Pozorištem protiv zaborava

Goran Cvetković

Od Pikasove „Gernike“ (1937) umetnost se pojavljuje kao širokougaono sočivo, kroz koje se ponovo, i ponovo posmatraju i analiziraju svaka moguća nijansa, okolnost, uzrok, posledica, protivrečnost, konkrteni emotivni naboj, tipologija karaktera, vrsta međuuticaja i sadejstava okolnosti i impulsa… i šta sve ne, što je nemoguće odrediti sudskim odlukama, ili istorijskim podacima o zločinima velikih razmera.

Literatura, slikarstvo, film, pozorište, muzika… su polja gde prošlost postaje opipljiva, saosećanje ispunjava posmatrača, stvarnost učvršćuje obrise teško uhvatljive istine, u njenom dinamičkom i dramatičnom preispitivanju.

Naša tema su logori u Trećem Rajhu, logori za istrebljenje Jevreja, Roma i Slovena, ali i političkih protivnika, kao i raznih vrsta nepodobnih, otpadnika od planirane, čiste rase fašističke zamisli budućnosti sveta.

Centralno delo u našoj priči je „Nebeski odred“, najznačajnija drama bivšeg logoraša Đorđa Lebovića, napisana u saradnji sa Aleksandrom Obrenovićem. Drama po kojoj je napravljena istorijska predstava (ne samo po tome što je za nju Leboviću dodeljena prva Sterijina nagrada za tekst) i po kojoj je snimljen veoma uspešan film jedna je od prvih i najznačajnijih drama tog tragičnog žanra posle rata u Beogradu i Jugoslaviji. „Nebeski odred“ je majstorski izabrana tačka egzistencijalne konačnosti – logoraši određeni za pripadnike te radne grupe su neposredni izvršioci likvidacije logoraša, masovnim trovanjima gasom, u lažnim kupatilima, kao i ložači užarenih peći krematorijuma u koje ubacuju leševe posle prethodnog masakra.

Još jedna posebna crta njihovog strašnog opstanka je i striktna ograničenost njihovog radnog zadatka na tačno utvrđen broj dana, posle čega i njih stiže sudbina žrtve, a na njihovo mesto dolazi nova grupa. I što je nateže, upoznavali su ih unapred sa svim pojedinostima i okolnostima u kojima će im, za tih nekoliko nedelja biti produžen život, umesto da pravo sa kapija logora budu sprovedeni u pakao uništenja.

Radnja drame vođena je, logično, u pravcu pripreme bekstva iz logora, sa svim detaljima i dilemama aktivnih učesnika, kao i sa jasno datim faktičkim okolnostima… Naravno, bekstvo ne uspe, što je realnost istorijskog trenutka i precizne organizacije moćnog operativnog aparata smrti, ali drama vodi čitaoca i gledaoca predstave kroz niz ključnih, rubnih situacija konačnih odluka, koje su faktički jedina realnost likova.

„Lutka sa kreveta 21“ je Lebovićeva TV drama, koja je, takođe, uspešno izvedena, ali je i kao literatura i drama, svojom savršenom jednostavnošću, postala gotovo arhetipski model tragedije nedokazivog zločina i, što je važnije, otvorila poseban problem tragedije žene u logoru. „Lutka“ je, kao i pripadnici Nebeskog odreda, izbegla neposrednu smrt u gasnoj komori koncentracionog logora, ali tako što je odabrana da, sa desetinama drugih, boravi u Kući zabave, da se svakodnevno podaje na seksualno iživljavanje nemačkim vojnicima, pred njihov odlazak na front. Preživela je tu morbidnu torturu i dočekala oslobođenje.

Kada je, posle deset godina, uhvaćen glavnokomandujući logora, koji je sa novim identitetom postao ugledni nemački advokat, „Lutka“ i druge njene preživele sapatnice pozvane su da svedoče protiv njega, a jedina koja je pristala, puna nezaceljenih duševnih i fizičkih rana, bila je ona!

Bivši esesovac i komandant logora bezočno stupa s njom u kontakt – dolazi joj u kuću, spretno uvlači u raspravu o budućem suđenju i postavlja ne samo pravne zamke za njenu odluku o svedočenju. Vešto joj slika strukturu posleratnog društva, naglašavajući pojmove bliske malograđaninu – zasićenost podsećanja na zločine sopstvenog naroda, novu komociju lagodnog života u obnovljenom društvu, urođenu nesolidarnost sa žrtvom koja je preživela zločinačku torturu… i, kao poslednji argument, urođenu odvratnost od prostitucije, prinudne ili voljne, koju malograđanska sredina gaji vekovima.

Pošto nesrećna žena ostaje hrabro gluva na sve opasnosi javnog nastupa, perfidni advokat „traži“ njeno suočavanje sa mužem! Po povratku muža sa posla, gost, tobožnji poznanik iz prošlosti, pokrene pitanje moralne pozicije bivših logorskih stanovnica Kuće zabave. Muž se pokaže krajnje neuviđavan, njegova je presuda – smrt! Muževljev gnev potpuno porazi ženu i ona, ponovo trajno ponižena – odustaje od svedočenja.

O još jednoj ženi, polu-Jevrejki, polu-Nemici u Drugom svatskom ratu, Novosađanki Veri Kroner, pisao je u svom znamenitom romanu „Upotreba čoveka“ Aleksandar Tišma. Njegova junakinja pređe ceo put od skromne i osetljive devojke do prinudne prostitutke u fašističkom logoru smrti. Njenu sudbinu utkao je Tišma u moderan roman-reku erosa i tanatosa, u kojem je prikazao zlo sa svih crnih strana. Žrtve su nepovratno razorene ličnosti, dospele u novi društveni organizam, pa posle pakla rata i logora, izdaja i poraza, smrti i poniženja ulaze u svet sveopšteg, razdraganog optimizma pobede nad fašizmom, neprilagođene i postradale, nemoćne da prihvate bilo kakav svetli pogled u budućnost.

Najveći stradalnik je Vera Kroner, koja se grčevito borila za život dajući sve od sebe da zadovolji pomahnitalu seksualnu strast nemačkih vojnika. Od svih stanovnica Kuće zabave, samo je ona preživela… i jedna Klara. Šta je ostalo od te žene, kako ona da nastavi da živi sa tim iskustvom, kako da slavi pobedu nad fašizmom i da uđe u novi, narodni život, kako da razume svoj nekadašnji grad i ljude? Ona kojoj su oca i baku ubili u logoru, a brata streljali zbog otpora? Ona čija je majka, Nemica, otišla za okupatorom u bekstvu? Ona koja se udala za novosadskog Nemca, ratnog službenika pošte u okupaciji i tamo negde otvorila restoran? Ona ostaje zarobljena morbidnim erotskim utehama, u kojima, uz mnogo alkohola, utapa sve bolove i praznine tela i duše.

