Duplo golo restitucije imovine Jevreja

Aleksandar Konforti

Restitucija je povraćaj vlasništva ili prava, koji su u prošlosti neopravdano oduzeta određenom licu, grupi građana, čitavoj klasi ili etničkoj grupi. U savremenoj istoriji taj je proces otpočeo nakon političkih promena do kojih je došlo u Istočnoj i Centralnoj Evropi restitucijom imovine nekadašnjih vlasnika koja je oduzeta za vreme nemačke okupacije, kao i imovine oduzete po završetku rata.

Polazeći od Čl. 9 Dopunskog protokola Evropskog sporazuma o ljudskim pravima (Pariz, 1952), u kojem je navedeno da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svog vlasništva, i zalažući se za povraćaj jevrejske imovine, 14. decembra 1995. Evropski parlament je doneo Rezoluciju br. B4-1493/95, kojom poziva zemlje koje još to nisu uradile da donesu odgovarajuće zakonske mere kojima će obezbediti povraćaj imovine jevrejskih zajednica legalnim vlasnicima, u skladu sa principima morala i pravičnosti.

Nakon Drugog svetskog rata u FNRJ je donet Zakon o nevažnosti pravnih pravila donetih pre 6. aprila 1941. i za vreme neprijateljske okupacije do 20. oktobra 1946. Ti zakoni su smatrani nepostojećim, čime je omogućeno vraćanje imovine Jevreja oduzete tokom ratne pljačke.

Vrata restituciji u Srbiji stidljivo su odškrinuta 2003. Zakonom o planiranju i izgradnji, u čijem Čl. 84 je predviđeno pravo korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu ranijem sopstveniku i njegovim zakonskim naslednicima sa pravom da je dozvoljen promet. Međutim, doneti su i zakoni o privatizaciji društvenog kapitala 2001, 2003, 2005 i 2007. godine, čijom primenom je došlo do zloupotrebe i prekoračenja službenog položaja i ovlašćenja čime je naneta velika šteta Republici Srbiji i njenim građanima.

Od 2005. građani Srbije su pozvani da prijave imovinu koju potražuju i koja im je nasilno oduzimana posle Drugog svetskog rata.

Primenom tog zakona i principa naturalne restitucije vraćena je značajna infrastrukturalna nepokretnost, tj. objekti , jevrejskim zajednicama u Subotici i Novom Sadu, a u znatno manjoj meri u Beogradu.

Poseban i najveći problem u primeni tog zakona je imovina zadužbina i fondova, koji su nacionalizacijom postali društvena svojina a kasnije državna. Jevrejska zajednica je upravo u fondovima i zadužbinama posedovala najvredniju imovinu u nekretninama koju je izgubila nacionalizacijom, zbog čega su zadužbine i prestale sa radom.

Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju je stupio na snagu 6. oktobra 2011. i njegov naslov u velikoj meri odudara od sadržaja, jer, mada proklamuje načelo vraćanja u naturi, pretežno se bavi brojnim izuzecima, tako da na kraju proizilazi da osim nešto malo zemlje, neprodatih lokala i stanova u kojima žive pravi vlasnici ništa neće biti vraćeno.

Aleksandar Konforti

Restitucija   je  povraćaj vlasništva  ili  prava koja  su  u prošlosti neopravdano oduzeta određenom  licu, grupi  građana , čitavoj  klasi ili etničkoj grupi.  To  je proces vraćanja privatnim  vlasnicima imovine  u naturalnom obliku ili u  vidu novčanog obeštećenja koje  im  je  oduzeta  na  osnovu propisa o agrarnoj reformi i kolonizaciji, konfiskaciji i sekvestraciji, nacionalizaciji i  eksproprijaciji bez  adekvatne nadoknade ili  na  sličan način. Denacionalizacija u usko semantičkom smislu se  odnosi na proces inverzan nacionalizaciji a u legislativnom, širem smislu se označava i dekonfiskacija i vraćanje dobara po raznim drugim osnovama,. Njome se ostvaruje jedno od  osnovnih ljudskih prava građana opisanih u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima  Ujedinjenih nacija – pravo  na  slobodno  uživanje privatne   svojine.

