Politika sećanja i antifašizam

Alpar Lošonc

 

Antifašizam ne prestaje biti aktualan, zato što i nadalje postoji uslovi koji iziskuju njegovo postojanje. Odnosno, i nadalje egzistiraju strukturalni uslovi za rasplamsavanje fašizma. Utoliko „sećanje“ na antifašizam nije antikvarnog karaktera, nego zadire u današnjicu: antifašizam je deo politike sadašnjosti!

Postoje, dakako, razlike između istorijskih oblika fašizma u dvadesetim godinama XX veka i ovog današnjeg – ne postoji ona vrsta mobilizacije, ne postoje onakvi pokreti koji su crpeli svoje postojanje iz militarnih slojeva i koji su nekada određivali dinamiku fašizma, ali metamorfoza fašizma nije njegovo negiranje, nego prelazak u druge oblike.

Da ne govorimo o tome da postoje i takva razmišljanja koja antifašizam doživljavaju kao komunističku ideološku floskulu, manipulaciju koja je osuđena na nestanak posle pada Berlinskog zida. Svodeći antifašizam na ideološku izmišljotinu komunističkog pokreta (i dezavuirajući nekadašnju borbu protiv fašizma) iskazuje se nespremnost da se sučeljava sa onim što je odista preteće u savremenom društvu.

Govor o „postfašizmu“ ili „neofašizmu“ to potvrđuje. Problem se ne može kulturalistički skratiti, nego se mora pokazati njegova ukotvljenost u socio-ekonomskim određenostima današnjeg sveta.

Neofašizam prihvata današnji oblik kapitalizma, ne izražava protest ni u odnosu na neoliberalizovane tendencije, kamoli u odnosu na kapitalizam. Ali, metamorfoza fašizma nije znak toga da ga možemo negirati, nego postajemo svesni toga da on, shodno promenjenim istorijskim determinacijama, prelazi u druge oblike.

Ovde tek možemo dodirnuti elemente registra na osnovu kojeg se reprodukuju elementi fašizma. Govor o islamskoj opasnosti i fundamentalizmu, neprestana medijska mobilizacija u celoj Evropi protiv navodno nasilnog jezgra u islamu, kojem se čak ne priznaje da je religija uopšte, dakle stanovita islamofobija je barem u koegzistentnoj vezi sa klasičnim antisemitizmom, ponegde ga i zamenjuje.

Da se ne zaboravi: oštrica ove fobije se odnosi veoma često protiv naseljenika, ekonomskih migranata, subproletera, stranih radnika koji se tretiraju kao nosioci opasnosti u pogledu zauzimanja radnih mesta i uopšte mesta u prostoru.

Jedva da treba reći da fenomen nezaposlenosti, koji očigledno nije konjukturalnog nego sistematskog karaktera u celom svetu, itekako predstavlja izvor najrazličitijih postfašističkih fantazija. Kao što i ekonomska kriza, koja se prolongira po logici implozije, predstavlja akutni izvor fašističkih fantazija. Nezaposlenost je ionako jedan od najznačajnijih izvora eksplozije fašizma.

Posebno mesto zaslužuje strah koji se vezuje za srednju klasu, ili barem za određene slojeve srednje klase. Njeni afiniteti i sa razlogom intenzivirani strahovi od deklasiranja su snažno krčili put uspesima fašizma u prošlom veku. Ovde je osećaj objektivno postojeće pretnje izražen u vidu želje za sigurnošću i poretkom. Isti strahovi sa sličnom snagom se javljaju i danas, u promenjenim okolnostima: srednja klasa koja se u svim opisima i komentarima karakteriše kao devastirana u toku poslednjih dekada, dakle za vreme neoliberalizma, pogođena je i očajem i prospektivnim strahom od survavanja u ekonomski ćorsokak.

Nadalje, zaboravlja se da je u pogledu antisemitizma 1968. kao simbolička godina odigrala krupnu ulogu: to što je danas antisemitizam u javnim diskursima nelegitiman mora se zahvaliti konsekventnom nastupu upravo različitih aktera dotične godine.

I mora se dodati da, uprkos promenama u instrumentarijumu antisemitizma, stara Čerčilova podela o dobrim (nacionalno lojalnim) i lošim (kosmopolitskim, neukorenjenim) Jevrejima još predstavlja materijal za anti-semitske fantazije. Tako se, ali i danas (dvadeset godina posle kolapsa socijalizma), virulentni antikomunizam legitimiše upućivanjem na jevrejsko-kosmopolitsku zaveru protiv postojećih nacija.

