KPJ kao nosilac otpora u međuratnom periodu

Damjan Pavlica

Komunistička partija Jugoslavije je od svog nastanka 1919. godine bila nosilac radikalnog otpora režimu klasne vladavine. Kao katalizator nezadovoljstva nižih slojeva, novoosnovana partija je ostvarila ogroman uspeh na prvim posleratnim izborima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon čega je zabranjena dekretom. U ranim godinama, njen je glavni protivnik bila beogradska vojno-monarhijska elita koja je uspostavila svoju hegemoniju nad novostečenim jugoslovenskim oblastima.

Nakon zavođenja diktature u Jugoslaviji 1929. godine, Komunistička partija je pozvala narod na ustanak. Međutim, stanovništvo nije sledilo primer avangarde, a odgovor režima je bio brutalan. Usledile su policijske odmazde, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge komunističke vođe.

U narednim godinama KPJ je na sve načine pokušavala da se stavi na čelo borbe potlačenih narode, odnosno da poveže nacionalno-oslobodilačke pokrete sa  klasnom borbom. Početkom 1930-ih podržavala je razne nacionalističke pokrete protiv srpske prevlasti, uključujući Kosovski komitet, Unutrašnju makedonsku revolucionarnu organizaciju, crnogorske separatiste i ustaše.

Nakon dolaska Hitlera na vlast 1934. godine, glavni protivnik komunista svih zemalja je postao Hitler. Oko 1935. godine KPJ prihvata novi kurs Kominterne da je fašizam najveći neprijatelj, i radi na stvaranju narodnog fronta koji bi okupio sve demokratske snage protiv fašizma. Istovremeno ustaše, pod uticajem fašističke Italije i Nemačke, razvijaju snažnu antikomunističku ideologiju. Izbijanjem španskog građanskog rata jaz među njima postaje nepremostiv.

Iako Komunističkoj partiji Jugoslavije u međuratnom periodu nije uspelo da poveže nacionalno-oslobodilačke pokrete sa  klasnom borbom, u ratu se to pokazalo kao pobednička platforma borbe protiv okupatora. Nakon dve decenije pokušaja  i pogreške, KPJ je stekla ogromno iskustvo konspirativnog rada, mrežu ilegalaca širom zemlje i par stotina prekaljenih antifašističkih španskih boraca, jedinih mlađih Jugoslovena koji su ikad učestvovali  u nekom ratu.

Ti ljudi su nakon Hitlerove invazije činili kičmu otpora u okupiranoj Jugoslaviji.

Damjan Pavlica

Komunistička partija Jugoslavije je od svog nastanka 1919. godine bila nosilac radikalnog otpora režimu klasne vladavine. Kao katalizator nezadovoljstva nižih slojeva, novoosnovana partija je ostvarila ogroman uspeh na prvim posleratnim izborima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon čega je zabranjena dekretom. U ranim godinama, njen je glavni protivnik bila beogradska vojno-monarhijska elita koja je uspostavila svoju hegemoniju nad novostečenim jugoslovenskim oblastima.

Nakon zavođenja diktature u Jugoslaviji 1929. godine, Komunistička partija je pozvala narod na ustanak. Međutim, stanovništvo nije sledilo primer avangarde, a odgovor režima je bio brutalan. Usledile su policijske odmazde, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge komunističke vođe.

U narednim godinama KPJ je na sve načine pokušavala da se stavi na čelo borbe potlačenih narode, odnosno da poveže nacionalno-oslobodilačke pokrete sa  klasnom borbom. Početkom 1930-ih podržavala je razne nacionalističke pokrete protiv srpske prevlasti, uključujući Kosovski komitet, Unutrašnju makedonsku revolucionarnu organizaciju, crnogorske separatiste i ustaše.

Nakon dolaska Hitlera na vlast 1934. godine, glavni protivnik komunista svih zemalja je postao Hitler. Oko 1935. godine KPJ prihvata novi kurs Kominterne da je fašizam najveći neprijatelj, i radi na stvaranju narodnog fronta koji bi okupio sve demokratske snage protiv fašizma. Istovremeno ustaše, pod uticajem fašističke Italije i Nemačke, razvijaju snažnu antikomunističku ideologiju. Izbijanjem španskog građanskog rata jaz među njima postaje nepremostiv.