 

Veliki  deo nepravično  oduzete  imovine ostao  je  sakriven, znači  pravno nevidljiv. Prethodni  cilj  restitucije je je prvo razotkriti  tu  imovinu da  se njom može  raspolagati u smislu povraćaja. Nje  ima  puno ali se postavlja  pitanje zašto  je  sakrivena. Najčešći razlozi su da ta imovina  nije evidetirana  blagovremeno i  sada stoji  iza državne, zadružne ili  čak privatne imovine.Kada je reč o Jevrejskoj imovini oduzetoj u tokom Drugog svetskog rata i  radi se o 1500  Jevrejskih objekata čiji  su  vlasnici  ubijeni tokom  holokausta u  Srbiji što predstavlja jedno  izuzetno moralno i pravno pitanje.  Aktualni napori države  su  neiskreni i nedovoljni jer  će  nadležni pokušati stare vlasnike da  obeštete novčano ili putem obveznica, budući  da  je  većina  njihove  imovine već rasprodata.  Mnogo oduzete  imovine je  prodato što  je  poruka  svim investitorima kako država i oni  koji njom upravljaju gledaju na privatnu  svojinu-imovinu.

 

Nakon Drugog   Svetskog rata donet  je  Zakon o  nevažnosti pravnih pravila donetih pre 6 aprila 1941 godine  i za vreme  neprijateljske  okupacije do  20 0ktobra 1946 godine.  Taj   Zakon je  objavljen 25 oktobra 1946, a njemu je  prethodila odluka AVNOJ-a  iste sadržine od  23 februara 1945 godine..  Propisi koje  je  u našoj  zemlji doneo  okupator smatraju se  nepostojećim.  Propisi stare  Jugoslavije doneti pre 6 aprila 1941 godine izgubilisu  pravnu snagu.  Njihova važnost se priznaje do aprila  1941 godine..  Za   sve pravosnažne presude posle  6 aprila 1941 godine ako su  suprotni sa  pravom FNRJ, zainteresovano  lice je  do  3 novembra 1947 godine  moglo  da  traži da   se sporni odnos ponovo raspravi po  važećim propisima. Pravna pravila  Stare  Jugoslavije su  bila obavezna samo  ako  su posebnim ukazom Prezidijuma FNRJ proglašena  kao obavezna pravna pravila,  odnosno  ako u pravnoj materiji nema  propisa  i ako nisu  u  suprotnosti sa  Ustavom.

 

Ideološki  obojeni imovinsko pravni odnosi  su  počeli  da  se menjaju od  1995 godine kad   je  donet  Zakon  o osnovnim svojinsko pravnim odnosima kojima   je   ukinuta društvena svojina i  ona  postala državna ili  svojina fizičkih  i pravnih  lica.  Medjutim problem je da je nezakonito  u  najvećoj  meri društvena  svojina  jeste iščezla  ali   ne   i teške  posledice  koje   je  ona  ostavila  za  sobom, a   za   koje   nije   postojala   politička   volja   da   se što  brže   i   pravednije  otklone. Vrata   su  stidljivo odškrinuta 2003 godine  Zakonom  o  planiranju i  izgradnji koji  u   članu  84 predviđa  pravo korišćenja  na  neizgrađenom građevinskom  zemljištu ranijem sopstveniku i  njegovim zakonskim  naslednicima sa  pravom  da   je  dozvoljen  promet. Isti  Zakon izmenjen 2009 godine članom  101 predviđa ustanovljenje  prava  korišćenja u  pravo  svojine na neizgrađenom  građevinskom  zemljištu putem konverzije kao vlasnicima posebnih fizičkih  delova objekta- stanova,  pravo  svojine   na  zemljištu  srazmerno površini tih posebnih delova čiji su  vlasnici i  to  bez  naknade. Međutim u  isto  vreme donosi   se Zakon   O privatizaciji  društvenog  kapitala   2001, 2003, 2005 i  2007  u kojim postupcima   je   došlo  do zloupotrebe  i prekoračenja  službenog  položaja  i  ovlašćenja čime   je  naneta  velika  šteta  Republici  Srbiji i  njenim  građanima. U  velikom  broju slučajeva privatizacije državne i društvene   imovine   velike  vrednosti je  otuđena  a  da  nadležni  u  institucijama  sistema nisu  preduzimali zakonima  propisane mere u  cilju  zaštite  državne  imovine. Tu  se  radi o  nezakoniutostima koje imaju posledice i u  pogledu nacionalizovane,  konfiskovane i  na drugi  način nasilno  oduzimane imovine  građana, kojima   bi trebalo  vratiti tu  imovinu u  skladu  sa  dugo  najavljivanim zakonom  o Restituciji.

