Stereotipi

Potonuli i spaseni

Primo Levi

Prevela sa italijanskog: Elizabet Vasiljević

„Ljudi koji su iskusili zatvoreništvo (i, uopšte uzev, svi oni koji su doživeli bilo kakvu strahotu) dele se na dve potpuno različite kategorije: na one što ćute i na one što pričaju, i retko se sreću prelazni slučajevi. I jedni i drugi upravljaju se valjanim razlozima: ćute oni što iz dubine svog bića osećaju nelagodnost koju sam radi pojednostavljivanja nazvao „sramotom“, oni koji nisu našli svoj mir, ili čije rane i dalje peku. Pričaju, često i previše, oni drugi, upravljajući se različitim porivima.

To ostali – slušaoci, prijatelji, deca, čitaoci, pa čak i neznanci – naslućuju, pored gnušanja i sažaljenja; shvataju jedinstvenost našeg iskustva, ili se barem trude da je shvate. Zato nas podstiču da pričamo i postavljaju nam pitanja, dovodeći nas katkad u nepriliku: nije uvek lako odgovoriti na neke nedoumice, nismo ni istoričari ni filosofi već svedoci; uostalom, ko kaže da se ljudska istorija upravlja prema strogim logičkim obrascima. Ko kaže da je u korenu svake promene samo jedan uzrok: pojednostavljivanja su valjana samo za školske udžbenike, uzroci mogu biti različiti, međusobno isprepletani, ili nespoznatljivi, pa čak ne mora ni da ih bude. Dosad nijedan istoričar ili epistemolog nije dokazao daje ljudska istorija determinativan proces.

Među pitanjima koja nam upućuju, jedno je nezaobilazno; štaviše, s godinama postaje sve nametljivije, i svaki put prizvuk optužbe je sve otvoreniji. Nije reč samo o jednom pitanju, to je pre čitava grupa bliskih pitanja. Zašto niste pobegli? Zašto se niste pobunili? Zašto niste izbegli hapšenje „pre“? Upravo zato što su neizbežna i s vremenom sve prisutnija, zaslužuju dužnu pažnju.

Jednako često nas pitaju, čak i s nešto grubljim prizvukom optužbe: „Zašto se niste pobunili?“ Po svojoj učestalosti, ovo pitanje je drugačije od prethodnog, ali je po prirodi slično, i takođe se zasniva na stereotipu. Nije zgoreg da se odgovor podeli na dva dela.

Prvo: nije tačno da ni u jednom Lageru nije došlo do pobune. Više puta bile su opisane, s dosta pojedinosti, pobune u Treblinki, Sobiboru, Birkenauu; ostale su izbile u manjim logorima. Bili su to poduhvati izuzetne smelosti, dostojne najdubljeg poštovanja, ali nijedan od njih nije okončan pobedom, ako pod pobedom podrazumevamo oslobađanje logora. Bilo bi bezumno težiti tom cilju: stražarska posada imala je toliku nadmoć da bi za tren osujetila njegovo ostvarenje, jer su pobunjenici praktično bili obezoružani. Njihov stvarni cilj bio je da oštete ili unište postrojenja smrti, da omoguće bekstvo maloj grupi pobunjenika, što je katkad i uspevalo (u Treblinki, na primer, iako samo delimično).

Pobuna je u svakom slučaju bilo; pripremale su ih pametno i s neverovatnom hrabrošću nevelike grupe odlučnih i fizički još nedotučenih logoraša. Njihova je cena bila zastrašujuća i plaćena je ljudskim životima i kolektivnim patnjama nanetim u ime odmazde, ali su vredele i vrede kako bi pokazale da nije tačna tvrdnja da logoraši u nemačkim Lagerima nikada nisu pokušali da se pobune. Pobunjenici su imali na umu sasvim drugi, delotvorniji ishod: da se pred slobodan svet iznese strašna tajna o krvavim pokoljima. I zaista, oni malobrojni kojima je taj poduhvat uspeo, i koji su posle dodatnih iscrpljujućih zgoda i nezgoda stigli do javnih glasila, progovorili su: ali, kao što sam napomenuo u uvodu, gotovo nikada ih nisu saslušali niti su im poverovali. Neprijatne istine imaju težak put.

Drugo: isto kao primer združivanja pojmova zatočeništvo-bekstvo, i logičko povezivanje pojmova ugnjetavanje-pobuna zapravo je stereotip. Ne kažem da ugnjetavanje nikad nije povezano s pobunom: kažem da nije uvek. […]Slika koja se tako često vidi na spomenicima, a koja prikazuje roba kako kida svoje teške okove, retorička je: njegove okove raskidaju njegovi drugovi čije su spone lakše i labavije.

