Gajili samo strah

Milan Koljanin

Iz zatvora u NDH stizali živi leševi ubijene volje. Mesto starešine logora zauzimao zato?enik od posebnog poverenja, koji se dokazivao svakodnevnom torturom

VEĆ krajem aprila 1942. godine u okviru samog Jevrejskog logora Zemun počelo je formiranje uprave novog logora. Nemcima se žurilo da što pre formiraju novi logor, tako da je komanda Prihvatnog logora Zemun počela da radi još u jeku ubrzanog ubijanja jevrejskih zatočenika, preuzimajući poslove komande Jevrejskog logora Zemun.
Naziv novog logora na Beogradskom sajmištu bio je Anhaltelager Semlin (Prihvatni logor Zemun). U nemačkoj službenoj prepisci korišćeni su i drugi nazivi (Sabirni logor Zemun, Koncentracioni logor Zemun), koji, iako formalno nisu tačni, ipak, pobliže govore o nameni logora i odlikama režima u njemu. Logorom je upravljala nemačka komanda logora koja je, kao i do tada, bila organizovana kao posebna komanda nadleštva zapovednika Policije bezbednosti i Službe bezbednosti E. Šefera. Preko njega, komanda logora bila je podređena rukovodiocu svih policijskih službi u okupiranoj Srbiji, višem vođi SS-a i policije SS-generalu Augustu Majsneru. Komanda logora direktno je bila podređena Gestapou sa SS-majorom B. Zatlerom na čelu. Posredno, preko Majsnera i Šefera, komanda logora bila je odgovorna i komandujućem generalu i komandantu u Srbiji generalu Paulu Baderu.
Osnovni zadatak komande logora bio je organizovanje logora, njegovo obezbeđenje i snabdevanje, prihvatanje i slanje zatočenika na prisilni rad. Gotovo sva ostala pitanja logorskog života i položaja zatočenika zavisila su od komandanta logora i njegovog shvatanja poverene dužnosti. To je bio putokaz pripadnicima komande logora i svima ostalima kojima su zatočenici bili potčinjeni. Komandant je imao veoma široka ovlašćenja, tako da je u najvećoj meri od njega zavisilo da li će, ionako teški uslovi života u logoru i ostati neizdrživi, kao i da li će zatočenici određeni za upućivanje na prisilni rad uopšte otići iz logora ili će u njemu izgubiti život ne samo od gladi i bolesti, nego i od mučenja.
Prvi komandant Prihvatnog logora Zemun bio je SS-kapetan Forster. Od oficira SS-a na mestu komandanta logora očekivalo se da bez mnogo obzira vrši svoju dužnost. Ali, između surovosti i užasnog mrcvarenja i ubijanja mase polugolih, izgladnelih zatočenika, postoji razlika koja se meri životima stotina i hiljada ljudi, od kojih mnogima nije bilo jasno zašto se tu nalaze. Sve vreme dok je bio na dužnosti komandanta logora, Forster je direktno učestvovao u zlostavljanju zatočenika, a ponekad ih je i sam ubijao pištoljem. Početkom novembra 1942. zamenio ga je SS-kapetan Majneke. U relativno kratkom periodu njegovog komandovanja logor na Sajmištu u mnogo većoj meri bio je prihvatni logor, nego što je, kao do tada (a posle odlaska Majnekea februara 1943. godine), imao neke odlike koncentracionog logora.