Fašizam se mnogo puta oslanja na pripisivanje određenih modusa moći određenim grupama: ako su Jevreji predstavljali predmet različitih resantimana zbog projektovane misteriozne sposobnosti da se enormno dobro snalaze u kolotečini kapitalizma, naročito u finansijskoj sferi, i zbog uvođenja kosmopolitskog komunizma, onda se Romi nipodoštavaju zato što su percipirani na taj način da su čak i ispod proleterskog statusa. Oni su deo jednog subhumanog sveta koji je predmet različitih nasilnih intervencija, deportacija, dislokacija podrazumevajući i države Zapadne Evrope.

Oni, ali ne samo oni, posreduju jedno strahovito bitno pitanje – postavilo ga je još prosvetiteljstvo, a ono je i dalje je sa nama: univerzalno, bezrezervno građanstvo. Neofašizmi (fašizam je uvek negirao prosvetiteljstvo) predstavljaju dovođenje u pitanje mogućnosti i normativnosti univerzalnog građanstva – različitim grupama se negira to pravo, mada na osnovu različitih razloga.

Ko zaslužuje građanstvo, to jeste pitanje koje se javlja u vezi sa fašizmom današnjice, te predstavlja izvor najrazličitijih konflikata i fantazija. Neofašizmi dovode u pitanje univerzalno građanstvo i to jeste njihova najbitnija orijentacija u kasnom kapitalizmu!

 

 

 

Antifašizam ne prestaje biti aktualan, zato što i nadalje postoje uslovi koji iziskuju njegovo postojanje. Odnosno, treba reći da i nadalje egzistiraju strukturalni uslovi za rasplamsavanje fašizma. Utoliko „sećanje“ na antifašizam nije antikvarnog karaktera niti u Srbiji, niti u bilo kojoj evropskoj zemlji, nego zadire u današnjicu: rvanje sa fašizmom je i nadalje deo politike sadašnjosti.

Ovo bi moglo da iznenadi i iritira sve one koji misle da je fašizam izvesna vrsta istorijskog incidenta, koji je kao minula muka postao deo prošlosti. Naravno, uvek postoji oko nas deklarativno odbijanje fašizma i to kao deo etablirane oficijelne retorike, ali ista retorika mnogo puta više skriva nego što otkriva. Valja razmišljati o tome da posle toliko praznih diskreditacija fašizma on je i dalje spreman da se obnovi.

Da ne govorimo o tome da postoje i takva razmišljanja koja antifašizam doživljavaju kao komunističku ideološku floskulu, manipulaciju koja je osuđena na nestanak posle pada Berlinskog zida. Svodeći antifašizam na ideološku izmišljotinu komunističkog pokreta (i dezavuirajući nekadašnju borbu protiv fašizma) iskazuje se nespremnost da se sučeljava sa onim što je odista preteće u savremenom društvu. To što se danas oni subjekti (NGO, intelektualci, itd) koji potenciraju pitanju o neprolaznosti fašizma okrivljuju kao akteri koji skriveno mrze svoju sopstvenu zajednicu, mnogo toga iskazuje o postojećoj situaciji.

Nije inače fašizam svojevremeno dospeo na površinu iznenadno, nije izbio snagom nekog apsolutnog diskontinuiteta, postojali su društveni uslovi koji su ga omogućili. Za nas je najbitnije da fašizam ne može nestati zato što je povezan sa određenim tendencijama samog moderniteta. Premda to ni u kom smislu ne znači da ne postoje izvesni tragovi diskontinuiteta u sadašnjosti u odnosu na period od tridesetih godina XX veka.

Danas, bez sumnje, ne postoji ta vrsta militarne mobilizacije koju su podgrejavali različiti militarni slojevi, a koji su se vraćali iz Prvog svetskog rata. Ne možemo računati ni na „totalitarne“ zahvate koji su nekada određivali dinamiku fašizma, odnosno obuhvat celine društvenih ispoljavanja sa određenom ideološkom projekcijom, oni su ipak deo nekadašnje nepovratne prošlosti. Može se primetiti da oni koji se danas ispoljavaju kao „postfašisti“ ili kao „neofašisti“ (koriste se različiti termini) nikad neće čak ni na nivou retorike da se posluže socijalističkim vokabularom, štaviše, itekako delatno učestvuju u uobličavanju današnjeg sveta u kojem više nema alternativa.

