Uloga Ota Bihalji-Merina u pariskom Institutu za studije o fašizmu (INFA)

Radoslav Pavlović, Pariz

 

Teško je tačno odmeriti ulogu Ota Bihalji-Merina (Zemun, 1904 – Beograd, 1993) u pariskom Institutu za proučavanje fašizma (Insitut pour l´étude du fascisme – INFA), od kraja 1933. do proleća 1935. godine, na čijem je čelu on bio.

Jedinu studiju o Istitutu objavio je francuski istraživač germanist Jacques Omnès u zborniku „Hitlerovi izgnanici. Borba nemačkih izbeglica u Francuskoj 1933-1939, EDI, Paris 1984“. Omnès je za ogled od 13 stranica najvažnije podatke našao u autobiografskim spisima Arthura Koestlera (1905-1983) i Manusa Sperbera (1905-1984), Bihaljijevih prijatelja i saradnika u Insitutu.

Bihalji-Merin, Koestler i Sperber su bili iz iste generacije, poreklom iz srednje imućnih srednjoevropskih jevrejskih porodica, sa solidnim svetovnim obrazovanjem, deca nemačke kulture i nemačkog jezika, svedoci i učesnici tragedije Vajmarske republike, ekonomskog propadanja, latentnog građanskog rata i konačne pobede fašizma i sva trojica su 1927-1930. prišli Komunističkoj partiji Nemačke, kad je njenu katastrofalnu politiku već uveliko dirigovala Kominterna u službi Staljinovih hirovitih zaokreta.

Posle zloglasnih moskovskih procesa 1936-38. i velikih čistki u SSSR-u, kada je Staljin obezglavio i Lenjinovu partiju i Crvenu armiju, masovno istrebio poljske, nemačke i jugoslovenske komuniste te, na kraju, napravio pakt sa Hitlerom i s njim raskomadao Poljsku i Ukrajinu, Koestler i Sperber su javno raskinuli sa staljinizmom. Bihalji-Merin se politički primirio, preživeo ratno zarobljeništvo i ponovo se, po povratku u Jugoslaviju, stavio Staljinu u službu!

Knjiga „Španija između smrti rađanja“ (Beograd, 1946), mešavina zanosa španskom umetnošću i pravdanja staljinističke politike u španskom građanskom ratu – slučajno ili namerno, svejedno – izbrisana je sa dugačkog spiska Bihalji-Merinovih radova.

Adolf Hitler je 1933. pobedio na izborima i postao kancelar, ubrzo zapalio Reichstag, stavio kulturu na lomaču i poterao komuniste u logore i emigraciju. Najjača komunistička partija u Evropi, koja je dvadesetih godina na ulicama nemačkih gradova vodila i oružane sukobe s policijom i fašističkim bandama, kapitulirala je bez većeg otpora, a njen vođa Ernst Thälmann mirno je sačekao u kući da ga pokupe. Rezultat je bio masovna emigracija nemačkih intelektualaca, demokrata, socijalista i komunista (oko 60.000 ljudi), polovina je otišla u Francusku. Mnogi od njih, pre svega komunisti, očajnički su nastojali da stvore antifašistička udruženja, štampu i objavljuju knjige, antifašizam za njih nije bio slobodno izabrana intelektualna tema, nego uslov golog opstanka!

Institut za studije o fašizmu je, po svedočenju Koestlera i Sperbera, vodio Oto Bihalji-Merin, ali je iza njega, kao i drugih oblika antifašističke aktivnosti, stajala Kominterna, čiji je poverenik bio genije industrijske propagande Willi Münzenberg. Ovaj bivši spartakist i Lenjinov prijatelj dobio je od Komunističke internacionale znatna materijalna sredstva za komunističku propagandu u zapadnoj Evropi, i to kao organizator Internacionalne radničke pomoći.

Jacques Omnès se krajem sedamdesetih obratio Koestleru, Sperberu i Bihalji-Merinu i od njih tražio, i potom dobio, pismena svedočenja o Institutu. Iz njihovih pisama proizilazi da su Institut inicirali i vodili Oto Bihalji-Merin i Hans Meins (pseudonim Jan ili Jansen), poznanici još iz Nemačke, gde su pripadali Udruženju slobodnih mislilaca „bezbožnika“, „neupadljivog butika“ Kominterne. Koestler je pritom zastupao stav da je INFA bio „neortodoksni poduhvat“ izvan KP Nemačke, Sperber da su iza cele stvari stajali „nemački emigranti pod naredbom Kominterne“, a Oto Bihalji-Merin da su on i Hans Meins uradili projekt stvaranja Instituta za proučavanje fašizma, koji je „prihvaćen“ na sastanku pariskih Slobodnih mislilaca, krajem 1933, u prisustvu nekoliko desetina intelektualaca komunista raznih nacionalnosti, između ostalih i Georgesa Sadoula, Louisa Aragona i Georgesa Cogniota, uglednih članova i funkcionera KP Francuske. Ova svedočenja je Jacques Omnès potvrdio svojim istraživanjem „na terenu“.