I druge ličnosti romana nose različite elemente razorenosti – prevara, izdaja, uzaludna borba, pad u ništavilo, pohlepa, mržnja, zverstvo, svakodnevno drugovanje sa smrću…

Roman „Upotreba čoveka“, knjiga o strašnoj osveti krvožedne čovekove prirode, sebi – čoveku u čoveku, napisana je briljantnim, jezgrovitim stilom, rečima koje kao oštre otrovne strele paraju znanje, iskustvo osećanja i veru, i nadu.

Daša Drndić, nekadašnja Bograđanka, sada jedna od najznačajnijih hrvatskih spisateljica, napisala je svoju najznačajniju knjigu „Sonnenschein“ i posvetila je patnji – Jevreja, dece i, pre svega, žene u drugom svetskom ratu, pod fašizmom i nacizmom, usredsređena na otkrivanje posebnih zločina u Trstu i Gorici, ali u kontekstu celog niza stratišta i konc-logora u Evropi Hitlera i Musolinija. Istraživala je po raznim skladištima podataka o zverstvima u logorima, o otimanju dece i vaspitavanju novih esesovaca i nadljudi, u dečjim logorima, našla je podatke o doktorima koji su smišljali kako da sakate i na razne načine ometene u razvoju, građane Nemačke, nespremne za Ibermenša, tajno i masovno likvidiraju.

Tako je došla i do krematorijuma u okolini Trsta, koji, zapravo, nije stigao da proradi, iako je već prethodno u tom logoru pobijeno na stortine i hiljade Slovenaca, Jevreja, Roma i partizana. Patila je ponovo sa žrtvama dok je zapisivala njihova imena. U sredini njene knjige nalaze se posebno štampane 94 stranice gusto ispisanih imena žrtava holokausta. Te stranice se mogu pojedinačno iscepiti iz knjige i čuvati kao relikvija sećanja.

Priča romana Daše Drndić „Sonnenschein“, pored beskrajnog niza dokumenata, čvrsto smeštenih u nepokolebljiv niz podsećanja na zločince i pored spiska velikog broja imena žrtava logorskog besnila perverznih ili pedantnih zverova, Hitlerovih miljenika, revnosno prati, opet, jednu ženu. Prate se istorije nekoliko jevrejskih i italijanskih porodica u stradanju i stalnom bekstvu.

Njeni tragični junaci su gorička Jevrejka i prodavačica Haja Tedeski i njen sin sa nemačkim vojnikom Kurtom Francom. Sin biva otet i smešten u jedan od specijalnih zavoda za vaspitavanje za novu rasu Ibermenša, a Daša Drndić plete priču o negubljenju nade i Hajinoj potrazi za sinom, pa sinovljevoj potrazi za majkom, sve do trenutka kada na vratima ostarele junakinje zazvoni zvono, a ona zna da je to on – njen sin! Da, na vratima se pojavi čovek koji je nazove Majkom!

 

Goran Cvetković

 

Nekoliko primera iz literature – i asocijacije

(UVOD – ORIGINALNI SNIMAK IZJAVE IZ SKOPSKOG IZBEGLIČKOG KAMPA)

 

Imao sam prilike da obiđem pet izbegličkih kampova u Makedoniji 1993. godine, u kojima su bili smešteni uglavnom, prognanici iz Istočne Bosne, sa teritorije obuhvaćene famoznim projektom RAM – etničkim čišćenjem prostora od 30 km širine pored reke Drine, na granici prema Srbiji.

Radio sam intervjue sa neposrednim svedocima mogućih ratnih zločina, zebeležio sam 25 izjava žena i muškaraca različitih godina, profesija i obrazovanja. Svi su oni direktno, poimence, optuživali pripadnike različitih vojnih jedinica „Srpskih snaga“ – dobrovoljačke garde, teritorijalne organizacije, terorističke grupe, grupe sugrađana… za različite vrste torture i zločina – pljačku, proterivanje, nasilnička ispitivanja, silovanja, ubistva…

Ali, nijedan od ispitanika nije propustio da spomene svakog komšiju ili poznanika Srbina, koji je pokazao solidarnost i čak moralni akt samokažnjavanja (samoubistvo prvoborca u hercegovačkom kraju zbog progona komšija Muslimana iz Bileće)! I to ne samo da ga spomene, nego da podrobno opiše svaki takav akt, sa željom da se i to zapiše!

Tako je i Đorđe Lebović, u jednom svom tekstu o antisemitizmu, objavljenom u „Republici“, s naročitom pažnjom opisao somborski okupacijski susret sa školskim drugom koji je, iako Srbin, solidarno skinuo njegovu Davidovu zvezdu, obaveznu značku Jevrejstva u vreme Hitlerove i Hortijeve okupacije Sombora, stavio je sebi na grudi i hrabro i protestno, prošetao gradom sa zbunjenim drugom. Opisan je i susuret sa dečakovim ocem, inače pružnim radnikom, čovekom tvrdim i preke naravi, koji je, na sinovljevo snebivljivo objašnjenje, blago podržao ovaj gest pobune i otpora, jednostavnim rečima: „Tako treba!“

Da bi svaki ovakav svetli trenutak zablistao u sjaju uzvišenog gesta potrebno je, sa što više istinitih detalja, rasvetliti što je moguće više konkretnih zločina – od onih iz programa „konačnog rešenja“ Jevrejskog pitanja u Trećem Rajhu do savremenih, još bolno svežih i prikrivanih zločina, počinjenih na tlu Jugoslavije u ratovima devedesetih. I ne samo to, nego da svaka žrtva dobije svoj zasluženi spomen, a svaki zločinac zasluženu kaznu i da, možda, spreče sledeću generaciju zločinaca. To su dugi i složeni procesi u koje se uključuju istorijska nauka, politika, sudstvo, školstvo… ali i umetnost.

Od Pikasove „Gernike“, umetnost se pojavljuje kao širokougaono sočivo, kroz koje se ponovo, i ponovo posmatraju i analiziraju svaka moguća nijansa, okolnost, uzrok, posledica, protivrečnost, konkrteni emotivni naboj, tipologija karaktera, vrsta međuuticaja i sadejstava okolnosti i impulsa… i šta sve ne, što je nemoguće odrediti sudskim odlukama, ili istorijskim podacima o zločinima velikih razmera. Literatura, slikarstvo, film, pozorište, muzika… su polja gde prošlost postaje opipljiva, saosećanje ispunjava posmatrača, stvarnost učvršćuje obrise teško uhvatljive istine, u njenom dinamičkom i dramatičnom preispitivanju.