Da bi se izazvali gnev i ogorčenje, pokretačka snaga svih pravih ustanaka (onih odozdo, da se razumemo, jer svakako da to nisu u slučaju pučeva ili „dvorskih pobuna“), ugnjetavanje treba da postoji, ali ono mora biti umereno, ili njegovo sprovođenje nedovoljno delotvorno. Ugnjetavanje u Lagerima bilo je dovedeno do krajnosti, i sprovođeno je s dobro poznatom, i u drugim oblastima hvale dostojnom, nemačkom delotvornošću. Tipičan zatvorenik, koji je predstavljao stub logora, bio je na rubu iscrpljenosti: izgladneo, oslabljen, prekriven ranama (a posebno na nogama: bio je „oduzet“ čovek, u izvornom smislu te reči što nije nevažna pojedinost!), te dakle duboko utučen. Bio je čovek-krpa, a s krpama se, kao što je još Marks znao, ne dižu revolucije u stvarnom svetu već samo u svetu književne ili filmske retorike. Na čelu svih revolucija, onih što su promenile tok svetske istorije i onih malih kojima se mi bavimo, stajale su ličnosti koje su dobro znale šta je ugnjetavanje, ali ga nisu osećale na svojoj koži. Ranije pomenuta pobuna u Birkenauu izbila je u specijalnom odredu nadležnom za krematorijume: bili su to očajni i ozlojeđeni ljudi, ali dobro uhranjeni, odeveni i obuveni. Pobuna u Varšavskom getu bila je poduhvat dostojan najvećeg divljenja i štovanja, prvo evropsko „pružanje otpora“ i jedina podignuta bez i najmanje nade u pobedu ili spasenje; ali bila je delo političke elite koja je, radi očuvanja svoje moći, s pravom zadržala neke suštinske povlastice.“

Stereotipi

Ljudi koji su iskusili zatvoreništvo (i, uopšte uzev, svi oni koji su doživeli bilo kakvu strahotu) dele se na dve potpuno različite kategorije: na one što ćute i na one što pričaju, i retko se sreću prelazni slučajevi. I jedni i drugi upravljaju se valjanim razlozima: ćute oni što iz dubine svog bića osećaju nelagodnost koju sam radi pojednostavljivanja nazvao „sramotom“, oni koji nisu našli svoj mir, ili čije rane i dalje peku. Pričaju, često i previše, oni drugi, upravljajući se različitim porivima. Pričaju jer na raznim nivoima svesti oni zapravo u svom (premda već dalekom) zatočeništvu vide središte svog života, događaj koji je kako-tako obeležio čitavo njihovo postojanje. Pričaju jer znaju da su svedoci jednog procesa planetarnih i vekovnih razmera. Pričaju jer je (kaže jedna jidiš izreka) „lepo pričati o prošlim nevoljama“; Frančeska zbori Danteu da „veće boli ne imade / već sjećati se svojih sretnih dana / u nevolji“[1], ali je tačno i obrnuto, kao što svaki povratnik zna. Lepo je sedeti u toplom, uz hranu i vino pred sobom, i podsećati sebe i druge na mukotrpan rad, studen i glad: tako se i Odisej na dvoru kralja Feačana, pred spremljenom trpezom, odmah prepušta potrebi pripovedanja. Pričaju, možda preterujući, poput „hvalisavih vojnika“, opisujući strah i srčanost, lukavstva, uvrede, poraze i poneku pobedu: na taj način prave razliku između sebe i „drugih“, učvršćuju svoj identitet pripadnošću jednom esnafu, i osećaju da je njihov ugled porastao.

Ali pričaju, štaviše pričamo (mogu da koristim prvo lice množine: ja ne pripadam ćutljivcima), i zato što od nas to traže. Pre mnogo godina Norberto Bobio je napisao da nacistički koncentracioni logori „nisu bili jedan od događaja, već da su upravo sâm taj monstruozni i možda neponovljiv Događaj ljudske istorije“. To ostali – slušaoci, prijatelji, deca, čitaoci, pa čak i neznanci – naslućuju, pored gnušanja i sažaljenja; shvataju jedinstvenost našeg iskustva, ili se barem trude da je shvate. Zato nas podstiču da pričamo i postavljaju nam pitanja, dovodeći nas katkad u nepriliku: nije uvek lako odgovoriti na neke nedoumice, nismo ni istoričari ni filosofi već svedoci; uostalom, ko kaže da se ljudska istorija upravlja prema strogim logičkim obrascima. Ko kaže da je u korenu svake promene samo jedan uzrok: pojednostavljivanja su valjana samo za školske udžbenike, uzroci mogu biti različiti, međusobno isprepletani, ili nespoznatljivi, pa čak ne mora ni da ih bude. Dosad nijedan istoričar ili epistemolog nije dokazao daje ljudska istorija determinativan proces.

Među pitanjima koja nam upućuju, jedno je nezaobilazno; štaviše, s godinama postaje sve nametljivije, i svaki put prizvuk optužbe je sve otvoreniji. Nije reč samo o jednom pitanju, to je pre čitava grupa bliskih pitanja. Zašto niste pobegli? Zašto se niste pobunili? Zašto niste izbegli hapšenje „pre“? Upravo zato što su neizbežna i s vremenom sve prisutnija, zaslužuju dužnu pažnju.

Prvi odgovor na ova pitanja, i njihovo prvo tumačenje, optimistični su. Ima zemalja koje nikada nisu upoznale slobodu, jer potreba koju čovek prirodno oseća za njom dolazi iza drugih, daleko neodložnijih potreba: kako izdržati mraz, glad, bolesti, parazite ili opasnosti koje prete od životinja i ljudi. Međutim, u zemljama u kojima su elementarne potrebe zadovoljene, današnja mladež oseća slobodu kao neko dobro kojeg se ni u kom slučaju ne sme odreći: bez nje se nemože, to je prirodno i razumljivo pravo, a povrh svega besplatno, kao zdravlje i vazduh koji se udiše. Ona doba i mesta gde je to urođeno pravo uskraćeno doživljavaju se kao daleka, tuđa, čudna. Zato je za njih ideja o zatočeništvu povezana s idejom o bekstvu ili pobuni. Imaju osećaj da je stanje u kojem se nalazi zatvorenik neopravdano, nenormalno: jednom rečju, poput kakve bolesti koju treba izlečiti bežanjem ili pobunom. Uostalom, pojam bekstva kao moralne obaveze ima snažne korene: prema vojničkim kodeksima mnogih zemalja, ratni zarobljenik je dužan da se na svaki način oslobodi kako bi se vratio u borbu, a prema Haškoj konvenciji, pokušaj bekstva ne sme da se

kažnjava. U zajedničkoj svesti, bekstvo pere i zatire sramotu zatočeništva.