 

Od  2005 godine građani   su  pozvani da  prijave   imovinu koju potražuju i koja  im   je nasilno oduzimana posle  Drugog  svetskog  rata,  Zakonom o prijavljivanju i evidentiranju oduzete  imovine. Prilikom procene vrednosti  kapitala ( uglavnom  interna procena )  nije   se  vodilo  računa da li  je  preduzeće  vlasnik  svake pojedinačne  nepokretnosti  ili  je istu dobio  od  države  odnosno,  lokalnr uprave i  to  na  korišćenje a ne  u  svojinu.  Drugim  rečima,  kao  imovina   je   tretirana  imovina koja   nije   bila   u vlasništvu  subjekta da  bi  nakon privatizacije kupac  vršio promenu  vlasništva u javnim knjigama (katastru) na  osnovu  dokumentacije gde  se ne pominju prethodni vlasnici kao  ni državna  imovina pa se  novi  vlasnik   tako  upisivao  bez pravnog kontinuiteta i  valjanog  pravnog  osnova.  Zakonom o restituciji imovine  i obeštećenju koji  je  donet 2006 godine predviđen  je  povraćaj imovine pre  svega  u  naturalnom obliku a  ako to  nije  moguće onda  u  novčanom iznosu,substituciji ili državnim obveznicima.Primenom  tog  zakona i to  naturalne  restitucije vraćena je značajna infrastrukturalna  nepokretnost objekta Jevrejskim zajednicama  u  Subotici i  Novom Sadu,  a u znatno manjoj meri u  Beogradu .

 