Naša tema su logori u Trećem Rajhu, logori za istrebljenje Jevreja, Roma i Slovena, ali i političkih protivnika, kao i raznih vrsta nepodobnih, otpadnika od planirane, čiste rase fašističke zamisli budućnosti sveta. Centralno delo kojim ćemo se baviti je „Nebeski odred“, najznačajnija drama bivšeg logoraša Đorđa Lebovića, napisana zajedno sa Aleksandrom Obrenovićem. Ovo dramsko delo se bavi čitavim spektrom tema i nijansi odnosa i situacija u logoru smrti, koji nisu prikazani samo kao faktografija tragedije, nego kao duboki umetnički pristup u ključu tada veoma modernog filozofskog pogleda – sartrovski složeno i egzistencijalistički raslojeno – pitanjima konačnih odluka i rubnih životnih situacija!

Polazeći od „Nebeskog odreda“, drame po kojoj je napravljena istorijska predstava (ne samo po tome što je za nju Leboviću dodeljena prva Sterijina nagrada za tekst) i po kojoj je snimljen veoma uspešan film, podsetićemo se i Lebovićeve TV drame „Lutka sa kreveta 21“, u kojoj, sažeto ubitačno, proučava posledice logorske tragedije, pre svega sa aspekta žene-žrtve. Bolnim podsećanjem na mentalitet i društvene manjakavosti posleratnih okolnosti, pre svega u Nemačkoj, a zatim i u celom svetu, kao i na nespremnost da se prihvati celina tragedije i osudi zločinac, gusto je izatkano dramsko štivo ove priče koju vredi ponovo pročitati i prikazati.

Prateći tragediju žene u logorskim uslovima, moramo da se podsetimo i na „Upotrebu čoveka“ Aleksandra Tišme, koji manovskim zahvatom slika vojvođanski ugao kompleksnih uzroka i posledica Hitlerovog pokušaja stvaranja Novog svetskog poretka, robovlasničkog dakako. „Sonnenschein“ nekadašnje Beograđanke i sada značajne hrvatske autorke Daše Drndić, najširu moguću studiju aspekata zločina i žrtava, vezanih za usku teritoriju Trsta i Gorice, a kroz priču o ženi kao glavnoj žrtvi, teško mogu da zaobiđem u ovoj tegobnoj šetnji kroz magle zločina i patnju žrtava, u svim njihovim nijansama i literarnim oblicima. Tim pre što Daša Drndić u knjizi, već prevednoj na desetak svetskih jezika i ovenčanoj nekolikim prestižnim nagradama u Hrvatskoj, pravi oštre paralele sa današnjim fašizmom širom Evrope, a sa posebnim osvrtom na balkanski fašizam.

Posebno bolna je osnovna priča, vezana za otimanje dece i njihovo pretvaranje u novu nad-rasu idealnih arijevaca, u posebnim dečjim logorima po celoj Hitlerovoj Nemačkoj, pa ta deca, kad jednom ipak, saznaju ko su – odnosno, ko nisu – potraže svoje poreklo i nalaze posle 60 godina pravu majku, u romanu „Sonnenschein“ taj susret ostaje kao vrhunac tragiučnog raspleta i katarze.

Od mnogih dela o zločinima i patnjama u projektu „konačnog rešenja“ Jevrejskog pitanja izdvojiću još i epistolarnu dramu Katrin Kresman Tejlor, koju sam gledao pre nekoliko godina, u režiji mladog Stefana Sablića, u Beogradskom dramskom pozorištu i ovde ću, kao mogući zaključak, kao putokaz pobune i odbrane od nasilja jednoumlja, samo priložiti kritiku te predstave.

Kompleksna logorska drama Đorđa Lebovića i Aleksandra Obrenovića jedna je od prvih i najznačajnijih drama tog tragičnog žanra posle rata u Beogradu i Jugoslaviji. Poetika ovog dela je široko humana – čovek je prikazan u svoj njegovoj složenosti, ne crno-belim konturama propagandističke ili osvetničke namere i namene, što bi bilo i uobičajeno i shvatljivo, kad je u pitanju autor koji je preživeo, kao sasvim mlad čovek, pakao Aušvica. „Nebeski odred“ je majstorski izabrana tačka egzistencijalne konačnosti – logoraši određeni za pripadnike te radne grupe su neposredni izvršioci likvidacije logoraša, masovnim trovanjima gasom, u lažnim kupatilima, kao i ložači užarenih peći krematorijuma u koje ubacuju leševe posle prethodnog masakra. Njihova sudbina je višestruko tragična, ispunjena grozom i samih aktivnosti u kojima učestvuju – kao saplemenici i saptnici, a ipak zločinci!

Još jedna posebna crta njihovog strašnog opstanka je i striktna ograničenost njihovog radnog zadatka na tačno utvrđen broj dana, posle čega i njih stiže sudbina žrtve, a na njihovo mesto dolazi nova grupa. I što je nateže, upoznavali su ih unapred sa svim pojedinostima i okolnostima u kojima će im, za tih nekoliko nedelja biti produžen život, umesto da pravo sa kapija logora budu sprovedeni u pakao uništenja.

Ovakva autentična i mračna situacija u drami daje egzistencijalni okvir razmatranju krajnjih moralnih odluka i definicija, kroz jednostavan realistički postupak. Likovi su bezimeni, označeni su brojevima, a njihove lične karakterne crte postaju tipske odrednice grupacija logorskog miljea. Radnja drame ide prirodnim tokom – iz dana u dan do poslednjeg, određenog za smenu i smrt, rađaju se moralne dileme u svakom liku i uspostavljaju se tipične, ali sasvim lične i odlično psihološki fundirane reakcije.

Lebović i Obrenović uspeli su da jenostavnim dramskim i literaranim sredstvima, ispletu mrežu situacija, psiholoških stanja, moralnih dilema, namera, odluka i neodlučnosti, u jednoj maloj logorskoj grupi, ali tako vešto i precizno, da je to postala bolna i tragina, mučna i proživljena, arhetipska slika celog logorskog sveta – od same ideje o logoru smrti, u kojoj se oslikava u asocijacijama i ceo taj fašistički projekt uništenja celih naroda, do zgusnute svakodnevice ruba, tanke granice života i smrti, u kojoj protiče vreme osuđenih za nacionalnu pripadnost.

Pažljivim izborom likova, izvanredno odabranom osnovnom situacijom – vršenje najstrašnijih zločina i čekanje smrti u tačno određenom roku – autori su u „Nebeskom odredu“ otvorili, u egzistencijalističkom ključu, prostor za razmatranje, za aktivnu raspravu o konačnim odlukama. Radnja drame vođena je, logično, u pravcu pripreme bekstva iz logora, sa svim detaljima i dilemama aktivnih učesnika, kao i sa jasno datim faktičkim okolnostima – objektivne mogućnosti prebacivanja na drugi, još gori i užasniji posao likvidacije, daju, paradoksalno, šansu za eventualno iskliznuće ispod gvozdene pažnje i kontrole iskusne logorske straže.

