Otimanje imovine Jevreja tokom drugog svetskog rata i posleratna nacionalizacija

Aleksandar Konforti

Pljačka imovine Jevreja počela je odmah nakon nemačke okupacije Kraljevine Jugoslavije. Pljačka je bila organizovana, a da bi bila efikasnija  Nemci su u okviru Ureda Generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji, osnovali već 19 aprila 1941 godine posebnu Komesarsku upravu jevrejskog kućnog  i  zemljišnog poseda. Zadatak  Uprave je bio da uporedo sa hapšenjem i ubijanjem  jevrejskih porodica zapleni njihovu celokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu. Okupator je odredio dva  nosioca i organizatora pljačke  u Srbiji: generalnog opunomoćenika za privredu Franca Nojhauzena za nepokretnu, a Gestapo za pokretnu imovinu. U II odeljenju BDS – administrativni, upravni i finansijski poslovi – postojao je poseban  referat koji je upravljao zaplenjenom i oduzetom imovinom, s tim što se evidencija jevrejske  imovine vodila posebno i imala službenu oznaku II A 5 i obeležena  kao Judenfermegen.

Sva imovina pod upravom generalnog opunomoćenika, predata je vladi Milana  Nedića avgusta 1942 godine, koja je izdala Uredbu o pripadanju imovine  Jevreja u Srbiji. Njome se predviđa da imovina Jevreja,  koji su 15 aprila 1941 bili državljani bivše Kraljevine  Jugoslavije ili bez državljanstva, ako se nalaze na srpskom  području, pripada  Srbiji bez ikakve naknade. Navedenom  Uredbom okupacione vlasti  su prepustile jevrejsku imovinu Vladi Milana Nedića koja je preprodala i njome isplatila ratnu  štetu nemačkim vlastima za šestoaprilski rat.

U  periodu posle rata Jevreji su se našli u specifično teškim okolnostima uzrokovanim Holokaustom i njegovim teškim posledicama. Nestale  su  čitave porodice, a sa njima i dokumentacija kao dokaz vlasničkih prava. Veliki  deo imovine koja  je ostala  bez  naslednika  uzela je država, a retki naslednici bivali  su odbijeni i njihovi  testamenti stavljani van snage ako bi zakasnili godinu dana od otvaranja   testamenta. Završetkom II Svetskog rata Zakonom iz 1945 godine o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6 aprila 1941 kao i  za vreme  okupacije ukinuti  su svi propisi  Kraljevine Jugoslavije i time je stvorena mogućnost donošenja  novih  propisa za oduzimanje  ali  i za vraćanje imovine privatnih lica opljačkane tokom drugog svetskog rata. Nova  vlast je promenama od 1945 do 1959 godine suštinski promenila svojinsko pravne odnose primenom zakonskih i adminastrativnih mera kako bi pored političke stekla i ekonomsku vlast. Oduzimana  je sva imovina koja  je bila u režimu privatne  svojine, što  je  bio uslov za  stvaranje opštenarodne  imovine čija je suština  bila državno-partijska i koja je Ustavom iz 1953 definisana kao društvena  svojina.

Zakonom o nacionalizaciji privatnih  privrednih preduzeća iz 1946 godine sva  privatna  preduzeća  su prešla  u  državnu  svojinu kao i ustanove za zaštitu narodnog zdravlja ili kulturni razvoj narodnih masa. Među njima  su bile brojne ustanove koje je jevrejska  zajednica  koristila za svoje portebe zdravstvene, kulturne i potporne namene. Posebni problemi su proisticali iz ukidanja jevrejskih Zadužbina, kojima  je praktično onemogućen rad posle  rata jer im je oduzeta imovina koja  je  naknadno protivpravno oduzeta .

Zakonu o  državljanstvu iz 1946 i 1948 godine u periodu od 1948-1952 godine oduzimana je imovina Jevreja koji su se iseljavali u novoformiranu  državu Izrael.