Iako Komunističkoj partiji Jugoslavije u međuratnom periodu nije uspelo da poveže nacionalno-oslobodilačke pokrete sa  klasnom borbom, u ratu se to pokazalo kao pobednička platforma borbe protiv okupatora. Nakon dve decenije pokušaja  i pogreške, KPJ je stekla ogromno iskustvo konspirativnog rada, mrežu ilegalaca širom zemlje i par stotina prekaljenih antifašističkih španskih boraca, jedinih mlađih Jugoslovena koji su ikad učestvovali  u nekom ratu.

Ti ljudi su nakon Hitlerove invazije činili kičmu otpora u okupiranoj Jugoslaviji.

Veliki izborni uspeh KPJ i zabrana dekretom
Komunistička partija Jugoslavije je od svog nastanka 1919. godine bila nosilac radikalnog otpora režimu klasne vladavine. Kao katalizator nezadovoljstva nižih slojeva, novoosnovana partija je ostvarila ogroman uspeh na prvim posleratnim izborima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Na lokalnim izborima u avgustu 1920. godine partija je pobedila u mnogim velikim gradovima (Beograd, Zagreb, Skoplje, Niš, Osijek i drugde). Međutim, pokazalo se da je vlast nemoguće promeniti izborima. Regent Aleksandar je, između ostalog, nasilno uklonio izabrane komunističke gradonačelnike Beograda i Zagreba, Filipa Filipovića i Svetozara Delića, jer su odbili da polože zakletvu monarhu pre donošenja prvog Ustava. Slično se ponovilo na izborima za Ustavotvornu skupštinu novembra iste godine, kada je Komunistička partija Jugoslavije dobila 59 od 419 poslaničkih mesta, čime je postala treća po snazi u novoj državi. Narednog meseca je zabranjena dekretom (tzv. Obznana).

Ovo je dovelo do radikalizacije jednog dela, prvenstveno mlađih, komunista. Usledili su atentati na tvorce zloglasne Obznane – neuspeli atentat na regenta Aleksandra Karađorđevića na Vidovdan 28. juna 1921. godine i uspeli atentat na ministra policije Milorada Draškovića 21. jula iste godine. Nakon ovog su pohapšeni svi poslanici KPJ u parlamentu.[1] Zbog dramatične situacije, mnogi komunisti su napustili zemlju, delujući narednih godina iz centara emigracije u Beču, Parizu, Pragu i Moskvi.

Radeći u dubokoj ilegali, KPJ je gubila vezu sa masama, besnele su unutarnje frakcijske borbe, a Kominterna je prigrabila toliko uticaja da je smenjivala jugoslovenska rukovodstva koja joj nisu bila po volji. Istovremeno je raslo neprijateljstvo Komunističke partije Jugoslavije prema jugoslovenskoj monarhiji, pa je tokom 1920-ih zvaničan program partije postala razgradnja Kraljevine SHS na sastavne delove, te stvaranje Federacije radničko-seljačkih republika Balkana.

Ovaj stav su delili mnogi nesrpski narodi razočarani načinom na koje je ujedinjenje izvršeno. Međunacionalne tenzije su kulminirale ubistvom hrvatskih republikanskih poslanika u Narodnoj skupštini 1928. godine.

Oružani otpor diktaturi
Jugoslovenski komunisti su na kongresu u Drezdenu, održanom novembra 1928. godine u senci skupštinskog masakra, zaključili da se Jugoslavija nalazi pred revolucijom. Na ovom kongresu u emigraciji je potvrđeno pravo naroda „na otcepljenje i na oružani ustanak protiv nacionalnog ugnjetavanja“.[2] Za novog političkog sekretara KPJ je izabran crnogorski komita Jovan Martinović, a za organizacionog sekretara čuveni hrvatski radnički vođa Đuro Đaković.

Kada su novi rukovodioci stigli u zemlju, dočekala ih je otvorena diktatura kralja Aleksandra proglašena 6. januara 1929, što je izgledalo kao potvrda teze o blizini revolucije. KPJ je dočekala zavođenje diktature kao signal za akciju i pozvala narod na oružani ustanak.[3]

„Jedini izlaz iz ove krize za radničku klasu i seljaštvo je oružana borba – građanski rat protiv vladavine hegemonističke srpske buržoazije. Nikakva parlamentarna ni demokratska kombinacija, niti vlade, izbori i pacifistička očekivanja nisu u stanju da ispune ni jedan zahtev radničke klase, seljaštva i ugnjetenih naroda. Za radničku klasu nema solucije osim oružane borbe.“
(Poziv KPJ na oružani otpor diktaturi iz januara 1929.)[4]

