Logori u Beogradu u Drugom svetskom ratu

Ivan Becić

Interniranje određenih kategorija ljudi, pripadnika određenih političkih, nacionalnih, verskih ili drugih grupa poznato je u istoriji ljudske civilizacije još od antičkih vremena. No, postojanje koncentracionih logora svoj najrazvijeniji oblik dobilo je u periodu između dva svetska rata, a posebno tokom Drugog svetskog rata. Služili su da bi se izolovali, a potom i uništili stvarni ili potencijalni neprijatelji, kao i pojedine političke, nacionalne, verske ili druge grupe.

U Nemačkoj je za političke protivnike na početku proleća 1933. osnovan prvi koncentracioni logor u mestu Dahau, u blizini Minhena. Upravu nad logorom imale su SS jedinice i to je jedini logor koji je bio u funkciji sve vreme do kraja rata 1945.

Do početka rata (1939) otvorena su 3 velika i 25 manjih logora, do 1942. broj velikih logora povećan je na 16, a manjih na 50, a do proleća 1945. izgrađeno je 20 velikih i 65 manjih koncentracionih logora, koji su sa područnim logorima u Nemačkoj i okupiranim zemljama činili sistem između 500 i 800 logora. U logore su sistematski smeštani Jevreji i Romi, ali i komunisti, prinudni radnici, ratni zarobljenici, patriote i taoci.

Jevrejska zajednica na prostoru istočnog dela Kraljevine Jugoslavije prolazila je kroz istorijski razvoj ove države, u suživotu sa većinskim srpskim narodom. Ipak, postojale su povremene antisemitske kampanje, mada organizovani antisemitski pokret na prostoru Srbije nije postojao. Najglasniji u antijevrejskim ispadima bili su pripadnici organizacije „Zbor“ Dimitrija Ljotića, a elemente nacionalsocijalističke ideologije sa povremenim dodatkom antisemitizma i antimasonstva propagirali su Danilo Gregorić i Svetislav Stefanović.

Do izbijanja Drugog svetskog rata vlada Kraljevine Jugoslavije donela je dve uredbe sa zakonskom snagom kojima je narušena ustavom zagarantovana ravnopravnost njenih državljana Jevreja. Prva se odnosila na zabranu ili ograničenje Jevrejima da se bave trgovinom prehrambenim proizvodima, a drugom su uvedene mere ograničenja u školovanju „lica jevrejskoga porekla“. Ove mere bile su uzrokovane nemačkim pritiskom, ali i odnosima unutar vladajuće koalicije i antisemitizmom pojedinih jugoslovenskih političara.

Istorija stradanja Jevreja na prostoru Srbije počela je okupacijom i rasparčavanjem Jugoslavije 1941. Nemci su veoma efikasno pristupili „konačnom rešenju jevrejskog pitanja“, brže i doslednije nego u drugim okupiranim državama. Specifičnost na prostoru Srbije čini i to što su kao egzekutori korišćeni i pripadnici redovne vojske (Vermaht), a ne samo policije. Središte stradanja Jevreja na prostoru Srbije bio je Beograd, u kome je živelo najviše pripadnika ove populacije.

Pripremna faza za uništenje Jevreja počela je već 16. aprila 1941. uvođenjem obaveze prijavljivanja, prinudnim radom, obespravljivanjem, pljačkanjem imovine i dr. Posle napada Nemačke na SSSR, počela su hapšenja Jevreja kao antifašista i talaca i njihova likvidacija u okviru meta odmazde. Logori Topovske šupe na Autokomadi, Sajmište na levoj obali ušća Save u Dunav, kasarna 18. pešadijskog puka na Banjici i Milišića ciglana na Zvezdari učinili su da Beograd postane jedina prestonica u okupiranoj Evropi na čijem su urbanom tlu formirani koncentracioni logori.

U logoru Topovske šupe objekti su prvo služili za smeštaj srpskih izbeglica iz Nezavisne Države Hrvatske, a potom su u dva objekta smešteni deportovani Jevreji iz Banata, pohapšeni sredinom avgusta 1941, njih između 3.300 i 3.400. U proterivanju Jevreja iz Banata ključnu ulogu imali su folksdojčeri, a to je ujedno bila prva velika oblast u Evropi „oslobođena od Jevreja“.

Logor na Banjici formiran je 9. jula 1941. godine, a od avgusta 1941. u njega su slati svi zarobljenici sa prostora Srbije. Pretpostavke su da je kroz logor ukupno prošlo oko 250.000 ljudi, od kojih je u Jajincima streljano 30.000. Streljanja i vešanja logoraša vršena su i na prostoru logora, a iz njega su mnogi zatvorenici bili prebačeni u druge logore ili direktno odvođeni u Jajince, bez evidentiranja u logoru. Ovaj logor rasformiran je 5. oktobra 1944. godine.

Od 8. decembra 1941. u novoformiranom Jevrejskom logoru Zemun na beogradskom Sajmištu internirani su bezmalo svi preostali Jevreji iz Srbije. Pridodati su im preostali Jevreji iz logora kod Topovskih šupa i sa Banjice, a sa njima je zatočeno i oko 600 romskih žena i dece. Od avgusta 1942. radno sposobni zatvorenici logora na Sajmištu prebacivani su u novoizgrađeni sabirni logor na samom ušću Save u Dunav. Iz ovog logora zatvorenici su upućivani na prisilni rad u okupiranu Srbiju ili u Rajh, kao i u druge okupirane zemlje.

Od sredine marta do sredine maja 1945. godine iz logora Sajmište ubijeno je oko 6.300 zatočenika, čime je završeno uništenje Jevreja na nemačkom okupacionom području u Srbiji, ne računajući pojedince koji su otkrivani i ubijani do kraja okupacije. Usmrćenja su vršena gušenjem ugljen monoksidom, u specijalnim kamionima zvanim dušegupke. Ubijeni su polagani u masovne grobnice u Jajincima, gde su vršena i streljanja do aprila 1944.

U akcijama nacista i kolaboracionista tokom Drugog svetskog rata stradalo je preko 80% svih Jevreja sa prostora Srbije.

Odgovornost za stradanje Jevreja snosi više aktera kako iz okupatorskog i kvislinškog, tako i kolaboracionističkog tabora, a način učešća u akcijama bio je jasno definisan. Naredbodavac masovnog progona i ubijanja bio je rukovodilac Operativne grupe SS pukovnik Filhelm Fuhs, a najvažniji saradnici u izvršenju zločina bili su šef Operativne komande Karl Kraus i šefovi IV odeljenja Gestapoa Hans Helm i Karl Hince. Od kolaboracionističkih snaga najveću odgovornost snose upravnik odeljenja specijalne policije grada Beograda Dragomir Dragi Jovanović i šefovi specijalne policije Milivoje Jovanović, Miodrag Petrović i Ilija Ika Paranos.

Novoformirani Sedmi odsek specijalne policije učestvovao je u evidenciji i registrovanju Jevreja, utvrđivanju rasnog porekla, odnosno stepena jevrejskog porekla, proveri da li Jevreji poštuju ograničenja u pogledu snabdevanja životnim namirnicama, da li učestvuju u raščišćavanju ruševina, da li su uklonjeni iz javnih službi, da li poštuju ograničenje kretanja i da li se pridržavaju nošenja obeležja, jesu li prijavili svu imovinu i u kojoj meri su sprovođena i ostala ograničenja propisana nemačkim naredbama.

Treći odsek tragao je za Jevrejima koji su nameravali da se ilegalno prebace ili su to već učinili u druge delove Jugoslavije ili u susedne zemlje i vršio je preuzimanje Jevreja koji su vraćani sa tih teritorija.