Aleksandar Konforti

 

Upadom  nemačkih  trupa  u  Jugoslaviju aprila 1941 počinje  tragičan period naroda  Jugoslavije a posebno jugoslovenskih  Jevreja. Prvo što su  Nemci po  dolasku uradili je  da su ukinuli sva  ljudska  prava Jevrejima.  Sa njima  je  došlo 20.000 folksdojčera koji su znali  da će doći do  bombardovanja i 12 aprila  u crnim uniformama su  ušli sa Nemcima  u  Beograd.Mnogi  od  njih su pre  rata  služili u  Jevrejskim kućama kao  nastojnici a  njihove  žene  su radile  kao  služavke tako da  su  znali  sve  o  Jevrejima, gde  se šta   nalazi ko šta  ima i odmah se prešlo  na pljačku.

 

Nemačke  okupacione  vlasti su prvu naredbu  izdale  16 aprila 1941 godine i naredile da  da  se svi  Jevreji prijave nemačkoj policiji u  roku od  tri  dana. U  tom  roku od  10000 Jevreja prijavilo  se  njih 8500 a do 12  juna ukupno 9145 lica.Ostali   su   pobegli  ili  se  negde privremeno   sklonili. Sve  jevrejske  radnje   su preuzeli komesari i vlasnici  nisu  smeli  ni  da  se približe  a kamoli da uzmu  neki predmet  ili  traže dokument. Jevreji  su izgubili pravo da studiraju i da se  kreću  gradom  da  idu   na  javna  mesta, pozorišta i bioskope.Prvo  su  dobili žute trake  oko  rukava  a kasnije  Davidovu zvezdu spreda  i otpozadi da  bi  bili prepoznati  iz  daljine.

 

Od prvog dana  okupacije izdate  su  posebne naredbe i preduzimane mere protiv Jevreja, od obaveznog  prijavljivanja, nošenja žutog znaka, izbacivanja  iz svih službi, oduzimanja celokupne  imovine, iz  stanova,odvođenje na  prinudne  radove, sve  do deportacija, mučenja i ubijanja po  logorima i zatvorima, ubijanje talaca i odvođenje u sabirne logore. Jevreji  su  od  prvog  dana okupacije stavljeni van zakona na  koje   se  nisu primenjivali Zakoni, pravo  i običaji okupirane   Srbije niti bilo koji međunarodno pravni propisi i konvencije Ratnog prava i  postupanja   sa zarobljenicima. Njihova   sudbina regulisana  je  administrativnim aktima u  formi  naredbi vojnog zapovednika  Srbije da   bi   se  ubrzo   okončala holokaustom.Tako  registrovani su  se okupljali  na Tašmajdanu i raspoređivani  u  radne  grupe koje su formirane početkom  maja 1941.godine. na  rašćišćavanju grada  u  kome  je stradalo oko 20.000 ljudi koje  su morali svakodnevno  da otkopavaju  i  odnose. Nemci su počeli odmah da pljačkaju i odvoze robu za  Nemačku.Rad  se završavao  u 5 popodne za  to  su  dobijali hleb i do 6  su morali biti kod  kuće zbog policijskog  časa.  Jevreji nisu mogli  da  se leče  u drugim bolnicama osim  u  Jevrejskim u  ulici  Visokog  Stevana  4  i Jevrejskoj  ulici  16.  Tragičan događaj krajem jula 1941 se  dogodio streljanjem 120 Jevreja  zbog  paljenja nemačkog  kamiona u Ruzveltovoj ulici od  strane jevrejskog  omladinca Emila Almozlina.Zbog toga su odmah pozvani  u  nedelju da  dođu  na Tašmajdan mada  je  bio slobodan  neradni  dan i  tamo  dočekani  bez vojnika  i  straže.  Kad  je  izdvojeno  njih 120 došli  su vojnici opkolili ih i kamionima odveli direktno  na   streljanje u  selo Jajince. Jevreji su mahom živeli  na Dorćolu.  Oni siromašni su živeli u trošnim kućama i dvorišnim stanovima ispod  Dušanove  ulice.  Oni  mahom  nisu  imali novca da kupe  lažne  isprave i pokušaju  da  beže  u Dalmaciju ili  u Albaniju  pod Italijanima, ni  da   se kriju po  Beogradu  ili Srbiji.To  su pokušavali  Jevreji koji  su stanovali  na Zaraku- padini  iznad Dušanove  ulice ili  u  centru  grada ili Đermu.

