo iz razloga što je ta imovina više puta menjala vlasnika nakon oduzimanja a često joj se gubi trag u javnoj dokumentaciji koja je nestajala sa vlasnicima ili je sa namerom uništavana.. Nacrtom tog Zakona treba da se olakša identifikacija te imovine koja je raznim eksproprijacijama, otkupom društvene imovine i privatizacijom izgubila svoj prvobitni oblik i formu a samim tim pravnu i geodetsku genezu kontinuiteta. Očekuje se mogućnost lakšeg i jednostavnijeg dokazivanja porekla jevrejske imovine koja je ostala bez naslednika u tragediji Holokausta i njeno pravično vraćanje jevrejskim zajednicama na teritoriji gde se one nalaze.