Uzgred rečeno: u Staljinovom Sovjetskom Savezu praksa je, ako ne zakon, bila drugačija i mnogo drastičnija; za sovjetskog ratnog zarobljenika koji se vratio u otadžbinu nije bilo ni oporavka ni iskupljenja, smatrao se nepopravljivo krivim, premda je uspeo da pobegne i da se pridruži vojsci koja se borila. Bilo je bolje da umre nego da bude uhvaćen, a osim toga, budući da je neko vreme (možda samo nekoliko sati) proveo u rukama neprijatelja, na njega je automatski padala sumnja da je u dosluhu sa njim. Po svom neopreznom povratku u otadžbinu, u Sibir su bili deportovani, ili su bili ubijeni, i mnogi vojnici koje su Nemci zarobili na frontu, odveli na okupirane teritorije, a koji su zatim pobegli i pridružili se partizanskim četama u borbama protiv Nemaca u Italiji, Francuskoj, pa čak i u samoj pozadini Ruskog fronta. I u Japanu se tokom rata gledalo s krajnjim prezirom na vojnika koji bi se predao: otud nepojamna surovost Japanaca prema zarobljenim savezničkim vojnicima. Nisu bili samo neprijatelji, već i nedostojni neprijatelji, uniženi činom svoje predaje.

Još nešto: pojam bekstva kao moralne obaveze i neizostavne posledice zarobljeništva neprestano potkrepljuju romantičarska (grof Monte Kristo!) i narodna književnost (setite se izvanrednog uspeha Leptirovih sećanja[2]). U filmskom svetu, nepravedno (a možda i pravedno) zatočeni junak uvek je pozitivan lik, uvek pokušava da pobegne, čak i u najneverovatnijim uslovima, i taj pokušaj je nezaobilazno krunisan uspehom. Od hiljade filmova prekrivenih zaboravom, u sećanju ostaju Ja sam begunac i Uragan[3]. Tipičan zatvorenik prikazuje se kao nepokolebljivo dosledan čovek, na vrhuncu fizičke i moralne krepkosti, koji se ustremljuje na prepreke, preskače ih ili ruši, crpeći pri tom snagu iz očajanjai koristeći svoj um izoštren pod pritiskom nužde.

Ova stereotipna slika zatočeništva i bekstva ima vrlo malo sličnosti s prilikama u koncentracionim logorima. Shvatajući ovaj pojam u njegovom najširem smislu (uključujući, znači, osim logora smrti koji nose opštepoznato ime, i sve one logore za vojne zarobljenike i internirce), u Nemačkoj je postojalo više miliona stranaca u ropskom položaju, izmučenih, prezrenih, pothranjenih, slabo odevenih i loše zbrinutih, potpuno odsečenih od svoje matice. Nisu bili „tipični zatvorenici“, nisu bili nepokolebivo dosledni, štaviše, bili su demoralisani i obesnaženi. Izuzetak su saveznički ratni zarobljenici (Amerikanci i pripadnici britanskog Komonvelta) koji su dobijali namirnice i odeću preko međunarodnog Crvenog krsta, imali dobru vojnu obuku, jaku motivaciju i snažan timski duh, i sačuvali prilično čvrstu unutrašnju

hijerarhiju, bez „sive zone“ o kojoj sam već govorio; izuzev malobrojnih iznimaka, mogli su se uzdati jedni u druge a, osim toga, znali su da će se, ako budu zarobljeni, s njima postupati u skladu s međunarodnim konvencijama. U njihovim redovima je zaista bilo mnogo pokušaja bekstva, a neka su i uspela.

Za druge, za parije nacističkog univerzuma (u koje spadaju Romi i sovjetski zarobljenici, vojni i civilni, za koje se u rasnom pogledu smatralo da su tek nešto malo iznad Jevreja), stvari su stajale drugačije. Za njihje bekstvo bilo teško i izuzetno opasno: osim što su bili demoralisani, glad i zlostavljanja učinili su svoje; smatrali su ih, a i sami su se tako osećali, manje vrednim i od tovarnih životinja. Bili su obrijani, imali su prepoznatljivu prljavu odeću, drvene cokule zbog kojih nisu mogli da hodaju brzo i tiho. Ako su bili stranci, nisu imali nikakva poznanstva niti moguće sklonište u okolini; ako su bili Nemci, znali su da ih svevideća tajna policija pažljivo nadgleda i da su zavedeni u njihovoj kartoteci, kao i da je malo njihovih sunarodnika koji bi ugrozili svoju slobodu ili život pružajući im utočište.