Utoliko, današnji neofašizam ovekovečuje jednodimenzionalno društvo, jedino što želi da izdejstvuje to su određene intervencije u sklopu „kasnog“ kapitalizma. Prema tome, neofašizam prihvata današnji oblik kapitalizma, ne izražava protest ni u odnosu na neoliberalizovane tendencije, kamoli u odnosu na kapitalizam. Ali, metamorfoza fašizma nije znak toga da ga možemo negirati, nego postajemo svesni toga da on, shodno promenjenim istorijskim determinacijama, prelazi u druge oblike. Ako se tako hoće, fašizam je ukotvljen sada u svoje postmodernističke oblike shodno tehnološkim, ekonomskim i kulturalnim aspektima koji danas postoje.

Isto tako treba precizirati zarad izbegavanja različitih zabluda da ako želimo govoriti o neofašizmu itekako treba uzeti u obzir različite ekstremno-desne partije koje već godinama utiču na političku konfiguraciju počev od Zapadne do Istočne Evrope, te da one imaju stabilnu poziciju i u Evropskom parlamentu, kako to, uostalom, i poslednji izbori dokazuju. No, mada se u nekim slučajevima kad-kad i previše lako mogu identifikovati fašistički rezoni (kao recimo slavljenje herojstva Waffen SS), time se ceo slučaj ne može iscrpeti. Ako bi se ovde stalo, čitav slučaj bi se strahovito pojednostavio. Ne govorimo ovde o neofašizmu samo kroz prizmu partijsko-političke artikulacije, niti kroz takve pomenute spektakularne manifestacije.

Jer, postoji i fašizam generisan odozdo, koji se ne očituje u takvim manifestnim gestovima kao što je pomenuto slavljenje nekadašnjih fašističkih trupa, nego se pomalja difuzno na osnovu nekoherentnih reagovanja, osećaja, svakodnevnih ispoljavanja, reagovanja, animoziteta, replika sa elementima resentimana. Mada se takve manifestacije daleko teže mogu identifikovati, te se teže mogu i medijski prikazivati nego partije koje imaju oformljene i profilisane programe, to ne znači da iste manifestacije nemaju nikakvu ulogu ili da su nerelevantne. One govore o socio-ekonomskim korenima koji određuju okvire fašizma danas i objašnjavaju i uspehe i kapacitete pomenutih desničarskih partija u mobilizaciji glasača.

Osim toga, elementi neofašizma se mogu naći i u nastupima takvih partija i vlada, koji nisu direktno povezani nego se samo pozicioniraju negde na desnici: na primer, mere deportacije ekonomskih migranata u cilju održavanja poretka, hteli ili ne hteli, imaju u sebi neofašističke aspekte.

Problem fašizma se nikad, tako i sada, ne može kulturalistički skratiti, i ne sme se objašnjavati sa  protezama i sa reduktivnim kulturalističkim obrascima (balkanizam, itd.) Mora se pokazati njegova ukorenjenost u socio-ekonomskim određenostima i tendencijama današnjeg sveta. Stara netrpeljivost prema Drugom i drugima, dakako, prelama se i kroz neofašizam, ali ne sme se biti apstraktan, nego valja proniknuti u konkretne determinacije. Kroz neofašizam probijaju se socio-ekonomske tendencije, prinude današnjeg kapitalizma kao što je gubitak materijalne nezavisnosti i izloženost logici neizvesnosti. U najmanju ruku ne bi trebalo zaboraviti u kolikoj se meri fašizam ustoličio u prvim dekadama prošlog veka, zahvaljujući erupciji krize i pratećim oblicima očaja i straha: to što se danas živi u kriznom kontekstu je ovde višestruko bitno.

Oblici ispoljavanja krize jasno ukazuju na činjenicu da je reč o pojavama koje nisu tek površinskog karaktera, da nije reč o konjukturalno-trenutačnim trendovima, nego o strukturalnom momentu. Kriza je uvek seizmograf problematičnosti kapitalizma. To što se današnja kriza upoređuje sa kriznim procesima u tridesetim godinama sada već prošlog veka baca svetlo i na današnju dinamiku neofašizma. A današnje neprolaženje krize, njen zabrinjavajući kontinuitet i posle dužeg vremena je nagnao merodavne tumače da izjavljuju zloslutne tvrdnje a koje se ne bi smele potcenjivati. Ekonomska kriza koja se prolongira po logici implozije predstavlja akutni izvor neofašističkih fantazija.