Ilegalci su poslati u razne krajeve zemlje da prikupljaju oružje i organizuju napade na policiju. Istovremeno su redovno distribuirani leci i ilegalni materijali koji pozivaju na ustanak. Prva polovina 1929. godine obeležena je serijom oružanih okršaja između komunista i policije. Malobrojni komunisti su uzalud pokušavali da pokrenu mase na „oružani ustanak“ putem izolovanih uličnih borbi.[5] Omladinski lider Štefek Cvijić tada je nosio revolver u jednom, a bombu u drugom džepu mantila.[6] Kada je prilikom hapšenja pružio otpor i ubio dva policajca postao je zvezda među komunistima.[7] Nakon bega je sa grupom komunista izvršio oružani prepad na sedište suda u Zagrebu, oslobodivši uhapšenog druga Vilima Horvaja, vođu komunističke omladine koji je čekao suđenje.

Međutim, stanovništvo nije sledilo primer avangarde, a odgovor jugoslovenske policije je bio brutalan. Usledile su policijske odmazde, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge komunističke vođe. U prvih par meseci oružanog otpora ubijeni su mnogi visoki komunistički rukovodioci, uključujući nekoliko uzastopnih sekretara SKOJ-a i organizacionog sekretara KPJ Đuru Đakovića.

Krajem 1929. godine Kominterna je žestoko kritikovala vođstvo KPJ, zbog tendencije razvoja podzemne jugoslovenske partije ka pučizmu, na štetu fabričkog organizovanja.[8] Jula 1930. godine Kominterna je saopštila da je slogan o „oružanom ustanku“ bio potpuno pogrešno shvaćen u Jugoslaviji. Novi fokus je stavljen na organizaciju ilegalnih sindikata, dok su oni koji zahtevaju trenutni oružani ustanak proglašeni teroristima u partijskoj štampi.[9] Članak Protiv terorističkih tendencija u našem pokretu u Moskvi objavio je upravo komunistički revolveraš Štefek Cvijić.[10]

U periodu oružanog otpora i državne represije broj članova partije je drastično opao, sa nekoliko desetina hiljada u periodu legalnosti, na svega par stotina aktivnih članova krajem 1929. godine.[11] Nekada masovna Komunistička partija Jugoslavije bila je gotovo uništena.

Podrška borbi ugnjetenih naroda
U narednim godinama KPJ je na sve načine pokušavala da se stavi na čelo borbe potlačenih naroda Jugoslavije protiv vojno-monarhijske diktature. Početkom 1930-ih podržavala je razne nacionalističke pokrete protiv srpske prevlasti, uključujući Kosovski komitet, Unutrašnju makedonsku revolucionarnu organizaciju, crnogorske separatiste i ustaše. 1932. godine zvanično partijsko glasilo Proleter agituje „protiv svakog oblika nacionalnog ugnjetavanja sa strane srpskih zulumćara„.[12] U to vreme smatralo se da je borba protiv diktature imperativ.

U septembru 1932. godine KPJ je proglasom pozdravila napad ustaša na nekoliko žandarmerijskih stanica u Lici i pozvala komuniste da podrže njihovu nacionalno oslobodilačku borbu.[13] U narednim mesecima, službeni organ Proleter potvrđuje ove stavove Centralnog komiteta KPJ u odnosu na ustaški pokret, i poziva članove KPJ da pomognu „nacionalno-revolucionarnom pokretu“.[14]

KPJ je ulagala posebne napore da se stavi na čelo hrvatskog nacionalnog revolucionarnog pokreta. Od sredine 1933. godine CK KPJ je pokrenuo list »Hrvatski put«, koji je bio organ tzv. nacionalno-revolucionarnih grupa formiranih u zemlji. List je tiskan u emigraciji a bio je namenjen pretežno hrvatskom selu. Po direktivi Centralnog komiteta, ovaj časopis je uređivao bivši šef KPJ i predratni hrvatski revolucionar Đuro Cvijić.[15]

U to vreme, zatvori su bili puni političkih zatvorenika. U kaznioni Lepoglava komunisti i ustaše su naredih godina zajedno izdavali proglase protiv „vojno-fašističke diktature“ kralja Aleksandra, koji ugnjetava seljake, radnike i potlačene nacije.[16]  Komunisti i „nacionalni revolucionari“ su se razlikovali po mnogim pitanjima, ali su u to vreme još uvek imali zajedničkog protivnika.