Dakle, posle dogovora nekoliko desetina intelektualaca komunista, raznih nacionalnosti, najviše nemačkih, da se radi na projektu kojim bi se pokazalo da je fašizam smrt za kulturu i demokratiju, da nisu dovoljne političke parole o fašistima kao varvarima i da treba razotkriti idejnu pozadinu fašizma i njene raznolike oblike u društvu, institucijama, kulturi, sportu i odgoju omladine, 1. januara 1934. obnarodovan je Institut za proučavanje fašizma, uz potpise kao pokrovitelja poznatih francuskih naučnika, profesora i književnika, uglavnom komunističkih saputnika. Poveljom na četiri stranice i na francuskom i nemačkom jeziku pozvani su na saradnju svi zainteresovani građani.

U Apelu od 1. januara 1934. naznačeni su ambiciozni planovi Instituta kao naučne institucije, koja bi, po svedočenju Koestlera, prevazišla „parole o ‘varvarstvu’, ‘povratku na Srednji vek’ i ‘vladavini razbojnika’, kao nedovoljnog objašnjenja fašizma, koje su zastupali nazovi ‘teoretičari’ naše partije (no koje se mi nismo usuđivali otvoreno kritikovati), jer ništa ozbiljnije nisu imali da nam ponude“.

Sve do avgusta 1934. direktor Instituta je bio Oto Bihalji-Merin, Manus Sperber je preuzeo ideološko vođstvo u INFA, a Arthur Koestler je postavljen za šefa odeljenja za periodičnu štampu.

INFA, po svedočenju Koestlera, „nije raspolagala nekim značajnim sredstvima, morala se sama zalagati za prikupljanje finansijskih sredstava…“, ali je zato raspolagala, „zaista bratskim ambijentom male grupe ljudi koja se posvetila važnoj misiji na kulturnom frontu… Bila je to vrlo simpatična i orna grupa, a kad se pogleda u celini, INFA je bila najblagorodnija i najozbiljnija organizacija koju sam sreo u toku čitave svoje karijere u partiji. U njoj je bilo nečeg pionirskog iz onih prvih dana pokreta, a možda je to bio i razlog što ga je partijska birokratija minirala posle godinu dana. U proseku smo radili deset sati dnevno, bez plate, a neki su među nama imali za glavni obrok čorbu u podne… U toku šest meseci taj Institut nije znao ni za ljubomoru  ni za intrige, sve do momenta kada mu je Partija postavila neku vrstu komesara koji je za kratko vreme razbio ceo poduhvat.“

Saradnici Instituta su bili ljudi raznih nacionalnosti – Nemci, Austrijanci, Poljaci, Italijani, poreklom sa Balkana, ali su se uglavnom znali po partijskom pseudonimu.

Stvorena je biblioteka i arhivski fond, planirani su bilten na tri jezika, dokumenatrna građa za škole i tematske knjige i brošure.

Za 1934-35. godinu planirano je šest tematskih knjiga: Nemačka, manevarski prostor, Rasne teorije fašizma, Ekonomski temelji fašizma, Demokratija i fašizam, Religiozna politika fašizma i Ideologija fašizma i šest tematskih brošura: Žena pod jarmom fašizma, Fašistički odgoj i vaspitanje, Beda detinjstva u fašizmu, Sport i fašizam, Književnost i fašizam i Socijalna politika fašizma. Objavljene su – na nemačkom i francuskom – samo knjiga „Nemačka, manevarski prostor“ S. Ercknera (pseudonim vojnog propagandiste KP Nemačke Alberta Schreinera) i brošura „Žena pod jarmom fašizma“.

Izdata su samo dva broja biltena.

Arhivu i celokupnu dokumentaciju su zaplenili nemački nacisti nakon kapitulacije Francuske i verovatno uništili.

Poslednji čin Instituta je bila devetonedeljna međunarodna izložba o fašizmu, održana u Parisu, u galeriji Rue de Boétie, u blitini Jelisejskih polja, početkom 1935.

Otu Bihalji-Merinu francuska žandarmerija u leto 1934. nije produžila dozvolu boravka u Francuskoj, a Artur Koestler se posvađao sa Janom/Jansenom oko organizacije izložbe i napustio Institut.

Time je Institut za studije o fašizmu prestao sa radom!

