The Ministry for victims or participative democracy is an appeal to CSOs to protest against the text of the draft Law on memorials.

Nacrt zakona o spomen obeležjima, koji je pripremilo Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, i koji je do 20. januara u postupklu javne rasprave, treba da reguliše način i uslove pod kojima država Srbija podiže i održava spomen-obeležja. Po našem mišljenju ovaj Nacrt ne rešava skoro ni jedan od brojnih problema nagomilanih u ovoj oblasti, a predložena rešenja će doneti niz novih problema.

Jedina prednost ovog Nacrta u odnosu na postojeći sistem je to što se za predlaganje podizanja spomen-obeležja propisuje vođenje upravnog postupka pred Republičkim organom. Iskustva naše organizacije sa inicijativom za Antiratni spomenik u Zrenjaninu, i naših partnerskih organizacija (npr. Srpski ratni veterani u Kikindi i dr.) ukazuju na ozbiljan problem postojećeg sistema, koji omogućava lokalnim samoupravama da potpuno ignorišu predloge za spomen-obeležja, da se o njima nikada ne izjasne, ili da u nedogled odugovlače i izbegavaju donošenje odluke, a da predlagači nemaju nikakvu mogućnost žalbe zbog nepostupanja. Uvođenje upravnog postupka će u tom smislu značajno unaprediti prava predlagača podizanja spomen-obeležja.

Takođe želimo da podržimo to što se u članu 21. Nacrta izričito zabranjuje podizanje spomenika licima koja su zastupala fašističke, šovinističke i nacističke ideje ili ideologije, kao i licu koje je bilo saradnik okupatora, njegovog saveznika ili pomagača.

Od brojnih loših rešenja Nacrta istaći ćemo samo ona ključna, iz kojih proizilaze svi ostali problemi:

–          Iz naslova i člana 1. jasno proizilazi da se ovaj zakon donosi da bi regulisao način podizanja i održavanja SVIH spomen-obeležja, ali već u članu 2. stavu 1. tački 1) spomen obeležja se definišu kao „vojna groblja i pojedinačni grobovi, nadgrobni spomenici, spomen kosturnice, kapele i spomen crkve, spomenici, javna spomen obeležja, spomen ploče, mesta stradanja i znamenita mesta i drugi pijetetni simboli“, a u daljim tačkama se dodatno potvrđuje da je predmet zakona obeležavanje isključivo ratnih događaja i lica koja su učestvovala u ratovima. Ovom odredbom se isključuje mogućnost da država, samoinicijativno ili na predlog građana i grupa građana, podiže spomen-obeležja pojedincima i događajima koja nisu vezani za ratove, na primer naučnicima, umetnicima, misliocima, sportistima, itd.

–          U uvodnim odredbama se ne navodi „negovanje tradicija oslobodilačkih ratova Srbije“ kao kriterijum za podizanje spomen-obeležja, a od člana 3. koji reguliše osnivanje tela koje će kreirati državnu politiku u oblasti spomen-obeležja utvrđuje se kriterijum „negovanja tradicija oslobodilačkih ratova Srbije“. Na ovaj način se stvaraju dva problema – isključuje se podizanje spomen-obeležja vezanih za one ratove koje komisija ne oceni kao „oslobodilačke“, a što se može odnositi na većinu oružanih sukoba u kojima je Srbija učestvovala u XX veku; i obrnuto, stvara se mogućnost da država kroz podizanje spomen-obeležja stavi u kontekst „oslobodilačkih ratova Srbije“ događaje i ličnosti koje sa ovim kontekstom nemaju nikakve veze (npr. mesta stradanja Jevreja i Roma u Holokaustu, itd.).

–          U članu 4. reguliše sastav Saveta tako da većinu (četiri od ukupno sedam članova) u ovom telu imaju predstavnici države. Dva člana predlažu akademske institucije, a jedan član je iz redova civilnog društva, i to veoma suženog na jedno udruženje građana „koje se bavi negovanjem tradicija oslobodilačkih ratova Srbije“. Ovom odredbom se isključuje bilo kakva javna diskusija i odlučivanje o politici sećanja i uspostavlja se hegemona pozicija državnog istorijskog narativa, čime se krši član 46. Ustava Republike Srbije koji garantuje slobodu mišljenja i izražavanja, jer se ovakvim uključivanjem stručnjaka i civilnog društva u rad Saveta, u kom će oni uvek biti u manjini, samo simulira sloboda mišljenja i izražavanja u odnosu na narativ države. Smatramo da predstavnici stručnjaka i predstavnici civilnog društva treba da imaju većinu u Savetu u odnosu na predstavnike državnih institucija, i da pored udruženja građana koja se bave „negovanjem tradicija oslobodilačkih ratova Srbije” civilno društvo treba da bude zastupljeno i sa predstavnicima udruženja građana koja se bave drugim oblastima.

–          U članu 4. tačka 3. Nacrta predviđeno je da se jedan član Saveta imenuje „iz reda udruženja građana koje se bavi negovanjem tradicija oslobodilačkih ratova Srbije“, ali nije definisano ko je predlagač i na koji način predgalač vrši izbor udruženja koje će biti zastupljeno u Savetu, budući da u Srbiji ima više udruženja koja rade u ovoj oblasti.

