Krug nasred leđa

Autor: Jaša Almuli

STRADANJA SRPSKIH JEVREJA

Piše Jaša Almuli

Na svakog zatočenika pucala tri nemačka vojnika

POSLE naredbe zapovednika u Srbiji generala Bemea i Turnerove direktive, uhapšeni Jevreji muškarci odvoneni su na streljanje, tako da ih je oko 10. novembra 1941. u životu ostalo samo par stotina. Prema kazivanju preživelog Jevrejina Kalmana Alta, već sredinom septembra odvedena je iz logora kod Topovskih šupa prva grupa starijih Jevreja. Nemci su im rekli da ih vode u Austriju na rad. Nisu im dozvolili da ponesu ništa od stvari. Imali su na sebi samo košulje, pantalone i cipele. Rekli su im da će sve što je potrebno dobiti u logoru. Uz to su obećavali da će raditi kod seljaka u Austriji, gde će ih ovi dobro hraniti. Zatim su odlazili svakih dva do tri dana u većim ili manjim grupama „na rad u Nemačku“. A posle masovnog hapšenja Jevreja muškaraca 18. oktobra iz logora je odvoneno kamionima od 100 do 300 ljudi. Nemci su ih streljali na putu izmenu Pančeva i sela Jabuka, zatim u Deliblatu, na strelištu kod Jajinaca, kod Kumodraža i kod Bežanije. MiloŠ Sejna, Rom po narodnosti, u iskazu datom posle rata ispričao je kako je jedna grupa od oko 35 Roma dobila jednog dana nalog da se javi policiji u Pančevu. Tu su ih utovarili u kamion, odvezli u Jabučki rit. Tamo im je šef policije Rudolf Kremling naredio da kopaju rake. Kada su završili, videli su kako drumom dolazi kamion. „Videli smo kako …su Nemci iz kamiona dovodili po 20 lica, stavljali ih ispred rake i to licem prema raci, pa im je na lenima nemački oficir obeležavao krug u koji su posle pucali vojnici. Na svakog je pucalo po tri vojnika…“ Posle rata nanena su dva nemačka vojna izveštaja o streljanjima. Prvi izveštaj koji je podneo poručnik Lipeiv iz 521. nemačkog obaveštajnog puka datiran 13. oktobra 1941. američki vojni tužilac je pokazao na sunenju nacističkim glavešinama u Nirnbergu. U njegovih devet tačaka govori se o mestu, rukovonenju, obezbenivanju i filmskom propagandnom snimanju dva streljanja. Prvo je izvršeno u blizini Kovina, a drugo u Jajincima -sa ukupno 419 žrtava. Govori se takone i o načinu obmanjivanja odvedenih Jevreja. Tačka 9. tog izveštaja glasi: „Posle temeljnog ispitivanja mesta i pripreme, prvo streljanje izvršeno je na dan 9. h 1941. Zatvorenici su sa najnužnijim prtljagom odvedeni iz beogradskog logora u 5.30 časova. Izdavanjem motika i drugih alatki mislili su da idu na rad. Svako vozilo čuvala su samo tri čoveka da iz jačine straže zatvorenici ne bi naslutili pravo stanje stvari… Raspoloženje zatvorenika za vreme prevoza i pripreme bilo je dobro. Radovali su se odlasku iz logora, jer njihov smeštaj u logoru, navodno, nije bio po njihovoj želji… Streljanje je bilo izvršeno iz pušaka sa daljine od 12 metara. Za svakog zatvorenika odreneno je pet strelaca. Osim toga, lekaru su stajali na raspolaganju dva vojnika, koji su po narenenju lekara morali dotući zatvorenike metkom u potiljak. Stvari od vrednosti i suvišne stvari oduzete su i dostavljene docnije NSV-u, odnosno sigurnosnoj policiji u Beogradu. Zatvorenici su se držali prilikom streljanja pribrano. Dva lica pokušala su bekstvo, ali su odmah streljani. Nekolicina su vikali živeo Staljin i Rusija. Na dan 9. h 1941. streljano je 180 lica. Streljanje se završilo u 18.30 časova… Jedinice su se zadovoljno vratile u svoje stanove.“ Drugo streljanje je izvršeno 11. h 1941. Teklo je po planu. Streljano je 269 ljudi. Ukupno je navedena jedinica 9. i 11. h 1941. streljala 449 lica. Drugi izveštaj o streljanju podneo je poručnik Valter iz 734. divizije na dan 1. 11. 1941. On je