 

Radoslav Pavlović, Pariz

Radoslav Pavlović, Pariz

 

Iako jedan od najneposrednijih svedoka tragedija XX veka, rođen na njegovom početku a umro na njegovom isteku, Oto Bihalji Merin (Zemun, 1904. – Beograd, 1993) ostao je dužan – i sebi, i svom vremenu – time što nikada nije završio nameravanu autobiografiju „Moj lep život u paklu“. Lična skromnost i neupadljivost, politička opreznost, lepo ophođenje s ljudima i bezgranična zanesenost umetnošću omogućili su mu da preživi epohu u kojoj su glave letele i levo i desno, no to je bila i cena zaborava njegove uloge u prošlosti.

Otuda je teško tačno odmeriti ulogu Bihalji-Merina u vrlo kratkom periodu od godinu i po dana, koliko je proživeo pariski Institut za proučavanje fašizma (Insitut pour l´étude du fascisme – INFA), od kraja 1933. do proleća 1935. godine, na čijem je čelu on bio. Jedinu tematsku studiju o Istitutu objavio je francuski istraživač germanist Jacques Omnès (Žak Omne) u kolektivnoj zbirci tekstova „Hitlerovi izgnanici. Borba nemačkih izbeglica u Francuskoj 1933-1939, EDI, Paris 1984“(1).

U ovom skromnom ogledu od 13 stranica najznačajniji podaci su izvučeni iz autobiografskih spisa daleko poznatijih ličnosti, Bihaljijevih prijatelja i saradnika u Insitutu, Arthura Koestlera (Artur Kestler) i Manusa Sperbera (Manus Šperber). Sva trojica su ljudi iste generacije (Sperber i Koestler su rođeni iste 1905. godine), sva trojica su poreklom iz srednje imućnih srednjoevropskih jevrejskih porodica (prvi je rođen u Budimpešti, drugi u Zablotovu, nekada u austrijskoj Galiciji a danas u Ukrajini, a Bihalji u austrougarskom Zemunu). Porodice su im omogućile solidno svetovno obrazovanje i kulturu od pre Četrnaeste, no koje su uzvitlali orkani revolucije i fašizma iskorenili i razbacali širom Evrope između dva svetska rata. Sva trojica su deca nemačke kulture i nemačkog jezika, tj. učesnici tragedije Vajmarske republike, ekonomskog propadanja, latentnog građanskog rata i konačne pobede fašizma. Sva trojica su između 1927. i 1930. prišli Komunističkoj partiji Nemačke, kad je njenu katastrofalnu politiku već uveliko dirigovala Kominterna u službi Staljinovih hirovitih zaokreta.

Posle zloglasnih moskovskih procesa 1936-38, kada je Staljin obezglavio i Lenjinovu partiju i Crvenu armiju, te masovno istrebio proverene poljske, nemačke i jugoslovenske komuniste, da bi na kraju napravio „pakt sa samim đavolom“, tj. Hitlerom, i s njim raskomadao Poljsku i Ukrajinu (1939-41), Koestler i Sperber su javno raskinuli sa staljinizmom. Bihalji-Merin je uvukao vrat u kragnu, preživeo ratno zarobljeništvo i ponovo 1946. godine, po povratku u Jugoslaviju, nakon pobede revolucije, stavio Staljina u uvodni epitaf za svoju knjigu „Španija između smrti rađanja“. Knjiga je izašla u izdanju „Prosvete“, a istaknuto je da je objavljena 1937. u Švajcarskoj i Londonu, na nemačkom i engleskom jeziku. Svojevrsna knjiga zanosa španskom umetnošću – koju je autor već od rane mladosti vrlo dobro poznavao – i pravdanja staljinističke politike u španskom građanskom ratu. Slučajno ili namerno, ta knjiga je izbrisana sa dugačkog spiska Merinovih radova.

 

 

Nemačka antifašistička emigracija
Hitler je 1933. godine pobedio parlamentarnim putem, da bi neposredno po osvajanju vlasti zapalio Parlament (Reichstag), stavio kulturu na lomaču i oterao komuniste u logore i emigraciju. Najjača komunistička partija Evrope (posle sovjetske), koja je dvadesetih godina u ratnim uniformama na ulicama nemačkih gradova vodila oružane sukobe s policijom i fašističkim bandama, kapitulirala je bez ikakvog otpora, a njen vođa Thälmann mirno je sačekao u kući da ga pokupe.

Rezultat je bio masovna emigracija nemačkih intelektualaca, demokrata, socijalista i komunista (60.000), od čega je polovina otišla u Francusku. Oni koji su imali ime i novac (Thomas Mann, Stefan Zweig) dobili su papire i materijalno obezbeđenje, a oni koji nisu imali ništa osim ideala, iluzija i otrcanog odela živeli su od danas do sutra u usijanim mansardama i memljivim podrumima Pariza, morali svakodnevno uveravati francusku žandarmeriju da nisu državni neprijatelji, živeli od jedne providne čorbe dnevno, te očajnički nastojali da stvore antifašistička udruženja, štampu i objavljuju knjige. Fašizam za njih nije bio slobodno izabrana intelektualna tema, nego grčevi golog opstanka.