Naravno, bekstvo ne uspe, što je realnost istorijskog trenutka i precizne organizacije moćnog operativnog aparata smrti, ali drama vodi čitaoca i gledaoca predstave kroz niz ključnih, rubnih situacija konačnih odluka, koje su faktički jedina realnost likova, pa tako aktiviraju naš celokupan misaoni, moralni, iskustveni aparat i otvaraju beskrajna polja preispitivanja sopstvenog sveta ideoloških, psiholoških, moralnih, aktivističkih… sudova, predrasuda, struktirasnih sklopova pojmova i sve ih stavlja na egzistencijalnu i dinamičku proveru.

Zato je „Nebeski odred“ drama koja prevazilazi izdvojeno bilo koje pitanje, ma kako ono bilo teško i tragično – od pitanja genocida, do neshvatljivo neizdržljive logorske svakodnevice, preko zločinačke koncepcije i mašinerije smrti, iako ih sve drži u stalno aktivnoj ulozi radnje i trajanja, i stvara jedan koncept novog shvatanja sveta posle proživljene, dotad nezamislive globalne tragedije. U ovoj drami postavlja se temelj novog promišljanja i življenja, sa ciljem da se afirmiše novi humanizam, nastao na zgarištu najstrašnijeg kraja sveta, izgorelog u ognju dotadašnjih, uglavnom opšteprihvaćenih postulata nasilja i nadmoći, kao modelu uspostave funkcionisanja sveta.

„Lutka sa kreveta 21“ je Lebovićeva TV drama, koja je, takođe, uspešno izvedena, ali je i kao literatura i drama, svojom savršenom jednostavnošću, postala gotovo arhetipski model tragedije nedokazivog zločina i, što je važnije, otvorila poseban problem tragedije žene u logoru. Evo kratkog sadržaja ove priče!

Lutka sa kreveta 21 je, kao i pripadnici Nebeskog odreda, izbegla neposrednu smrt u gasnoj komori koncentracionog logora, ali tako što je odabrana da, sa desetinama drugih, boravi u Kući zabave, da se svakodnevno podaje na seksualno iživljavanje nemačkim vojnicima, pred njihov odlazak na front. Preživela je tu  morbidnu torturu i dočekala oslobođenje. Američke vlasti – oslobodioci – od tih žena su uzele izjave i ponudile im da budu svedoci u budućem, evenualnom suđenju nekom od komandanata logora. Mnoge su potpisale taj dogovor i kad je, posle deset godina uhvaćen glavnokomandujući, koji je u međuvremenu prikrio identitet i postao ugledni nemački advokat, pozvane su da svedoče protiv njega. Jedina koja je pristala, puna nezaceljenih duševnih i fizičkih rana, glavna je junakinja – bivša Lutka sa kreveta 21.

Sprema se veliki proces, a bivši esesovac, komandant, sadašnji uspešni advokat, još je na slobodi. Jednog dana on bezočno stupa s njom u kontakt – dolazi joj u kuću i spretno je uvuče u raspravu o budućem suđenju, pokušavajući da je odvrati od namere da svedoči. Ona, naravno, puna dubokog, pravednog gneva, odbija svaku pomisao da ne iskaže sav svoj bol javno na sudu, u nadi da će zločinac biti najstrože kažnjen. No, beskrupulozni advokat-nacista, ima spremne zamke za njenu odluku. Vešto joj slika strukturu posleratnog društva, naročito naglašavajući pojmove bliske malograđaninu – zasićenost podsećanja na zločine sopstvenog naroda, novu komociju lagodnog života u obnovljenom društvu, urođenu nesolidarnost sa žrtvom koja je preživela zločinačku torturu… i, kao poslednji argument, urođenu odvratnost od prostitucije, prinudne ili voljne, koju malograđanska sredina gaji vekovima.

Pošto nesrećna žena ostaje hrabro gluva na sve opasnosi javnog nastupa, koje je čekaju ako svedoči protiv, već sasvim lepo etabliranog advokata, sa vezama u vrhovima nove, prikriveno fašističke vlasti, perfidni advokat joj postavlja krucijalno pitanje – da li je o svojoj logorskoj prošlosti ispričala istinu svom mužu? Kad ona nesrećno prizna da mu nije o tome ništa pričala, da ga ne bi uznemiravala svojom dubokom tragedijom, koje se pritom i stidi, zločinac predloži test: postaviće pitanje mužu o moralnim pogledima na žene, prinudne prostitutke u logorima smrti, koje su preživele. Lutka sa kreveta 21 spremno izjavi da je sigurna da će njen muž, koji je voli i poštuje, razumeti svu dubinu njene nesreće i podržati je u nameri da javno istupi kao svedok gnusnog masovnog zločina.

Naravno, muž se vraća s posla i, posle kraćeg uvoda, gost, tobožnji poznanik iz prošlosti, pokrene pitanje moralne pozicije bivših logorskih stanovnica Kuće zabave. Muž se pokaže krajnje neuviđavan, njegova je presuda – smrt! On, kao bezbrojni malograđani, smtara da takve žene nisu ništa drugo do obične prostitutke i da je trebalo da se ubiju pre nego što su dopustile da budu tako surovo iskorišćavane. Gnev, koji se kod muža pojavi, potpuno porazi ženu i ona, ponovo trajno ponižena – odustaje od svedočenja.

U ovoj kratkoj i jednostavnoj TV drami, Lebović je kritički progovorio o nepromenjenom svetu ličnog, malograđanskog, uskogrudog, neizlečivog fašizma, koji neprestano preti da se ponovo, kao zmaj iz jajeta prikrivenog mira izleže i razgoropađen zaspe vatrom smrti i razaranja svet nabujalih protivrečnosti. Zar nismo bili svedoci tog prskanja kore zmijskog jajeta u krvavom raspadu Jugoslavije, na kraju njenog mirnog dugogodišnjeg života?

Žena je glavna žrtva rata. Ponižena, razorene duše i tela, predmet surove ratničke osvete, neizbrisivo žigosana i nikad trajno oporavljena.

O još jednoj ženi, polu-Jevrejki, polu-Nemici u Drugom svatskom ratu, Novosađanki Veri Kroner, pisao je u svom znamenitom romanu „Upotreba čoveka“ Aleksandar Tišma. Njegova junakinja pređe ceo put od skromne i osetljive devojke do prinudne prostitutke u fašističkom logoru smrti. To je trajno žigoše, kao što je neizbrisivo žigosana logorskim brojem, utisnutim iznad leve dojke, da se vidi kad god se svuče, sama ili pred partnerom. Njenu sudbinu utkao je Tišma u moderan roman-reku erosa i tanatosa, u kojem je prikazao zlo sa svih crnih strana. Žrtve su nepovratno razorene ličnosti, dospele u novi društveni organizam, pa posle pakla rata i logora, izdaja i poraza, smrti i poniženja ulaze u svet sveopšteg, razdraganog optimizma pobede nad fašizmom, neprilagođene i postradale, nemoćne da prihvate bilo kakav svetli pogled u budućnost.