Osim opštih obaveza u proganjanju Jevreja, Četvrti odsek bio je prvenstveno angažovan na otkrivanju i hapšenju Jevreja antifašista. Visoka efikasnost u izvršavanju zadataka uticala je da su mnogi Jevreji upućeni na Banjicu, gde ih je, sa već jasnim ishodom, dočekivao Gestapo.

Za razliku od kolaboracionističkih organa, pomoć Jevrejima u skrivanju pružilo je nekoliko stotina srpskih sugrađana, sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve, a njihov prihvat bio je organizovan i u partizanskim jedinicama.

Logor na Ušću i u Milišićevoj ciglani

Logor na Ušću (OT Sammellager), na prostoru gde se danas nalaze Muzej savremene umetnosti i veliki trgovinski centar, podignut je posle okupacije i podele Jugoslavije, umesto prihvatnog centra za Nemce izbegle iz Besarabije i Bukovine, koje su po izbijanju Drugog svetskog rata pripale SSSR-u. U njega su, u avgustu 1942, prebačeni zatočeni partizani iz obližnjeg Prihvatnog logora Zemun (pre toga, Jevrejski logor Zemun) na Beogradskom sajmištu – većina ih je upućena u nemačke logore u Norveškoj, manja grupa na prisilni rad u Banat, a preostali bolesni zatočenici su predati Gestapou i streljani.

Posle kapitulacije Italije logor na Ušću je postao prolazni logor za italijanske i sovjetske ratne zarobljenike, zarobljene partizane, avijatičare i posade oborenih američkih i bratanskih bombardera. U velikom bombardovanju Beograda i Zemuna od američke avijacije, u aprilu 1944, logor na Ušću je uništen, pri čemu je poginulo na stotine zatočenika.

Preživeli zarobljenici iz logora na Ušću su prebačeni u Dulag 172, Belgrad, logor uređen u Ciglani Milišić na Zvezdari. U njega su uglavnom internirani zarobljeni partizani i njihovi simpatizeri iz istočne Bosne, Srema, sa Banije i Korduna i iz Dalmacije i, u posebnom delu, zarobljeni vojnici Crvene armije i grupa vojnika i oficira Srpske državne straže uhvaćenih kao dezerteri, a interniran je i veći broj italijanskih ratnih zarobljenika, koji su imali reletivnu slobodu kretanja. Prosečno je u logoru bilo preko 500 zarobljenika, a ukupno je kroz njega prošlo nekoliko hiljada ljudi.

Logor u ciglani Milišić je bio podeljen na tri dela: za ranjenike, za muškarce i za žene. Zatočenici su imali status ratnih zarobljenika i na odeći su imali oznaku KG (skraćeno od: Kriegsgefangene). Životni uslovi u logoru su bili teški, ishrana i smeštaj su bili vrlo loši, održavanje lične higijene bilo je gotovo nemoguće, pa su vladale razne boleštine…

Muški zatočenici iz logora na Zvezdari upućivani su svakog dana na težak fizički rad, na istovar vagona, kopanje rovova i tunela i na raščišćavanju ruševina i otkopavanje žrtava savezničkih bombardovanja Beograda…

Beograđani su ubrzo samoinicijativno i organizovano počeli da pomažu zatočenike, a simpatizeri Narodnooslobodilačkog pokreta u širem rejonu Zvezdare da prikupljaju hranu za zatočene partizane i da organizuju bekstva iz logora, prihvat u ilegalnim stanovima i upućivani u partizanske jedinice.

Logor u ciglani Milišić je zatvoren krajem septembra 1944, uoči borbi za oslobođenje Beograda.

O organizovanim antisemitskim kampanjama u Kraljevini Jugoslaviji videti:

Olivera Milosavljević, Savremenici fašizma. 1, Percepcija fašizma u beogradskoj javnosti: 1933-1941, Beograd 2010.

Jevreji u NOB-u i NOP-u

 

Od 82.500 jugoslovenskih Jevreja holokaust je preživelo njih oko 14.000 (17%).

I pre nego što su okupacione vlasti, uz pomoć kvislinga i kolaboranata, počele s odvođenjem Jevreja prvo u sabirne i ubrzo u koncentracione logore, značajan broj Jevreja, pre svega članova KPJ i SKOJ-a, organizovano se pridružio NOB-u i NOP-u, a posle oslobođenja italijanskih koncentracionih logora Jevreji su dobrovoljno stupali u NOP.

Od 4.556 Jevreja koji su učestvovali u NOB, njih 2.897 su učestvovali kao borci NOV i POJ, a 1.569 kao pripadnici NOP-a (ilegalci, partijski i kulturni radnici, članovi NOO itd). Za Narodnog heroja je proglašeno 10 Jevreja, njih 150 su nosioci Partizanske spomenice 1941, a 14 Jevreja je dostiglo do čina generala JA.

Nacistička, kvislinčka i četnička antisemitska propaganda često je opisivala partizane kao „bandite koje vode zagrebački Jevrejin Tito i beogradski Jevrejin Moša Pijade.

Prisustvo Jevreja u NOP-u obilato je koristila četnička propaganda radi naglašavanja „nesrpskog“ karaktera partizana. Ravnogorska propaganda od početka je, da bi odvraćala ljude od stupanja u partizanske jedinice, obavezno isticala da na čelu NOP-a stoje „čivuti“ (pogrdno ime za Jevreje) i „mošinovci“ (sinonim za Jevreje komuniste), te „krvoločni Turci i Hrvati“, odnosno „muslimani, katolici i Jevreji“ i „ostali belosvetski šljam“.

 

Zadaci i ustrojstvo Narodnooslobodilačkih odbora i uputstva za rad NOO

(„Fočanski propisi“, 1942)

6. NOO organizuju ishranu stanovništva, a osobito siromašnog stanovništva i nezbrinutih porodica palih i mobilisanih boraca, izbjeglica i pogorjelaca.

[U pratećim dokumentima, objašnjeno je da se ovo odnosi, zavisno od lokalnih prilika, i na Srbe iz Hrvatske izbegle u Srbiju, Slovence proterane u Srbiju, Jevreje, Cigane…]

Ivan Becić

 

Interniranje određenih kategorija ljudi, pripadnika određenih nacionalnih ili verskih grupa poznato je u istoriji ljudske civilizacije još od antičkog vremena. Ipak, postojanje koncentracionih logora svoj najrazvijeniji oblik dobilo je u periodu između dva svetska rata, a posebno tokom Drugog svetskog rata. Služili su da bi se izolovali, a potom i uništili stvarni ili potencijalni neprijatelji, kao i pojedine nacionalne i verske grupe.

U Nemačkoj je za političke protivnike početkom proleća 1933. godine osnovan prvi koncentracioni logor u malom mestu Dahau u blizini Minhena. Upravu nad logorom imale su SS jedinice, a ovo je jedini logor koji je bio u funkciji sve vreme do kraja rata 1945. godine. Osim političkih protivnika, na udaru su se našli i oni građani Nemačke čije je samo postojanje bilo suprotno nacističkom učenju. Pravne osnove rasističke države nemačkog naroda postavljene su Nirnberškim ratnim zakonima, donetim 15. septembra 1935. godine. Zvanični nazivi ovih akata bili su Zakon o građanstvu Rajha i Zakon o zaštiti nemačke krvi i nemačke časti. Građaninom Rajha smatran je samo onaj državljanin koji je nemačke ili srodne krvi, spreman i sposoban da služi državi i narodu i bio je jedini nosilac punog političkog prava. Drugi zakon nosio je u sebi svu dubinu antisemitskog nacističkog prava i njim je pod pretnjom zatvora zabranjen brak između Jevreja i državljana nemačke ili srodne krvi. Ovim zakonima stvorena je zakonska razlika između građana prvog i drugog reda, a u cilju njihovog sprovođenja doneto je više naredaba koje su regulisale posebna pitanja.