Jedinstven (ali brojčano nadmoćan) primer Jevreja bio je najžalosniji. Čak i uz pretpostavku da im pođe za rukom da savladaju bodljikavu žicu i ogradu sa strujom, da izbegnu patrole, budno oko stražara naoružanih mitraljezima na stražarskim kulama, pse obučene za lov na ljude: kuda bi mogli da idu? koga da mole za utočište? Bili su izvan sveta, muškarci i žene senke. Više nisu imali otadžbinu (bili su lišeni svog državljanstva), ni dom, zaplenjen u korist punopravnih građana. Osim malo izuzetaka, nisu imali porodicu, a ako je neki njihov rođak još bio u životu, nisu znali gde da ga nađu, ili na koju adresu da mu pišu a da mu pri tom ne navuku policiju na trag. Gebelsova i Štrajherova antisemitska propaganda urodila je plodom: većina Nemaca, a posebno mladi, mrzeli su Jevreje, prezirali su ih i smatrali narodnim neprijateljima; drugi su se, osim zaista retkih hrabrih izuzetaka, uzdržavali od bilo kakve pomoći u strahu od Gestapoa. Onome ko bi pružio utočište, ili samo pomogao nekom Jevrejinu, pretila je zastrašujuća kazna: a kad smo kod toga, pravo je podsetiti da je nekoliko hiljada Jevreja preživelo vreme Hitlerove vlasti skriveno po Nemačkoj i Poljskoj u manastirima, po podrumima i tavanima, zahvaljujući hrabrim, milosrdnim građanima koji su pre svega bili dovoljno pametni da godinama ostanu krajnje uzdržani i sačuvaju tajnu.

Osim toga, u svim Lagerima, bekstvo makar samo jednog logoraša smatralo se za izuzetno težak propust čitave uprave stražarske posade, počev od zatvorenika-funkcionera pa sve do komandanta logora, kome je pretilo smenjivanje s dužnosti. Prema nacističkoj logici, to je bilo nešto nedopustivo: bekstvo jednog roba, naročito ako pripada rasama „manje biološke vrednosti“, bilo je prepuno simboličkog smisla, značilo je pobedu onoga ko je po definiciji pobeđen, rušenje mita; a realno gledano i objektivnu štetu, jer je svaki logoraš video ono što svet ne bi trebalo da sazna. Shodno tome, ako bi se ispostavilo da neki logoraš nedostaje na prozivci (što se dešavalo: često je u pitanju bila najobičnija greška u brojanju, ili zatvorenik koji se onesvestio od iscrpljenosti), nastao bi smak sveta. Čitav logor se stavljao u stanje uzbune; osim pripadnika esesovskih jedinica zaduženih za nadzor, uključivale su se i patrole Gestapoa; pretraživali su Lager, radilišta, seljačke kuće, kao i sve kuće u okolini. Sunarodnici ili znani prijatelji ili zatvorenici sa susednih ležaja ispitivani su, mučeni i na kraju ubijani; bekstvo je, naime, bilo težak poduhvat i bilo je neverovatno da begunac nema saučesnike ili da niko nije primetio njegove pripreme. Drugovi iz barake, a ponekad i svi logoraši u logoru, bili su primorani da stoje na trgu za prozivke, neograničeno, možda da nima, na snegu, kiši ili letnjoj žegi, sve dok begunac ne bi bio pronađen, živ ili mrtav. Ako bi bio uhvaćen živ, obavezno bi ga kažnjavali smrću javnim vešanjem, ali je tome prethodio svaki put drugačiji ceremonijal, uvek nečuveno okrutan, u kojem su esesovci razuzdano puštali na volju svojoj maštovitoj svireposti.

Da bih dočarao svu beznadnost bekstva, ali ne samo zbog toga, pomenuću poduhvat Male Cimetbaum; želeo bih zapravo da on bude upamćen. Malino bekstvo iz ženskog Lagera Aušvic-Birkenau već je prepričalo nekoliko različitih osoba, ali pojedinosti se slažu. Mala je bila mlada poljska Jevrejka, uhvaćena u Belgiji, a pošto je tečno govorila više jezika, u Birkenauu je obavljala dužnost prevodioca i prenosioca naređenja, i stoga uživala izvesnu slobodu kretanja. Bila je velikodušna i hrabra; pomogla je mnogim drugaricama i sve su je volele. Leta 1944. odluči da pobegne sa Edekom, poljskim političkim zatvorenikom. Nisu hteli samo da se dočepaju slobode: nameravali su da obaveste svet o krvavom pokolju koji se svakodnevno odvijao u Birkenauu. Uspeli su da podmite jednog esesovca i da nabave dve uniforme. Izašli su preobučeni i stigli do slovačke granice; tu ih zaustaviše carinici posumnjavši da su u pitanju dva begunca, i predaše ih policiji. Ovi ih bez muke prepoznaše i vratiše u Birkenau. Edeka su odmah izveli na vešanje, ali on ne htede da čeka da u skladu sa nemilosrdnim ceremonijalom bude pročitana presuda: provuče glavu kroz omču i sam se odgurnu od klupice.

I Mala je bila rešila da skonča na svoj način. Dok je u ćeliji čekala da bude saslušana, jedna drugarica uspe da dođe do nje i da je pita: „Kako je, Mala?“ Ona odgovori: „Meni je uvek dobro.“ Pošlo joj je za rukom da u odeći sakrije žilet. Pod vešalima preseče vene na jednoj ruci. Esesovac koji je obavljao dužnost dželata, pokuša da joj otme žilet, i Mala ga, pred svim ženama iz logora, udari po licu raskrvavljenom rukom. Razjareni, smesta pritrčaše ostali esesovci: jedna logorašica, jedna Jevrejka, jedna žena se usudila da im prkosi! Besomučno su je šutirali i gazili; na svu sreću, izdahnu na kolicima koja su je nosila u krematorijum.

Ovo nije bilo „nasilje bez svrhe“. Imalo je svoju svrhu: služilo je da u korenu saseče svaku pomisao na bekstvo; bilo je normalno da o bekstvu razmišlja novajlija, još neupućen u te istančane i isprobane tehnike; retko da je ta misao prolazila kroz glavu starijih; bilo je naime uobičajeno da pripadnici „sive zone“, ili neki treći, plašeći se opisanih odmazda, prijave pripreme nečijeg bekstva.