Tišma znalački vodi priču preko intimnog dnevnika jedne nesrećne Nemice, kućne učiteljice jezika, izbegle od ličnog neuspeha iz Zagreba, u Novi Sad. Ta mala knjižica – pisana, izgubljena, pa nađena ispovest usamljene žene na vetrometini događaja – povezuje ličnosti romana na način skoro apsurdističke zadatosti. Naivna i tajnovita, surovo nevina sadržina tog besmislenog dnevnika napuštene raspuštenice, dok prelazi iz ruke u ruku njenih nekadašnjih đaka, postaje neizreciva metafora tuge i praznine, žudnje za životom i dubok izraz neostvarenosti. Ali, te ličnosti, povezane labavim vezama sa tom sveščicom, sa u kožne korice utisnutim naslovom: Poesie, prolaze kalvarije neopisive patnje.

Naravno, najveći stradalnik je Vera Kroner, koja se grčevito borila za život dajući sve od sebe da zadovolji pomahnitalu seksualnu strast nemačkih vojnika, posetilaca logorskog kupleraja, pred odlazak na front, jer, ako bilo koji vojnik ima bilo kakavu primedbu na njen erotski učinak, biće krvnički mučena i stručnim, sadističkim batinanjem, javno ubijena. Od svih stanovnica kuće zabave, samo je ona preživela… i jedna Klara. Sve druge su zverski pobijene. Spasila je život erotskim veštinama! S kim, koliko puta dnevno, koliko meseci iz dana u dan?

Šta je ostalo od te žene, kako ona da nastavi da živi sa tim iskustvom, kako da slavi pobedu nad fašizmom i da uđe u novi, narodni život, kako da razume svoj nekadašnji grad i ljude? Ona kojoj su oca i baku ubili u logoru, a brata streljali zbog otpora? Ona čija je majka, Nemica, otišla za okupatorom u bekstvu? Ona koja se udala za novosadskog Nemca, ratnog službenika pošte u okupaciji i tamo negde otvorila restoran? Kako da se druži sa koleginicama sa novog posla u poštanskoj kancelariji, kako da gleda  muškarce?…

Ona ostaje zarobljena morbidnim erotskim utehama, u kojima, uz mnogo alkohola, utapa sve bolove i praznine tela i duše. Ovaj razoreni život ostaje prazan do kraja, prepuštena je ništavilu, pa i kad se sretne sa jednim drugim nesrećnikom, tajnom neostvarenom ljubavi iz rane mladosti, koji je prošao sva sita i rešeta ratnih preokreta i kad sa njim uspe da nađe neko ispunjenje, makar u bliskosti intime, i tada njen prozor u svet ostaje zamračen, sumnjama, bolnim nerazumevanjem sredine, sukobom sa svime što se oko nje dešava.

Ona više ne postji, ako je postojanje nada, samopouzdanje, cilj kome se teži, radost, uverenje u opstanak sveta, u moral, u postojanje samo. Pakao njenog iskustva zrači prazninom i u prazninu je vodi – do ništavila sivog obdanjivanja.

Ostale ličnosti romana nose različite elemente razorenosti – prevara, izdaja, uzaludna borba, pad u ništavilo, pohlepa, mržnja, zverstvo, svakodnevno drugovanje sa smrću… Njen ujak, folksdojčer, mobilisan i određen da svakodnevno, tamo negde u Ukrajini, likvidira metkom u potiljak stotine i stotine Jevreja, vraća se na ratno odsusutvo i svom zetu, Jevrejinu Kroneru, perverzno se jada na svoje muke ubijanja i uporno seje svoju izopačenu mržnju prema tom narodu koga je ubijao, i ubijao i nikako da ih sve pobije – toliko ih je ubijao, da više ni prst na obaraču puške nije mogao da drži, pa sutra ponovo.

Taj susret ubice i žrtve, taj neverovatni dijalog dvojice rođaka i neprijatelja, ta priča primitivnog huligana-ubice, opsednutog strastima mržnje, to su možda najmračnije stranice ispisane o tanatosu i njegoovj iskustvenoj suštini. Taj apsurdistički referat o zlu, jednostavno i u tačnom kontekstu, najbolje definiše – mnogo više od naučnih studija istoričara, psihologa, sociologa – šta je to što rat stvara u čoveku, i kako, i zašto!?

Roman „Upotreba čoveka“ vrvi od gorkih i grotesknih obrta, promena u karakterima, izopačavanjima svih vrsta, nesreće i bola, tragičnog nesnalaženja, jarosnog rasplamsavanja strasti. Sve je to jedna bolna saga raščovečenog individuuma na vetrometini neočekivanih proloma, koji su u miru pokriveni nekim tankim premazom svakodnevnih uslovnosti, strahovima, kolotečinama, prikrivanjima… a kad dođe rat, sve maske spadnu i nema kraja ljudskoj neljudskosti… do klanja, do ljudožderstva, do raskrvavljenih utroba u koje se pohotno i strasno umače sve što se ima – glas, njuška, polni organ, zubi, glava i srce, koje kuca samo zato da tuđe prestane.

Knjiga o strašnoj osveti krvožedne čovekove prirode, sebi – čoveku u čoveku, napisana je briljantnim, jezgrovitim stilom, rečima koje kao oštre otrovne strele paraju znanje, iskustvo osećanja i veru, i nadu. Beskompromisna istinitost i dubina Tišminih opservacija, diskretna dramaturgija i skokovitost priče, izbor ubitačnih detalja radnje – sve to stavlja ovo štivo u sam vrh antiratnog umetničkog iskaza. A nadasve, osvetljava ženu u njenoj apsolutnoj ulozi trajne, mitske žrtve i time suštinski postavlja moralna pitanja, na koja naša civilizacija neće i ne želi da da pravi odgovor, kome bi se moglo verovati.

Daša Drndić, nekadašnja Bograđanka, sada jedna od najznačajnijih hrvatskih spisateljica, napisala je svoju najznačajniju knjigu „Sonnenschein“ i posvetila je patnji – Jevreja, dece i, pre svega, žene u drugom svetskom ratu, pod fašizmom i nacizmom, usredsređena na otkrivanje posebnih zločina u Trstu i Gorici, ali u kontekstu celog niza stratišta i konc-logora u Evropi Hitlera i Musolinija.