Iako su na udaru bili prvenstveno Jevreji, zakoni doneti u periodu od 1933. do 1935. godine imali su za cilj da smanje broj pripadnika i drugih rasa koje su označene za „manje vredne”. Putem programa srterilizacije između 320.000 i 350.000 osoba proglaešnih za fizički ili mentalno hendikepirane podvrgnuto je hirurškim zahvatima ili zračenju, kako bi im bilo onemogućeno dobijanje potomstva. Sterilizaciji je podvrgnut i veliki broj, od 30.000 nemačkih Roma, oko 500 dece rođene u brakovima između Nemica i francuskih vojnika iz kolonija koji su se nalazili u Rajnskoj oblasti, a poput crnaca, zabranjen im je brak sa pripadnicima nemačkog naroda.

Mreža nacističkih koncentracionih logora širena je postepeno. Do početka rata 1939. godine otvorena su tri velika i dvadeset pet manjih logora. Do 1942. godine broj velikih logora povećan je na šesnaest, a manjih na pedeset. Do proleća 1945. godine izrađeno je dvadeset velikih i šezdeset pet manjih koncentracionih logora, koji su sa područnim logorima u Nemačkoj i okupiranim zemljama činili broj koji se kretao između petsto i osamsto.

Određene mere koje je nacistička vlast sprovodila prema Jevrejima vremenom su nametnute i državama saveznicama ili onim državama koje su se, voljno ili ne, našle u izričitoj sferi nemačkog uticaja. Početkom rata Kraljevina Jugoslavija proklamovala je neutralnost prema sukobljenim stranama. Međutim, posle velikih nemačkih pobeda na zapadu Evrope 1940. godine ta neutralnost bila je sve teže održiva, budući da je političko, vojno i ideološko nadiranje nacističke Nemačke bilo praćeno širenjem antisemitskih mera. Jugoslavija se do jeseni 1940. našla okružena državama (sa izuzetkom Grčke) u kojima su već bila uvedena zakonska i druga ograničenja za Jevreje.

Još pre izbijanja rata i promene političke karte Evrope na prostoru Kraljevine Jugoslavije bilo je povremenih antijevrejskih ispada. U Hrvatskoj su nosioci antijevrejske politike bile političke organizacije i pokreti krajnje nacionalističke, rasističke i klerikaljne desnice. U Bosni i Hercegovini ispadi su prvenstveno bili prema jevrejskim trgovcima kao konkurentima, dok su antijevrejski natpisi i pamfleti bili prisutni u listovima nemačke manjine (na prostoru Banata) i „Zbora” Dimitrija Ljotića, na prostoru Srbije. Na proteste rukovodstva jevrejske zajednice vlast je saslušavala autore listova i pamfleta, ali se njena reakcija na tome i završavala.

Na predlog ministra unutrašnjih poslova Stanoja Mihaldžića, Ministarski savet doneo je 17. aprila 1940. godine Uredbu sa zakonskom snagom o boravku i kretanju stranaca kojom su jasno određeni novi uslovi boravka, prijave i tranzita stranaca – na osnovu čihih odredaba se moglo zaključiti i bez izričitog pominjanja Jevreja, da se uglavnom odnosila na izbeglice iz srednjoevropskih država, pre svega onih jevrejskog porekla. Povodeći se primerom drugih evropskih država koje su se našle pod nemačkim pritiskom, jugoslovenska vlada je kao znak daljeg popuštanja, ali i političkog oportunizma, 5. oktobra 1940. godine donela dve uredbe sa zakonskom snagom kojima je narušena ustavom zagarantovana ravnopravnost njenih državljana Jevreja.

Uvođenje ovih mera, koje su bile u suprotnosti sa ustavnim poretkom, mora se posmatrati i kao deo „paketa” od čijeg prihvatanja je zavisila privredna saradnja, posebno isporuke vojnog materijala iz Trećeg rajha. Prva vladina uredba odnosila se na zabranu ili ograničenje Jevrejima da se bave trgovinom prehrambenim proizvodima, dok je druga značila uvođenje mera ograničenja u školovanju „lica jevrejskoga porekla”, odnosno zloglasnog „numerus claususa”. Iza uvođenja druge mere nazirala se senka ministra prosvete patera Antona Korošca, za kojeg je britanski poslanik u Beogradu ocenio da  je „oduvek gajio žestoku mržnju prema Jevrejima i slobodnim zidarima, i sadašnje okolnosti, uz snažni i uporni nemački pritisak na jugoslovensku vladu, pružile su mu priliku da otvoreno ispolji svoju netrpeljivost, koja je u potpunosti odgovarala nacionalsocijalističkoj politici”. Ova mera imala je prvenstveno diskriminativni karakter, ne toliko praktičan, jer je procenat studenata „mojsijeve vere” tokom čitavog razdoblja bio ispod procenta jevrejske populacije u Jugoslaviji i kretao se između 0,35% i 0,40%.

Dimitrije Ljotić smatrao je uvođenje diskriminativnih mera nedovoljnim da se spasi zemlja, obezbede mir, sloboda i celina, pa je u izlaganju „Sad je vaš čas i oblast tame” izneo da je potrebna „likvidacija uticaja masona, Jevreja i celog ostalog duhovnog nakota jevrejskog. Jer ako to uradimo, izbacićemo iz svog narodnog života uticaj onih ljudi koji su uvek i isključivo sprečavali i u unutrašnjoj i u spoljnoj politici naše zemlje, svaki korak koji je vodio snazi i čvrstini unutra, a u miru i slobodi spolja. Mi mislimo, da to ne bi bila neka velika žrtva, ako na taj način možemo da izbegnemo svoju nesreću”.

Statistička procena o broju Jevreja koji su živeli u Jugoslaviji uoči Drugog svetskog rata kreće se oko 73.000, dok je broj izbeglih iz Srednje Evrope, koje je rat zatekao na prostoru Jugoslavije, bio oko 4.000. U vreme agresije na Jugoslaviju 1941. u njoj je živelo oko 82.000 Jevreja, odnosno 0,5% njenog stanovništva. Na vojnookupiranom području Srbije, uglavnom u Beogradu, uoči rata živelo je oko 16.600 Jevreja i oko 1.200 jevrejskih izbeglica. Odmah po ulasku okupacionih trupa, počelo je pljačkanje jevrejske imovine i zlostavljanje Jevreja, u čemu su se naročito isticali folskdojčeri u Banatu i Beogradu.

