Otimanje imovine Jevreja tokom drugog svetskog rata i posleratna nacionalizacija
Aleksandar Konforti
Pljačka imovine Jevreja počela je odmah nakon nemačke okupacije Kraljevine Jugoslavije. Pljačka je bila organizovana, a da bi bila efikasnija Nemci su u okviru Ureda Generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji, osnovali već 19 aprila 1941 godine posebnu Komesarsku upravu jevrejskog kućnog i zemljišnog poseda. Zadatak Uprave je bio da uporedo sa hapšenjem i ubijanjem jevrejskih porodica zapleni njihovu celokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu. Okupator je odredio dva nosioca i organizatora pljačke u Srbiji: generalnog opunomoćenika za privredu Franca Nojhauzena za nepokretnu, a Gestapo za pokretnu imovinu. U II odeljenju BDS – administrativni, upravni i finansijski poslovi – postojao je poseban referat koji je upravljao zaplenjenom i oduzetom imovinom, s tim što se evidencija jevrejske imovine vodila posebno i imala službenu oznaku II A 5 i obeležena kao Judenfermegen.
Sva imovina pod upravom generalnog opunomoćenika, predata je vladi Milana Nedića avgusta 1942 godine, koja je izdala Uredbu o pripadanju imovine Jevreja u Srbiji. Njome se predviđa da imovina Jevreja, koji su 15 aprila 1941 bili državljani bivše Kraljevine Jugoslavije ili bez državljanstva, ako se nalaze na srpskom području, pripada Srbiji bez ikakve naknade. Navedenom Uredbom okupacione vlasti su prepustile jevrejsku imovinu Vladi Milana Nedića koja je preprodala i njome isplatila ratnu štetu nemačkim vlastima za šestoaprilski rat.
U periodu posle rata Jevreji su se našli u specifično teškim okolnostima uzrokovanim Holokaustom i njegovim teškim posledicama. Nestale su čitave porodice, a sa njima i dokumentacija kao dokaz vlasničkih prava. Veliki deo imovine koja je ostala bez naslednika uzela je država, a retki naslednici bivali su odbijeni i njihovi testamenti stavljani van snage ako bi zakasnili godinu dana od otvaranja testamenta. Završetkom II Svetskog rata Zakonom iz 1945 godine o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6 aprila 1941 kao i za vreme okupacije ukinuti su svi propisi Kraljevine Jugoslavije i time je stvorena mogućnost donošenja novih propisa za oduzimanje ali i za vraćanje imovine privatnih lica opljačkane tokom drugog svetskog rata. Nova vlast je promenama od 1945 do 1959 godine suštinski promenila svojinsko pravne odnose primenom zakonskih i adminastrativnih mera kako bi pored političke stekla i ekonomsku vlast. Oduzimana je sva imovina koja je bila u režimu privatne svojine, što je bio uslov za stvaranje opštenarodne imovine čija je suština bila državno-partijska i koja je Ustavom iz 1953 definisana kao društvena svojina.
Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća iz 1946 godine sva privatna preduzeća su prešla u državnu svojinu kao i ustanove za zaštitu narodnog zdravlja ili kulturni razvoj narodnih masa. Među njima su bile brojne ustanove koje je jevrejska zajednica koristila za svoje portebe zdravstvene, kulturne i potporne namene. Posebni problemi su proisticali iz ukidanja jevrejskih Zadužbina, kojima je praktično onemogućen rad posle rata jer im je oduzeta imovina koja je naknadno protivpravno oduzeta .
Zakonu o državljanstvu iz 1946 i 1948 godine u periodu od 1948-1952 godine oduzimana je imovina Jevreja koji su se iseljavali u novoformiranu državu Izrael.
Aleksandar Konforti
Upadom nemačkih trupa u Jugoslaviju aprila 1941 počinje tragičan period naroda Jugoslavije a posebno jugoslovenskih Jevreja. Prvo što su Nemci po dolasku uradili je da su ukinuli sva ljudska prava Jevrejima. Sa njima je došlo 20.000 folksdojčera koji su znali da će doći do bombardovanja i 12 aprila u crnim uniformama su ušli sa Nemcima u Beograd.Mnogi od njih su pre rata služili u Jevrejskim kućama kao nastojnici a njihove žene su radile kao služavke tako da su znali sve o Jevrejima, gde se šta nalazi ko šta ima i odmah se prešlo na pljačku.
