Logori smrti u Beogradu – 70 godina posle

Nemar, neodgovornost i zaborav ili kako (ne)brinemo o mestima stradanja žrtava nacističkog terora na teritoriji Beograda

Snežana Tabački

 

Tokom okupacije od 1941 do 1944 godine u Beogradu su formirana i radila četiri koncentraciona logora: Banjica, Staro sajmište,Topovske šupe i Milišića ciglana. Ta mesta stradanja, koje je organizovala nacistička okupaciona vlast u urbanom jezgru Beograda, uz podršku lokalnih kvislinga, nisu adekvatno memorijalizirana, a neka nisu ni obeležena, ni zaštićena. Samo dva od ova četiri logora, Banjički logor i Staro Sajmište, su gradskim odlukama 1984. i 1987. godine, proglašena za kulturno dobro, dok Topovske šupe  imaju samo status predhodne zaštite. Poslednji od ovih logora, Milišića ciglana, koji ne postoji u fizičkom obliku, nije nikada bio predmet razmatranja i valorizacije od strane službi zaštite.

Dobar primer planiranja bez razmatranja pitanja očuvanja i obeležavanja stratišta koja su postala simbol nacističkog poretka su prvi posleratni urbanistički planovi za Novi Beograd, u koje se ne unose ni pojedinačni objekti, niti kompleks Starog sajmišta. Generalnim urbanističkim planovima iz 1950., 1972. i izmenom i dopunom potonjeg, iz 1985, prostor Starog sajmišta je bio definisan samo kao vredna lokacija, čija će namena biti određena potrebama razvoja Novog Beograda.

Krajem osamdesetih i u prvoj polovini devedesetih godina, sa eskalacijom nacionalizma u Srbiji, “nacionalizacijom” istorije i revizijom istorijske prošlosti te reafirmacijom tradicije, nastaje faza potiskivanja i brisanja iz sećanja događaja iz Drugog svetskog rata.

Stvari ne stoje bolje ni sa urbanističkim planovima tog vremena. U detaljnom urbanističkom planu za uređenje Starog sajmišta iz 1992 godine, u kom se po prvi put ovaj logor tretira kao kulturno dobro koje treba da ima memorijalni sadržaj, ne izostaje predlog o vraćanju predratnog izgleda sajma kao značajnog graditeljskog ostvarenja, putem uklanjanja devastiranih i rekonstrukcijom očuvanih objekata.

Kasne devedesete su korak  prema komercijalizaciji, pre svega prostora Starog sajmišta. Tako 1998 godine, Socijalistička partija Srbije najavljuje novi most na Savi i predlaže da se na terenu Sajmišta predvide  komercijalno-poslovni sadržaji, u okviru projekta “Europolis”. Iste godine Zavod za izgradnju Beograda potpisuje ugovor i prodaje Spasićev paviljon na Starom sajmištu privatnoj firmi “Posejdon”.

To će negativno uticati i na zaštitu i očuvanje mesta logora, što postaje vidljivo ako se uporede namene površine i način korišćenja zemljišta u Generalnom urbanističkom planu Beograda do 2021, donetog 2003 godine i promene  namene tokom njegovih izmena i dopuna, a naročito prilikom izrade i donošenja planova detaljne regulacije ili njihovom fleksibilnom primenom. Nekada dominantnu stambenu funkciju u Novom Beogradu i delom na Autokomandi, zameniće u tim planovima brojne druge funkcije, poput tržnih centara, restorana, crkava, uslužnih, komercijalnih i poslovnih centara,  pa će lokacije Starog sajmišta i Topovskih šupa postati plen ambicioznih tajkuna, koji kupuju ili na 99 godina iznajmljuju pojedine parcele u tim logorima.

Eklatantan primer zaborava i nebrige jeste logor “Topovske šupe”. Planom detaljne regulacije dela centralne zone – prostorne celine područja Autokomande, donetog 2007 godine, koji je urađen za potrebe “Delte” (izgradnja šoping mola) predviđena su 188.000 komercijalnih kvadrata. Prema tom planu, nije postojalo ograničenje za dodelu zemljišta u zakup na 99 godina, pa je Delta na taj način 2011 godine iznajmila parcele na kojima se nalazi i logor “Topovske šupe” . Za izgradnju na mestu logora Delta nije tražila saglasnost od Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, iako prema Zakonu o kulturnim dobrima i za dobra koja uživaju status predhodne zaštite važi zakon po kome  se svojstva, izgled ili namena ne mogu menjati bez saglasnosti.