Već 16. aprila 1941. godine zapovednik Operativne policije bezbednosti i Službe bezbednosti (Chef der Einsatzguppe der Sipo und des SD) dr Vilhelm Fuhs izdao je naređenje u Beogradu o obaveznom prijavljivanju Jevreja 19. aprila kod Gradske policije za zaštitu u Vatrogasnoj komandi na Tašmajdanu. Popisivanje Jevreja žitelja glavnog grada trajalo je tri dana, i njime je obuhvaćeno 8.500 lica. Konačni spisak registrovanih Jevreja  u junu 1941. godine sadržao je 9.145 imena od oko 12.000  koliko je do rata živelo u Beogradu. Preostalih oko 3.000 nisu se odazvali na nemačke naredbe o prijavljivanju, skrivajući se u gradu, dok su drugi potražili spas bekstvom u unutrašnjost ili na teritorije van domašaja nemačkih vlasti. Nekoliko stotina odraslih muškaraca nalazilo se u ratnom zarobljeništvu. Ta akcija okupacionih vlasti, u koju su bile uključene i domaće policijske snage (sedmi odsek srpske Specijalne policije) stavljene pod nemačku komandu, zajedno sa merama prinudnog rada, oduzimanjem imovine, uvođenjem kontribucije, zabranama rada jevrejskih opština i svih drugih vidova društvenog organizovanja koje su odmah posle ulaska okupatora uvedene – bila je zloslutni nagoveštaj skorog prelaska nemačkih okupacionih vlasti u Srbiji na fizičko uništenje svih Jevreja. Naredbom koja se odnosila na Jevreje i Cigane od 31. maja 1941. godine vojni zapovednik u Srbiji kodifikovao je i sistematizovao dotadašnje antijevrejske mere u skladu sa Nirnberškim zakonima. Ovom naredbom: „Jevrejinom se smatra svako lice koje vodi poreklo od najmanje tri jevrejska pretka”, „Jevreji su dužni obeležiti se”, „Jevreji ne mogu biti javni službenici”, „za popravku ratom nastalih šteta postoji za Jevreje oba pola u starosti od 14 do 60 godina prinudni rad”, „Jevrejima je zabranjeno posećivanje pozorišta, bioskopa, mesta za razonodu svake vrste, javnih kupatila, sportskih priredaba i javnih vašara”. Ista naredba definisala je položaj i pripadnicima romske zajednice naglašavajući da: „Cigani se izjednačuju sa Jevrejima. Za njih važe odgovarajuće odrebe ove Naredbe”. Na osnovu odredaba 7. juna 1941. godine otpočelo je prijavljivanje Roma u Beogradu i registrovano je 3.044 žitelja.

Na jugoslovenskim teritorijama, kao i drugde u granicama „Nove Evrope” može se govoriti o gruboj podeli na „izvršioce, žrtve, posmatrače”, ali kada je u pitanju odnos prema Jevrejima postojala je i posebna grupa ljudi koji su, kršeći svesno drakonske zakone okupacionih i kolaboracionističkih vlasti, pružali pomoć svojim jevrejskim sugrađanima. Skrivanje u unutrašnjost i ilegalan boravak u gradovima ili selima izbor je na koji je bio prinuđen izvestan broj Jevreja. U Srbiji je 1941. godine na snazi bila najstroža zabrana pomaganja i skrivanja Jevreja „Beherbungsverbot”. Prvi član Uredbe koju je nemački vojni zapovednik u Srbiji propisao 22. decembra 1941. godine zabranjivao je, uz pretnju smrtnom kaznom, „Jevreje primati na konak ili skrivati, predmete od vrednosti ma koje vrste, nameštaj i novac primiti na čuvanje od Jevreja ili ih kupovinom, zamenom ili nekim drugim pravnim poslom sticati”. Bez obzira na krajnje rigorozne pretnje, prihvatljiva je tvrdnja da je pomoć Jevrejima u skrivanju pružilo nekoliko stotina srpskih sugrađana.

Određenim jevrejskim porodicama pomoć su pružile i ličnosti iz političkog života Srbije. Prema jednoj izjavi bivši premijer jugoslovenske vlade Dragiša Cvetković, za čijeg mandata su donete antijevrejske uredbe, u svojoj vili u Niškoj Banji držao je pod svojom zaštitom tri člana jevrejske porodice Katan. Ministar rada u marionetskoj Nedićevoj vladi, penzionisani general Panta Draškić izdao je uverenje klasnom drugu, bivšem komandantu garnizona u Pančevu pukovniku Avramu Berahi, overeno od nemačkih vlasti, da se sa svojom suprugom izuzima od protivjevrejskih propisa, da može da se kreće slobodno, bez žute trake, što je omogućilo da Beraha sa suprugom preživi rat u Beogradu. Miroslav M. Stojadinović je svoj stan, koji se nalazio u neposrednoj blizini sedišta Gestapoa pretvorio je 1941. u azil za jevrejske sugrađane i izbeglice koje je rat zatekao u Beogradu, tako da je spaseno oko 80 Jevreja, jugoslovenskih i stranih državljana.

Ovi lični činovi pojedinih predstavnika domaće vlasti ne umanjuju odgovornost kolaboracionističkog režima u Srbiji za stradanje Jevreja. Kvislinška uprava, pre svega policija, bila je saradnik i pomagač okupacionih vlasti u sprovođenju mera protiv Jevreja. Pojedina lica bila su saučesnici u pljački, hvatanju i fizičkoj likvidaciji svojih jevrejskih i nejevrejskih sugrađana. U jednom dokumentu Nedićeve vlade 1942. godine zaključeno je da „blagodareći okupatoru oslobodili smo se Jevreja, a na nama je da se oslobodimo ostalih elemenata, koji unose nemoral i onemogućuju jedinstvo duha i srpskog nacionalnog osećanja”.

Za ispunjenje svog cilja Gestapo (Tajna državna policija) se najviše oslanjao na specijalnu policiju Uprave grada Beograda. Poput prakse u drugim okupiranim zemljama, policija je igrala pomoćnu ulogu, dok je likvidacija Jevreja ostala u potpunosti u rukama Vermahta i Gestapoa. Ocene Gestapoa o revnosti i efikasnosti specijalne policije bile su veoma visoke, a on ju je i novčano pomagao radi suzbijanja „jevrejsko-komunističke akcije”. U propagandnom delovanju Gestapoa specijalna policija igrala je važnu ulogu u obezbeđivanju dokumenata, fotografija i podataka iz policijske arhive, pogotovo prilikom „Antimasonske izložbe” 1941. godine, sa ciljem da se narodu prikažu zla koja mu prete – komunizam, jevrejstvo i masonerija. Da bi se obezbedila masovna posećenost, organizovane su kolektivne posete učenika osnovnih i srednjih škola, državnih činovnika i radnika. U vreme izuzetno hladne zime, posetioce su privlačile tople prostorije, ali i pokloni jubilarnim posetiocima („novo vuneno ćebe, dve kokoške, kilogram masti, paket šećera, metar drva za ogrev”). Do 19. januara 1942. godine, kada je izložba zatvorena, prema podacima kvislinške štampe, izložbu je posetilo više od 80.000 ljudi. Na ovaj način, osim opravdavanja zločina, vršena je i propaganda sa ciljem nacizacije srpskog naroda.

U merama protiv Jevreja, osim novoformiranog Sedmog odseka, sa okupacionom vlasti sarađivali su Treći i Četvrti odsek specijalne policije. Četvrti (antikomunistički) odsek hapsio je Jevreje osumnjičene kao pristalice ilegalne i oružane borbe protiv okupatora, a Treći je bio uključen u potragu za nestalim Jevrejima za koje se sumnjalo da su se krili pod tuđim imenima. Sedmi odsek učestvovao je u evidenciji i registrovanju Jevreja i Roma; utvrđivanju rasnog porekla, odnosno stepena jevrejskog porekla; proveri da li Jevreji poštuju ograničenja u pogledu snabdevanja životnim namirnicama; da li učestvuju u raščišćavanju ruševina; da li su uklonjeni iz javnih službi; da li poštuju ograničenje kretanja; da li se pridržavaju nošenja obeležja; jesu li prijavili svu imovinu i u kojoj meri su se sprovodila sva ostala ograničenja propisana nemačkim naredbama.