S osmehom se prisećam zgode koja mi se desila pre dosta godina u jednom petom razredu osnovne škole gde sam bio pozvan da pričam o svojim knjigama i da odgovaram na pitanja učenika. Dečak promućurnog izgleda, očigledno predvodnik odeljenja, postavi mi neminovno pitanje: „А zašto niste pobegli?“ Ja mu ukratko izložih ono o čemu sam ovde pisao; on me, nimalo ubeđen, zamoli da na tabli nacrtam skicu logora, obeležavajući položaj stražarskih kula, vrata, žičanih ograda i električne centrale. Dadoh sve od sebe, praćen budnim pogledom trideset pari očiju. Moj sagovornik je nekoliko trenutaka proučavao crtež, upitao me za još nekoliko dodatnih objašnjenja, a onda mi izložio plan koji je smislio: ovde, u toku noći, zadaviti stražara; zatim obući njegovu odeću; odmah zatim, otrčati dole do centrale i preseći struju, tako bi se reflektori ugasili i isključila mreža visokog napona; onda bih mirno

mogao da odem. I dodade ozbiljno: „Ako vam se ponovo desi nešto slično, uradite kako sam vam rekao: sigurno ćete uspeti.“

Čini mi se da u svojim granicama ovaj događaj veoma dobro oslikava jaz koji postoji, i koji je svake godine sve veći, između onoga što je u „onom svetu“ bilo i onoga što danas vidimo kao proizvod imaginacije nadahnute nekim manjkavim knjigama, filmovima i mitovima.

Ona neizbežno klizi ka pojednostavljivanju i stereotipu; ovom knjigom želeo bih da to prekinem. U istovreme, hteo bih da podsetim da ipak nije reč o pojavi koja se vezuje samo za shvatanje bliske prošlosti ili istorijskih tragedija: ona je mnogo uopštenija, neraskidivi je deo naše teškoće ili nesposobnosti da shvatimo tuđa iskustva, nesposobnosti koja je utoliko izraženija ukoliko su ti doživljaji dalji u vremenu, prostoru i po karakteru. Težimo da ih izjednačimo s nekim njima „bliskim“ iskustvima, kao da je glad u Aušvicu ista kao glad koju osećamo kada preskočimo obrok, ili kao da se bekstvo iz Treblinke može izjednačiti sa bekstvom iz zatvora Ređina Čeli. Zadatak istoričara je da premosti ovaj jaz, koji s vremenom postaje sve veći.

 

 

Jednako često nas pitaju, čak i s nešto grubljim prizvukom optužbe: „Zašto se niste pobunili?“ Po svojoj učestalosti, ovo pitanje je drugačije od prethodnog, ali je po prirodi slično, i takođe se zasniva na stereotipu. Nije zgoreg da se odgovor podeli na dva dela.

Prvo: nije tačno da ni u jednom Lageru nije došlo do pobune. Više puta bile su opisane, s dosta pojedinosti, pobune u Treblinki, Sobiboru, Birkenauu; ostale su izbile u manjim logorima. Bili su to poduhvati izuzetne smelosti, dostojne najdubljeg poštovanja, ali nijedan od njih nije okončan pobedom, ako pod pobedom podrazumevamo oslobađanje logora. Bilo bi bezumno težiti tom cilju: stražarska posada imala je toliku nadmoć da bi za tren osujetila njegovo ostvarenje, jer su pobunjenici praktično bili obezoružani. Njihov stvarni cilj bio je da oštete ili unište postrojenja smrti, da omoguće bekstvo maloj grupi pobunjenika, što je katkad i uspevalo (u Treblinki, na primer, iako samo delimično) o masovnom bekstvu nije se ni razmišljalo: bio bi to sumanut poduhvat. Kakvog bi smisla imalo, kakva svrha bi bila otvoriti kapije hiljadama nemoćnih koji se jedva drže na nogama, i svima ostalima koji ne bi znali gde u toj neprijateljskoj zemlji da potraže pribežište?

Pobuna je u svakom slučaju bilo; pripremale su ih pametno i s neverovatnom hrabrošću nevelike grupe odlučnih i fizički još nedotučenih logoraša. Njihova je cena bila zastrašujuća i plaćena je ljudskim životima i kolektivnim patnjama nanetim u ime odmazde, ali su vredele i vrede kako bi pokazale da nije tačna tvrdnja da logoraši u nemačkim Lagerima nikada nisu pokušali da se pobune. Pobunjenici su imali na umu sasvim drugi, delotvorniji ishod: da se pred slobodan svet iznese strašna tajna o krvavim pokoljima. I zaista, oni malobrojni kojima je taj poduhvat uspeo, i koji su posle dodatnih iscrpljujućih zgoda i nezgoda stigli do javnih glasila, progovorili su: ali, kao što sam napomenuo u uvodu, gotovo nikada ih nisu saslušali niti su im poverovali. Neprijatne istine imaju težak put.