 

Naredbom  vojnog zapovednika okupirane Srbije od 14 avgusta1941 godine počelo je hapšenje  Jevreja muškaraca starijih  od  14 godina, a 8 decembra 1941 naredbom  su pozvane  sve  žene i deca da se jave policiji, ponesu  sa  sobom hranu  za  tri  dana i  i ključeve svojih stanova predaju  policiji.

 

Početkom  okupacije uspostavljena je veza sa kolaboracionističkim političarima predratne Jugoslavije pa mada je uspostavljena civilna uprava, celokupan državni  aparat je  u potpunosti  bio  potčinjen  nemačkoj okupacionoj upravi.  Na  osnovu podataka koje  su  dobili od  Folksdojčera   prema Naredbi  vojnog zapovednika   za   Srbiju 30 maja 1941 naredjeno je da   se  Jevreji i supružnici Jevreja moraju  u roku  od  10 dana prijaviti nadležnoj opštini svog mesta stanovanja ili prebivališta i prijaviti Okružnoj komandi sav  svoj  imetak sa naznačenjem  gde se on  nalazi. U vezi   sa  ovom naredbom, predsednik Opštine grada  Beograda je  4 juna naredio prijavljivanje imovine Jevreja i supružnika  Jevreja Gradskom poglavarstvu koja   je sređene  podatke dostavila  Okružnoj komandi Nemačkih okupacionih vlasti.

 

Okupacione  vlasti su 16 aprila  1941 naredile da se svi Jevreji prijave nemačkoj policiji  za  Jevreje. Svima   su  podeljene  žute trake za  kretanje   na  javnim  mestima i  naređeno  da  se prijave radi  slanja na  prinudan  rad. Uporedo sa hapšenjem  jevrejskih porodica nemačke  okupacione  vlasti i  Folksdojčeri  su  počeli pljačku  njihove  imovine pa su iz  jevrejskih  kuća i  radnji odmah  odnesene sve  dragocenosti.  Iz   zgrade  jevrejske veroispovedne opštine u Beogradu iznete su  sve  stvari a  stanari izbačeni  na  ulicu i u zgradu  je  useljen Kulturbund.

 

Pljačka je bila organizovana a da bi  bila  efikasnija  Nemci su u okviru Ureda Generalnog  opunomoćenika  za  privredu  u  Srbiji, osnovali 19 aprila 1941 godine posebnu Komesarsku upravu jevrejskog kućnog  i  zemljišnog poseda. Zadatak  Uprave je  bio da  uporedo  sa hapšenjem jevrejskih porodica zapleni celokupnu njihovu  pokretnu i  nepokretnu imovinu.Prema naređenju iz Berlina ova  imovina je zaplenjena od  strane Gestapoa i stavljena  na  raspolaganje  vojnom zapovedniku,  a ovaj  je  istu predao srpskoj  kvislinškoj vladi koja je  imala  zadatak da  izvrši  prodaju i  da  novac  dobijen  od prodaje preda  nemačkoj  oružanoj  sili.Vrednost  imovine   je   bila tolika da   se razmišljalo o ulaganju u obnovu borskog  rudnika, čiji proizvodi su Nemcima bili izuzetno  važni.

 