Treći odsek tragao je za Jevrejima koji su nameravali da se ilegalno prebace ili su to već učinili u ostale delove Jugoslavije ili u susedne zemlje, te vršio preuzimanje Jevreja koji su vraćeni sa tih teritorija. Pre nego što su jevrejske žene upućene u logore, Odsek je bio zadužen za njihova hapšenja usled „širenja alarmantnih vesti”, „levičarskog opredeljenja” i sl. U jesen 1941. godine Odsek je bio zadužen da otkrije Jevreje koji su živeli i radili pod srpskim imenima i da ih prosledi Sedmom odseku, ili u određenim slučajevima, neposredno uputi u Banjički logor.

Osim opštih obaveza u proganjanju Jevreja, Četvrti odsek bio je prvenstveno angažovan na otkrivanju i hapšenju Jevreja antifašista. Visoka efikasnost u izvršavanju zadataka uticala je da su mnogi Jevreji upućeni na Banjicu, gde ih je, sa već jasnim ishodom, dočekivao Gestapo. Učešće Trećeg odseka ogledalo se u pronalaženju desetina prikrivenih, dok je Četvrti odsek stotine lica izručio Gestapou.

Izuzetnu podršku Gestapou pružao je „Zbor” i njegova oružana formacija Srpski dobrovoljački korpus. Kao ideološki najbliža nacizmu, ova politička grupacija smatrana je najpouzdanijim saveznikom i saradnikom u okupiranoj Srbiji. Ljotićevci su redovno dostavljali informacije o Jevrejima i nastojali da podupru efikasniji progon jevrejskog življa u Srbiji.

Planska „arizacija” jevrejske imovine pokrenuta je u maju 1941. godine. Od kraja aprila do sredine juna 1941. godine svi radno sposobni jevrejski muškarci od 14 do 60 godina, žene između 16 i 60 godina bili su pozvani da se jave na prinudan rad. U Beogradu se tako skupilo između 3.500 i 4.000 Jevreja na raščišćavanju građevinskih ruševina.

Nemačko okupaciono područje u Srbiji bilo je prvi deo Jugoslavije „očišćen od Jevreja”. Jevrejski muškarci ubijeni su u masovnim streljanjima tokom gušenja ustanka u jesen 1941, zajedno sa komunistima. Uništenje Jevreja u ustaškoj državi završeno je do kraja leta 1942. upućivanjem većine preostalih Jevreja u nemačke logore smrti u Poljskoj.

Logor Topovske šume na Autokomadi, Sajmište na levoj obali ušća Save u Dunav, kasarna 18. pešadijskog puka na Banjici i Mališića ciglana na Zvezdari učinili su da Beograd postane jedina prestonica u okupiranoj Evropi na čijem su urbanom tlu formirani koncentracioni logori. Mreža nemačkih logora na prostoru Srbije stvorena duž strateških rečnih i suvozemnih komunikacija bila je deo mreže logora formiranih pod kontrolom Treće rajha, ali je služila i za ostvarivanje nemačkih ciljeva u Srbiji.

Prolazni logor Topovske šume nalazio se na Voždovcu, u Tabanovačkoj ulici broj 1. Početkom osamdesetih godina XIX veka vojska je na njemu podigla potkivačku školu, poligon za artiljerijsko vežbalište, sklonište za topovska oruđa, objekte za vojsku i štale za konje. Nakon okupacije objekti su služili za smeštaj srpskih izbeglica iz Nezavisne Države Hrvatske, a potom su u dva objekta smešteni deportovani Jevreji iz Banata, pohapšeni sredinom avgusta 1941. godine, njih između 3.300 i 3.400. U proterivanju Jevreja iz Banata ključnu ulogu imali su folksdojčeri, a to je ujedno bila prva velika oblast u Evropi „oslobođena od Jevreja” (judenfrei). Muškarci iz grupe banatskih Jevreja su 22. avgusta 1941. internirani u novoosnovanom logoru u Topovskim šupama na Auto-komandi u Beogradu. U ovaj logor je sledećih nedelja doveden i veliki deo pohapšenih jevrejskih muškaraca iz Beogradu.

Po deportovanju u Beograd, banatski Jevreji su popisani, organizovan je smeštaj i ishrana po jevrejskim kućama i u Aškenaškom hramu u Kosmajskoj ulici. U Beogradu je 22. avgusta 1941. godine počelo masovno hapšenje muškaraca Jevreja starijih od 14 godina, prvo banatskih, pa Beogradskih. Najmasovnije hapšenje izvršeno je 3. septembra, na placu iza požarne komande na Tašmajdanu. U logor su odvedeni bolesni i stari, a u radne jedinice radno sposobni. Na skučenom prostoru bivše konjušnice smešteno je prosečno oko 1.400 Jevreja. Pored ležaja na podu, bili su napravljeni ležaji od dasaka u visini konjskih jasala. Logoraši su i mučeni, u potkrovlju jednog od objekata, ograđenog bodljikavom žicom. Vešanje i spaljivanje odeće ubijenih logoraša vršeno je između dva objekta.

Mere protiv Roma nisu nisu tako strogo i dosledno sprovođene kao protiv Jevreja. Podržani od domaćih vlasti, beogradski Romi uspeli su da juna 1941. godine izdejstvuju kod okupacionih vlasti da se napravi razlika između „čergara” i starosedeoca. Stav okupacionih vlasti nakon toga bio je da je trebalo zatvoriti i likvidirati samo Rome „čergare”. U nizu racija,  najpre su uhapšeni romski muškarci i internirani u logor Topovske šupe. Dosledna razlika između „čergara” i „lojalnih žitelja” ipak nije vođena, pa su mnogi izgubili živote a pripadali su drugoj grupi. Ipak, prema preostalim Romima, interniranim u logor na Sajmištu, primenjivan je blaži kriterijum, tako da je njihov veći broj pušten iz logora početkom 1942. godine, u iznurenom i bolesnom stanju.

Logor je imao nemačku komandu i stražu, a bio je pod jevrejskim referatom Gestapoa. Unutrašnju upravu logora imali su sami Jevreji, a o ishrani se brinulo Predstavništvo jevrejske zajednice. Deo troškova za ishranu snosila je i Opština grada Beograda. Nemci su zatvorenike lažno obaveštavali da ih vode na rad u Austriju, deleći im čak lopate i motike. Mesta likvidacija često su menjana, a najmasovnije je bilo u Jajincima, potom u Jabuci kod Pančeva, Bubanj potoku, Bežaniji, u šumi kod Deliblatske peščare itd. Sredinom novembra 1941. godine u logoru je ostalo najviše 200 do 300 Jevreja. Svi pokušaji bekstva kažnjavani su smrću. Po otvaranju logora na Sajmištu preduzete su mere da se svi preostali Jevreji transporuju u novi logor. Nakon preseljenja poslednjih zatočenika logorski objekti vraćeni su u prvobitnu funkciju, za potrebe nemačke okupacione vojske.

Zajedno sa komunistima i drugim protivnicima okupatora, Jevreji su masovno hapšeni i streljani. Sistematsko streljanje Jevreja i Roma počelo je septembra 1941. godine, a taoci su uzimani iz logora kod Topovskih šuma. Streljanja su bila pojedinačna i manjeg obima, dok su u oktobru i novembru postala masovna, u okviru nemačkih mera odmazde. Posle ubistva 21 nemačkog vojnika kod Topole, general Beme, nemački vojni zapovednik za Srbiju, naredio je 4. oktobra da se strelja 2.100 zatvorenika, sa preporukom da se žrtve odaberu iz logora u Šapcu i Beogradu. U toku oktobra streljano je preko 2.000 Jevreja.