Drugo: isto kao primer združivanja pojmova zatočeništvo-bekstvo, i logičko povezivanje pojmova ugnjetavanje-pobuna zapravo je stereotip. Ne kažem da ugnjetavanje nikad nije povezano s pobunom: kažem da nije uvek. Istorija pobuna, odnosno ustanaka odozdo, „velikog broja ugnjetenih“ protiv „malog broja moćnih“ stara je koliko i istorija čovečanstva i isto toliko raznovrsna i tragična. Bilo je nekoliko pobuna okončanih pobedom, mnoge su završene neuspešno, bezbroj drugih je ugušeno u samom začetku, prerano da bi ostavile traga u letopisima. Ima mnogo promenljivih u igri: brojčana, vojna i idejna snaga ustanika odnosno izazvanih vlasti, njihova unutrašnja povezanost ili podeljenost, pomoć koju i jedni i drugi dobijaju spolja, veština, harizma ili demonizam njihovih vođa, sreća. Pa ipak, zapaža se da, u svakom slučaju, na čelu pokreta nikada ne stoje najugroženiji pojedinci: štaviše, sve revolucije obično predvode smele i slobodoumne vođe koje se upuštaju u okršaj iz velikodušnosti (ili pak iz ambicije) iako lično imaju mogućnost da vode zaštićen i miran život, čak možda i povlašćen. Slika koja se tako često vidi na spomenicima, a koja prikazuje roba kako kida svoje teške okove, retorička je: njegove okove raskidaju njegovi drugovi čije su spone lakše i labavije.

To nije nikakvo iznenađenje. Vođa mora biti delotvoran: mora da poseduje moralnu i fizičku snagu, a ugnjetavanje, ako pređe određeni prag koji je veoma nizak, umanjuje i jednu i drugu. Da bi se izazvali gnev i ogorčenje, pokretačka snaga svih pravih ustanaka (onih odozdo, da se razumemo, jer svakako da to nisu u slučaju pučeva ili „dvorskih pobuna“), ugnjetavanje treba da postoji, ali ono mora biti umereno, ili njegovo sprovođenje nedovoljno delotvorno. Ugnjetavanje u Lagerima bilo je dovedeno do krajnosti, i sprovođeno je s dobro poznatom, i u drugim oblastima hvale dostojnom, nemačkom delotvornošću. Tipičan zatvorenik, koji je predstavljao stub logora, bio je na rubu iscrpljenosti: izgladneo, oslabljen, prekriven ranama (a posebno na nogama: bio je „oduzet“ čovek, u izvornom smislu te reči što nije nevažna pojedinost!), te dakle duboko utučen. Bio je čovek-krpa, a s krpama se, kao što je još Marks znao, ne dižu revolucije u stvarnom svetu već samo u svetu književne ili filmske retorike. Na čelu svih revolucija, onih što su promenile tok svetske istorije i onih malih kojima se mi bavimo, stajale su ličnosti koje su dobro znale šta je ugnjetavanje, ali ga nisu osećale na svojoj koži. Ranije pomenuta pobuna u Birkenauu izbila je u specijalnom odredu nadležnom za krematorijume: bili su to očajni i ozlojeđeni ljudi, ali dobro uhranjeni, odeveni i obuveni. Pobuna u Varšavskom getu bila je poduhvat dostojan najvećeg divljenja i štovanja, prvo evropsko „pružanje otpora“ i jedina podignuta bez i najmanje nade u pobedu ili spasenje; ali bila je delo političke elite koja je, radi očuvanja svoje moći, s pravom zadržala neke suštinske povlastice.

 

 

Evo i treće varijante osnovnog pitanja: zašto niste pobegli „pre“? Pre nego što su zatvorili granice? Pre nego što je zamka škljocnula? I ovde moram da podsetim da su mnogi koji su naslutili pretnju u nacizmu i fašizmu otišli „pre“. Istini za volju, bili su politički izgnanici, ili čak intelektualci koje su ova dva režima smatrala nepoželjnim: hiljade imena, mnoga nepoznata,neka čuvena, kao Toljati, Neni, Saragat, Salvemini, Fermi, Elimio Segre, gospođa Majtner, Arnaldo Momiljano, Tomas i Hajnrih Man, Arnold i Stefan Cvajg, Breht, i mnogi drugi; nisu se svi vratili, i to krvarenje je iznurilo Evropu, možda nenadoknadivo. Njihovo emigriranje (u Englesku, Sjedinjene Države, Južnu Ameriku, Sovjetski Savez; ali i u Belgiju, Holandiju,Francusku, gde ih je talas nacizma morao stići samo nekoliko godina kasnije: behu, kao i svi, slepi za budućnost) nije bilo ni bekstvo ni napuštanje broda, već prirodno udruživanje s mogućim ili stvarnim saveznicima, u tvrđavama iz kojih će potom nastaviti svoju borbu ili svoju stvaralačku aktivnost.

Uprkos svemu, ipak je tačno da je najveći broj ugroženih porodica (na prvom mestu Jevreji) ostao prevashodno u Italiji ili u Nemačkoj. Preispitivati se i tražiti razloge za to opet je znak stereotipnog i anahronog poimanja istorije; jednostavnije rečeno, znak rasprostranjenog neznanja i zaboravnosti koji s vremenom, što se više udaljavamo od činjenica, postaje sve veći. Evropa između 1930. i 1949. nije bila današnja Evropa. Emigriranje je uvek bolno; onda je čak bilo teže i skuplje nego danas. Da biste emigrirali, ne samo što je bilo potrebno mnogo novca već i „mostobran“, uporište u zemlji u koju ste išli: rođaci ili prijatelji spremni da daju garancije ili čak da pruže gostoprimstvo. Prethodnih decenija mnogi Italijani su emigrirali, naročito seljaci, ali su ih na to naterale beda i glad, pri tom su imali uporište, ili su verovali da ga imaju; često su ih zvali i bili su lepo prihvaćeni jer u datom mestu nije bilo dovoljno radne snage; i pored toga, za njih i njihove porodice napuštanje otadžbine bilo je traumatična odluka.