Zaokret ka antifašizmu i narodnom frontu
Dramatičan Hitlerov uspon 1930-ih zadao je težak udarac komunističkom pokretu, posebno u Nemačkoj, gde su komunisti među prvima zatvoreni u konclogore. Usled toga, Kominterna obustavlja rat protiv socijaldemokratije i „buržoaskih“ partija kao najvećeg neprijatelja, i počinje sa okupljanjem svih sila protiv fašizma.[17] Do tada, komunisti su smatrali socijaldemokrate izdajnicima radničkog pokreta,  jer sarađuju sa institucijama buržoaske države. Sve ovo je umnogome uticalo i na politiku KPJ.

Decembra 1934. godine na IV konferenciji u Ljubljani Komunistička partija Jugoslavije se izjasnila „protiv razbijanja sadašnjeg državnog područja Jugoslavije, jer hoće to preuređenje da postigne mirnim putem, na osnovu nacionalne ravnopravnosti“.[18] U međuvremenu, partija se donekle konsolidovala nakon fijaska oružanog ustanka, i broj članova je ponovo narastao na par hiljada. U to vreme, na čelo partije je već bio postavljen pragmatični miljenik Kominterne Milan Gorkić.

Oko 1935. godine KPJ prihvata novi kurs Kominterne da je fašizam najveći neprijatelj, i radi na stvaranju narodnog fronta u koji bi okupila sve demokratske snage protiv fašizma. Istovremeno ustaše, pod uticajem fašističke Italije i Nemačke, razvijaju snažnu antikomunističku ideologiju. Izbijanjem španskog građanskog rata jaz među njima postaje nepremostiv.

Španski građanski rat
Borba herojskog španskog naroda nije samo borba koja će imati za rezultat pobjedu ili poraz demokratije samo u Španiji, nego je to početak oružanog sukoba fašizma i demokratije čitavog sveta.“
(Proglas CK KPJ, 23. oktobra 1936.)[19]

Komunisti su pravilno ocenili da se u Španiji zbiva nešto presudno, da je to “ početak oružanog sukoba fašizma i demokratije čitavog sveta“. Stare mržnje su ostavljene po strani, a Komunistička internacionala je naložila ujedinjenje svih levih i demokratskih snaga u narodni front protiv fašizma.

Uporedo sa političkom borbom, koja je u nekim zemljama pokazala značajne rezultate, započeo je stvarni rat protiv pro-fašističkih snaga u Španiji. Dobrovoljci sa svih strana su odlazili da se bore na strani španske vlade narodnog fronta, protiv vojnog puča koji su podržali Hitler i Musolini.

Ipak, „demokratske snage čitavog sveta“ posmatrale su uglavnom ravnodušno ono što im je izgledalo kao borba radikalne levice i desnice u Španiji. Komunistička partija je jedina u Kraljevini Jugoslaviji organizovala efektivnu pomoć španskoj Republici u borbi protiv fašizma. Antifašistička borba u Španiji postala je tokom 1936-1937. godine „centralno i najvažnije pitanje KPJ“.[20]

Rat u Španiji 1936-39 je povukao novu globalnu linije podele, po kriteriju fašizam-antifašizam. Nakon toga više nije bila moguća solidarnost komunista i ustaša protiv srpske hegemonije, jer su se našli na suprotstavljenim stranama. Iskustvo španskog antifašističkog rata bilo je presudno za Komunističku partiju Jugoslavije. Zahvaljujući tome, za organizovanje ustanka u Jugoslaviji je imala nekoliko stotina prekaljenih španskih boraca, jedinih mlađih Jugoslovena koji su ikad učestvovali  u nekom ratu.

Velika Staljinova čistka
U senci španskog antifašističkog rata odvijala se jedna od najmračnijih epizoda 20. veka – velika Staljinova čistka u Sovjetskom Savezu, poznata kao Veliki teror (rus. Большой террор).

Za samo dve godine streljano je na stotine hiljada ljudi, a milioni su odvedeni u logore.[21] Represija prema opoziciji, zamišljenim špijunima, diverzantima i političkim protivnicima dosegla je razmere masovnog zločina. Ta paranoja je imala neku svoju unutrašnju logiku, uzrokovanu činjenicom da je Sovjetski Savez faktički bio u ratu (slao je naoružanje, oficire i dobrovoljce španskoj Republici).