Jevreji su bili i među zatočenicima prvog logora u Srbiji, na Banjici u Beogradu (Prihvatni logor Dedinje – Anhaltelager Dedinje) formiranog 9. jula 1941. U najvećem koncentracionom logoru na području okupirane Srbije, u zgradi 18. pešadijskog puka „Kraljice Marije” bivše jugoslovenske vojske, već krajem jula 1941. ubijeno je 100 Jevreja i 22 komunista. Po formiranju logor se počeo dograđivati, jer su ispražnjeni vojni magacini za spratu zgrade i prostorije su pretvorene u logoraške sobe. U dvorištu je podignuta visoka stražarska kula, iskopani su temelji za podizanje zida i adaptirane prostorije u prizemlju i suterenu. Logor je u početku bio samo za Beograd, ali su od 21. avgusta 1941. godine na Banjicu slati svi zarobljenici sa prostora Srbije. Time je Banjica stavljena pod komandu Upravnog štaba vojnoupravnog komandanta pod nazivom „Koncentracioni logor Srbije Beograd”. U pritvoreničkim knjigama Banjičkog logora 14. septembra 1941. godine upisano je 187 beogradskih Jevreja. Prema svedočenju doktora Stefana Đelinea ova grupa je u nemačkoj kartoteci označena kao „crni jahač”, što znači da su bili streljani. Upravo u to vreme na mestu Trostruki Surduk, tri kilometara od Bežanije ka Surčinu streljano je 240 Jevreja, pa je moguće da je grupa brojala i više ljudi. Logor je imao dve sekcije od kojih je jedna bila u nadležnosti Specijalne policije, dok je drugu kontrolisao Gestapo. Komandant logora bio je poručnik Vili Fridrih, dok je dužnost upravnika logora vršio Svetozar Vujković.

Zatočenici logora bili su pripadnici i pristalice Narodnooslobodilačkog pokreta, komunisti, Jevreji, Romi, pristalice Ravnogorskog pokreta, a u poslednjoj godini okupacije i zarobljeni američki, britanski i sovjetski vojnici, kao i dezerteri iz italijanske i nemačke vojske. Septembra 1942. godine izvršena je kategorizacija logoraša. Najteži osuđenici svrstani su u I kategoriju, „manje krivi” u II kategoriju, a oni protiv kojih nisu postojali dokazi u III kategoriju. Streljanje je vršeno iz grupe prvokategoraca, ali je pri pomanjkanju talaca, uziman deo logoraša iz ostale dve kategorije.

Zbog približavanja Beogradu jedinica Crvene armije i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije logorska arhiva je spaljena, a zahvaljujući zameniku uprave logora Radovanu Čarapiću ostale su sačuvane pojedine knjige logoraša, iz kojih se može utvrditi broj od 23.288 logoraša, od kojih je streljano 3.849. Pretpostavke su da je kroz logor ukupno prošlo oko 250.000 ljudi, od kojih je u Jajincima streljano 30.000. Streljanja i vešanja logoraša vršena su i na prostoru samog logora, gde je početkom 1942. godine podignut grudobran korišćen kao paravan za egzekuciju. Iz Banjičkog logora mnogi zatvorenici bili su prebačeni u druge logore ili direktno odvođeni u Jajince, bez evidentiranja u logoru. Logor je rasformiran 5. oktobra 1944. godine.

Sistematsko ubijanje svih Jevreja, bez obzira na pol i uzrast pokrenuto je već od 15. avgusta 1941. godine, a u tu svrhu započeta je i upotreba gasa. Gasno vozilo korišćeno je za ubijanje mentalno zaostalih osoba, iz boca sa ugljen dioksidom od kraja 1939. do leta 1940. godine u lečilištima Pomeranije, istočne Pruske i Poljske. Kao oruđe za masovno ubijanje gas se počeo upotrebljavati posle pristustva glavnokomandujućeg SS Hajnriha Himlera masovnim ubistvima u Minsku jer mu je tom prilikom pozlilo. Zato je zatražio „humaniji način ubijanja”, ali ne zbog žrtava, nego zbog izvršilaca, jer je kod mnogih bio primetan stres, odavali su se prekomernoj upotrebi alkohola i sl. Rezultat ubijanja i pljačke velikog broja ljudi ojačalo je pozicije Himlera, budući da se SS bavila i biznisom, pa je on uz osetno jaku ekonomsku dobijao i veću političku moć.

Novembra 1941. testiran je novi postupak korišćenja gasa iz auspuha prekonstruisanog hermetički zatvorenog kamiona u logoru Saksenhauzen nad sovjetskim ratnim zarobljenicima. Decembra 1941. prevezeno je u Rigu, Helmno i Poltavu šest gasnih vozila, a Helmno je postalo prvi logor u kome su upotrebom ugljen monoksida vršena masovna ubistva.

U Jugoslaviji je do početka novembra 1941. godine, u masovnim streljanjima (Jajinci) gotovo potpuno uništeno muško jevrejsko stanovništvo u Srbiji. Počevši od 8. decembra 1941. u novoformiranom Jevrejskom logoru Zemun (Judenlager Semlin) internirani su bezmalo svi preostali Jevreji iz Srbije (iz logora u Topovskim šupama, šabačkog i niškog logora, iz Kosovske Mitrovice, Novog Pazara i Raške), većinom žena i dece. Već 12. decembra cela jevrejska zajednica bila je smeštena u ovaj logor, a njima su pridodati preostali Jevreji iz logora kod Topovskih šupa i sa Banjice, a sa njima je zatočeno i oko 600 romskih žena i dece. Ovaj nacistički logor nalazio se na mestu gde je septembra 1937. godine otvoren Prvi beogradski sajam i bio je smešten među njegovim paviljonima.

Posledica sastanka nacističkog vrha u Vanzeu, održanom kraja januara 1942. godine bilo je donošenje odluke o „konačnom rešenju” jevrejskog pitanja. Zato su na svim teritorijama na kojima su se nalazili Jevreji organizovani progoni, deportacije i masovne likvidacije. Tokom prve polovine marta 1942. u Berlinu je doneta odluka da se pitanje zatočenih Jevreja u logoru na Sajmištu „reši” njihovim uništenjem u samoj Srbiji. Odluka se zasnivala na proceni šefa vojnookupacione uprave u Srbiji da narednog proleća predstoji obnavljanje ustanka. Smatrao je da treba osloboditi prostor za interniranje i dalje otpremanje zarobljenih ustanika radi korišćenja njihove radne snage. Sprovođenje odluke o uništenju Jevreja u logoru na Sajmištu povereno je posebnoj komandi upućenoj iz Berlina, sačinjenoj od dva iskusna SS podoficira sa specijalnim kamionom. „Akciona komanda sa specijalnim vozilom Zaurer na drumu sa specijalnim nalogom na putu“. Ovako je glasio telegram koji je zapovednik sigurnosne policije u Beogradu dr Emanuel Šefer sredinom marta 1942. primio od načelnika Gestapoa u Berlinu. Bilo mu je odmah jasno da se pod time podrazumeva gasno vozilo pomoću kojeg treba ugušiti Jevreje iz Sajmišta. Ovaj kamion – zvan dušegupka – bio je u upotrebi u Beogradu dva meseca, a Šefer i specijalna komanda dobili su strogi nalog da se u tom vozilu ubijaju isključivo Jevreji. Kada je vozilo napustilo Sajmište, u njemu Jevreja više nije bilo. Na taj način, početkom maja 1942. godine, Šefer sa ponosom mogao da javi Berlinu: „Srbija bez Jevreja”. Tragičan primat u kojoj državi je prvo „rešeno jevrejsko pitanje” ponela je Estonija, što je konstatovano na konferenciji u Vanzeu.