Kriza je i danas, kako svi podaci to demonstriraju, više išla naruku neofašističkim subjektima no levici, prema tome, magnetska snaga neofašizma je bila mnogo jača. Signatura postojeće konstelacije je odumiranje države blagostanja koja je nekada ipak otupljivala oštricu društvenih rizika, nametnuta štednja, i nezaposlenost. A nezaposlenost je ionako jedan od najznačajnijih izvora eksplozije fašizma.

Strah koji se javlja povodom krize uvek je teren za afirmaciju fašizma: tako je bilo u tridesetim godinama XX veka, tako je i danas, pri čemu je strah od nezaposlenosti, od gubitka radnog mesta na vrhu skale mogućih strahova. Fašizam je uvek efikasno znao da koristi materijal koji se krije u strahovima, uvek je poznavao moć koja se krije u strahu. Jedva da treba reći da fenomen nezaposlenosti koji očigledno nije usputno-slučajnog nego sistematskog karaktera u celom svetu itekako predstavlja izvor za najrazličitije postfašističke fantazije. To što strah diže glavu povodom ovog problema nije slučajno, jer to jeste tipičan izraz strukturalnih tendencija: transformacija socio-ekonomskih određenja, različite forme dinamike smanjuju udeo radne snage u kompoziciji proizvodnje, a prakse izmeštanja kapitala, asimetrični oblici globalizacije dodatno podgrejavaju strahove zbog gubitka radnog mesta.

Posebno mesto zaslužuje strah koji se vezuje za srednju klasu, ili barem za određene slojeve srednje klase. Njeni afiniteti i sa razlogom intenzivirani strahovi od deklasiranja su snažno krčili put uspesima fašizma u prošlom veku. Ovde je osećaj objektivno postojeće pretnje izražen u vidu želje za sigurnošću i poretkom. Isti strahovi sa sličnom snagom se javljaju i danas, u promenjenim okolnostima: srednja klasa koja se u svim opisima i komentarima karakteriše kao devastirana u toku poslednjih dekada, dakle za vreme neoliberalizma, pogođena je i očajem i prospektivnim strahom od survavanja u ekonomski ćorsokak. Stoga, neće biti slučajno da ista srednja klasa pritisnuta i presirana pomenutim tendencijama postaje recipijent fašističkih poruka, da ona oseća pretnju od „navale“ Drugog i Drugih, da se ona oseća kao adresirana sa nastupom desničarskih partija.

Zato se i danas primećuje bojazan kod mnogih komentatora savremenih prilika za sudbinu pripadnika srednje klase; eto, usled neprestanog širenja nejednakosti, što je najjednostavnija evidencija, njena putanja je ugrožena. Ima u tome i mitskih elemenata i glorifikacije u pogledu srednje klase i veoma često se zaboravlja i njen nadasve postojeći socijalni egoizam, kao što se ignoriše činjenica da ni srednja klasa nije jedinstvena.

Srozavanje države blagostanja uvek je pogađalo prvenstveno nižu srednju klasu. Različiti predstavnici srednje klase imaju primedbe, pa čak i na izvestan način i kritički nastup spram globalizovano-transnacionalnog kapitala koji može ugrožavati njihove pozicije, ali istovremeno ne mogu da zamisle da resursi države blagostanja bivaju preraspoređeni na taj način da stižu do nezaposlenih, do siromašnih ili prekarijata.

Ono što je Etjen Balibar nekada nazivao nacionalno-socijalnom državom ovde znači da srednja klasa sebe poima kao autentičnog reprezentanta nacionalnog korpusa te koji ima privilegiju na resurse ionako uzdrmane države blagostanja. A oni koji ukazuju na izuzetan položaj srednje klase nose u sebi, čak i nesvesno, imaginaciju da je srednja klasa za vreme nekadašnjeg fašizma pala kao plen. Ne valja, naravno, zaključiti da je srednja klasa jedini i isključivi primalac fašističkih poruka (dakako, i određeni slojevi radničke klase su se pokazali kao primaoci, i istorijski i danas, to je neosporno), ali jeste jedan od najznačajnijih recipijenata istih signala.