Beogradskoj zajednici koja  je   najveća brojčano kao i sa nacionalizovanim nepokretnostima vraćena je Svečana  sala, klupske prostorije i galerija   sa  stanom od ukupno  650m2 koje  se inače nalaze u objektu sedišta  verske  zajednice.  Veći deo  navedenog objekta  nije  mogao  biti realno vraćen   jer  je  zaposednut vlasnicima otkupljenih stanova  koji  su  Zakonom  zaštićeni u  kom  slučaju se država  obavezala  na donošenje podzakonskih  akata  o obeštećenju putem obveznica  a čija primena kasni dve godine.Poseban  i  najveći  problem u primeni  tog  zakona   se odnoi na  imovinu Zadužbina   i  fondova  koji   su nacionalizacijom postali  društvena  svojina a  kasnije državna.  Tu  se radi  o  specifičnom obliku imovine koja  voljom legatara  ili  zaveštaoca postaje  nezavini pravni  subjekt sa  određenim društveno korisnim ciljem kojem  ta   imovina  i prihodi  od nje   služe. Jevrejska  zajednica  je  upravo u  fondovima i zadužbinama posedovala najvredniju  imovinu u nekretninama koju je  izgubila nacionalizacijom zbog  čega   su   zadužbine   prestale sa   radom. U  restituciji je problem nastao kad    verskim  zajednicama i Jevrejskoj  nije priznato  pravo da   obnove i naslede  te  Zadužbine  jer im zakon  nije  priznao aktivni   legitimitet budući  da  nisu bili osnivači i vlasnici.Tumačenje  je da i pored  toga   što  je  verska zajednica beneficijar-korisnik što  upravu  čine ljudi zajednice i što  je   namenjena  interesima zajednice nisu  vlasnici  iste što im  uskraćuje  pravo na  vraćanje i  restituciju i  bilo kakav  oblik  obeštećenja.   Nacrtom Zakona  o vraćanju oduzete  imovine obećano  je   da  će   se ispraviti velika   istorijska   nepravda u  kojoj će   Srbija kao  moderna    evropska   država pokazati  da  poštuje privatnu   svojinu kao   važan  deo  ljudskih  prava a  radi  jačanja   pravne   sigurnosti i  privlačenju  investicija kao  i o  bitnom  uslovu  za   dobijanje statusa kandidata  za   ulazak u  Evropsku  uniju.   Ključni  principi  su bili ispraviti nepravdu učinjenu  iz  ideoloških  razloga,  ne praviti  nove   nepravde poštujući legalno  stečenu   svojinu sadašnjih  vlasnika nad  traženom  imovinom i  usklađivanje Zakona sa  raspoloživim imovinskim i finansijskim  resursima naše   države.Predmet   vraćanja   je sva   imovina oduzeta  posle Drugog  svetskog  rata od  nekretnina, preduzeća,  preko  pokretnih  stvari do  poljoprivrednog i  građevinskog  zemljišta. To   se  ne  odnosi  na   pripadnike   okupacionih snaga za  razliku  od  rehabilitovanih  lica, po pravosnažnoj  odluci  suda.   Ovim zakonom će biti   zabranjeno otuđenje tražene  imovine,  naročito  u  procesu  privatizacije. Pri tome, Zakon  daje    prioritet vraćanju  imovine   u  naturi a  ukoliko  nije  moguće obeštećenje  u  formi  novca ili  državnih  obveznica..  Srbija   će   rezervisati dvesta milijardi dinara ( dve  milijarde evra ) kako  bi  se isplatilo obeštećenje bivšim  vlasnicima.  Pravo  na   akontaciju u  gotovini vlasnici  imaju  u  iznosu  od 10% procenjene  vrednosti  obeštećenja a  maksimalno milion dinara.  Primaoci  socijalne  pomoći primaju  akontaciju od  50% procenjene   vrednosti obeštećenja.  Zakon  je   najavljen kao  deo procesa nacionalnog pomirenja posle  burnog i tragičnog dvadesetog   veka,
Zakon  o vraćanju oduzete imovine  i obeštećenju je stupio  na  snagu  6 oktobra  2011 i njegov  naslov u  velikoj  meri odudara  od  sadržaja jer  mada  proklamuje načelo vraćanja  u   naturi pretežno   se  bavi  brojnim izuzecima tako  da   na  kraju proizilazi da osim  nešto   malo  zemlje neprodatih  lokala  i  stanova u  kojima   žive  pravi vlasnici ništa  neće   biti  vraćeno. Naturalna   restitucija   se izuzima u  pogledu  zgrada koje služe : državnim  organima, delatnostima  zdravstva, obrazovanja , kulture i  nauke; nepokretnostima  u  sastavu  preduzeća koja   treba   privatizovati kao i preduzeća   u   stečaju;  nepokretnosti namenjene   za  reprezentativne   potrebe Narodne  skupštine, predsednika  Republike  i  Vlade; nepokretnosti namenjene   smeštaju stranih diplomatsko-konzularnih,  vojnih i trgovinskih predstavništava; nepokretna  imovina koja je  prodata u postupku privatizacije kao  ni podržavljena preduzeća. Tako   veliki   broj   izuzetaka   nema  osnova u  pravičnosti kao  ni  opšte  prihvaćenom  moralu. Specifična   ograničenja u  pogledu   vraćanja se dalje   odnose i na  neizgrađeno građevinsko zemljište ako je   na   njemu  predviđena izgradnja  socijalnih stanova, kao i na  zemljište stečeno teretnim  pravnim  poslom kao  i  zakup zemljišta zaključen  godinu  dana pre stupanja  na  snagu zakona i može  da  traje i  do  40 godina !

 

Zakonom je  predviđena naknada od  500.000 evra vlasnicima   kojima   se  imovina  ne vraća zbog  pomenutih  izuzetaka ali  niko  ne  može   dobiti  ni  približno navedeni iznos.  Naime,   za   novčano obeštećenje   je  predviđena   ukupna   suma  od 2 milijarde evra koji se se  stavlja  u  odnos sa ukupnim zbirom osnovica obeštećenja.  Na osnovu poreskih prijava Poreska  uprava  je je  procenila  vrednost  oduzete  im ovine na na   220 milijarde  evra.  Ako   Ministarstvo  finansija u  postupku  restitucije vrednost  oduzete imovine proceni na 50 milijardi  evra onda   se  2 milijarde  dele  sa  50  milijardi i  dobija se  koeficijent 0,04.  Kada  se  dobijeni  koeficijent primeni  na   500.000 evra dobija   se maksimalni iznos  naknade od   svega   20.000evra  od   čega   se 2000 evra dobija   za  tri  godine a  18.000 evra se  otplaćuje tokom sledećih  15 godina u  ratama od  po 1200 evra godišnje. Vlasnici  koji  podnesu  potpisanu  prijavu za   povraćaj  imovine se stavljaju na   nemilost državi jer   tim  potpisom oni  prihvataju sve  uslove utvrđene zakonom a  po prijemu rešenja  o vraćanju,  odnosno  o  malom  obeštećenju njihovo pravo   svojine  prestaje   zauvek.

