Memorijal „Sajmište“ je od nacionalnog interesa

Autor: Špiro Solomun

Prošle godine 22. aprila, za Dan sećanja na žrtve genocida, ispred Spomenika žrtvama genocida na Sajmištu, ambasador Izraela pitao je prisutne ambasadore da li znaju gde se nalaze? Nisu znali, a bilo ih je više nego ikada ranije. Od mesta gde im je protokol odredio da stoje, samo malo niže nalazi se ploča sa tekstom na srpskom i engleskom, na kojoj piše: „Ovde, na Sajmištu, u nacističkom koncentracionom logoru, za vreme okupacije Jugoslavije od 1941. do 1944. izvršen je ratni zločin i genocid nad oko sto hiljada rodoljuba, učesnika narodnooslobodilačke borbe, nad decom, ženama i starcima. Svaki drugi zatočenik ubijen je u logoru ili na stratištima: Jajinci, Bežanijska kosa, Jabuka i Ostrovačka ada. Mnogi su odvedeni u nemačke logore smrti širom okupirane Evrope. Najviše je stradalo Srba, Jevreja i Roma. Njima, žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac i žrtvama manarskih okupatora koje su do Beograda doneli talasi Save i Dunava, hrabrom otporu nacističkom teroru i svim Jugoslovenima žrtvama genocida posvećen je ovaj spomenik. Beograd, povodom dana sećanja na žrtve genocida 22. 4. 1995. i 50 godina pobede nad fašizmom.”

Gestapo je po nalogu Hitlera smišljao za Beograd najdrastičnije kazne. U te kazne spada i pretvaranje jednog od najlepših izložbenih prostora u Evropi – Beogradskog sajma (izgranen 1937) u koncentracioni logor. Taj, nekad, novi ponos Beograda, mi nesmotreno nazivamo Staro sajmište? Od 1946. bilo je nekoliko bezuspešnih pokušaja da se bar spomenikom obeleži stradanje na Sajmištu. Najduže je slovio spomenik majke i deteta. Kao član Žirija za ocenu (40) radova Jugoslovenskog anonimnog konkursa za spomenik u Spomen-parku „Jajinci”, predložio sam da se drugonagraneni rad akademskog vajara Miše Popovića realizuje na Sajmištu. Podizanjem spomenika (24 tone i 12 metara visine) i obaloutvrdom, započeto je urenenje Memorijala „Sajmište”. Ohrabruje, pisala je „Politika”, da je grad Beograd (2013) za prioritet odabrao srenivanje centralne kule. Postoji Odluka Skupštine grada Beograda da se izgradnjom memorijala sačuva i uspomena na sajam. Da komercijalna funkcija novih objekata ne bude u suprotnosti sa običajima i svetskom praksom čuvanja uspomene na žrtve nacističkih zločina. (Jedno vreme neko se narugao pa je u Sajmištu aktivirao diskoteku.) Članovi sekcija preživelih zatočenika Banjice, Sajmišta, i Mauthauzena predložili su da se u okviru memorijala obavezno obezbedi savremena izložbeno-muzejska postavka kao trajno svedočenje i opomena o genocidu i holokaustu. Nema vajde da kukamo kako smo zakasnili. Mnogo bogatiji od nas to su nedavno uradili – Amerika i Nemačka. Upozoravam da česte promene vlasti ne bi smele da zanemare dosad uraneno ili nameravano. Da je Memorijal „Sajmište” nacionalni i svetski interes, podsetio nas je nedavno Efraim Zurof, direktor centra „Simon Vizental” iz Jerusalima. Zurof, Jevrejin, kako je sam naglasio, poručuje Srbima: „Da budem potpuno iskren, Sajmište mora negovati sećanje pre svega na stradanje Srba, jer ih je najviše stradalo, pa onda na Jevreje i Rome”. Sajmište je strogi centar Beograda. Ta atraktivnost lokacije pruža realnu mogućnost kombinovanog finansiranja komercijalnih i memorijalnih prostora i sadržaja. Neizbežno, to mora da prati moralna obaveza, materijalna pomoć i brižni stručni nadzor i saradnja grada Beograda i države Srbije. Očekujem da ćemo uskoro imati dostojan Memorijal „Sajmište”. Špiro Solomun, koordinator podizanja spomenika na Sajmištu, Beograd