Dugi spiskovi smrti

Autor: Jaša Almuli

STRADANJA SRPSKIH JEVREJA

Piše Jaša Almuli

Taoci u Topovskim šupama čekali odlazak na streljanje

NA početku okupacije Srbije, uvonene su oštre antijevrejske mere. Nemačke trupe ušle su 12. aprila 1941. u Beograd. Samo dan kasnije počeli su Nemci da pljačkaju jevrejske radnje i stanove. Oni su, zatim, samo sedam dana po ulasku u Beograd, objavili da svi Jevreji moraju da se registruju do 19. aprila na Tašmajdanu. Pre toga su uz pomoć domaće policije, odnosno Uprave grada Beograda, formirali Policiju za Jevreje. Prilikom registracije svaki Jevrejin je dobijao žutu traku sa natpisom „Jevrejin -Jude“ bez koje nije smeo da se pojavi na ulici. Od oko 10.500 Jevreja koliko ih je pre rata živelo u Beogradu, za tri dana registrovano je 9.145 lica. Ostali su bili u zarobljeništvu, poginuli u ratu, izbegli iz Beograda u krajeve pod Italijanima ili se krili po Srbiji. Registrovani su od tad stalno slati na prinudni rad, muškarci od 14 do 60 i žene od 16 do 40 godina -na svome kruhu. Radovi su bili teški, često opasni (raščišćavanje ruševina) i praćeni zlostavljanjem. Zatim je 31. maja 1941. nemačka Vojna uprava izdala Uredbu koja se odnosila na Jevreje i Cigane. Ona je definisala ko se smatra Jevrejinom. Jevrejima je zabranjeno da budu javni službenici, veterinari, apotekari, vlasnici ili službenici vaspitnih, umetničkih i drugih javnih ustanova; jevrejskim advokatima i lekarima dozvoljena je praksa samo sa Jevrejima. Jevrejima je zabranjen pristup u kafane, kupatila, tramvaje; nareneno im je da moraju da prijave celokupnu imovinu, zabranjeno da njom raspolažu i predvineno je postavljanje komesara u svim jevrejskim radnjama i preduzećima. Posle napada Nemačke na SSSR 22. juna 1941. i zatim Narodnooslobodilačkog ustanka u Srbiji jula meseca, okupator se obrušio na ustanike i narod, pa se i položaj Jevreja u Srbiji naglo pogoršao. Jedan veliki partizanski napad kod Topole je proizveo veliku odmazdu. Nemački konvoj kamiona upao je 2. oktobra u zasedu partizana i 22 nemačka vojnika su poginula. Nekoliko dana kasnije nemački zapovednik Srbije general Beme naredio je da se strelja 2.100 zatočenika logora u Šapcu i Beogradu. Od toga su oko 400 bili Jevreji internirani u Šapcu i 449 beogradskih Jevreja. Ranije hvatani i na rad i povremena streljanja odvoneni Jevreji muškarci iz Beograda sve do kraja avgusta stanovali su još u svojim kućama, ali od 25. avgusta započelo je njihovo odvonenje u logore. Bila su četiri masovna hapšenja, poslednje i najveće 18. oktobra. Tada je zatvoreno oko

3.500 Jevreja, najvećim delom u logor kod Topovskih šupa. Tu su držani za odvonenje na streljanje prema planu nemačkih odmazdi. Drugi prelomni doganaj bila je odluka nemačke komande da ognjem i mačem skrši srpski ustanak u jesen 1941. zbog čega je tadašnji nemački zapovednik pešadijski general Beme izdao naredbu 10.10.1941. Ona uvodi jednu užasnu aritmetiku smrti po kojoj za svakog ubijenog Nemca ima da se strelja 100 žitelja Srbije, a za svakog ranjenog Nemca njih 50. Ta naredba se direktno ticala Srba, ali je imala užasne posledice po uhapšene Jevreje. Ona glasi: 1) Zbog balkanskog mentaliteta i zbog velikog obima komunističkog i nacionalnog ustanka potrebno je u Srbiji sprovesti narenenje OKNj (Vrhovna komanda nemačke vojske) u najoštrijem obliku. Brzo i bezobzirno ugušenje srpskog ustanka biće nemali doprinos nemačkoj pobedi. 2) U svim mestima Srbije gde ima naših jedinica treba munjevitim akcijama odmah kao taoce pohapsiti sve komuniste, sve muškarce koji su kao takvi sumnjivi, sve Jevreje, zatim izvestan broj nacionalistički i demokratski nastrojenih lica. Ovim će se taocima, kao i stanovništvu, saopštiti da će u slučaju napada na nemačke vojnike i folksdojčere biti streljani. 3) Done li do gubitaka kod nemačke vojske ili folksdojčera, teritorijalno nadležni viši komandanti do komandanata puka narediće odmah streljanje uhapšenih prema sledećoj razmeri: a) za svakog nemačkog vojnika ili folksdojčera (ljude, žene, decu) ubijenog u borbi ili iz potaje streljati 100 zarobljenika ili talaca; b) za svakog ranjenog nemačkog vojnika ili folksdojčera 50 zarobljenika ili talaca; Streljanje će vršiti jedinice vojske…. 4) Kod sahrane streljanih paziti da se ne stvore srpska svetilišta. Stavljanje krstova na grobove, ukrašavanje istih itd. sprečiti, stoga sahranjivati žrtve na zabačenim mestima. 5) Komuniste koje trupe zarobe u borbi na licu mesta obesiti ili streljati kao zastrašujući primer. 6) Mesta koja se moraju borbom zauzeti spaliti… Beme, pešadijski general.“ Nemačka vrhovna komanda u Srbiji imala je svoju upravu za administrativna i civilna pitanja na čelu sa generalom Haraldom Turnerom. U prvoj Turnerovoj naredbi od 26. oktobra 1941. kaže se: „… Načelno se utvrnuje da Jevreji i Cigani predstavljaju element nereda i kao takvi ugrožavaju javni mir i poredak. Jevrejski intelekt je izazvao ovaj rat i on mora biti uništen. Cigani prema svojim unutrašnjim i spoljnim osobenostima ne mogu biti korisni članovi narodne zajednice . Utvrneno je da je jevrejski element u znatnoj meri uzeo učešća u vonenju bandi, a da su Cigani odgovorni za akte svireposti i za obaveštajnu službu. Stoga se načelno u svakom slučaju (odmazde) svi Jevreji i svi Cigani imaju stavljati trupama na raspolaganje kao taoci…“ U drugoj Turnerovoj naredbi nalaže se da se odmah uhapse svi Jevreji i Cigani kao taoci. Zbog ustanka u Srbiji streljanja Jevreja muškaraca u leto i jesen 1941. u Beogradu su izvršena pre nacističke odluke o „konačnom rešenju“ jevrejskog pitanja od 20. januara 1942. (Nastaviće se)