„Otadžbina“[4]: neće biti na odmet da se zaustavimo kod ovog pojma. Upadljivo se smešta izvan govornog jezika: nijedan Italijan, osim u šali, nikada neće reći „sedam na voz i vraćam se u otadžbinu“. Nosi žig novijeg vremena, i nema jednoznačan smisao; nema tačan ekvivalent u drugim jezicima, ne pojavljuje se, koliko ja znam, ni u jednom od naših dijalekata (i to je znak njegovog učenog porekla i njegove suštinske apstrakcije), niti je u Italiji uvek imao isto značenje. Naime, u zavisnosti od doba, upućivao je na geografske entitete različitih razmera, od sela gde smo rođeni i (etimološki) gde su živeli naši očevi, pa do, nakon risorđimenta[5], čitave nacije. U drugim zemljama odnosi se recimo na ognjište, ili na rodno mesto; u Francuskoj (a ponekad i kod nas) ovaj pojam je dobio dodatno značenje, u isto vreme dramatično, polemičko i retoričko: zemlja postaje Patrie kada je ugrožena ili uskraćena.

Za onoga ko odlazi nekud drugde, pojam otadžbine postaje bolan, dok u isto vreme polako bledi; još je Paskoli, otišavši (ne čak ni tako daleko) iz svoje Romanje, „slatki dome“ uzdisao, „ja, moja otadžbina sad je tamo gde živim“. Lučija Mondela je otadžbinu vidljivo poistovećivala s „neravnim vrhovima“ njenih planina koje izranjaju iz voda jezera Komo. Nasuprot tome, u vremenima i u zemljama čestih seoba, kao što su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, o otadžbini se govori samo u političko-birokratskom kontekstu: gde je ognjište, gde je „zemlja očeva“ tih građana u večitom pokretu? Mnogi od njih ne znaju, niti zbog toga brinu.

Ali Evropa tridesetih godina bila je sasvim drugačija. Iako već industrijalizovana, ona je i dalje bila duboko seljačka, ili delimično urbanizovana.[6] Za većinu stanovništva, a pre svega za srednju klasu koju nužda nije toliko pritiskala, „tuđina“ je bila daleka i neodređena panorama. Pred nacističkom pretnjom, većina lokalnih Jevreja u Italiji, Francuskoj, Poljskoj, pa i u samoj Nemačkoj, radije je ostala u zemlji koju su osećali kao svoju „otadžbinu“, i njihova obrazloženja za to bila su uglavnom ista, razlikujući se od mesta do mesta samo u detaljima.Teškoće u pripremama za iseljavanja iz zemlje bile su zajedničke svima. Živelo se u vreme ozbiljnih međunarodnih napetosti: evropske granice, koje danas gotovo ne postoje, bile su praktično zatvorene, Engleska i Amerika odredile su izuzetno niske kvote za useljavanje.

Pa ipak, nad svim tim teškoćama prevladala je jedna sasvim drugačija, i ona je bila unutrašnje, psihološke prirode. Ovaj zaselak, ili grad, ili kraj, ili narod je moj, tu sam rođen, tu leže moji preci. Govorim njegov jezik, prihvatio sam njegove običaje i kulturu; stvaranju te kulture sam možda i doprineo. Plaćao sam njegove poreze, poštovao njegove zakone. Bio sam njegove bitke, ne mareći za to da li su pravedne ili nepravedne: stavio sam na kocku svoj život zbog njegovih granica, neki moji prijatelji ili rođaci leže na ratnim grobljima, a i sâm sam, iz poštovanja prema sadašnjoj retorici, stavio svoj život otadžbini pred noge. Ne želim niti mogu da je napustim: ako umrem, umreću ,,u otadžbini“, biće to moj način da umrem „za otadžbinu“.

Očigledno da se ovaj moral, pre sedelački i domaćinski nego zaista patriotski, ne bi održao da su evropski Jevreji mogli da predvide budućnost. Ne može se reći da nije bilo znakova upozorenja: još od svojih prvih knjiga i govora, Hitler je bio jasan, Jevreji su (ne samo oni nemački) paraziti čovečanstva i moraju biti uništeni, kao što se uništavaju štetni insekti. Ali, nažalost,uznemirujuće misli uvek se izbegavaju: sve do poslednjeg časa, sve dok nacistički (i fašistički) derviši nisu počeli da upadaju u kuće, ljudi su iznalazili načine da poreknu znake, da previde opasnost, da uobliče one pogodne istine o kojima sam govorio na prvim stranicama ove knjige.

To se češće dešavalo u Nemačkoj nego u Italiji. Gotovo svi nemački Jevreji pripadali su buržoaziji i bili su Nemci: kao i njihovi navodni sunarodnici, „arijevci“, voleli su zakon i red, i ne samo da nisu predvideli već su organski bili nesposobni da zamisle državni terorizam,čak ni kada je on već bio prisutan oko njih. Postoji jedan čuveni i nadasve sažet stih Kristijana Morgenšterna, bizarnog bavarskog pesnika (nejevrejina,i pored prezimena), prikladan baš za ovu priliku, premda napisan još 1910, u pristojnoj, časnoj i legalističkoj Nemačkoj koju je Dž. K. Džerom opisao u Tri čoveka u skitnji[7]. Taj stih je tako nemački i tako prepun značenja da je postao poslovičan, i teško da se može prevesti na italijanski a da pri tom ne bude tek nespretno parafraziranje:

 

Nicht sein kann, was nicht sein darf.[8]

 

To je udarna završnica jedne slikovite kratke pesme: Palmštrema, beskrajno odanog nemačkog građanina, udara automobil u ulici u kojoj je vožnja zabranjena. Ustaje sav izubijan, i počinje da razmišlja: ako je vožnja zabranjena, vozila ne mogu tuda da se kreću,odnosno ne kreću se. Ergo, nesreća nije mogla da se dogodi: to je „nemoguća stvarnost“, Unmögliche Tatsache(što je i naslov pesme). Mora da je samo sanjao, jer shodno tome „ne može da postoji nešto što u moralnom pogledu ne srne da postoji“.