Nemačke okupacione vlasti su prvu naredbu izdale 16 aprila 1941 godine i naredile da da se svi Jevreji prijave nemačkoj policiji u roku od tri dana. U tom roku od 10000 Jevreja prijavilo se njih 8500 a do 12 juna ukupno 9145 lica.Ostali su pobegli ili se negde privremeno sklonili. Sve jevrejske radnje su preuzeli komesari i vlasnici nisu smeli ni da se približe a kamoli da uzmu neki predmet ili traže dokument. Jevreji su izgubili pravo da studiraju i da se kreću gradom da idu na javna mesta, pozorišta i bioskope.Prvo su dobili žute trake oko rukava a kasnije Davidovu zvezdu spreda i otpozadi da bi bili prepoznati iz daljine.
Od prvog dana okupacije izdate su posebne naredbe i preduzimane mere protiv Jevreja, od obaveznog prijavljivanja, nošenja žutog znaka, izbacivanja iz svih službi, oduzimanja celokupne imovine, iz stanova,odvođenje na prinudne radove, sve do deportacija, mučenja i ubijanja po logorima i zatvorima, ubijanje talaca i odvođenje u sabirne logore. Jevreji su od prvog dana okupacije stavljeni van zakona na koje se nisu primenjivali Zakoni, pravo i običaji okupirane Srbije niti bilo koji međunarodno pravni propisi i konvencije Ratnog prava i postupanja sa zarobljenicima. Njihova sudbina regulisana je administrativnim aktima u formi naredbi vojnog zapovednika Srbije da bi se ubrzo okončala holokaustom.Tako registrovani su se okupljali na Tašmajdanu i raspoređivani u radne grupe koje su formirane početkom maja 1941.godine. na rašćišćavanju grada u kome je stradalo oko 20.000 ljudi koje su morali svakodnevno da otkopavaju i odnose. Nemci su počeli odmah da pljačkaju i odvoze robu za Nemačku.Rad se završavao u 5 popodne za to su dobijali hleb i do 6 su morali biti kod kuće zbog policijskog časa. Jevreji nisu mogli da se leče u drugim bolnicama osim u Jevrejskim u ulici Visokog Stevana 4 i Jevrejskoj ulici 16. Tragičan događaj krajem jula 1941 se dogodio streljanjem 120 Jevreja zbog paljenja nemačkog kamiona u Ruzveltovoj ulici od strane jevrejskog omladinca Emila Almozlina.Zbog toga su odmah pozvani u nedelju da dođu na Tašmajdan mada je bio slobodan neradni dan i tamo dočekani bez vojnika i straže. Kad je izdvojeno njih 120 došli su vojnici opkolili ih i kamionima odveli direktno na streljanje u selo Jajince. Jevreji su mahom živeli na Dorćolu. Oni siromašni su živeli u trošnim kućama i dvorišnim stanovima ispod Dušanove ulice. Oni mahom nisu imali novca da kupe lažne isprave i pokušaju da beže u Dalmaciju ili u Albaniju pod Italijanima, ni da se kriju po Beogradu ili Srbiji.To su pokušavali Jevreji koji su stanovali na Zaraku- padini iznad Dušanove ulice ili u centru grada ili Đermu.
Naredbom vojnog zapovednika okupirane Srbije od 14 avgusta1941 godine počelo je hapšenje Jevreja muškaraca starijih od 14 godina, a 8 decembra 1941 naredbom su pozvane sve žene i deca da se jave policiji, ponesu sa sobom hranu za tri dana i i ključeve svojih stanova predaju policiji.
Početkom okupacije uspostavljena je veza sa kolaboracionističkim političarima predratne Jugoslavije pa mada je uspostavljena civilna uprava, celokupan državni aparat je u potpunosti bio potčinjen nemačkoj okupacionoj upravi. Na osnovu podataka koje su dobili od Folksdojčera prema Naredbi vojnog zapovednika za Srbiju 30 maja 1941 naredjeno je da se Jevreji i supružnici Jevreja moraju u roku od 10 dana prijaviti nadležnoj opštini svog mesta stanovanja ili prebivališta i prijaviti Okružnoj komandi sav svoj imetak sa naznačenjem gde se on nalazi. U vezi sa ovom naredbom, predsednik Opštine grada Beograda je 4 juna naredio prijavljivanje imovine Jevreja i supružnika Jevreja Gradskom poglavarstvu koja je sređene podatke dostavila Okružnoj komandi Nemačkih okupacionih vlasti.