Iz logora na Sajmištu ukupno je ubijeno 6.280-6.320 zatočenika, čime je završeno uništenje Jevreja na nemačkom okupacionom području u Srbiji, ne računajući pojedince koji su otkrivani i ubijani do kraja okupacije. Pošteđena je svega nekolicina Jevrejki, koje su bile udate za nejevreje i za koje su njihovi muževi podnosili molbe da se oslobode. Jedna od preživelih bila je i Hedviga Šenfajn, čiji je muž Jevrejin, lekar u Kosovskoj Mitrovici, prethodno bio ubijen. Ona i njene dve kćeri preživele su zahvaljujući intervenciji švajcarskog poslanstva, budući da je Hedviga bila švajcarski državljanin. Njeno svedočenje pred Državnom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača opisuje tretman logoraša pred ulazak u dušegupku: „Odmah po našem ulasku u logor Nemci su saopštili da će se logor postepeno isprazniti, jer će na Sajmište dovesti komuniste, ali nisu hteli reći kuda će nas odvesti… Za prve transporte pozivali su lica da se dobrovoljno jave, i to su prvo pozivali grupu sa kojom sam i ja došla – Jevreje iz Kosmeta … Onima koji su bili određeni za transport, naređeno je – ili, tačnije, ljubazno savetovano – da najvrednije stvari ponesu sa sobom, a da sve ostalo brižljivo upakuju i na paketu stave svoju tačnu adresu… Tako su ti transporti odlazili skoro svakog dana. Nedeljom i praznicima obično nije bilo transporta, ali je bilo dana kada je automobil dolazio i dvaput. Šofer sivoga automobila ulazio je često u sam logor, sakupljao decu oko sebe, milovao ih, uzimao u naručje i delio im bombone. Deca su ga volela, i uvek kad bi došao, trčala mu u susret po bombone. Niko u logoru nije slutio da ljude odvode u smrt. Čvrsto se verovalo da se radi o preseljenju u neki radni logor“.

Jedan od simbola logora na Sajmištu postala je Hilda Dajč, čija pisma daju uvid u uslove života u logoru. Dobrovoljno se prijavila za odlazak u logor kao medicinska sestra, a njeno poslednje pismo prijateljici u Beogradu opisuje psihičko stanje logoraša: „Ja ipak nisam takav nejunak kao što bi po ovome mogla da sudiš. Podnosim sve što mene pogađa lako, bezbolno. Ali ta okolina. To je ono što me nervira. Ljudi mi idu na živce. Ni glad od koje plačeš, ni zima pri kojoj ti se voda u čaši i krv u žilama sledi, ni smrad latrina, ni košava, ništa nije tako odvratno kao gomila koja zasužuje sažaljenje, a ti joj ne možeš pomoći, nego se staviti iznad nje i prezreti je. Zašto taj svet govori uvek samo o onome što vređa njegova creva i ostale organe vrlo cenjenog kadavera. A propo, pre neki dan smo uređivali leševe, bilo ih je 27, u turskom paviljonu, i to sve u front. Meni ništa više nije odvratno, ni moj prljav posao. Sve bi se moglo samo kad bi se znalo ono što se ne može saznati – kada će se otvoriti kapije milosti? Kakve li namere imaju sa nama? U stalnoj smo napetosti: hoće li nas streljati, dići u zrak, transportovati u Poljsku? To je sve sporedno! Sadašnjost samo treba preskočiti, nije ni malo prijatna, nimalo“. Hilda Dajč okončala je život kao većina svojih sunarodnika, u gasnom kamionu.

Među pojedincima odgovornim za zločin u logoru na Sajmištu mogu se posebno istaći: Emanuel Šefer, doktor ljudskih prava, posle rata osuđen u Nemačkoj na šest godina zatvora, u kome nije proveo niti jedan dan; Bruno Zatler, šef Gestapoa u Beogradu, i Herbert Andorfer, komandant logora, sa svojijm pomoćnikom Edgarom Engeom. Deo odgovornosti za ovaj zločin snose i organi kolaboracionističke administracije, Komesarske vlade Milana Aćimovića i Vlade narodnog spasa Milana Nedića, koji su učesvovali u poterama i hapšenju Jevreja.

Pobede Crvene armije na istočnom frontu i iskrcavanje Saveznika na prostoru Italije i njena kapitulacija, upozorili su Nemačku da bi masovne grobnice mogle biti otkrivene. Zato je novembra 1943. godine u Beograd stigla „specijalna komanda 1005”, pod vođstvom Paula Blobela, koja je za četiri meseca iskopala leševe streljanih i ugušenih žrtava u Jajincima, od kojih su načinjene lomače i spaljeni su.

Pražnjenje logora Sajmište tokom 1942. godine nije značilo i njegov prestanak rada. U periodu od maja 1942. do jula 1944. godine logor je promenio svoju prvobitnu namenu i pretvoren je u Prihvatni logor Zemun (Anhaltelager Semlin) namenjen za političke zatvorenike, koji su uglavnom transportovani u logore pod kontrolom Trećeg rajha. Nemačka ratna industrija osećala je veliku potrebu za radnom snagom, pa su radno sposobni muškarci sa područja ratnih operacija prikupljani u logoru i odatle slani u logore prema potrebi. Veliki priliv zatvorenika stigao je u logor tokom leta 1942. godine sa prostora nastanjenog srpskim življem u Nezavisnoj Državi Hrvatakoj, iz istočne Bosne i iz Bosanske Kajine (sa Kozare). Deo zatvorenika bio je prebačen iz ustaških logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Zbog problema oko smeštaja i loših higijenskih uslova koji su doveli do izbijanja zarazne epidemije, oko 3.000 logoraša je vraćeno u Jasenovac, gde su odmah ubijeni. Logor na Sajmištu je, uz Banjicu, predstavljao centralno mesto u Srbiji za upućivanje u druge nacističke logore, poput Mauthauzena i Aušvica.

Od ukupnog broja interniranih logoraša (oko 32.000 lica) u ovom prihvatnom logoru ubijeno je, umrlo od gladi, bolesti ili teških uslova života u logoru 10.636 lica. Sajmište se može smatrati centrom Holokausta u Srbiji, ali i mesto stradanja ne samo Jevreja, već i Srba, Roma i svih onih koji su bili nepodobni po nacistički režim.

U februaru 1944. nemačke trupe uhapsile su u Crnoj Gori oko 120 Jevreja, koje su početkom juna uputile u logor na Sajmištu. Pripadnici novoformirane SS-divizije „Skenderbeg”, sastavljene od albanskog ljudstva i nemačkog komandnog osoblja, 14. maja 1944. su uhapsili sve Jevreje u Prištini, njih oko 400. Posle četiri dana oni su deportovani u logor na Beogradskom sajmištu, kada je bio pod upravom hrvatske policije. Sredinom juna, zajedno sa grupom iz Crne Gore upućeni su u logor Bergen-Belzen gde je većina izgubila život.

Tokom savezničkog bombardovanja Beograda na Uskrs 1944. godine, pogođen je i logor na Sajmištu, kada je stradalo između 80 i 120 logoraša. Nacističke snage prepustile su upravu nad logorom policijskim snagama NDH maja 1944. godine, a logor je zvanično zatvoren jula 1944. godine. Logor na Sajmištu bio je mesto najvećeg stradanja Jevreja u okupiranoj Srbiji i jedan od prvih logora u Evropi u kome su nacisti sproveli masovnu likvidaciju Jevreja. Najveći broj Roma bio je pušten, dok je stradalo njih 56. Preostali broj od nešto preko 4.000 ubijenih bili su pripadnici srpskog naroda.

