P. S. (2015)

Primož Krašovec

 

Tekst „Svi antikomunisti su tigrovi od papira“ napisan je u jesen 2009. Prvobitna verzija na slovenačkom jeziku nikad nije objavljena, ali jeste njegova kraća verzija na (srpsko)hrvatskom u zagrebačkom Samostalnom srpskom tjedniku „Novosti“ (2012) i novosadskom zborniku „Stigma totalitarizma“ (2014). Počastvovan sam time što u Učitelju neznalici i njegovim komitetima tekst još nalaze dovoljno zanimljivim i aktuelnim da ga ponovo objave, ali mislim da mu mogu i moram sa vremenske distance dodati nekoliko samokritičkih napomena.

Osnovna teza teksta mi se iz današnje perspektive čini brzopletom i površnom. Istorijski revizionizam 2009. godine jeste, sa u tekstu spomenutim memorandumom Evropskog parlamenta, eskalirao i u tada novim članicama EU, među njima i u Sloveniji. Ali, to što je istovremeno poljuljana i ideološka hegemonija neoliberalizma nije bilo izraz – kao što sam tada mislio – nužne unutrašnje veze među ovim ideologijama, tj. da se revizionizam javlja kao kompenzacija u vreme slabosti neoliberalizma. Danas možemo videti da eskalacija revizionističkih tumačenja fašizma i Drugog svetskog rata nije nužno vezana za opadanje ideološke uverljivosti i učinkovitosti neoliberalizma. Upravo suprotno, danas su obe ideologije u porastu i iz toga možemo zaključiti da istorijski revizionizam nije puka dopuna neoliberalizmu, nego da ima svoju – ne sasvim nezavisnu od neoliberalizma ali ne i sasvim mu podređenu – vlastitu logiku.

Ta logika vezana je za uspostavljanje novih nacionalnih država posle raspada Jugoslavije i negaciju revolucionarnih momenata države koja im je prethodila i, posebno, političkih eksperimenata i prevazilaženja starih društvenih hijerarhija i odnosa dominacije u toku NOB-a. Kao takav, istorijski revizionizam je neophodan za upostavljanje novih, kapitalističkih država upravo kao kapitalističkih država (time što navodno pokazuje da bi bilo koji drugi put nužno završio u totalitarnom krvoproliću), ali to ne znači i da je suštinski vezan za ovaj ili onaj konkretni oblik uređenja tih država, iako se može, u određenim istorijskim situacijama, koristiti i za političku mobilizaciju u odbranu neoliberalnih socijalnih i ekonomskih politika.

Ako prihvatimo da istorijski revizionizam nije tek sekundarna, potporna ideologija neoliberalizma, nego da predstavlja „relativno autonomnu“ ideologiju, možemo lakše sagledati i političke učinke koje ima kao takav – problem istorijskog revizionizma nije samo u tome što može u nekim situacijama biti instrumentalizovan za diskvalifikaciju protesta protiv privatizacije kao „težnji za povratak u totalitarizam“, nego prvenstveno u tome što rehabilitacijom kolaboracije sa istorijskim fašizmom otvara prostor za neofašizam i daje politički legitimitet otvoreno neofašističkim tendencijama koje su današnjoj Europi sve pre nego strane.