Institut za studije o fašizmu je, po svedočenju Koestlera i Sperbera, vodio Oto Bihalji-Merin, ali je iza njega, kao i raznih drugih oblika antifašističke aktivnosti, stajala Kominterna, na čijem je čelu bio genije industrijske propagande Willi Münzenberg (Vili Mincenberg). Ovaj je još kao mladi spartakist upoznao Lenjina u Švajcarskoj za vreme prvog svetskog rata, stekao izuzetno poverenje Komunističke internacionale, dobio znatna materijalna sredstva za komunističku propagandu u zapadnoj Evropi (kao organizator Internacionalne radničke pomoći), pa kako se nije mešao u opasne političke razmirice na vrhu, trajao je kao propagandni virtuoz Kominterne sve dok se moglo trajati.

Prilikom suđenja Dimitrovu i drugovima za paljevinu Rajstaga 1933. Münzenberg je napravio takvu kampanju u Evropi pamfletom „Siva knjiga o paljevini Rajhstaga i hitlerovskom teroru“ da je dr Paul Joseph Goebbels (Paul Jozef Gebels), šef nacističke propagandne mašinerije, bio ismejan na sudu, a još neustoličeni hitlerovski režim morao da pusti Dimitrova i njegove drugove na slobodu. U toku deset godina promašaja i poraza Kominterne to je bila jedina pobeda komunista nad fašistima.

Kada je Staljin 1938. pozvao Münzenberga da se vrati u Moskvu, kao Antonov-Ovsejenka ili čuvenog dopisnika „Pravde“ iz Španije Mihaila Koljcova, on je za razliku od ovih to odbio, znajući da ga čeka sudbina Karla Radeka.

Trenutno je sačuvao glavu, nastavio antifašističku aktivnost u Francuskoj kroz list „Zukunft“, ali je time napravio opasan presedan. Nađen je posle višemečnog nestanka iz francuskog logora, obešen na tajanstven način u okolini Grenobla 1940, s teškim ozledama na licu, a francuska petenovska policija (u prevodu: nedićevska), koja je u to vreme u logoru Vernet na jugu Francuske podozrivo držala nemačke antifašističke emigrante bezmalo kao potencijalne Hitlerove saveznike, po kratkom postupku je zaključila da se radi o samoubistvu.

Bilo je to u godini „ponoći stoleća“, kada je Hitler za deset dana pokorio Francusku i danonoćno bombardovao London, a Staljin nalazio utehu u tome što je „privoleo Hitlera na mir“ a na smrt osudio glavnog neprijatelja, Lava Trockog. Tragedijski dramaturg Ernst Toller puca sebi u slepoočnicu u jednom njujorškom hotelu, istoričar umetnosti i nećak velikog naučnika Carl Einstein skače s mosta u malom pirinejskom selu, nadomak španske granice, stavljajući oko vrata veliki kamen, a filozof Walter Benjamin, nakon neuspelog bega u Španiju, ispija 50 grama morfina, nekoliko desetina kilometara dalje…
Osnivanje Instituta za proučavanje fašizma
No, da se vratimo Institutu.

Jacques Omnès se 1979-80. za svoj rad obratio trojici učesnika INFA, koji su još bili živi. (Sperber je umro 1985. u Parizu gde je živeo posle rata, Koestler je 1983. izvršio sa suprugom samoubistvo u Londonu, gde se nastanio posle bega iz Francuske 1941, a Bihalji-Merin je umro 1993. u Beogradu). Od učesnika poduhvata on je tražio i dobio pismena sećanja, koliko su oni za to bili sposobni posle pola stoleća burnih događaja.

Oto Bihalji Merin mu je pisao 25. marta 1980. Iz upoređivanja njihovih pisama proizilazi sledeće: Institut su vodili, ako ne i podstakli, Oto Bihalji-Merin i Hans Meins (pseudonim Jan ili Jansen), koji su se poznavali još iz Nemačke, gde su pripadali Udruženju slobodnih mislilaca „bezbožnika“, „neupadljivog butika“ Kominterne. Dok je Arthur Koestler zastupao stav da je INFA delo njegovog „starog prijatelja Petra Maroša“ – Koestler nije hteo imenovati Bihalji-Merina početkom pedesetih godina, kada je pisao svoje memoarske „Hijeroglife“ – i da je to bio „neortodoksni poduhvat“ izvan KP Nemačke, dotle je Manus Sperber, koji takođe kaže da je OBM bio duša inicijative, tvrdio da su iza cele stvari stajali „nemački emigranti pod naredbom Kominterne“. On za to nalazi dokaz u činjenici da je posle odlaska Merina u Švajcarsku, u leto 1934. (jer nije dobio produženje boravka u Parizu), te ostavke Koestlera nakon spora sa Janom u toku jeseni (Jan je po njemu nesumnjivo bio aparatčik Kominterne), INFA ostavljena da „umre prirodnom smrću“.