Nadalje, govor o islamskoj opasnosti i fundamentalizmu, neprestana medijska mobilizacija u celoj Evropi protiv navodno nasilnog jezgra u islamu, kojem se čak ne priznaje da je religija uopšte, dakle stanovita islamofobija je barem u koegzistentnoj vezi sa klasičnim antisemitizmom, gde-gde ga i zamenjuje. Postojala su vremena kada su ljude koji su iskazivali demokratske ambicije tretirali kao neprijatelja, bile su to i „horde stranaca“, no po svoj prilici barem od 11.9.2001. Muslimani bivaju specifično pogođeni. Uspešna i prodorna Marin Le Pen je skrenula pravac kretanja strele sa Jevreja na Muslimane (ona čak tvrdi da nema ništa protiv islama suženog na privatnu sferu, navodno sve treba uraditi u cilju afirmacije laiciteta), ali članovi njene partije se i dalje upliću u anti-semitske situacije.

Tek ostaje pitanje koliko pojedine partije, koje nose u sebi fašističke potencijale, uspevaju da se normalizuju. No, ovo pitanje normalizacije neofašizma se postavlja svugde: mali broj takvih skupina, entiteta, partija koji na neki način ne normalizuju sebe, „ja to nisam… ja sam nešto drugo“. U svakom slučaju tako se rasplamsava strah u odnosu na ekonomske migrante koji predstavljaju osnov za fantazije o tome da isti migranti kradu od „mene“, od „nas“, „moje“, „naše“ mogućnosti, parazitski ulaze u „moj“, „naš“ prostor (po izjavi Le Pena, rodonačelnika francuskog Nacionalnog fronta, pet miliona imigranata znači i pet miliona radnih mesta). Eto Drugi je taj zbog kojeg se snižavaju „naše“ najamnine, on je taj usled koga moja primanja bivaju snižena: on jeste izvor opasnosti.

Umesto da se subjekti takvih strahova pozabave sa u kapitalitmu postojećim strukturalnim problemima i prinudama, koji sistematično dovode do stvaranja nezaposlenosti, odnosno do situacije u kojoj ljudi postaju suvišni, grade se fantazije o migrantima, nomadima koji žele da „nas“ pokradu i da „nam“ oduzmu naše najvlastitije mogućnosti. Jer oštrica ovih fantazija se odnosi veoma često protiv naseljenika, „navale“ ekonomskih migranata, subproletera, stranih radnika koji se tretiraju kao nosioci opasnosti u pogledu zauzimanja radnih mesta i uopšte mesta u prostoru.

Tako dolazimo do savremene konstelacije u kojoj će i neki viđeni intelektualci (čak i sa liberalnim pedigreom) izjavljivati da imigranti, ljudi bez dokumenata predstavljaju problem za Evropu, problem koji iziskuje državnu repliku, čvrsto uokvirenje granica, odbranu u odnosu na spoljašnje pritiske, reorganizaciju prava. Kao da su imigranti uzrok nezaposlenosti, kao da su oni izvori iz kojih će strah nastati! Tako nastaje i (mada ne samo) evropski problem granica koje se moraju čuvati represivnim aparatima a u cilju očuvavanja bezbednosti. Tako će opstajati i nadistorijski stilizovana fantazma o sukobu civilizacija, pripisujući recimo islamu metafizičku violentnost i nipodoštavajući svaku društvenu determinaciju.

Generisanjem strahova od imigranata kao otelovljenja „opasnih“ mogućnosti stvara se konfuzija i povodom takvih orijentacija kao što je multikulturalizam koji je inače na rang listi evropskih vrednosti visoko vrednovan, bar kada je reč o Evropskoj uniji. Kada je Nouveau Parti Anticapitaliste (NPA) imala u svojim redovima ženu koja je nosila islamsku maramu na glavi (i pri tom bila kandidat u predgrađu) sledila je čitava serija komentara, negodovanja koji su stizali i do argumenta terorizma. To što će se takva konfuzija pojavljivati i u jednoj zemlji koja je članica Evropske unije ipak svedoči o tome koliko je reč o strukturalnim dimenzijama.