Stranci su posebno bili na udaru, pod optužbom da su špijuni. Tokom Staljinove čistke teško je stradala jugoslovenska politička emigracija, koja je spas od jugoslovenske policije potražila u SSSR-u. U Moskvi su streljani svi dotadašnji generalni sekretari KPJ: Filip Filipović, Sima Marković, Đuro Cvijić, Jovan Mališić i aktuelni Milan Gorkić, osim Triše Kaclerovića, koji se na vreme povukao iz politike. Pored njih, streljano je na stotine istaknutih jugoslovenskih aktivista, među kojima je bilo španskih boraca, sekretara SKOJ-a, partijskih rukovodilaca, članova CK KPJ i Politbiroa.

Tada je neslavno završio i potpukovnik španske republikanske armije Vladimir Ćopić, Jugosloven sa najvišim vojnim činom u španskom građanskom ratu.

Postoje teorije da je Broz pomoću Staljina likvidirao rivale kako bi preuzeo vođstvo. Međutim, Staljin nije verovao ni najbližim saradnicima, koje je koristio za provođenje čistke a potom likvidirao. Iluzorno je verovati je nepoznati aparatčik jedne od lokalnih sekcija Kominterne imao presudan uticaj na njega.

Brozovo preuzimanje KPJ
Nakon seče vođstva KPJ u Moskvi, došlo je do borbe za vlast među preživelima. Organizacioni sekretar Josip Broz, jedini član Politbiroa koji je ostao živ i na slobodi, proglasio je sebe novim vođom partije, a svoje najbliže saradnike „privremenim rukovodstvom“. S druge strane, preživeli članovi emigrantskog CK KPJ iz Pariza, Ivo Marić i Labud Kusovac, smatrali su krnji CK legitimnim rukovodećim telom. Oni su imali podršku i Petka Miletića, čuvenog vođa komunista-robijaša iz Sremske Mitrovice. Borba između „paralelnog centra“ KPJ u Parizu i Josipa Broza trajala je od 1937. godine do 1940. godine.[22]

Marta 1939. godine Broz je u Sloveniji održao sastanak „privremenog rukovodstva“, u kojem zapravo nije bilo ni jednog rukovodioca KPJ. Tada su iz partije isključili najuglednije jugoslovenske komuniste, osnivače i generalne sekretare KPJ, koje je Staljin već likvidirao ili držao u zatvoru. Mesec dana potom, u Moskvi su 19. aprila 1939. streljani preostali rukovodioci KPJ, koji su do tada čamili u zatvoru: Kosta Novaković, Sima Marković, Simo Miljuš, Vladimir Ćopić, Jovan Mališić, Radomir Vujović i drugi.

Međutim, rivalski CK u Parizu je još uvek postojao, a situacija se dodatno zakomplikovala u junu 1939. godine, kada je sa dugogodišnje robije izašao Petko Miletić. Zbog stravične policijske torture koju je prošao, stekao je status mučenika, a u partijskim glasilima je slavljen kao „najveći živi borac KPJ“.[23] Miletić se odmah usprotivio Brozovom preuzimanju partije i povezao sa članovima CK u Parizu.

Miletić i Broz su izneli niz optužbi jedan protiv drugog. Svako je optuživao drugog da je izdao drugove i da radi za policiju. U jesen 1939. obojica su otputovali u Moskvu da se suoče. Nekoliko meseci se nije znalo ko će biti sekretar.  Na kraju, Petko Miletić je uhapšen, a optužbe protiv Broza su odbačene.

(Bitno je napomenuti da su optužbe protiv jugoslovenskih komunističkih vođa bile lažne. Par decenija kasnije svi su oni, uključujući Petka Miletića, rehabilitovani u Sovjetskom Savezu kao nevini.)

U martu 1940. godine Josip Broz se kao generalni sekretar KPJ vratio u Jugoslaviju. Njegovo rukovodstvo je imalo dosta problema da ubedi partijsko članstvo kako je crnogorski komunista Petko Miletić, u koga su se kleli, zapravo izdajnik. Na Osmoj pokrajinskoj konferenciji za Crnu Goru avgusta 1940. godine, generalni sekretar Josip Broz Tito i član CK KPJ Ivan Milutinović su lično morali objašnjavati „izdajnički rad“ Petka Miletića i ostalih streljanih drugova.[24] Oktobra 1940. godine u Zagrebu održana je Peta zemaljska konferencija, kao podzemni „minikongres“ Komunističke partije Jugoslavije. Na konferenciji je potvrđeno faktičko stanje nastalo nakon staljinističke čistke, tokom koje je staro rukovodstvo likvidirano, a Josip Broz došao na čelo partije.