Oto Bihalji-Merin je napisao:

„Institut za proučavanje fašizma je bio osnovan krajem leta ili početkom jeseni 1933. godine…

Ja sam studirao na Akademiji za umetnost u Berlinu, a potom radio u nemačkom radničkom pokretu, posebno u oblasti kulturne politike. U jednom trenutku sam bio sekretar Saveza nemačkih revolucionarnih književnika (BPRS), urednik časopisa tog udruženja ‘Die Linkskurve’ (Krivina na levo), a onda urednik lista nemačkih slobodnih mislilaca ‘Illustrierte Neue Welt’, sve do Hitlerovog osvajanja vlasti. Hans Meins, generalni sekretar Slobodnih mislilaca, koji je sa mnom uradio projekt stvaranja Instituta za proučavanje fašizma, takođe se našao u Parizu, a očito je reč o onom Janu ili Janu Jansenu o kome ste mi pisali.

Po dolasku u Pariz učestvovao sam na jednom sastanku Slobodnih mislilaca u kući Georgesa Sadoula (Žorž Sadul), kritičara i historičara filmske umetnosti, na kome je takođe bio Louis  Aragon (Luj Aragon), koga sam od ranije poznavao sa skupova Slobodnih mislilaca. Jedan francuski lekar, kome sam zaboravio ime, hteo je ustupiti svoju kuću u kvartu Batignolles na uslugu Institutu, ali naš savetnik – možda je reč o Georgesu Cogniotu (Žorž Konjio) – nas je odvratio od toga. Institut je morao biti u Latinskom kvartu. Poznate francuske ličnosti su nam pomogle u realizaciji projekta. Ne verujem da je Cogniot imao neku aktivnu ulogu.“ (str. 186)

Jacques Omnès potvrđuje ovo svedočenje svojim istraživanjem. Francuski lekar je bio dr Galpérine, poznat i kao Levasseur, Georges Cogniot je bio dugogodišnja predratna i posleratna udarna pesnica KP Francuske u domenu kulture, a Georges Sadoul istoričar filma, takođe član KPF. Oni su se, kao i mnogi ugledni intelektualci, utoliko prisnije priklonili Staljinu ukoliko je ovaj u to vreme zaigrao kartu zaštite francuske „demokratije“ protiv nemačkog „revanšizma“, tj. osporavanja teških kaznenih finansijskih i teritorijalnih klauzula Versajskog mira na račun Nemačke. Svi su oni bili „slobodni mislioci“, tj. protivnici crkvenih dogmi. U vreme moskovskih procesa, kada se na krvav način potvrđivala dogma o nepogrešivosti generalnog sekretara, svi su aplaudirali a oni najhrabriji mudro ćutali.

U Parizu, u ulici Fossés-Saint-Bernard br. 22, u prostranom buržujskom stanu, nekoliko desetina intelektualaca komunista, raznih nacionalnosti, najviše nemačkih, radila je na projektu kojim bi se pokazalo da je fašizam smrt za kulturu i demokratiju. Nisu bile dovoljne političke parole o fašistima kao varvarima, trebalo je razotkriti idejnu pozadinu fašizma i njene raznolike oblike u društvu, institucijama, kulturi, sportu i odgoju omladine. Kako je „pijana budala“ iz mihnenskih pivnica mogla tako lako doći na vlast, o tome staljinistička nauka nije smela razmišljati. Za naslovnu propagandnu špicu uzeta su imena poznatih francuskih naučnika, profesora i književnika, koji su bili saputnici komunista („compagnons de route“), učestvovali na raznim „tribinama za mir“, agitovali za puštanje na slobodu Ernsta Thälmana, te kasnije do iznemoglosti izvikivali „No passaran!“ Dok je Hitler pred vratima, Staljin je, ako ne svetinja, jedina uzdanica.

Tako je 1. januara 1934. obnarodovan Institut za proučavanje fašizma, uz potpise poznatih francuskih naučnika, profesora i književnika kao pokrovitelja – Paula Langevina (Pol Lanžven), profesora u najvišoj naučnoj insituciji Collège de France, Luciena Lévy-Bruhla (Lisjen Levi-Bril), vanrednog profesora na Fakultetu društvenih nauka, Marcela Willarda (Marsel Vilar), advokata Vrhovnog suda, a za Upravni odbor potpise su dali Marcel Prenant (Marsel Prenan), profesor na fakultetu prirodnih nauka, Henri Wallon (Anri Valon), direktor studija na Školi visokih studija, i Francis Jourdain (Fransis Žurden). Povelja je na četiri stranice i na dva jezika, francuskom i nemačkom, pozvala na saradnju sve zainteresovane građane.