No, tako se održavaju i rasni odnosi u Evropi, inače tek slabo izraženi pomoću pojma postkolonijalizma. Propita li se recimo sajt Le Bloc identitaire, jednog takvog markantnog pokreta koji naziva sebe evropskim, videćemo da se on ograđuje od toga da je antisemitski sazdan, ali drži otvorenim islamsko pitanje, te se naširoko bavi razarajućim efekatima institucionalizovanog multikulturalizma.

Neka se pomene u vezi antisemitizma da je 1968. kao simbolička godina odigrala krupnu ulogu: to što je danas antisemitizam u javnim diskursima barem nelegitiman mora se zahvaliti konsekventnom nastupu upravo različitih aktera dotične godine. Tek ostaje kao momenat za razmišljanje da to i oni koji su bili akteri tih godina zaboravljaju (kao što je skoro pala u zaborav činjenica da teme današnjeg multikulturalizma, kao što su ženska prava, homoseksualnost, manjinska prava itd. bila pokrenuta od tadašnje levice) i da se suočavamo sa njihovim usahlim sećanjem.

Makar nam mora biti jasno da današnji oficijelni konsenzus povodom antisemitizma uprkos događajima i plimi užasa u Drugom svetskom ratu nije nastao brzo, spontano, nego da je ovo polje izbrazdano borbama i konfliktima i u Zapadnoj Evropi. I mora se dodati da, uprkos promenama u instrumentarijumu antisemitizma, stara Čerčilova podela o dobrim (nacionalno lojalnim) i lošim (kosmopolitskim, neukorenjenim) Jevrejima još predstavlja materijal za anti-semitske fantazije. Tako se, i još (čitavih dvadeset godina posle kolapsa nekadašnjeg socijalizma, što govori za sebe), virulentni antikomunizam legitimiše upućivanjem na jevrejsko-kosmopolitsku zaveru protiv postojećih nacija kao jedino legitimnih okvira za zajedničko življenje.

Nekadašnji antisemitizam, koji je cvetao već u XIX veku i bio upregnut u službu različitih političkih ciljeva, mnogo puta se ispoljavao kao nasilno sprovedeni resantiman prema radnicima-Jevrejima koji su stizali iz Istočne Evrope. Današnji repertoar neonacista osim navedenih radnji podrazumeva i skrnavljenje grobova i to i muslimanskih, i jevrejskih. To što se skrnavljenje jevrejskih grobova pripisuje često muslimanima samo pokazuje fobiju o kojoj smo govorili.

Fašizam se mnogo puta oslanja na pripisivanje određenih modusa moći određenim grupama.  Jedni imaju preveliku moć, drugi nisu dorasli da žive uopšte. Tako su Jevreji predstavljali predmet različitih resantimana zbog projektovane misteriozne sposobnosti da se enormno dobro snalaze u kolotečini kapitalizma, naročito u finansijskoj sferi. Shodno tome, oni su čuvari tajne a koja šteti „našim interesima“.

Tako su napadani i zbog navodnog uvođenja lukavog kosmopolitskog komunizma. Toliko značajno ime na desničarskoj sceni kao Alen Soral još poziva na stvaranje pokreta protiv kosmopolitskih elita, a u postsocijalističkim zemljama naznaka o tome da je komunizam kao ideja nametnuta iz tuđine preko stranaca ima duboke korene, i ovde se brzo stiže (i) do Jevreja.

Nekada su se ove pojave zvale strukturalnim antisemitizmom. To što se odgovarajuće fantazije održavaju, da po antikomunističkom obrascu komunizam nije ništa drugo do importni produkt stranaca, znači da atribut „strukturalni“ još ima smisao.

Za Rome valja nešto drugo reći, jer oni predstavljaju drugi, takoreći suprotni pol na skali moći. Njih se nipodoštava zato što su percipirani na taj način da su čak i ispod proleterskog statusa. Ne nedostaje ni ovde gajenje fantazija o nadistorijskim osobinama Roma: tako se propagira da su oni predestirani da opstajaju kao nomadi za sva vremena, koji troše život u bezrazložnom putovanju. Kao da iza njihovog modusa egzistencije ne stoje isto tako određene socio-ekonomske determinacije! Kao da nismo i u njihovom slučaju obavezni da proniknemo u socio-ekonomski kontekst koja ih određuje! Oni su deo jednog subhumanog sveta koji je predmet različitih nasilnih intervencija, deportacija, dislokacija, iseljavanja… podrazumevajući i države Zapadne Evrope (mada su radnje uperene protiv Roma gde-gde realizovane na osnovu zajedničkog nastupa državnih aparata i stanovništva).

