Humani nosač luka

Autor: Jaša Almuli

STRADANJA SRPSKIH JEVREJA

Piše Jaša Almuli

Priča Luci Bebe Mevorah o spasiocu njene porodice

KO je ubijao, a ko spasavao srpske Jevreje? U razgovoru sa Luci Bebom Mevorah (1925), saznajemo da je nosač Luka sa Jovanove pijace pomogao da ona sa majkom i sestrom pobegne iz Beograda početkom novembra 1941. godine. Njen otac Moša Mevorah je kao rezervni oficir bio u ratnom zarobljeništvu dok su ona, sestra i majka Vida trpele pod Nemcima. U razgovoru snimanom 4. januara 2002. Luci mi je rekla da su u Beogradu živeli vrlo dobro i mirno sve do njene sedme godine kada je 1933. Hitler došao na vlast u Nemačkoj. -Godine 1941, kada je Beograd bio okupiran od Nemaca, jednog dana je osvanuo sav oblepljen plakatama sa naredbom da se svi Jevreji jave na Tašmajdan. Sećam se svog užasa kada sam posle registrovanja na Tašmajdanu dobila žutu traku, sa koliko straha i poniženja sam se s tom trakom kretala ulicom. Koliko si tada imala godina? -Imala sam 15 i po godina. Mi Jevreji smo bili podvrgnuti posebnim merama. Nismo mogli da nabavljamo hranu kada i svi ljudi, nego tek posle deset pre podne kada je na pijacama malo ostajalo. Tada su se pokazali naši prijatelji Srbi. Organizovali su se menu sobom, donosili nam hranu. A jedan nosač nam je prišao na ulici i rekao da će svratiti do nas. On je bio nosač sa Jovanove pijace koji je pre okupacije ponekad nosio korpu mojoj mami do kuće kada bi kupila više stvari. Kada je došao, rekao je majci: “Ja ću da ti donosim svaki put sve što ti treba. Nemoj da dolaziš na pijacu, čuvaj ovu decu zbog muža koji je rob u Nemačkoj”. On je to stvarno i činio. Zvao se Luka i bio je Hercegovac. Ne znam njegovo prezime. Nama je posle rata često nosio stvari njegov drug, nosač Jova, koji nam je našao Luku. On nije više živeo u Beogradu. Ja sam se s njim sastala. Mi smo mu zahvalili i rekli da je veliku stvar učinio u našem životu. Kada su Jevreje muškarce počeli da odvode u logor kod Topovskih šupa, stric Samuilo je zahvaljujući svojim srpskim prijateljima, bio primljen u sanatorijum “Živković”, gde su mu napravili lažnu operaciju slepog creva. Rasekli su mu kožu i previli ga. Dok je on bio u sanatorijumu, moja majka mu je nabavila dokumenta s kojima je otputovao u pravcu Prištine, koja je tada pripadala “velikoj Albaniji” pod italijanskom okupacijom. Da li je dobio lažno ime? -Nije. Taj koji je napravio dokumenta za njega, a kasnije i za moju majku, sestru i mene, izdavao je dokumenta samo pod pravim imenima, ali sa mestom ronenja u Prištini. To je davalo pravo ljudima da se vrate u svoj grad ronenja. Pošto je moja mama već uspela da dobije dokumenat za strica, obratila se istoj ženi. Naravno da smo to i platili. Iz Beograda smo krenuli 3. novembra 1941. Moja majka je nosaču Luki rekla da hoćemo da bežimo. Onda joj je on kazao da će doći po nas, dan ranije će uzeti naš prtljag i da će da nas ubaci u vagon na železničkoj stanici gde je bezbedno, a ne na peronu. I stvarno je došao rano ujutro pre isteka policijskog časa, kada Jevrejima nije bilo dopušteno da izanu. Jevreji su smeli izjutra na ulicu sat posle svih drugih, a uveče nisu više smeli da se kreću sat pre ostalih ljudi. Izašle smo bez žutih traka, a Luka nas je uhvatio pod ruke i sve vreme ulicom nas je hrabrio da je Bog s nama i da ništa ne brinemo. Majci je govorio: “Ti si moja sestra, ovo su tvoja deca, ja vas