Okupacione vlasti su 16 aprila 1941 naredile da se svi Jevreji prijave nemačkoj policiji za Jevreje. Svima su podeljene žute trake za kretanje na javnim mestima i naređeno da se prijave radi slanja na prinudan rad. Uporedo sa hapšenjem jevrejskih porodica nemačke okupacione vlasti i Folksdojčeri su počeli pljačku njihove imovine pa su iz jevrejskih kuća i radnji odmah odnesene sve dragocenosti. Iz zgrade jevrejske veroispovedne opštine u Beogradu iznete su sve stvari a stanari izbačeni na ulicu i u zgradu je useljen Kulturbund.
Pljačka je bila organizovana a da bi bila efikasnija Nemci su u okviru Ureda Generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji, osnovali 19 aprila 1941 godine posebnu Komesarsku upravu jevrejskog kućnog i zemljišnog poseda. Zadatak Uprave je bio da uporedo sa hapšenjem jevrejskih porodica zapleni celokupnu njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu.Prema naređenju iz Berlina ova imovina je zaplenjena od strane Gestapoa i stavljena na raspolaganje vojnom zapovedniku, a ovaj je istu predao srpskoj kvislinškoj vladi koja je imala zadatak da izvrši prodaju i da novac dobijen od prodaje preda nemačkoj oružanoj sili.Vrednost imovine je bila tolika da se razmišljalo o ulaganju u obnovu borskog rudnika, čiji proizvodi su Nemcima bili izuzetno važni.
Za jevrejsko pitanje u Srbiji je apsolutno sa svim ovlašćenjima bio nadležan Gestapo pri čemu je poseban sektor delovanja bio pljačka Jevrejske imovine. Okupator je odredio dva nosioca i organizatora te pljačke u Srbiji: generalnog opunomoćenika za privredu Franca Nojhauzena za nepokretnu a Gestapo za pokretnu imovinu. U II odeljenju BdS-a (administrativni, upravni i finansijski poslovi ) postojao je poseban referat koiji je upravljao svom zaplenjenim i oduzetom imovinom, s tim što se evidencija jevrejske imovine vodila posebno i imala službenu oznaku II A 5 i obeležena kao Judenfermegen. U tom odseku su registrovani svi „preseljeni“, tj streljani koji su za sobom ostavili makar kakav predmet, na primer sat novčanik , notes,slike novac i tome slično, dakle sve stvari koje su pokojniku oduzete prilikom lišenja slobode. Te stvari su čuvane u logoru sve dotle dok se hapšenik ne pusti na slobodu ili se strelja. Poseban referat vodio je kartoteku zaplenjenih jevrejskih stanova i nameštaja u njima. Sva ekonomska pitanja su bila u nadležnosti opunomoćenika za privredu, bivšeg konzula u Beogradu Franca Nojhauzena koji je imao sedište u zgradi Komande vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije u Zemunu i bio lično odgovoran samo Rajhmaršalu Hermanu Geringu. U okviru te ustanove postojao je poseban odsek koji je upravljao konfiskovanom jevrejskom imovinom. Prodajom jevrejske imovine- uglavnom kuća i zemlje, koje su kupovali domaći Nemci-Folksdojčeri i pripadnici kvislinškog aparata,finansiran je sabirni logor na Sajmištu. Sva imovina pod upravom generalnog opunomoćenika, prodata je vladi Milana Nedića avgusta 1942 godine, koja je tom prilikom izdala Uredbu o pripadanju imovine Jevreja u Srbiji. Njome se predviđa da imovina Jevreja, koji su 15 aprila 1941 bili državljani bivše Kraljevine Jugoslavije ili bez državljanstva, ako se nalaze na srpskom području, pripada Srbiji bez ikakve naknade. Navedenom Uredbom Okupacione vlasti su prepustile jevrejsku imovinu Vladi Milana Nedića koja je istu preprodala i njome isplatila ratnu štetu nemačkim vlastima za šestoaprilski rat. Prema odluci Komesarske uprave pravo na kupovinu jevrejske imovine imala su sva lica koja su važila za prijatelje Trećeg rajha a prvenstvo su imali Nemci i jugoslovenski građani nemačke narodnosto-folksdojčeri. Oni ne samo da su imali pravo prvenstva nego i privilegiju da u svako doba svaki punoletni član porodice može da kupi u određenoj vrednosti pokretnu i nepokretnu jevrejsku imovinu dok je za ostale važilo pravilo da mogu da kupe istu imovinu samo jednom u toku dana.