Autorka je i lično iskusila perfidnu mržnju okoline – napustila je Beograd da ne sluša više za sobom psovke na Hrvate, da ne čita o sebi da je ustaška pička na spisku zaposlenih u redakciji Dramskog programa Radio Beograda, gde je napravila veliki broj odličnih radiodramskih dela i osvojila više važnih nagarda. Deo te redakcije, aktivno uključen u nacionalističke igre srpske kulturne elite, nije joj opraštao poreklo, ali ni slobodu govora,talenat i strast za istinom.

Nepripadanje je osetila i u Hrvatskoj, u Rijeci u koju se preselila i pala s neba – neprihvaćena, nezaposlena, siromašna i nepriznata.

Otisnula se i u Kanadu – kao ratna izbeglica – i tamo ju je dočekalo nepoverenje i poniženje građanina drugog reda! Borila se i izborila – pisala je baš o tim patnjama, ličnim iskustvima, pisala o patnjama drugiha sapatnika i konačno se ipak, vratila u Rijeku… Objavila je odmah tri odlične knjige o kanadskim iskustvima!

Vratila se, opet u prazninu nerazumevanja i nehat hladne indolencije. Ali je pisala, i pisala – tražila je dalje po patnjama sveta i veka i, tako, srela se sa patnjama Jevreja u Drugom svetskom ratu. Istraživala je po raznim skladištima podataka o zverstvima u logorima, o otimanju dece i vaspitavanju novih esesovaca i nadljudi, u dečjim logorima, našla je podatke o doktorima koji su smišljali kako da sakate i na razne načine ometene u razvoju, građane Nemačke, nespremne za Ibermenša, tajno i masovno likvidiraju.

I, naravno, istražila zločine u koncentracionim logorima. Jednog po jednog zločinca našla je u kartotekama – i one kažnjene, i one oslobođene optužbi, i one nestale, i one umrle prirodnom smrću, posle više godina života kao slobodni građani nove, pobedničke Evrope.

Našla je, u strogo poverljivim arhivama Nemačke i Italije, zapise o karakterima zločinaca, o njihovim omiljenim zabavama – bacanju novorođenčadi, dospelih u logore smrti na rukama majki Jevrejki, svojim ogromnim psima kao posebnu poslasticu, ili o razbijanju dečjih glava jednim udarcem o kameni stub ograde logora, o raznim vrstama muka, korišćenim za dugotrajno umiranje nesrećnih logoraša, o arhitektama logorskih krematorijuma, o racionalizacijama i inovacijama sisitema ubacivanja goriva i ljudskog mesa u peći, pravljenju sve spretnije i preciznije opreme smrti, u novim, i novim logorima.

Tako je došla i do krematorijuma u okolini Trsta, koji, zapravo, nije stigao da proradi, iako je već prethodno u tom logoru pobijeno na stortine i hiljade Slovenaca, Jevreja, Roma i partizana. Tragala je po pepelu zverstava i svako novo otkriće beležila i odbolovala. Patila je ponovo sa žrtvama dok je zapisivala njihova imena. U sredini njene knjige nalaze se posebno štampane 94 stranice gusto ispisanih imena žrtava holokausta. Te stranice se mogu pojedinačno iscepiti iz knjige i čuvati kao relikvija sećanja.

Ali, nije ostala dužna ni ubicama – sva imena koja je pronašla, neumorno kopajući po arhivama, gde se skrivaju zločinci Hitlerove Nove Evrope, prenela je, gde je mogla i sa fotografijom, a uz obaveznu kratku biografiju, sa naročitim akcentom na njihovom kraju – streljan, obešen, oslobođen, osuđen, pušten iz zatvora, nestao, umro prirodnom smrću u dubokoj starosti.

Priča romana Daše Drndić „Sonnenschein“ ima regularan, postmoderni narativ. Pored beskrajnog niza dokumenata, čvrsto smeštenih u nepokolebljiv niz podsećanja na zločince i pored spiska velikog broja imena žrtava logorskog besnila perverznih ili pedantnih zverova, Hitlerovih miljenika, revnosno se prati priča vezana, opet, za ženu. Prate se istorije nekoliko jevrejskih i italijanskih porodica u stradanju i stalnom bekstvu.

Njena tragična junakinja Haja Tedeski je mlada devojka iz Gorice. U vreme nadiranja vojske nacističke Nemačke, ona radi u lokalnoj trafici. Devojka ko devojka, zbliži se sa nekakvim nemačkim vojnikom, Kurtom Francom, koji je nešto duže ostao u Gorici. Zbliži se toliko da ostane sa njim u drugom stanju, ali on je prosto ostavi – ima verenicu u Nemačkoj i nikako mu ne odgovara javna veza sa slovenačkom Jevrejkom, prosto pobegne na neki front i više ga nikad ne vidi. Rodi joj se zdrav sin i ona, kao svaka mlada majka, počne da brine o njegovom odrastanju. Šetala ga je u kolicima ulicama Gorice, ostavljala ga pred prodavnicama u kojima je kupovala dnevne potrepštine. Jednog dana, deteta nije bilo u kolicima dok joj je poštar uručivao novačanu uputnicu porodice iz Milana!?

Panika, potraga, bol, neverica, nerazumevanje, raspitivanje, policija, istraga… od deteta ni traga! Tražila ga je ovde, tražila ga je onde, ovako, pa onako, ali deteta nema, pa nema. Mnogi je odgovaraju od daljeg traženja – bog dao, bog uzeo! Ali junakinja ne odustaje. Živi svoj svakodnevni život, upisuje fakultet, postaje matematičarka, sve što se može pretvoriti u brojeve, ona spretno pretvara… postavlja teorije i teoreme – traži svog nestalog sina!

Tako je Daša Drndić dospela i do jednog prilično – namerno – zaturenog arhiva u kome se čuvaju podaci o deci otetoj po celoj Evropi i vaspitavanoj za novu rasu Ibermenša u specijalnim zavodima. Tamo su im brisana ranija iskustva raznim vrstama učenja i treninga, neka deca su davana na usvajanje nemačkim porodicama, neka su iz tih sirotišta trebalo da odu pravo u razne državne službe… Ali rat se završio, Nemačka je rat izgubila, a mnoga od ove dece ostala su – ili kod novih roditelja kao usvojenici, a da to nisu ni znala, a mnoga su deca završila u drugim sirotištima i dalje, kako ko. Takav je život. Ali, mnoga deca su se pitala ko su zapravo?… Počele su potrage – deca su tražila roditelje, roditelji decu. Naravno, Daša Drndić je, kopajući po arhivama, našla mnoge ponovo spojene porodice, kao što je pratila i puteve međusobmnih potraga.