čuvam, ništa ne brinite”. Tako nas je doveo do otvorene pruge van železničke stanice i ubacio nas u jedan vagon koji je na osami stajao na šinama. Unutra smo videle naše kofere. Luka je bio s nama do Ripnja, prve stanice posle Beograda, da nam malo strah ublaži. Jer na stanici je bio policijski agent Benjaminović, koji je prepoznavao Jevreje i hvatao ih, i to je bio kraj njihovih života. On je bio Jevrejin, policijski agent od pre rata i u službi okupatora za vreme rata. Čuli smo da su i Benjaminovića na kraju ubili. Luka nas je u Ripnju ostavio uz sve moguće blagoslove. Voz je krenuo i on je kroz prozor ubacio jedan paket uvijen u novine. Mi smo se malo trgle, onda ga otvorile. Unutra je bio jedan hleb i pečeno pile. Tada smo se tek setile da smo krenule na put bez kore hleba. To je bio još jedan dokaz sa koliko ljubavi i srca je Luka želeo da nam pomogne. Putovali smo vozom do Niša. I onda smo nastavili do Skoplja u Makedoniji pod bugarskom okupacijom. Izmenu Niša i Skoplja bila je granica na kojoj su nas srpski graničari proveravali. Prepoznali su moju majku kao Jevrejku i rekli: “Znamo mi kuda ti ideš. Hajde idi, neka Bog bude s vama”. To su joj kazali. Od Skoplja smo krenule za Prištinu u kojoj su bili Italijani. Putovali smo vozom do Kosova Polja, posle toga nije bilo pruge te smo nastavili fijakerima zajedno sa familijom Tajtacak -Koen. Skrenuli smo pažnju na sebe kada smo ulazili u grad. Tek što smo seli u jednu kafanu, jer je Tajtacak hteo da jede ćevapčiće, došli su italijanski žandari karabinjeri i priveli nas u italijansku žandarmerijsku stanicu. Dodelili su nam jednog žandara koji je trebalo da nas otprati natrag u Kosovo Polje, gde bi uz stražu prenoćili i zatim sa stražarem nastavili do bugarske granice pa onda u Beograd. , ništa ne brinite”. Tako nas je doveo do otvorene pruge van železničke stanice i ubacio nas u jedan vagon koji je na osami stajao na šinama. Unutra smo videle naše kofere. Luka je bio s nama do Ripnja, prve stanice posle Beograda, da nam malo strah ublaži. Jer na stanici je bio policijski agent Benjaminović, koji je prepoznavao Jevreje i hvatao ih, i to je bio kraj njihovih života. On je bio Jevrejin, policijski agent od pre rata i u službi okupatora za vreme rata. Čuli smo da su i Benjaminovića na kraju ubili. Luka nas je u Ripnju ostavio uz sve moguće blagoslove. Voz je krenuo i on je kroz prozor ubacio jedan paket uvijen u novine. Mi smo se malo trgle, onda ga otvorile. Unutra je bio jedan hleb i pečeno pile. Tada smo se tek setile da smo krenule na put bez kore hleba. To je bio još jedan dokaz sa koliko ljubavi i srca je Luka želeo da nam pomogne. Putovali smo vozom do Niša. I onda smo nastavili do Skoplja u Makedoniji pod bugarskom okupacijom. Izmenu Niša i Skoplja bila je granica na kojoj su nas srpski graničari proveravali. Prepoznali su moju majku kao Jevrejku i rekli: “Znamo mi kuda ti ideš. Hajde idi, neka Bog bude s vama”. To su joj kazali. Od Skoplja smo krenule za Prištinu u kojoj su bili Italijani. Putovali smo vozom do Kosova Polja, posle toga nije bilo pruge te smo nastavili fijakerima zajedno sa familijom Tajtacak -Koen. Skrenuli smo pažnju na sebe kada smo ulazili u grad. Tek što smo seli u jednu kafanu, jer je Tajtacak hteo da jede ćevapčiće, došli su italijanski žandari karabinjeri i priveli nas u italijansku žandarmerijsku stanicu. Dodelili su nam jednog žandara koji je trebalo da nas otprati natrag u Kosovo Polje, gde bi uz stražu prenoćili i zatim sa stražarem nastavili do bugarske granice pa onda u Beograd.

(Nastaviće se)

Antrfile:

SKRIVANjE U BOLNICI

MOJ deda Avram je imao 82 godine. Naša tetka ga je odvela u bolnicu Beogradske trgovačke omladine. Kazali su nam u bolnici posle dolaska Nemaca da će dedu kao poznatog beogradskog trgovca da sačuvaju i sakriju, da mu to beogradska čaršija duguje. Nisu ga prijavili kao Jevrejina. Bio je u bolnici dobro sakriven i dobro negovan do proleća 1942. godine. Po završetku rata nismo ga zatekli živog. Rekli su nam da je u bolnici radio jedan medicinar koji ga je 1942. godne potkazao. Došli su Nemci i odveli ga. Stradao je u dušegupki na Sajmištu.