Za jevrejsko pitanje u Srbiji je apsolutno sa svim ovlašćenjima bio nadležan Gestapo  pri čemu je poseban sektor delovanja bio pljačka Jevrejske  imovine. Okupator je odredio dva nosioca i organizatora te pljačke  u Srbiji: generalnog opunomoćenika za  privredu Franca Nojhauzena za nepokretnu a Gestapo za pokretnu imovinu. U  II odeljenju BdS-a (administrativni, upravni i  finansijski poslovi ) postojao  je  poseban  referat koiji je  upravljao svom zaplenjenim i oduzetom imovinom, s tim što  se evidencija jevrejske  imovine  vodila posebno i imala službenu oznaku II A 5 i obeležena  kao Judenfermegen.  U  tom  odseku  su registrovani svi „preseljeni“, tj streljani koji su  za  sobom ostavili makar  kakav predmet, na primer sat  novčanik , notes,slike novac i  tome  slično, dakle sve  stvari koje su pokojniku  oduzete prilikom lišenja  slobode. Te stvari su čuvane u logoru sve  dotle  dok  se hapšenik  ne  pusti na slobodu ili  se strelja.  Poseban  referat vodio je  kartoteku zaplenjenih jevrejskih stanova i nameštaja u  njima.   Sva  ekonomska  pitanja su  bila u  nadležnosti opunomoćenika  za  privredu, bivšeg konzula u Beogradu Franca  Nojhauzena koji  je  imao sedište u zgradi  Komande vazduhoplovstva Kraljevine  Jugoslavije u  Zemunu i bio lično odgovoran  samo  Rajhmaršalu  Hermanu  Geringu.  U  okviru  te ustanove postojao  je poseban  odsek koji je  upravljao konfiskovanom jevrejskom imovinom. Prodajom  jevrejske  imovine- uglavnom  kuća  i zemlje, koje  su  kupovali domaći Nemci-Folksdojčeri i pripadnici kvislinškog aparata,finansiran  je  sabirni  logor  na  Sajmištu. Sva imovina pod upravom generalnog opunomoćenika, prodata  je   vladi Milana  Nedića avgusta  1942 godine,  koja je  tom  prilikom izdala Uredbu o pripadanju imovine  Jevreja u Srbiji. Njome   se predviđa da imovina  Jevreja,  koji  su 15 aprila 1941 bili državljani bivše Kraljevine  Jugoslavije ili bez državljanstva, ako  se nalaze na srpskom  području, pripada  Srbiji bez ikakve naknade. Navedenom  Uredbom Okupacione vlasti  su prepustile jevrejsku imovinu Vladi   Milana  Nedića koja  je  istu preprodala i njome isplatila ratnu  štetu nemačkim vlastima za šestoaprilski rat. Prema odluci Komesarske uprave pravo  na  kupovinu jevrejske  imovine imala   su sva  lica koja   su  važila   za prijatelje  Trećeg  rajha a prvenstvo su  imali  Nemci i jugoslovenski građani nemačke  narodnosto-folksdojčeri.  Oni  ne  samo  da su  imali pravo prvenstva nego i privilegiju da u svako  doba svaki punoletni  član  porodice može  da kupi  u određenoj  vrednosti pokretnu i  nepokretnu jevrejsku  imovinu dok  je   za  ostale   važilo pravilo da  mogu da  kupe  istu  imovinu samo  jednom u  toku  dana.

 

Završetkom II Svetskog rata komunistička   vlast je promenama od  1945 do 1959 godine suštinski promenila svojinsko pravne odnose primenom zakonskih i adminastrativnih mera kako bi pored političke stekla i ekonomsku vlast.Oduzimana  je  imovina koja  je bila u režimu privatne  svojine, a što  je  bio uslov za  stvaranje opštenarodne  imovine čija je suština  bila državno-partijska i koja je Ustavom iz 1953 definisana kao društvena  svojina.Niz  zakonskih mera su bile ideološki motivisane i rigidno sprovedene podržavljenjem privatne  imovine bez
ikakve naknade, i to jednako prema  svima.

 

U  periodu  posle rata  Jevreji  su  se našli u  specifično teškim okolnostima uzrokovanim Holokaustom i njegovim teškim posledicama.Nestajale  su  čitave  porodice  a  sa njima i  njihova imovina kao  i dokumentacija kao  dokaz. Veliki  deo  imovine koja   je ostala   bez  naslednika  uzela je  država,  a  retki  naslednici bivali  su odbijeni i  njihovi testamenti stavljani  van snage ako  bi  zakasnili godinu dana od otvaranja testamenta.