Završetkom II Svetskog rata komunistička vlast je promenama od 1945 do 1959 godine suštinski promenila svojinsko pravne odnose primenom zakonskih i adminastrativnih mera kako bi pored političke stekla i ekonomsku vlast.Oduzimana je imovina koja je bila u režimu privatne svojine, a što je bio uslov za stvaranje opštenarodne imovine čija je suština bila državno-partijska i koja je Ustavom iz 1953 definisana kao društvena svojina.Niz zakonskih mera su bile ideološki motivisane i rigidno sprovedene podržavljenjem privatne imovine bez
ikakve naknade, i to jednako prema svima.
U periodu posle rata Jevreji su se našli u specifično teškim okolnostima uzrokovanim Holokaustom i njegovim teškim posledicama.Nestajale su čitave porodice a sa njima i njihova imovina kao i dokumentacija kao dokaz. Veliki deo imovine koja je ostala bez naslednika uzela je država, a retki naslednici bivali su odbijeni i njihovi testamenti stavljani van snage ako bi zakasnili godinu dana od otvaranja testamenta.
U tom periodu fizička lica nisu bila posebno zaštićena ni zakonski tretirana pa tako nisu mogli individualno u punoj meri da zaštite svoja prava kao žrtve organizovane i kolektivne akcije nemačke države i kvislinškog aparata tokom okupacije.Poseban je bio problem pravnih lica a među njima Jevrejske Opštine u Beogradu.Njoj je oduzeta zgrada – sedište Verske zajednice ul. Kralja Petra a ostavljena pozadi pomoćna zgrada. Administrativnim aktom Policije oduzima se 1946 godine zgrada uz ulici Visokog Stevana br. 2 vlasništvo Ženskog gospođinskog društva jer društvo te godine nije produžilo svoju registraciju iz čega je policija zaključila da je to imovina bez vlasnika pa je jednostavno prisvojilo. Danas je to zgrada Defektološkog fakulteta.I to je bilo malo pa kad su uzeli zgradu „dogovorili“ su se da im Jevrejska zajednica neposredno pored „pokloni“ još tri placa na kojima je izgrađena velika stambena zgrada u kojoj nijedan stan nije dat Jevrejskoj zajednici. Slična je sudbina zgrade u Jevrejskoj ulici „Oneg Šabat“ u kojoj je danas Kulturni centar Reks, pa porušena Sinagoga u ulici Cara Uroša gde je zemljište poklonjeno za gradnju Galerije fresaka. Zatim zgrada jevrejske škole u ul. Maršala Birjuzova br.51, placevi u Solunskoj ulici 10 i 18a, kao i kapela aškenaskog groblja koja sada služi za potrebe krematorijuma.
Posebna je priča Jevrejskih Zadužbina, kojima je praktično onemogućen rad posle rata jer im je nezakonito oduzeta imovina koja je naknadno protivpravno nacionalizovana a zemljite eksproprisano bez pravične naknade kao u slučaju izgradnje Bolnice „Dragiša Mišović“ za 12000m2 i tri placa na uglu Ulice Cara Lazara i Nikole Spasića od 1200m2. Posebna je vrednost „Robni magazin“ na uglu Knez Mihajlove i Kralja Petra ostavljen testamentom Jevrejskoj zajednici i i Univerzitetu u Beogradu za školovanje omladine a u formi Zadužbine kojoj nije dozvoljeno da ostvari svoju društveno korisnu namenu i koja je kao zaštićeni spomenik kulture do danas bila obična trgovinska radnja …
Čak i eksproprijacija prema Zakonima donetim 1947,1957 i 1962 godine koja je vršena u javnom interesu, bila je ideološki obojena a sama nadoknada simbolična i bezvredna, a ponekad i neisplaćena. Zakonom iz 1945 godine o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6 aprila 1941 kao i za vreme okupacije ukinuti su svi propisi Kraljevine Jugoslavije i time stvorena mogućnost donošenja novih propisa za oduzimanje imovine privatnih lica koji su tako ostali bez ikakve zaštite. Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945,1946,1947,1948,1951,1956,1957 i 1965 godine stvoren je zemljišni fond veći od 1.5 miliona hektara. On je formiran oduzimanjem od krupnih veleposednika, banaka,privrednih društava kao i Verskih zajednica.Ta zemlja je dodeljena kolonistima, poljoprivrednim dobrima,društvenim preduzećima i i seljačkim radnim zadrugama, dok je šumsko zemljište ostalo državna svojina.To zemljište se u najvećoj meri nalazi u Vojvodini i jedan vredan deo je bio svojina pravnih lica jevrejskog porekla bilo kao nezavisnih pravnih subjekata ili kao deo Jevrejske verske zajednice podeljene po opštinama a ujedinjene u Savezu.Deoba tog zemljišta je u toj meri rađena brzo i jednostrano bez neophodnih i Zakonom predviđenih uslova pa je kasnije postalo veoma teško i gotovo nemoguće identifikovati katastarske parcele tako ukrupnjenih poseda i identifikovati ranije zakonite vlasnike. Zakonom o konfiskaciji imovine iz 1945 godine, ista je ista je postala državna svojina aktivom i pasivom a obradivo zemljište je pripalo Državnom zemljišnom fondu. Zakonom o sekvestraciji imovine iz 1946 godine domaćih državljana koji su boravili u inostranstvu a nisu se odazvali pozivu za povratak u određenom roku ili pobegli iz zemlje do odluke o konfiskaciji , imovina je bila sekvestrirana.Na isti način je postupano sa imovinom koju su vlasnici morali napustiti u toku okupacije kao i sa imovinom okupatora i njegovih pomagača.Ovde se primenjivao administrativan način oduzimanja imovine najčešće nestalih lica i pobeglih koji naprosto nisu stigli ili mogli da se u relativno kratkom roku nakon ratnih tragedija i stradanja jave nadležnim organima, a među kojima je bilo puno Jevreja.Po Zakonu o državljanstvu iz 1946 i 1948 godine u periodu od 1948-1952 godine oduzimana je imovina Jevreja koji su se iseljavali u novoformiranu državu Izrael. Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća iz 1946 godine sva privatna preduzeća su prešla u državnu svojinu kao i ustanove kao i ustanove za zaštitu narodnog zdravlja ili kulturni razvoj narodnih masa.Među njima su brojne ustanove koje je Jevrejska zajednica koristila za svoje portebe zdravstvenog, kulturnog ili potpornog sadržaja.
Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958 godine je zaokružio oduzimanje privatne svojine na preostalim nekretninama i u društvenu svojinu preneo stambene i poslovne zgrade s svojim fizičkim delovima kao i građevinsko zemljište u gradovima i naseljenim mestima a što je kasnije posebno definisano ustavom iz 1974 godine.Ovaj Zakon je u najširem i najobuhvatnijem smislu oduzeo svojinska prava ranijim vlasnicima, mada im je ta imovina faktički oduzeta prethodnih godina i data drugim fizičkim i pravnim licima na korišćenje po raznim osnovama.Ranijim vlasnicima je ostavljen minimalan i ograničen stambeni prostor prema broju članova porodičnog domaćinstva sa maksimumom od jednog velikog ili tri mala stana.Poslovni prostorje je ostavljan starom vlasniku ne veći od 30m2 uz uslov da vlasnik u njemu obavlja poslovnu delatnost.Ovaj zakon je posebno pogodio i onaj mali broj Jevreja koji su preživeli stradanja i ostali u zemlji a posebno Jevrejsku versku zajednicu koja je ostala bez zgrade-Doma crkveno školske zajednice. Takođe je ostala bez imovine svojih Zadužbina i mogućnosti da one obavljaju svoju širu društveno korisnu delatnost koja nije bila ograničena samo na Jevreje.Jevrejska zajednica je time i definitivno onemogućena da imovinom nekretnina u vlasništvu Zadužbina, obezbedi versku, kulturnu i potpornu aktivnost svoje zajednice a time i njen napredak i razvitak.
Korišćeni izvori i arhivska građa Jevrejskog istorijskog muzeja: Zbornik br 2 iz 1972 godine ( studija Isaka Eškenazija) Zbornik br.3 iz 1975 ( Studija Dr. Nikole Živkovića);Knjiga Živi i mrtvi-razgovori sa Jevrejima autora Jaše Almulija; knjiga Branislava Božovića- Stradanje Jevreja u okupiranom Beogradu 1941-1944