INFA se nešto kasnije preselila iz prvobitne buržujske zgrade, „gde se u svakoj prostoriji nalazio kamin sa mermernom pločom, iznad koje je veliko ogledalo svakom posetiocu uzvraćalo lik u ramu s pozlaćenim ornamentima“, u skromnije odaje u obližnjoj ulici, u Rue Buffon 25, pored čuvenog Jardin des Plantes.

U Apelu od 1. januara 1934. naznačeni su ambiciozni planovi Instituta kao naučne institucije, koja bi prevazišla „parole o ‘varvarstvu’, ‘povratku na Srednji vek’ i ‘vladavini razbojnika’, kao nedovoljnog objašnjenja fašizma, koje su zastupali nazovi ‘teoretičari’ naše partije (no koje se mi nismo usuđivali otvoreno kritikovati), jer ništa ozbiljnije nisu imali da nam ponude“ (Koestler). Omnès, međutim, kaže da Koestler precenjuje izvorne motive Instituta, što ne isključuje podzemne elemente obračuna s kartelom Willija Münzenberga.

Sve do avgusta 1934. direktor Instituta je bio Oto Bihalji-Merin, kojeg Manes Sperber slika u vrlo toplim bojama.

Iz Sperberovih memoara „S one strane zaborava“(2), izdatih 1979, vidi se da je on, austrijsko-poljski pripadnik Adlerove psihoanalize, bio vrlo blizak jugoslovenskim komunistima, naročito onima u Zagrebu, a koje su sve odreda – na desetine, i stotine – pobile ustaše u logoru u Kerestincu, 1941. Boravio je često u Zagrebu, donosio im ilegalni material iz Beča, poznavao Krležu i divio mu se, dugo se družio i po celu noć razgovarao sa Augustom Cesarcem, boravio s doktorom Benom Steinom i njegovom suprugom Verom, bliskim prijateljima, na Korčuli, a poslednji je razgovarao sa Milanom Gorkićem pred njegov povratak u Moskvu, kada je ovaj slutio da mu se ne piše ništa dobro, ali je ipak poslušao.

Povodom Đuke Cvijića, „političara superiorne inteligencije“, koji je posle brutalnog obračuna profašističkog austrijskog režima sa bečkim socijalistima Schutzbunda 12. februara 1934. – a da komunisti nisu makli ni malim prstom – očajnički pisao Kominterni i sovjetskim ministarstvima da politika cepanja radničkog fronta „socijalisti su blizanci fašista“ vodi u katastrofu, i koji je prvi među Jugoslovenima svoju kritiku platio glavom, Manes Sperber kaže: „I zbog takvih ljudi morao sam raskinuti s komunizmom: ostati i dalje na strani njihovih ubica postalo mi je nepodnošljivo“. (str. 36)
Ambijent u Institutu
Bihalji-Merin je u junu 1934. pozvao Sperbera da iz Zagreba dodje u Pariz i preuzme ideološko vođstvo u INFA. Evo šta Sperber kaže o svom novom prijatelju:

“Peter ili Pierre Merin bio je u stvari Jugosloven Otto Bihaly koji je dugo živeo u Berlinu i koga su veoma poštovali u levim intelektualnim krugovima. On je u više svojih radova razmatrao  probleme estetike s puno osećajnosti i stručnosti. Bio je veoma vešt u uspostavljanju kontakta s ljudima, kako sa strancima tako i sa svojim drugovima, to jest svesno se koristio šarmom za prevlast nad ljudima, koji bi mu svi odreda bili naklonjeni jer im se činilo da on daje sve od sebe, čak i više od toga. Tako sam mu i ja bio naklonjen već od onog prvog beskrajno dugog razgovora” (str. 46).

Arthur Koestler, pisac čuvene knjige „Nula i beskonačnost“, napisane nakon raskida s komunizmom 1940. godine, u Engleskoj za vreme rata i u Evropi posle rata izdate u milionskim tiražima, postavljen je u jesen 1934. za šefa odeljenja za periodičnu štampu, ali je posle sedam meseci napustio Institut. On se takođe najlepše izražava o Bihalji-Merinu, pa mu čak daje izvesnu ulogu u sukobu sa aparatom Kominterne (oličenu u Janu) tokom jeseni i početkom 1935. godine, a koju ovaj nije mogao imati ako je tačna Bihaljijeva verzija da je još u toku leta 1934. morao napustiti Pariz.