 

Sve navedeno  nedvosmisleno  govori  da   Zakonom  o povraćaju oduzete imovine  i obeštećenju je   nedostajala potrebna  politička   volja da   bi  on  bio visoko  moralan  a  obeštećenje  pravično jer  i   toliko proklamovano   načelo  realne  Restitucije,  je kompromitovano takozvanim Javnim  interesom. Ono se  odnosi  na   najvrednije nepokretnosti koje   država želi  da   zadrži  za  sebe  a  odnosi   se na  rezidencijalne  nepokretnosti za  potrebe  Vlade  pa  preko onih koje   se koriste za   Diplomatsko konzularne, vojne   i ekonomsko trgovačke misije   stranih  zemalja  do objekata koji  se  koriste za prosvetne, školske,  zdavstvene, naučne i  muzejske  potrebe  društva. Posebno ograničenje realnog vraćanja    se odnosi  na  građevinsko zemljište predviđeno  za   gradnju objekata socijalnog karaktera.Obeštećenje   će  biti  umanjeno u  Javnom  interesu a  utvrđivanje javnog  interesa se  vrši po posebnom postupku koji  je  regulisan drugim  propisima.

 

Poslednjih  godina, nakon političkih  promena do  kojih  je  došlo u  istočnoj i  centralnoj Evropi pristupilo   se restituciji jevrejske  imovine oduzete  za  vreme  nemačke  okupacije, kao  i  imovine oduzete po završetku rata. Polazeći  od dopunskog protokola Evropskog sporazuma  o  ljudskim pravima  ( Pariz  1952 )  u  kome   se  navodi  da svako  fizičko  ili pravno  lice ima   pravo na neometano uživanje  svog  vlasništva, i zalažući  se za  povraćaj  jevrejske  imovine, 14 decembra  1995 godine  Evropski parlament  je doneo  Rezoluciju pod  br.   B4 – 1493/95, kojom poziva  zemlje koje još to nisu  uradile,  da  donesu odgovarajuće  zakonske  mere koje  će  obezbediti povraćaj imovine jevrejskih  zajednica i legalnim  vlasnicima, u  skladu sa  principima morala  i pravičnosti.Potreba  i  načela pravične  naknade  i  obeštećenja su određena  takođe   2009 godine na  Praškojh Konferenciji o  imovini iz vremena  Holokausta na   kojoj  je doneta   Terezinska  deklaracija. Kako  se sadašnji   Zakon  o  restituciji pokazao nedovoljan i  neefikasan imajući  u  vidu specifičnost oduzete imovine žrtvama  Holokausta radi  se na  izradi   Zakona o vraćanju imovine Jevreja ostale  bez  vlasnika  kao  i njihovih  naslednika. Ovo  iz  razloga što  je  ta  imovina više  puta  menjala  vlasnika nakon  oduzimanja a često  joj  se gubi trag  u javnoj dokumentaciji koja   je  nestajala   sa vlasnicima ili je sa  namerom uništavana.. Nacrtom  tog  Zakona treba da  se olakša identifikacija  te  imovine koja  je  raznim eksproprijacijama, otkupom društvene imovine i  privatizacijom izgubila svoj  prvobitni  oblik i formu a  samim  tim pravnu i geodetsku genezu kontinuiteta. Očekuje  se mogućnost lakšeg i  jednostavnijeg dokazivanja  porekla jevrejske  imovine koja   je  ostala bez  naslednika u tragediji Holokausta i  njeno  pravično vraćanje jevrejskim  zajednicama na  teritoriji gde  se one nalaze.