Kolektivna krivicaOsim komandanta, u logorskoj upravi bila je i nekolicina drugih pripadnika nemačke policije koji su mu neposredno bili potčinjeni. Ako je komandant logora bio ubica, kakav je bio Forster, zločin se multiplikovao, jer su njemu potčinjeni SS-podoficiri i sami učestvujući u mučenju, pod sobom imali mnogobrojne “logorske policajce”, regrutovane iz redova samih zatočenika. Oni su da bi sačuvali svoj život ubijali dojučerašnje drugove, sledeći naređenja i primer svojih nemačkih gospodara.
Komanda logora bila je zadužena za prihvatanje i otpremanje zatočenika, za unutrašnje obezbeđenje, organizovanje snabdevanja i života u logoru. Međutim, većinu ovih poslova. Nemci nisu sami obavljali nego su ih, u manjoj ili većoj meri, prepustili odabranim zatočenicima koji su radili pod neposrednom kontrolom logorske komande. Tako je, kao i u nemačkim koncentracionim logorima, i u logoru na Beogradskom sajmištu unutrašnja organizacija počivala na načelima “samouprave” (Selbstvernjaltung).
Mesto “starešine logora” uvek je zauzimao zatočenik od posebnog poverenja komande logora. To poverenje moralo je da se zasluži i svakodnevno dokazuje, a gubitak poverenja mogao je da znači i gubitak života. Njemu su bili podređeni svi ostali zatočenici. Brinuo je o disciplini u logoru, raspoređivao je na rad, određivao predvodnike radnih grupa, komandire četa i logorske policajce, mada su njih birali ili određivali sami Nemci. Starešina logora bio je odgovoran za zatočenike pred komandom logora. Od njega se očekivalo da bude što oštriji što je svakodnevnom torturom zatočenika morao da dokazuje. Isti odnos bio je i izmeću starešine logora i njegovih potčinjenih. On je komandovao i “stalnim osobljem”, grupom zatočenika koji su radili u radionicama i u drugim logorskim službama.
Glavna dužnost predvodnika radnih grupa, komandira čete logorskih policajaca bila je održavanje discipline i stalnog straha među zatočenicima pomoću najsurovijih metoda. Svi zatočenici bili su raspoređeni bilo u čete bilo u radne grupe za rad u logoru ili van njega. Sa onim zatočenicima koji nisu odlazili na rad njihovi komandiri vršili su “egzercir” – mučenje fizičkim vežbanjem, ili su ih terali na različite besmislene poslove (kopanja i zatrpavanje rupa, prenošenje kamenja ili zemlje s kraja na kraj logora i dr.). Svi pripadnici unutrašnjeg logorskog obezbeđenja dokazivali su se mučenjem zatočenika, kako pred starešinom logora, tako i pred Nemcima iz komande koji su često batinama podsticali njihovu revnost.