Tako je u svoju priču o stradanju nedužnih žrtava Hitlerove Nove Evrope, sklopila i priču o sinu nesrećne Goričanke, Jevrejke Haje Tedeski. On je bio otet i usvojen, ali, kao u bajci, nova majka, za koju je on mislio da mu je jedina, saopštava mu na samrti da ona nije njegova majka, ali i da ne zna ko to, zapravo, jeste. I on, odrastao čovek, građanin Nemačke, shvati da on nije on i počne da kopa po arhivama, ovde, pa onde… Crveni krst, razne arhive, traganja… sve dok nije napunio celih 60 godina!

I konačno, tako se roman „Sonnenschein“ završava, na vratima ostarele junakinje, koja nikad nije izgubila veru da će sina naći, zazvoni zvono, a ona zna da je to on – njen sin! Da, na vratima se pojavi čovek koji je nazove Majkom!

U knjizi „Sonnenschein“ Daša Drndić se upustila u istrajna prekopavanja po mnogobrojnim arhivama. Otkrila je mnogo važnih podataka i srčano ih sklapala, jednog s drugim i sa svojom pričom o ženi na vetrometini – samoj, poniženoj, ali istrajnoj i budnoj, uverenoj u neku nad-pravdu, koja se, kao u bajci, i ostvari. Nema samo jedne tačke koja je najvažnija u ovoj knjizi.

To je knjiga proveravanja iskustava, podsećanja na skrivane činjenice i istine, na sudbine i zločine, na mučenike i na ubice. Ali, u krajnjoj liniji, ostaje glavna žrtva – Žena! Nemoćna da se nosi sa vatrama rata, silovana, ostavljena, prepuštena na milost i nemilost ćudima vojskovanja i vojnikovanja, iskorišćena ovako ili onako, ali uvek potčinjena i ponižena. Njena patnja je uvećana, jer je i majka, a i tu joj se u ratu zabijaju koplja – otimaju joj i pravo na materinstvo, a u drugoj prilici i materinstvo samo, raznim medicinskim nasilnim metodama.

Deo poniženja žene u ratu je i poniženje i patnja njenog deteta. Deca su otimana i prevođena u drugu veru, rasu, iskustvo, naciju, narodnost, budućnost… od onih kojima bi pripadala da su ostala uz svoju majku. Patnja dece siročića u ratu je takođe patnja žene, njihove majke. Ona je ili ubijena, ili su joj prosto oduzeli dete – samo oni koji su to iskusili mogu da razumeju kolika je to patnja, a rat je, kao i kod nas u raspadu Jugoslavije, doneo na hiljade slučajeva takve materinske patnje i patnje siročića. Moglo bi se o tome mnogo pisati, i piše se, i pisaće se, a Daša Drndić je svoj dug veličanstveno odužila – dug žrtvama, ženama, deci, mučenicima. „Sonnenschein“ je knjiga spomenik patnji i podsetnik na zločin. Da se ne zaboravi!

Da, da se nezaboravi i da se tiha većina ne može skrivati iza izjave: „Nismo ništa znali“, kako su se uglavnom branili stanovnici Trećeg rajha, kad su počele da se preispituju uloge svih u Holokaustu i ostalim zločinima nacije u usponu! Daša Drndić ukazuje svakom svojom stranicom, da je to podsećanje pokušaj odbrane sveta od utapanja u zločin kao prirodno stanje!

 

Goran Cvetković, sreda, 3. septembar 2014.

 

 

PS. Otpor zločinu

U stradanju Jevreja u Drugom svetskom ratu, jedan od značajnih faktora je bio nedostatak njihovog otpora zločincima – vojnicima, policajcima, kapoima u logorima, ubicama… Postoji tvrdnja da su se u Jugoslaviji od masovnog istrebljenja spasili oni Jevreji koji su pristupili partizanskom pokretu. Naravno, i u ratu se gine, ali ne masovno i bez otpora, kao u Holokaustu.

Evo jedne priče o mogućem otporu fašizmu. Sledi moja kritika jedne pozorišne predstave, objavljena na Radiju Beograd 2, 23.oktobra 2003. godine i u knjizi kritika „Godine gneva“ (izdavač RTS, 2011).

 

 

„Adresat nepoznat“

 

Autorka Katrin Kresman Tejlor, režija Stefan Sablić, premijera u Beogradskom dramskom pozorištu, sreda, 22.oktobar 2003.

 

Imam jednog odličnog prijatelja – stolara, čestitog čoveka, Srbina sa dna kace, nije šovinista, ali voli svoj narod kaže… I kaže još, kad o nekome govori, on je, taj neko o kome govori, „Hrvat, znaš, ali dobar čovek“!…

Imam još jednog prijatelja – profesor knjizevnosti u penziji, prijatan i kulturan čovek, koji kaže: „Oni tamo, da ne kažem, Hrvati“!…

Takođe, imam jednog komšiju – doktor nauka, ekonomista i profesor, pa je priređivao slave davnih godina 86, 87, 88, 89… na kojima se, u društvu njegovih saradnika i prijatelja, takođe doktora nauka, tako seirilo i srbovalo, i ponovo osvajali Kosovo i ostale srpske zemlje, pre nego što je još i sam Milošević krenuo u tu avanturu!

Zatim, sećam se jednog kolege, iskusnog novinara, koji je po poslovnom zadatku i iz lične volje, a valjda u Radio Beogradu i nije bilo deset ljudi koji nisu, išao na Kosovo 1989. i čekao da mu se Milošević spusti na gavu helikopterom JNA, ili je to bio SUP ili MUP… ili UDBA ili SDB… da sedne pored Patrijarha Srpskoga Gospodina Pavla i pozove u sveti rat, odnosno održi onaj istorijski govor u kome je zpretio da svi koji nisu Srbi ima da se čiste sa srpske zemlje ili će im prirediti ono što im je kasnije i priredio i zbog čega sad i sedi u Hagu i brani se od optužbi za genocid!… Dakle, kaže meni taj moj kolega – iskusni novinar i urednik i patriota tada, a vrlo trezveni kritičar svega danas – kaže mi tada: „Gorane, to je tako ushićujući prizor, to kad vidiš da cela Srbija hoda Kosovom, od staraca do dečice, prema toj srpskoj svetinji Gazi Mestanu. I, da vidiš to ushićenje i oduševljenje, kad se hoda i celih dvadeset kilometra kroz pustare i livade, jer je saobraćaj od silne navale stao!“

Dakle ta nacionalna ushićenja, koja su se prelivala našim Ušćima i Kosovima i ostalim Vukovarima, sve je to već odavno odradio gospodin Firer, onaj pravi i autentični, što je pobio jedno 6 miliona Jevreja, jedno 20 miliona Rusa, jedno 10-ak miliona ostalih Evropljana, jedno 20-ak miliona Nemaca, i ko zna koliko još pripadnika naroda Evrope, Azije, Afrike, a verovatno i Amerike, jedne i druge!… Taj istorijski projekat – Fašizam, Nacional-socijalizam, Nacionalizam, Nacizam… ostavio je takvu pustoš u svetu, da se vreme novije istorije meri po tom Drugom svetskom ratu, pre i posle njega!…

E, naši pametni vođi i rukovodioci, i vodiči naroda kroz istoriju, rešili su se tu nedavno da ponove tu itorijsku sekvencu i ponovili su je sa istim uspehom kao i pomenuti gospodin Firer, dakle Hitler!… Odnosno, katastrofalno su izgubili, ali na žalost, još nisu i katastrofalno poraženi, pa sad ponovo dižu glave i spremaju narodu još toga istoga i svađaju ga ponovo sa svima – malo po malo, polako, polagano!…

Sa celim svetom… Nego šta! Valjda neće opet uspeti!… Videćemo!