Evo kako je Arthur Koestler, koji je Bihalji-Merina poznavao još iz „Crvene kuće“ u Berlinu, prikazao njihov prvi susret u Parizu(3):

„Peter je stigao zadihan, isto onako mršav, tankih usana, asketskog izgleda kao po običaju. Posle srdačnog i značajnog stiska ruke počeo me, kao i obično, posmatrati nekoliko sekundi bez reči, onim pomalo ispupčenim ali sjajem bratske ljubavi punim očima, koje su istovremeno izražavale čvrstu odlučnost, kao što i priliči istaknutom drugu na frontu kulture. A onda mi uz onu njegovu karakterisčnu  strastvenost  i ubedljivost izloži projekat.“

INFA nije raspolagala nekim značajnim sredstvima, morala se sama zalagati za prikupljanje finansijskih sredstava, mogla je platiti samo prevoz i jedan obrok dnevno, koji je jedna izbegla Berlinka spremala na licu mesta, ali je zato raspolagala „zaista bratskim ambijentom male grupe ljudi koja se posvetila važnoj misiji na kulturnom frontu. Da li bih u takvim uslovima prihvatio da rukovodim odeljenjem za štampu u Institutu? Kako da ne! To mi je izgledalo sjajno. A ko je u odeljenju? – Za sada, samo ti, odgovori Petar“. (str. 366)

Jedini prolazni incident po sećanju Koestlera vezan je za nekog Maksa, „komercijalnog direktora“, kojeg niko nije voleo ni uvažavao, a koji je jednog dana zauvek nestao s delom blagajne.

„Bila je to vrlo simpatična i orna grupa, a kad se pogleda u celini, INFA je bila najblagorodnija i najozbiljnija organizacija koju sam sreo u toku čitave svoje karijere u partiji. U njoj je bilo nečeg pionirskog iz onih prvih dana pokreta, a možda je to bio i razlog što ga je partijska birokratija minirala posle godinu dana. U proseku smo radili deset sati dnevno, bez plate, a neki su među nama imali za glavni obrok čorbu u podne. (Uvek je to bila ona ista gusta nemačka čorba, sa sočivom, mlevenim graškom ili krompirom, u kojoj su ponekad plivali predivni komadići kobasice). U toku šest meseci taj Institut nije znao ni za ljubomoru  ni za intrige, sve do momenta kada mu je Partija postavila neku vrstu komesara koji je za kratko vreme razbio ceo poduhvat.“ (str. 367)

„Slagali smo se veoma lepo. I pored one primese mesijanskog zanosa, Peter je bio dobar drug i izuzetan saputnik. Nikad nisam imao utisak da mi je gazda, a sve do kraja smo radili u potpunom skladu… Osim Renéa i Ellen, nas dvojica smo bili jedini ‘stari partijci'; obojica smo manje-više prošli kroz zupčanike partijske mašine i sačuvali tajne ozlede. Zato smo sa zadovoljstvom živeli i radili u ovoj maloj oazi prijateljstva, pred velikim i dobroćudnim Petrovim očima. Tu nikad nisam čuo otvorenu kritiku partije, ali je bilo momenata kratktrajnog ćutanja, sleganja ramenima, jer zajedničko iskustvo izvesnih razočarenja nas je dublje povezivalo. Kad bi posao bio završen, neki bi i dalje ostajali u kuhinji i nastavljali da pričaju o radu. Instut nam je bio radost i kolektivna opsesija. (str. 368-369).
Od plana do realizacije
Većina saradnika Instituta su bili ljudi raznih nacionalnosti – Nemci, Austrijanci, Poljaci, Italijani, poreklom sa Balkana – ali su se uglavnom znali po partijskom pseudonimu. Radili su od jutra do mraka, a za naknadu dobijali samo mršav ručak, i to u radnoj prostoriji. Izvesni francuski intelektualci – sindikalisti, profesori, istraživači – pomagali su im, a Bihalji-Merin navodi u svom pismu Georgesa Friedmanna (Žorž Fridman), Louisa Aragona, Andre Malrauxa (Andre Malro), Philippea Soupaulta (Filip Supo) kao saradnike u prikupljanju korisnih veza.

Stvorena je biblioteka, arhivski fond, planiran je bilten na tri jezika, dokumenatrna građa za škole, kao i tematske knjige i brošure.

Za 1934-35. godinu planirano je dvanaest tematskih knjiga i brošura:

„Knjige:

1. Nemačka, manevarski prostor (izašla iz štampe)

2. Rasne teorije fašizma

3. Ekonomski temelji fašizma

4. Demokratija i fašizam

5. Religiozna politika fašizma

6. Ideologija fašizma

Brošure:

1. Žena pod jarmom fašizma (izašla iz štampe)

2. Fašistički odgoj i vaspitanje

3. Beda detinjstva u fašizmu

4. Sport i fašizam

5. Književnost i fašizam

6. Socijalna politika fašizma.“

Od svega ovoga objavljene su samo knjiga i brošura pod brojem jedan.