Treba se čuvati naknadnog pametovanja i stereotipa. Treba se, uopšte uzev, čuvati greške da davna razdoblja i mesta prosuđujemo pomoću aršina koji vladaju danas i ovde: greške koju je utoliko teže izbeći ukoliko je veća razdaljina u prostoru i vremenu. Zbog toga mi, neupućeni, imamo toliko poteškoća da razumemo biblijske i homerske spise, pa i spise grčkih i latinskih klasika. Mnogi tadašnji Evropljani, i ne samo Evropljani, i ne samo tadašnji, ponašali su se i ponašaju se kao Palmštrem, osporavajući postojanje onoga što ne bi trebalo da postoji. Prema uvreženom mišljenju, koje Manconi oštroumno razlikuje od „zdravog razuma“[9], čovek u opasnosti preduzima određene mere, pruža otpor ili beži; ali mnoge tadašnje pretnje, koje nam danas izgledaju očigledne, u to vreme bile su prekrivene velom namerne neverice, potiskivanja, velikodušno razmenjivanih utešnih istina koje su međusobno delovale kao katalizatori.

Ovde se javlja neminovno pitanje, odnosno protivpitanje: u kojoj meri mi, ljudi s kraja veka i milenijuma, živimo bezbedno? A naročito mi, Evropljani? Rekli su nam, i nema razloga za sumnju, da je za svako ljudsko biće na planeti odložena količina nuklearnog eksploziva koja odgovara meri od tri do četiri tone tritola; kad bi se upotrebio samo jedan posto te količine, imali bismo na desetine miliona mrtvih odmah, i zastrašujuće genetske poremećaje koji bi pogodili čitavu ljudsku vrstu, štaviše, ukupan živi svet na zemlji, možda sa izuzetkom insekata. Osim toga, postoji verovatnoća, ako ništa drugo, da bi u našem području, između Atlantika i Urala, između Mediterana i Arktika, mogao da se povede neki sveopšti, pa i tradicionalan, pa i pristrasan, treći svetski rat. Ta pretnja je drugačija od one iz tridesetih godina: ne tako neposredna ali mnogo sveobuhvatnija; ima veze, po nekima, s demonizmom Istorije, novim i još nedokučivim, ali nema (zasad) nikakve veze s ljudskim demonizmom. Usmerena je protiv svih, te je stoga naročito „bez svrhe“.

I šta sad? Da li današnji strahovi imaju više ili manje osnova nego ondašnji? Nismo ništa manje slepi za budućnost od naših očeva. Švajcarci i Norvežani imaju nuklearna skloništa, ali šta će zateći kad iz njih izađu? Ali, tu su Polinezija, Novi Zeland, Ognjena zemlja,Antarktik: možda će ova mesta ostati netaknuta. Danas je mnogo lakše dobiti pasoš i izlazne vize: zašto ne idemo, zašto ne napustimo svoju zemlju, zašto ne pobegnemo „pre“?

[1] Dante, Božanstvena komedija, Pakao, pevanje Y stihovi 121-123, Prosveta, Beograd 1974, u prevodu Mihovila Kombola.

[2]Henri Charrier, Papillon, Robert Laffont, Paris 1970.

[3]I am a fugitive, Mervyn Le Roy, SAD 1923. i Hurricane, John Ford, SAD 1937 (rimejk 1979, Jan Troell).

[4]Patria – od latinskog (terrain) patria(m), odnosno „zemlja očeva“. U Italiji se ovaj pojam sve do XVIII veka odnosi na mesto rođenja, grad ili regiju i ima etničku vrednost kojoj se zatim postepeno pridružuju etičke i političke vrednosti po ugledu na francuski jezik, pri čemu se značenje pojma patriota menja od „sugrađanina“ do „onoga ko voli otadžbinu“. Tek krajem veka dobija etičko-političko značenje i odnosi se na čitavu Italiju.

[5]Italijanski  preporod

[6]Stanzialmente urbanizzata – tridesetih godina, udaljenost između grada i sela, i to ne samo u kilometrima, bila je veoma velika: gradovi su bili urbanizovani ali zatvoreni, bez ikakve pokretljivosti, nije bilo migracija sa sela u pravcu gradova koji su za većinu stanovnika, pretežno seljaka, bili upravo ta daleka i nejasna „tuđina“.

[7]J. K. Jerome, Three men on the bummel, London 1900.

[8]Ne može biti što biti ne sme, nem.

[9]Na italijanskom senso comune (uvreženo mišljenje) i buonsenso (zdrav razum). Često se ova dva pojma prevode jednako,kao zdrav razum, razboritost iako, kao što Manconi ističe, međunjima postoji razlika („II buon senso c’era ma se ne stava nascostoper paura del senso comune“, odnosno „Zdravog razuma jebilo ali je bio skriven iz straha od uvreženog mišljenja“, Manconi,Verenici).