Transport sa Kozare
Logorski policajci su tukli i ubijali zatočenike ne samo pod neposrednim nadzorom komande logora, nego u svako doba dana, pa i noću, zbog bilo kakve, često i izmišljene ili beznačajne sitnice ili prekršaja logorskog režima.
Posebno opasno bilo je imati skrivene dragocenosti, novac ili zlatan zub, pa i bolji komad odeće, jer je bila dovoljna dostava, čak i sumnja, pa da zatočenik izgubi život u najtežim mukama pod batinama. U mreži nemačkih zatvora i logora u okupiranoj Srbiji, centralno mesto imali su logori na Banjici i na Sajmištu.
Prihvatni logor Zemun bio je, ujedno, funkcionalno povezan sa logorima u NDH. Iz logora u Beogradu, gde su se slivali zatočenici iz logora i zatvora iz unutrašnjosti Srbije, oni su upućivani na streljanje u Jajince, ili, u najvećem broju, na prinudni rad u radne i koncentracione logore u Trećem rajhu i u okupiranim zemljama.
Prve grupe zatočenika počele su da pristižu u Prihvatni logor Zemun početkom maja 1942. godine. Iz Čačka, 4. maja 1942. godine, stigla je grupa od 117 zarobljenih ili uhapšenih boraca Čačanskog partizanskog odreda i drugih pripadnika NOR-a iz čačanskog kraja. Već sutradan počele su da pristižu u logor nove grupe zatočenika, kako iz okupirane Srbije, tako i iz NDH. Sledili su transporti iz Banjičkog logora, logora u Petrovgradu (Zrenjaninu), Niškog logora, beogradskih zatvora Gestapoa, iz logora u Šapcu i Kragujevcu, iz Kosovske Mitrovice, Kraljeva, Užica i drugih gradova Srbije. Najvećim delom to su bili pripadnici NOR-a zarobljeni ili uhapšeni u zimu i proleće 1942. godine.
Do sredine jula 1942. godine okončana je velika operacija vojnih snaga Trećeg rajha i NDH na prostoru Kozara – Prosara. Tada je pohvatano ili zarobljeno više desetina hiljada muškaraca, među njima veći broj boraca partizanskih jedinica, kao i žena i dece svih uzrasta, skoro isključivo Srba, koji su internirani u hrvatske i nemačke logore.
Radno sposobni muškarci najvećim delom upućeni su direktno u nemački logor na Beogradskom sajmištu, radi slanja na prisilni rad u Norvešku ili u Rajh. Dopremljeno ih je oko 10.000.
Prema do sada poznatim istorijskim izvorima, u Prihvatni logor Zemun tokom 1942. godine dovedeno je ukupno 16.613 zatočenika. Od ovog broja, 13.734 (82,7 odsto) zatočenika dovedeno je sa teritorije NDH, a 2.879 (17,3 odsto) iz okupirane Srbije.
Među zatočenicima dovedenim iz NDH najveći deo činili su stanovnici ustaničkih područja, sa prostora velikih vojnih operacija. Najvećim delom oni su bili žrtve genocidnog terora protiv Srba, dok je relativno mali broj partizana i drugih političkih protivnika dospevao do logora na Sajmištu.
Osim Srba, među zatočenicima iz NDH, bilo je i “nepoćudnih slemenata” iz redova Hrvata (oko 150) i muslimana (oko 100) optuženih za učešće u NOP-u, pomaganje Srbima ili za druge krivice.
Četnici i (ili) ljudi optuženi za saradnju sa njima bili su jedino u dve grupe dovedene u maju i decembru 1942. godine.
Zatočenici su većinom bili radno sposobni muškarci, seljaci između 18 i 45 godina, ali ne samo oni. Iz izveštaja A. Majsnera, od 14. avgusta 1942. godine, vidi se starosna struktura zatočenika u tom trenutku. Tog dana on je obavestio Konzularno predstavništvo NDH u Beogradu, da se u “logoru partizana u Zemunu” nalazi 4.012 osoba koje ne mogu da budu upotrebljene ni za kakav rad. Među njima bilo je “3.475 osoba starijih od 50 godina, među kojima ima starih između 70-80. Dece ispod 17 godina 537, i delom od 9 do 14”.
Od ukupno 2.879 zatočeniha dovedenih na Sajmište sa teritorije okupirane Srbije, optuženih za učešće u NOR-u, ili kao partizana, ili kao pripadnika drugih vojnih ili političkih organa ovog pokrega bilo je 1.609 (55,9 odsto). Zbog pripadnosti “nepouzdanim četničkim odredima”, kao i organizaciji D. Mihailovića ili zbog sumnje za vezu sa njom, u logoru je zatočeno 1.023 (35,5 odsto) osoba. Optuženih za kriminal bilo je 30 (1 odsto), zbog raznih prijava dovedeno je petoro osoba, dok za 247 (7,4 odsto) zatočenika nije mogao da se utvrdi razlog hapšenja.
NEPOUZDANI ČETNICI
U OKTOBRU 1942. godine, nemačke snage u okupiranoj Srbiji izvršile su nekoliko vojnih akcija razoružavanja i interniranja legalnih, ali “nepouzdanih četnika”, pod optužbom za saradnju sa organizacijom Draže Mihailovića. Razoružavanje nepouzdanih četnika, započeto u istočnoj Srbiji početkom oktobra, nastavljeno je krajem istog meseca na prostoru Kraljevo – Čačak – Užička Požega. Razoružano je i uhapšeno na stotine četnika i drugih sumnjivih lica i upućeno u logor na Sajmištu. Među njima bilo je i oficira, kao i nekih od ozloglašenih komandanata četničkih odreda.
(Nastaviće se)

 

Preuzeto sa Novosti.rs