Knjiga pod naslovom „Nemačka, manevarski prostor“(4) objavljena je kao izdanje INFA kod ESI-ja (Editions sociales internationales), izdavačke kuće KP Francuske, pod naslovom „Allemagne, champ de manoeuvre. Le Fascisme et la Guerre“, u avgustu 1934, a na nemačkom jeziku u izdanju Bernarda Rosnera u kolekciji INFA (Schriftenreihe des Insituts zum Studium des Faschismus). Autor je S. Erckner, „bivši oficir nemačkog generalštaba“, u stvari vojni propagandist KP Nemačke, koji je pohađao vojne kurseve u Rusiji dvadesetih godina, a posle rata bio istoričar u Istočnoj Nemačkoj. Njegov drugi pseudonim je Schiwko Scymoncyk, a pravo ime Albert Schreiner (Albert Šrajner /1892-1979/).

Pojedini analitičari kažu da s vojne tačke gledišta knjiga ne vredi ništa: komunisti staljinističke inspiracije su u proleće 1933. smatrali da će Hitler pasti pre kraja godine (“A onda će na nas doći red!”), a 1934, kada se Hitler u toku „Kristalne noći“ razračunao sa svojim prvim pristalicama iz „jurišnih odreda“ (kapetana Ernsta Rhöma /Ernst Rem/), da će pasti najdalje za godinu-dve.

Brošura o ženama je kao prevod s nemačkog izdata od strane jedne francuske pacifističke feminističke organizacije, saradnice INFA.

Od biltena su izdata samo dva broja.

Neki od navedenih materijala su izgleda korišćeni u nekim drugim izdanjima Münzenbergovog kartela (Odbor za budnost francuskih intelektualaca antifašista).

Arhivu i celokupnu dokumentaciju su zaplenili nemački nacisti nakon kapitulacije Francuske i verovatno uništili.

 

Međunarodna izložba
U toku jeseni pripremana je jedna ambiciozna međunarodna izložba o fašizmu, koja je trebala biti priređena u velikoj hali sajma Porte de Versailles, u najmodernijoj grafičkoj i dinamičnoj opremi, a maštalo se da će biti prikazana i u Londonu. Za to je trebalo mnogo novaca, pa su Bihalji-Merin i njegov saradnik Koestler jurili na sve strane za podršku. Mnogi intelektualci su pomagali, samo je „hvalisavi Aragon velikodušno delio savete a da nikad ništa nije dao“. Izložba je morala suziti svoje ambicije i održana je u jednoj skromnijoj sali u blizini Jelisejskih polja tokom devet nedelja, početkom 1935. godine. Time je i Institut završio svoje postojanje.

Ni Sperber ne kaže kako je INFA završila. Instituta se seća kao „sve u svemu poražavajućeg isksustva za toliko ljudskih bića, koja su bila spremna da u najtežim uslovima posvete svoje najbolje snage jednom teškom zadatku, ali isto tako sa setom se detaljno sećam onih dana i noći koje smo provodili u galeriji u Rue de Boétie, gde smo spremali i postavljali izložbu“ (str. 61).

Duh požrtvovanosti, drugarstva i uzajamnog poverenja po njemu, kao i po Koestleru, potiče od Bihalji-Merina.

Koestler govori o nastojanju aparata (Jan Jansen) da od izložbe napravi komunističku manifestaciju, čime bi se sasekla grana na kojoj Institut stoji, jer akciju podržavaju brojni liberali, socijalisti, sindikalisti, Liga za ljudska prava i Liga žena, a oni nikako ne bi prihvatili da komunisti manipulišu njihovim antifašizmom.

Koestler je tada podneo ostavku, a kako je angažovan kao spoljni saradnik, nije rizikovao isključenje iz partije. Počeo se udaljavati od partije, a onda ga je Frankova pobuna u Španiji navela da joj se ponovo približi i da prihvati novu misiju: da se kao engleski novinar uvuče u pozadinu Frankove teritorije. Uhapšen je, a u zatvoru je njegova vera u komunizam definitivno slomljena, o čemu je napisao čitavu knjigu.

Omnès kaže da je Koestlerova verzija sukoba sumnjičavog institutskog „Džugašvilija“ (Jana) sa njim i Bihalji-Merinom neodrživa, jer je Merin već u toku leta 1934, dakle pre izložbe, morao napustiti Francusku, ako je tačno sećanje samog Bihalji-Merina.

Ipak, pojedini aspekti Koestlerove verzije su bili interesantni za prikaz same ličnosti našeg istoričara umetnosti, koji doduše nikada nije ustao protiv partijske političke linije, ali nije bio ni staljinistički aparatčik.
Radoslav Pavlović, Paris
(1) Badia et coll., Les Bannis de Hitler. Accueil et lutte des exilés allemands en France 1933-1939. EDI-PUV, Paris 1984.

(2) Manes Sperber, Au-delà de l’oubli, Calmann-Lévy, Paris 1979.

(3) Arthur Koestler, Hiéroglyphes (1953), Belles Lettres, Paris 2013.

(4) S. Erckner, L’Allemagne, champ de manœuvre, Le fascisme et la guerre, INFA, Librairie ESI, Paris 1934.