Deo je to ipak i jedne šire celine: pogađaju se oni koji su srazmerno slabi i imaju male šanse da odbrane sebe, razvijaju se različite fantazije povodom onih koji ne dolaze do reči u javnosti, odnosno oni koji se mogu izložiti iseljavanju, pomeranju itd. Žargonski izrazi o romskom kriminalu svedoče o diskurzivnoj konfiguraciji i nipodoštavanju, valja se sećati toga kada je bivši francuski predsednik izgovorio da su romska naselja izvori kriminala (da ne zaboravimo ni masovnu likvidaciju istih naselja, dakako policijskim merama). Etnicizacija socio-ekonomskih problema ovde kulminira.

Dakako, potegne li se ovo pitanje, tada se otvaraju automatski i druga pitanja, jer nezaštićenost i krhkost opisuje ne samo situaciju Roma nego i homoseksualaca, stranih radnika i imigranata; doduše, posebnost Roma jeste u tome da se teško mogu uklopiti u kompleks koji je određen kategorijalnim parom kapitala i rada. Tako se ljudi oslobađaju od toga da praktikuju solidarnost.

No primetimo i jedno, delimično drugačije pitanje koje nas itekako upućuje na elemente neofašizma: animozitet, te čak i mržnja prema siromašnima, prema onima koji su gubitnici u neoliberalizovanoj trci a koji dobija rasni predznak. Siromašni su nosioci rasnog žiga, siromaštvo se razumeva ne preko socijalnog nego preko etničko-rasne perspektive. Ovde je rasizam ušao na mala vrata i racionalizovao siromaštvo. Siromaštvo se zapravo tretira kao moralna deformacija, a nezaposlenost se percipira kao izraz moralne deficijentnosti, kao da problem strukturalne nezaposlenosti ne postoji! Segregiranje i demarkiranje siromašnih kad-kad dobija neverovatne forme: nedavno je u Marselju lokalna samouprava uvela posebne znake za beskućnike, pri tome na prednjoj strani „pokazne karte“ figurira ogromni žuti trougao, što je mnoge, s pravom inače, podsetilo na nekadašnje nacističke žute simbole koje su Jevreji morali nositi (na zadnjoj strani je broj osiguranja, zatim su tu modusi hronične bolesti). Nije čudo što su mnogi protestovali: lokalna samouprava je pak tvrdila da je to mera spašavanja beskućnika.

Najzad, suočavamo se sa jednim nadasve bitnim pitanjem koje je postavilo još prosvetiteljstvo, a još je sa nama: univerzalno, bezrezervno građanstvo. Neofašizmi (fašizam je, da ne zaboravimo to, uvek negirao prosvetiteljstvo) dovode u pitanje mogućnost i normativnost univerzalnog građanstva: različitom grupama se negira to pravo, mada na osnovu različitih razloga. Ko zaslužuje građanstvo, ko ima mandat da bude građanin to jeste pitanje koje se javlja u vezi fašizma današnjice, te predstavlja izvor najrazličitijih konflikata i fantazija.

Neofašizmi dovode u pitanje univerzalno građanstvo i to jeste njihova najbitnija orijentacija u kasnom kapitalizmu. Državljanstvo nije više prima facie kategorija što je prosvetiteljstvo projiciralo sa njegovim univerzalističkim aspiracijama („biti čovek“: logika apsolutne inkluzije), nego je ono uslovljeno pozicijom u cirkulaciji/fluksu robe, pozicioniranjem u kompleksu kapitala i rada.

Današnji neofašisti, videli smo, ne žele kritiku neoliberalizovanog kapitalizma koliko etnicizovanu samoafirmaciju u okviru njega. No, nestaje ono na šta su se nadovezivale nade prosvetiteljstva. Umesto inkluzije javlja se ekskluzija kao noseći obrazac neofašizma. A konstitutivna pozadina toga jeste etnicizovano-policijski odnos prema stranim radnicima, Muslimanima koji se profilišu/artikulišu, ali tek u tokovima robnog sveta. Ovo je svagdašnji materijal za rasplamsavanja neofašizma.