–          U sadašnjem sistemu, za podizanje i održavanje spomen-obeležja nadležna je lokalna samouprava. Nacrtom zakona o spomen obeležjima se odlučivanje o podizanju spomen-obelećja centralizuje i prenosi na Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, a članom 8. održavanje i zaštita spomen-obeležja ostaju u nadležnosti lokalne samouprave, koja o njihovom podizanju više ne odlučuje. Ovo je po našem mišljenju loše rešenje. Lokalna samouprava treba i dalje da bude nadležna za podizanje spomen-obeležja, a ukoliko joj je potrebna pomoć centralne vlasti (npr. u realizaciji nekog složenijeg projekta koji prevazilazi njene kapacitete), onda takvu pomoć treba da joj pruži Ministarstvo nadležno za poslove kulture, u čiji delokrug rada spada i politika sećanja, ili Ministarstvo odbrane, koje u svom sastavu već ima sektor koji se bavi komemoracijom istorijskih događaja iz oblasti odbrane zemlje, ordenjem i sl, ili oba ova Ministarstva, ali svakako ne Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, koje se boračkim pitanjima bavi u sasvim drugom smislu (što je samo po sebi takođe sporno, o čemu smo se već izjašnjavali više puta, a poslednji put u našim prigovorima na nacrt novog boračko-invalidskog zakona).

–          Član 21. propisuje uslove pod kojima spomen-obeležja nije dozvoljeno podizati, na način koji je po našem mišljenju suviše restriktivan i ne uvažava složene uslove ratova iz devedesetih godina prošlog veka, odnosno uskraćuje državno priznanje i komemoraciju događajima i licima koja na to po našem mišljenju imaju pravo. Primara radi, tačkom 3) ovog člana nije dozvoljeno podizanje spomen-obeležja „za događaj koji simbolizuje gubitak suvereniteta, teritorijalne celokupnosti nezavisnosti ili slobode Republike Srbije”. Ovakva zabrana otvara prostor da se uskrati državna komemoracija učesnicima i žrtvama rata na Kosovu i NATO intervencije 1998/99. godine, budući da ovaj događaj u jednom delu društva u Srbiji snažno simbolizuje gubitak suvereniteta, teritorijalne celokupnosti, nezavisnosti i slobode Republike Srbije, a takva interpretacija po našem mišljenju ne sme biti prepreka za državnu komemoraciju događaja, veterana i žrtava ovog rata. Takođe, tačkom 4) istog člana ne dozvoljava se podizanje spomen-obeležja licu koje je zastupalo separatističke ideje ili ideologije, što je još jedan nastavak politike izbegavanja vlasti u Srbiji da prizna učsšće u ratovima devedesetih, jer se ovom odredbom uskraćuje državna komemoracija pripadnicima Vojske Republike Srpske Krajine, Vojske Republike Srpske i drugih vojnih formacija zasnovanih na separatističkoj doktrini, koje su ratovale uz podršku Republike Srbije i za račun njenih političkih i vojnih ciljeva, a čiji pripadnici danas u velikom broju žive u Srbiji kao prognanici upravo zbog separatističke politike u ime koje su, uz podršku Republike Srbije ratovali. Smatramo da iz člana 21. treba u celosti brisati tačku 2), zbog spornog kriterijuma “oslobodilačkih ratova”, i tačku 3), a da iz tačke 4) treba brisati reč “separatističke”.

–          Članom 23. Nacrta predviđa se da Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja vodi evidenciju o poginulim licima počev od Prvog balkanskog rata. Kao što smo već istakli u našim predlozima za izmene nacrta novog boračko-invalidskog zakona, ovu evidenciju treba da vodi ministarstvo nadležno za poslove odbrane.

Smatramo da je ovaj nacrt Nacrt još jedan primer loše prakse vlasti u Srbiji da se zakoni koji treba regulišu pojedine komplaksne oblasti pišu na brzinu i bez sveobuhvatne analize svih problema koje zakon treba da reši, jer se zakon zapravo donosi da bi se rešio samo jedan problem u okviru čitave oblasti koji je u tom trenutku zasmetao namerama zakonodavca. Tako je i ovaj Nacrt zakona, koji treba da reguliše čitavu oblast podizanja i održavanja državnih spomen-obeležja, očigledno napisan samo da bi osnažio rad državne Komisije za utvrđivanje koncepta programa Memorijalnog kompleksa „Staro sajmište“, odnosno da bi omogućio vlasti da ovu Komisiju obrazuje i vodi na način koji vlasti odgovara. Dok demokratski svet ide u pravcu omogućavanja aktivnog učešća što većeg broja građana u odlučivanju o politici sećanja, kroz uključivanje akademskog diskursa, civilnog društva iz što više oblasti i kroz javne konkurse za idejna rešenja spomenika, vlast u Srbiji ide ka centralizaciji ne samo politike sećanja, već i čitavog istorijskog narativa radi isključenja svih navedenih pojedinaca i organizacija, do te mere da je praktično imenovala MINISTARSTVO ŽRTAVA: radnici = žrtve tranzicije, borci = žrtve rata i civilne žrtve rata, i sada žrtve fašizma na Starom sajmištu (Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja), i na čelo postavila ministra ovlašćenog da sam, po savetu par izabranih stručnjaka i brojnih državnih službenika, odluči U IME ŽRTAVA, mrtvih i živih, u ime njihovih potomaka i u ime društva.

Pozivamo sve organizacije koje su se godinama borile za součavanje sa prošlošću, za priznanje i spomenike, za politiku sećanja i za pluralizam u politici sećanja da dignu glas protiv centralizacije koju predviđa Nacrt zakona o spomen obeležjima.

Formulari za učešće u javnoj raspravi su dostupni na ovom linku.

U Beogradu, 16. januara 2015. godine
Učitelj neznalica i njegovi komiteti