značajan po tome što navedeni poručnik priznaje da je i na njega i na njegove vojnike uzastopno pucanje u ljude tokom dva dana proizvelo nepovoljne psihološke posledice. U naredbi 704. i 764. diviziji od 25. oktobra 1941. general Beme je u svojoj „specijalnoj instrukciji“ nalagao da streljački vod pod komandom jednog oficira ima da puca sa razdaljine od osam metara ciljajući istovremeno u glavu i u srce, zatim da taoci „budu u klečećem položaju licem prema jami“ i da odeću i obuću treba predati lokalnom oficiru s tim da lične stvari žrtava „ni u kom slučaju ne smeju doći u ruke stanovništvu“. Prema njegovom narenenju, nisu smele ostati relikvije, nisu su se smela stvarati srpska, jevrejska ili romska „svetilišta“. U nemaČkoj Vojnoj upravi Srbije posle niza streljanja uočena je jedna protivurečnost: ustanici su skoro svi bili Srbi, a streljani taoci su u nesrazmerno velikom postotku bili Jevreji i Romi. Ipak tu kontradikciju je olako rešio Harald Turner, koji je bio na čelu te uprave. Imao je čin general-lajtnanta i Englezi su ga posle rata uhvatili i izručili Jugoslaviji po savezničkom dogovoru da krvnicima bude suneno tamo gde su zločin izvršili. Turner je 17. oktobra 1941. uputio jedno lično pismo komandantu SS i policije u Dancingu Hildebrantu u kome je opisao prilike u Srbiji. U pismu je kazao: „U stvari, ako se tačno promisli, pogrešno je da se za jednog ubijenog Nemca -u srazmeri sto Srba za jednog Nemca -na licu mesta odmah pobije sto Jevreja; ali Jevreje smo imali na okupu u logorima i, konačno, i oni su srpski podanici, a osim toga oni moraju nestati sa lica zemlje“. (Nastaviće se) pucanje u ljude tokom dva dana proizvelo nepovoljne psihološke posledice. U naredbi 704. i 764. diviziji od 25. oktobra 1941. general Beme je u svojoj „specijalnoj instrukciji“ nalagao da streljački vod pod komandom jednog oficira ima da puca sa razdaljine od osam metara ciljajući istovremeno u glavu i u srce, zatim da taoci „budu u klečećem položaju licem prema jami“ i da odeću i obuću treba predati lokalnom oficiru s tim da lične stvari žrtava „ni u kom slučaju ne smeju doći u ruke stanovništvu“. Prema njegovom narenenju, nisu smele ostati relikvije, nisu su se smela stvarati srpska, jevrejska ili romska „svetilišta“. U nemaČkoj Vojnoj upravi Srbije posle niza streljanja uočena je jedna protivurečnost: ustanici su skoro svi bili Srbi, a streljani taoci su u nesrazmerno velikom postotku bili Jevreji i Romi. Ipak tu kontradikciju je olako rešio Harald Turner, koji je bio na čelu te uprave. Imao je čin general-lajtnanta i Englezi su ga posle rata uhvatili i izručili Jugoslaviji po savezničkom dogovoru da krvnicima bude suneno tamo gde su zločin izvršili. Turner je 17. oktobra 1941. uputio jedno lično pismo komandantu SS i policije u Dancingu Hildebrantu u kome je opisao prilike u Srbiji. U pismu je kazao: „U stvari, ako se tačno promisli, pogrešno je da se za jednog ubijenog Nemca -u srazmeri sto Srba za jednog Nemca -na licu mesta odmah pobije sto Jevreja; ali Jevreje smo imali na okupu u logorima i, konačno, i oni su srpski podanici, a osim toga oni moraju nestati sa lica zemlje“. (Nastaviće se)