Predstava „Adresat nepoznat“ je, po Šekspirovom i Hamletovom receprtu, pravo Ogledalo vremena, pravo Društveno ogledalo! Govori sve o nama, iako priča o Nemačkoj 1932, i 1933. i 1934. godine, dakle u vreme jakog početka vladavine nacizma u Nemačkoj!

Predstava se bavi – po formi odlično smišljeno – dvojicom prijatelja, Nemcem i Jevrejinom, galeristima u Njujorku – Nemac se vratio u rodnu Nemačku 1932, a Jevrejin je ostao u Njujorku, hvala bogu, pa se oni lepo dopisuju!…

Posle prvih lepih pisama, Nemac se zaljubljuje u Hitlera i odbacuje prijatelja… I ne odbacuje samo njega, nego i njegovu sestru, glumicu, koja u odsudnom trenutku, u bekstvu pred razjarenim fašistima, direktno sa scene, dolazi baš na njegova vrata da moli za pomoć. Dakle, u takvom trenutku on je odbacuje, zatvara joj ta fatalna vrata pred nosom, iako je sa njom već imao veliku i strasnu ljubavnu aferu!… Ona zbog toga i pogine, raskomadana tu pred njegovim vratima, u parku njegove latifundije! Zato se njen ucveljeni brat – Jevrejin i doskorašnji kolega i prijatelj – reši na osvetu!…Jednostavno mu podmetne prepisku u izmišljenim šiframa, koja dotičnog Nemca odvedu na streljanje!..Raspadne se još jedna pordica jer se prethodno raspalo jedno čvrsto prijateljstvo!..Tekst Katrin Kresman Tejlor u prevodu reditelja Stefana Sablića je – prosto – ODLICAN!!…Duhovit i vešt, tačan i istančan, svež i iskren…Jer – šta reći po stohiljaditi put o odnosu Jevreja i Nemaca u vreme nastanka i trajanja hitlerizma!?…Ali kao i Ronald Harvud što je za film Polanskog – “Pijanistu” našao ugao koji je tu stvar ponovo osvetlio – tako je i Katrin Kresman Tejlor – našla načina da pismima raskrinka nešto što se želi staviti pod krinku – da razotkrije nešto što se sakriva – nacionalizam, fašizam, ksenofobiju, mržnju, gadluk, ljudsku bedu i poniženje zaludjenog naroda, koji je našao svoju novu istorijsku ulogu i rekonstruisao čast!..

Reditelj je tačno i istanano rekostruisao teme iz teksta i davao im sigurnost scenskog opstanka. Jer – pitanje je kako se igra tekst pisama?…Gde glumac gleda dok govori nekome koga tu sada nema, a on mu se obraća kao da ga ima?..Šta glumac radi dok govori tekst koji je inače već napisao!..Dakle – delo koje je primerenije radio izvodjenju – našlo je puta do gledalaca – što se u sali jasno osetilo po intenzitetu pažnje praćenja…I tome je naravno, glavni doprinos dao reditelj Stefan Sablić…On se opredelio za jednostavnu strukturu dvostruke monodrame i ta struktura je odlično funkcionisala!..Nije se reditelj trudio da pošto-poto izmisli neku novu rupu na saksiji – nego je pošteno i čestito, iskreno i savesno, pratio materijal koji nudi tekst i to je bilo sasvim tačno i perfektno. A bilo je tako jer su na sceni svi faktori funkcionisali kako treba – i jasni i rečiti scenografija i kostim Borisa Čaksirana i izbor muzike – Nemačkih muzičkih numera i samo jedne – na kraju – Jevrejske!..I što s tiče funkcionisanja – najbolje su funkcioniasali glumci – Jevrejina je igrao Predrag Ejdus, a Nemca – Mladen Andrejevic!… Videli smo kao u ogledalu – naše grupe i grupice ljudi koji su u komunikaciji bez komunikacije bili proteklih, fašističkih i nacistickih petnaestak godina, videli smo naše fašiste koji su se pred nama izlegali iz tog zmijskog jajeta nacionalizma i šovinizma..Videli smo naše gubitnike u antiratnim bitkama, kako u liku Jevrejina koga igra Ejdus,  gube tlo pod nogama i padaju od nesreće na pod..Ali – na sreću taj Jevrejin je smislio osvetu zlotvoru, bivšem prijatelju – a naši pokusaji da se izvučemo ispod poklopca pod koji su nas šovinisti stavili – bojim se još nisu urodili realnim plodom!…Mladen Andrejević dao je lik Nemca – galeristu i intelektuaalca, koji postaje fašistička i ljudska zver – doneo ga je istančanio i aocijativno!…Svaki njegov pogled otvarao je još jedno polje iskustva sa dogadjajima koje smo zajedno prošli…Svaki njegov gest bilo je još jedno Kosovo, još jedan Vukovar, još jedna Srebrenica ili Manjača ili Dubrovnik…Skelane, Višegrad, Strpci, Foča, Hrtkovci…Račak! I svi mnogobrojni leševi koji su nas i okruživali ovih godina, kojih ćemo se vekovima stideti!..Taj Nemac – intelektualc i suptilni umetnički trgovac- taj porodični čovek i duhoviti opservator – postao je, tu pred nama, zmija, lav, vuk, hijena, pacov, gnjida, buva, ubica, kukavica, jadnik, smrad, ispljuvak…i sve to sasvim uverljivo i tačno, doživljeno i ocenjeno!…On je našao načina da tačno ocrta taj lik-prototip preobraćenog čoveka u natčoveka i nečoveka…našao je načina da nas vodi kroz pojedinačna iskustva sa jasnom distancom i odredjenjem nivoa i vrste zločina, koji je taj gospodin Evrimen – gospodin Svako – napravio i kako je taj i koji i kakav zločin tcno napravio i izveo!!…To će – nadam se biti prava mera ogledala, koja će nas možda, nekad ili jednom – zaista opasuljiti!…Bravo!