„Vesele osamdesete“ i radnička štampa u SFRJ

Dragomir Olujić Oluja

„Vesele osamdesete“ u socijalističkoj Jugoslaviji: treća r’n’r-scena u svetu – novi talas i novi primitivizam, ali i nadmetanje Lepe Brene i Vesne Zmijanac „od Vardara pa do Triglava“, imobilizacijska filmska dominacija „čeških đaka“ (čast Lordanu Zafranoviću) i pozorišni teror KPGT-a Ljuše Ristića, serija golootokaške literature, FEST, BEMUS, NOMUS i „kratki metar“ u DOB-u kao yu-prozori u svet, turističke ture po Tunisu, Maroku, Egiptu i, čak, Kini, ali i po Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj, šoping putovanja do Londona, Pariza i Rima (Trst više nije bio zanimljiv), jadranski turizam cveta… Rečju, Gospodin Obični je znao da mu je danas bolje nego juče i osećao da će mu sutra biti bolje nego danas! Građani i srednja klasa su se veselili tome na angro!

Ali, iza (ili ispod, često i sa strane) „veselih osamdesetih“ je tutnjalo! Kao odgovor na peti stendbaj-aranžman MMF-a i SFRJ (liberalizacija trgovine i cena, dužničko ropstvo, zamrzavanje plata, kresanje troškova i javne potrošnje, uvođenje stečaja…) rađa se masovni radnički pokret: po broju (i višemesečnih) štrajkova, i po broju učesnika u njima prvi smo u svetu – štrajkova i štrajkača je u Jugoslaviji više nego u celoj Evropi zajedno; prvi put radnici/štrajkači u Labinu, Vinkovcima, Nišu, Sarajevu, Mariboru, Jesenicama, Dubrovniku, Splitu, Zrenjaninu, Sevojnu… prelaze okvire „socijalnih zahteva“ (plate i uslovi rada), povezuju se i postavljaju politička pitanja, pre svih ona o sudbini Jugoslavije. Radnici i trgovci „Borova“ iz čitave zemlje su čak zauzeli Saveznu skupštinu, ali nije bilo nikog da vlast sa ulice pokupi – preostali disidenti nisu imali dovoljne snage, ili nisu bili zainteresovani (ostali su se trudili da uvek budu na bezbednoj udaljenosti)?! Vukovar je zbog toga drastično kažnjen, 1991. godine je platio tu ogromnu Milošević-Tuđman cenu.

Sukobi republikanizovanih elita oko Titovog nasleđa, odnosno za kontrolu nad Jugoslavijom i njenim resursima, rađaju nacionalizme, one kreću u formiranje svojih nacija! „Bude se“ i Albanci i Srbi na Kosovu, Slovenci, Srbi u BiH i Hrvatskoj, Hrvati su još pod „režimom šutnje“, Miloševićeva antibirokratska revolucija divlja… Svi pokušavaju da „okupiraju“ štrajkačke sile, svi „nacionalizuju“ radničku klasu.

Sledio je, naravno, i obračun sa svakim – i aktualnim, i mogućim – otporom, pre svega levičarskim: Šuvarova „Bela knjiga“ i marginalizacija nenacionalne inteligencije, suđenje pesnicima (Đogo, Redžepi, Gotovac), studentima i mladim kosovskim Albancima… Najzad, i obračun sa jedinom organizovanom opozicijom, disidentskim Slobodnim univerzitetom. U pripremi Procesa šestorici ubijen je „u prisustvu vlasti“ radnik Radomir Radović Miraš, koji je još 1978. formirao u svom preduzeću prvi nezavisni sindikat i pismom od 10. kongresa Saveza sindikata Jugoslavije zatražio da ga SSJ prizna kao frakciju.

Dakle, „vesele osamdesete“ u es-ef-er-jotu su bile mnogo više od puke kalendarske decenije! Sve je počelo Titovom smrću 1980. – njegova sahrana je bila poslednji „svetski čin“ uopšte, bila je znak da je bipolarni svet dobrano na zalasku – i studentskom pobunom Albanaca na Kosovu 1981. i nastavilo Danom D vlade Milke Planinc (usvajanje MMF-plana) i raznim „Krajgerovim komisijama“, a završilo vladom Ante Markovića i njegovim „modernim socijalizmom“, iza čega se krila tranzicija ka kapitalizmu!

Na žalost, ništa od toga nema u radničkoj štampi! Ona je već dugo – i sistemskim, i zakonskim rešenjima, naravno i izascenskim radnjama – bila imobilisana. Iako su mnoge radničke novine bile „prave novine“ („Poljoindustrija“ i „Goša“, recimo), iako su se mnoge mogle kupiti i na kioscima, zainteresovani, pogotovo štrajkači, u njima nisu mogli pronaći ništa od onog što se zbivalo (pre svega) u Jugoslaviji. Čast radničke štampe je ponekad spasavao „Rad“, centralni organ SSJ, najbolje za vreme višemesečnog štrajka rudara u Labinu.

Ulogu radničke štampe, pogotovo posle Miloševićevog osvajanja vlasti u Srbiji, preuzela je studentska i omladinska štampa – ljubljanska „Mladina“ i mariborska „Katedra“, beogradski NON, „Student“ i „Mladost“, zagrebački „Studentski list“… I, radnici su ih kupovali!

Sve ostalo je istorija!