 

U  tom  periodu fizička lica   nisu  bila posebno  zaštićena ni zakonski tretirana  pa tako nisu mogli individualno u punoj meri  da   zaštite   svoja prava kao  žrtve organizovane i kolektivne  akcije nemačke države i kvislinškog  aparata tokom  okupacije.Poseban je   bio problem  pravnih  lica a među  njima  Jevrejske  Opštine u Beogradu.Njoj je oduzeta zgrada – sedište Verske  zajednice ul. Kralja Petra a ostavljena pozadi pomoćna  zgrada. Administrativnim aktom Policije oduzima   se 1946 godine zgrada  uz  ulici   Visokog  Stevana br. 2 vlasništvo Ženskog  gospođinskog društva jer društvo te  godine nije  produžilo svoju  registraciju iz  čega je  policija  zaključila  da je to imovina  bez vlasnika pa   je jednostavno prisvojilo. Danas  je  to zgrada Defektološkog fakulteta.I  to  je  bilo  malo pa  kad su  uzeli zgradu „dogovorili“  su   se da  im  Jevrejska zajednica neposredno pored  „pokloni“ još  tri placa na   kojima  je  izgrađena velika stambena  zgrada u kojoj nijedan  stan nije dat   Jevrejskoj zajednici. Slična  je  sudbina  zgrade u  Jevrejskoj ulici „Oneg   Šabat“ u  kojoj je danas   Kulturni  centar Reks,  pa  porušena  Sinagoga  u ulici   Cara Uroša gde  je zemljište poklonjeno za  gradnju Galerije  fresaka. Zatim zgrada  jevrejske  škole  u  ul. Maršala  Birjuzova br.51, placevi  u Solunskoj ulici 10 i 18a, kao  i  kapela aškenaskog groblja  koja  sada služi za potrebe krematorijuma.

 

Posebna  je  priča Jevrejskih   Zadužbina, kojima  je praktično onemogućen rad posle  rata jer im  je nezakonito oduzeta  imovina koja  je  naknadno protivpravno nacionalizovana a zemljite eksproprisano bez pravične naknade kao  u  slučaju izgradnje Bolnice „Dragiša  Mišović“ za 12000m2 i tri  placa na  uglu Ulice Cara   Lazara i Nikole Spasića od  1200m2. Posebna   je  vrednost „Robni magazin“ na uglu  Knez  Mihajlove  i Kralja  Petra ostavljen testamentom Jevrejskoj zajednici i i  Univerzitetu  u Beogradu za   školovanje  omladine a  u formi  Zadužbine kojoj  nije  dozvoljeno da ostvari  svoju društveno korisnu namenu i koja  je  kao zaštićeni  spomenik  kulture do danas bila  obična trgovinska radnja …

 