Kakogod, Broz se ubrzo pokazao kao sposoban i pragmatičan organizator, koji je uspeo da desetkovanu jugoslovensku partiju pripremi za ključnu ulogu u strašnom ratu koji je dolazio. Iako Komunističkoj partiji Jugoslavije u međuratnom periodu nije uspelo da poveže nacionalno-oslobodilačke pokrete sa  klasnom borbom, u ratu se to pokazalo kao pobednička platforma borbe protiv okupatora.

Nakon dve decenije pokušaja i pogreške, KPJ je stekla ogromno iskustvo konspirativnog rada, mrežu ilegalaca širom zemlje i par stotina prekaljenih antifašističkih španskih boraca, jedinih mlađih Jugoslovena koji su ikad učestvovali  u nekom ratu.

Ti ljudi su nakon Hitlerove invazije činili kičmu otpora u okupiranoj Jugoslaviji.

[1]             Matthew Worley (editor), In Search of Revolution: International Communist Parties in the Third Period  (str. 130.), London, I. B. Tauris, 2004.

[2]    Dimitrije Bogdanovic, Knjiga o Kosovu, Projekat Rastko (elektronsko izdanje), 2000 .

[3]    Ivan T. Berend, Decades of Crisis: Central and Eastern Europe Before World War II (str. 328), University of California Press, 2001.

[4]    Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 61), Cornell University Press, 1988.

[5]    Geoffrey Swain, „Wreckage or Recovery: A Tale of Two Parties,“ in Matthew Worley (ed.), In Search of Revolution: International Communist Parties in the Third Period (str. 131). Palgrave-Macmillan, 2004.

[6]    Slobodan Petrović, Sedam sekretara SKOJ-a (str. 303), Beograd, 1962.

[7]    Branka Boban, Prikaz radova Ivana Očka, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (str. 287-294), Vol.16 No.1 Rujan 1983.

[8]    Geoffrey Swain, „Wreckage or Recovery: A Tale of Two Parties,“ in Matthew Worley (ed.), In Search of Revolution: International Communist Parties in the Third Period (str. 131). Palgrave-Macmillan, 2004.

[9]    Swain, „Wreckage or Recovery,“ str. 133-134.

[10]  Matthew Worley (editor), In Search of Revolution: International Communist Parties in the Third Period  (str. 133.), London, I. B. Tauris, 2004.

[11]  Jozo Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia: 1941 – 1945 (str. 37), Stanford University Press, 2001.

[12]  Proleter, br. 26, rujan 1932.

[13]  Proleter, 28. decembra 1932. godine.

[14]  Bruno Bušić, Hrvatski ustaše i komunisti (str. 14), Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, 1979.

[15]  Ivan Očak, Staljinski obračun s jugoslavenskim partijskim vodstvom u SSSR-u (str. 91-92), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.21 No.1 Rujan 1988.

[16]  Šime Balen: Prisjećanje na robijašku epozodu Antifašističke fronte, u zborniku: „Antisemitizam, holokaust, antifašizam“, Zagreb: Židovska općina Zagreb, 1996, str. 210-213.

[17]  Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 61), Cornell University Press, 1988.

[18]  Odluke IV konferencije, dostupno na: http://www.znaci.net/00001/138_27.pdf

[19]  dr Avgust Lešnik, „Krv i život za slobodu“ – Jugosloveni interbrigadisti u Španiji (str. 27), Vojno-istorijski glasnik br. 1-2/2007

[20]  dr Avgust Lešnik, „Krv i život za slobodu“ – Jugosloveni interbrigadisti u Španiji (str. 28), Vojno-istorijski glasnik br. 1-2/2007

[21]  Soviet Repression Statistics: Some Comments by Michael Ellman, EUROPE-ASIA STUDIES, Vol. 54, No. 7, 2002, 1151–1172

[22]  Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 67-68), Cornell University Press, 1988.

[23]  Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga četvrta (str. 352), Beograd 1960.

[24]  Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga treća (str. 88), Beograd 1960.