Stratište u Jajincima nalazilo se na strelištu vojske Kraljevine Jugoslavije, koje su okupacione vlasti pretvorile u prostor za egzekuciju. Vršio ih je nemački policijski 64. bataljon, koji je davao ljudstvo i za čuvanje logoraša i transport u Jajincima, ali u manjem obimu i pripadnici Srpske državne straže. Streljanja su vršena u ranim jutarnjim časovima, a veoma retko preko dana. Najveći broj streljanih bio je iz logora na Banjici, sa Sajmišta, iz logora u Topovskim šupama i iz zatvora Specijalne policije i Gestapoa. Dovođeni su i zatvorenici iz drugih krajeva Srbije, a da prethodno nisu boravili u nekom logoru ili zatvoru. Za vreme egzekucija podignuto je sedam baraka koje su bile namenjene za ishranu nemačkih vojnika, za smeštaj policijskog bataljona, kao i logoraša koji su čekali izvršenje smrtne kazne.

Rake su obično kopali radnici sa Novog groblja u Beogradu, a imale su veličinu masovnih grobnica. Za vreme spaljivanja žrtava, od 1943. godine, u središnjoj raki pronađeno je preko 7.000 leševa, većinom bez prostrelnih rana, odnosno Jevreja stradalih u dušegupki. Prema podacima iz Gestapoa od 1941. do kraja avgusta 1943. godine streljano je 13.862 Jevreja i 62.184 Srba. Poslednje streljanje izvršeno je 4. aprila 1944. godine, kada je streljano 55 Jevreja i 35 Roma.

U logorima i na strelištu u Jajincima stradao je veliki broj Srba, Jevreja i Roma. Osim za gušenje otpora u Srbiji, ova stratišta poslužila su nacistima za sprovođenje Holokausta. Od ukupno 17.800 Jevreja, život je izgubilo oko 14.800, uključujući tu i sve izbeglice, odnosno od Jevreja jugoslovenskih državljana na prostoru Srbije stradalo je njih 81,92%.

 

 

Logor na Ušću i u Milišićevoj ciglani

 

Logor na Ušću (OT Sammellager), na prostoru gde se danas nalaze Muzej savremene umetnosti i veliki trgovinski centar, podignut je posle okupacije i podele Jugoslavije, umesto prihvatnog centra za Nemce izbegle iz Besarabije i Bukovine, koje su po izbijanju Drugog svetskog rata pripale SSSR-u. U njega su, u avgustu 1942, prebačeni zatočeni partizani iz obližnjeg Prihvatnog logora Zemun (pre toga, Jevrejski logor Zemun) na Beogradskom sajmištu – većina ih je upućena u nemačke logore u Norveškoj, manja grupa na prisilni rad u Banat, a preostali bolesni zatočenici su predati Gestapou i streljani.

Posle kapitulacije Italije logor na Ušću je postao prolazni logor za italijanske i sovjetske ratne zarobljenike, zarobljene partizane, avijatičare i posade oborenih američkih i bratanskih bombardera. U velikom bombardovanju Beograda i Zemuna od američke avijacije, u aprilu 1944, logor na Ušću je uništen, pri čemu je poginulo na stotine zatočenika.

 

Preživeli zarobljenici iz logora na Ušću su prebačeni u Dulag 172, Belgrad, logor uređen u Ciglani Milišić na Zvezdari. U njega su uglavnom internirani zarobljeni partizani i njihovi simpatizeri iz istočne Bosne, Srema, sa Banije i Korduna i iz Dalmacije i, u posebnom delu, zarobljeni vojnici Crvene armije i grupa vojnika i oficira Srpske državne straže uhvaćenih kao dezerteri, a interniran je i veći broj italijanskih ratnih zarobljenika, koji su imali reletivnu slobodu kretanja. Prosečno je u logoru bilo preko 500 zarobljenika, a ukupno je kroz njega prošlo nekoliko hiljada ljudi.

Logor u ciglani Milišić je bio podeljen na tri dela: za ranjenike, za muškarce i za žene. Zatočenici su imali status ratnih zarobljenika i na odeći su imali oznaku KG (skraćeno od: Kriegsgefangene). Životni uslovi u logoru su bili teški, ishrana i smeštaj su bili vrlo loši, održavanje lične higijene bilo je gotovo nemoguće, pa su vladale razne boleštine…

Muški zatočenici iz logora na Zvezdari upućivani su svakog dana na težak fizički rad, na istovar vagona, kopanje rovova i tunela i na raščišćavanju ruševina i otkopavanje žrtava savezničkih bombardovanja Beograda…

Beograđani su ubrzo samoinicijativno i organizovano počeli da pomažu zatočenike, a simpatizeri Narodnooslobodilačkog pokreta u širem rejonu Zvezdare da prikupljaju hranu za zatočene partizane i da organizuju bekstva iz logora, prihvat u ilegalnim stanovima i upućivani u partizanske jedinice.

Logor u ciglani Milišić je zatvoren krajem septembra 1944, uoči borbi za oslobođenje Beograda.

 

 

O organizovanim antisemitskim kampanjama u Kraljevini Jugoslaviji videti:

Olivera Milosavljević, Savremenici fašizma. 1, Percepcija fašizma u beogradskoj javnosti: 1933-1941, Beograd 2010.

 

 

Jevreji u NOB-u i NOP-u

 

Od 82.500 jugoslovenskih Jevreja holokaust je preživelo njih oko 14.000 (17%).

I pre nego što su okupacione vlasti, uz pomoć kvislinga i kolaboranata, počele s odvođenjem Jevreja prvo u sabirne i ubrzo u koncentracione logore, značajan broj Jevreja, pre svega članova KPJ i SKOJ-a, organizovano se pridružio NOB-u i NOP-u, a posle oslobođenja italijanskih koncentracionih logora Jevreji su dobrovoljno stupali u NOP.

Od 4.556 Jevreja koji su učestvovali u NOB, njih 2.897 su učestvovali kao borci NOV i POJ, a 1.569 kao pripadnici NOP-a (ilegalci, partijski i kulturni radnici, članovi NOO itd). Za Narodnog heroja je proglašeno 10 Jevreja, njih 150 su nosioci Partizanske spomenice 1941, a 14 Jevreja je dostiglo do čina generala JA.

Nacistička, kvislinčka i četnička antisemitska propaganda često je opisivala partizane kao „bandite koje vode zagrebački Jevrejin Tito i beogradski Jevrejin Moša Pijade.

Prisustvo Jevreja u NOP-u obilato je koristila četnička propaganda radi naglašavanja „nesrpskog“ karaktera partizana. Ravnogorska propaganda od početka je, da bi odvraćala ljude od stupanja u partizanske jedinice, obavezno isticala da na čelu NOP-a stoje „čivuti“ (pogrdno ime za Jevreje) i „mošinovci“ (sinonim za Jevreje komuniste), te „krvoločni Turci i Hrvati“, odnosno „muslimani, katolici i Jevreji“ i „ostali belosvetski šljam“.

 

Zadaci i ustrojstvo Narodnooslobodilačkih odbora i uputstva za rad NOO

(„Fočanski propisi“, 1942)

6. NOO organizuju ishranu stanovništva, a osobito siromašnog stanovništva i nezbrinutih porodica palih i mobilisanih boraca, izbjeglica i pogorjelaca.

[U pratećim dokumentima, objašnjeno je da se ovo odnosi, zavisno od lokalnih prilika, i na Srbe iz Hrvatske izbegle u Srbiju, Slovence proterane u Srbiju, Jevreje, Cigane…]