Čak i  eksproprijacija prema   Zakonima donetim 1947,1957 i 1962 godine koja je vršena u javnom  interesu, bila  je  ideološki obojena a  sama nadoknada simbolična i bezvredna, a ponekad i neisplaćena. Zakonom iz 1945 godine o nevažnosti pravnih propisa donetih pre  6 aprila 1941 kao i za vreme  okupacije ukinuti  su svi propisi  Kraljevine Jugoslavije i time  stvorena mogućnost donošenja  novih  propisa za  oduzimanje imovine privatnih  lica koji su  tako ostali bez ikakve zaštite. Zakonom  o agrarnoj  reformi i  kolonizaciji  iz 1945,1946,1947,1948,1951,1956,1957 i 1965 godine stvoren je  zemljišni fond veći od 1.5 miliona hektara. On je  formiran  oduzimanjem od  krupnih veleposednika, banaka,privrednih društava kao i Verskih zajednica.Ta  zemlja  je  dodeljena kolonistima, poljoprivrednim dobrima,društvenim preduzećima i  i  seljačkim radnim zadrugama,  dok je  šumsko  zemljište ostalo  državna  svojina.To  zemljište   se  u najvećoj  meri   nalazi   u  Vojvodini i  jedan  vredan  deo je   bio svojina pravnih  lica jevrejskog  porekla bilo  kao  nezavisnih pravnih  subjekata ili   kao  deo Jevrejske  verske  zajednice podeljene  po  opštinama a  ujedinjene  u  Savezu.Deoba tog zemljišta  je  u  toj  meri rađena brzo i  jednostrano bez neophodnih i  Zakonom predviđenih uslova  pa   je   kasnije  postalo  veoma teško i  gotovo nemoguće identifikovati katastarske  parcele tako ukrupnjenih poseda i identifikovati ranije  zakonite vlasnike. Zakonom o  konfiskaciji imovine iz 1945 godine, ista je ista  je postala državna svojina aktivom i  pasivom a obradivo  zemljište je  pripalo  Državnom zemljišnom  fondu.  Zakonom  o sekvestraciji imovine iz 1946 godine domaćih državljana koji su  boravili u  inostranstvu a nisu  se odazvali pozivu za  povratak u određenom  roku ili pobegli iz zemlje do  odluke o  konfiskaciji , imovina  je bila sekvestrirana.Na isti način je postupano  sa imovinom koju  su  vlasnici  morali  napustiti u toku okupacije kao  i  sa imovinom okupatora i njegovih pomagača.Ovde  se primenjivao administrativan  način  oduzimanja imovine najčešće nestalih  lica i  pobeglih koji naprosto nisu stigli ili mogli  da  se u  relativno kratkom  roku nakon ratnih tragedija i stradanja   jave nadležnim organima, a među  kojima   je  bilo puno Jevreja.Po  Zakonu o  državljanstvu iz 1946 i 1948 godine  u periodu od 1948-1952 godine oduzimana   je imovina Jevreja koji  su  se iseljavali u novoformiranu  državu Izrael. Zakonom o  nacionalizaciji privatnih  privrednih preduzeća iz 1946 godine sva  privatna  preduzeća  su prešla  u  državnu  svojinu kao  i  ustanove kao  i  ustanove za  zaštitu  narodnog  zdravlja  ili kulturni  razvoj narodnih masa.Među  njima  su brojne   ustanove koje je Jevrejska  zajednica  koristila   za   svoje   portebe zdravstvenog,  kulturnog ili potpornog sadržaja.

 

Zakon  o nacionalizaciji najamnih  zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958 godine je zaokružio oduzimanje privatne  svojine  na preostalim nekretninama i u društvenu svojinu preneo stambene i poslovne  zgrade s  svojim fizičkim delovima kao  i građevinsko zemljište  u gradovima i  naseljenim  mestima a što  je   kasnije  posebno  definisano ustavom iz 1974 godine.Ovaj  Zakon je  u najširem i  najobuhvatnijem smislu oduzeo svojinska  prava ranijim  vlasnicima, mada   im  je   ta imovina  faktički oduzeta prethodnih godina i data  drugim fizičkim i pravnim  licima   na  korišćenje po   raznim  osnovama.Ranijim vlasnicima  je ostavljen  minimalan i ograničen stambeni  prostor prema  broju članova porodičnog   domaćinstva sa  maksimumom od jednog  velikog  ili  tri  mala  stana.Poslovni  prostorje   je ostavljan starom  vlasniku ne  veći  od  30m2 uz  uslov da vlasnik u njemu  obavlja  poslovnu  delatnost.Ovaj  zakon je posebno  pogodio i onaj  mali  broj  Jevreja koji  su  preživeli  stradanja i ostali  u zemlji a  posebno  Jevrejsku  versku  zajednicu koja   je  ostala bez zgrade-Doma crkveno školske  zajednice. Takođe je ostala bez imovine svojih Zadužbina i mogućnosti  da  one  obavljaju svoju širu društveno   korisnu  delatnost koja  nije  bila ograničena samo na  Jevreje.Jevrejska  zajednica je   time  i  definitivno onemogućena da imovinom  nekretnina u vlasništvu Zadužbina, obezbedi versku, kulturnu i potpornu  aktivnost  svoje zajednice a  time  i njen napredak i  razvitak.

 

 

Korišćeni izvori i arhivska građa Jevrejskog istorijskog muzeja: Zbornik br 2 iz  1972 godine ( studija Isaka Eškenazija)  Zbornik br.3 iz 1975 ( Studija Dr. Nikole  Živkovića);Knjiga Živi i mrtvi-razgovori  sa  Jevrejima autora  Jaše  Almulija;    knjiga Branislava  Božovića- Stradanje  Jevreja u okupiranom Beogradu 1941-1944