Nijedan mit nije dobar

Autor: Lj. Malešević

INTERVJU: DR DUBRAVKA STOJANOVIĆ, ISTORIČARKA

Srpska politička elita je sklona čestom potezanju priče da je Srbija u svojoj istoriji vazda bila deo Evrope i da demokratija na ovim prostorima nije zaostajala za onom koja je vladala u drugim demokratskim državama. To stalno isticanje prošlosti i “takva srpska demokratija”, smatraju mnogi u Srbiji, sprečava da se danas približimo osnovnim vrednostima bez kojih nas neće primiti u evropsku porodicu. Upravo takva priča, ocenjuje u razgovoru na naš list istoričarka profesor dr Dubravka Stojanović, jeste jedan od naših najuticajnijih mitova.

-Oni koji ga stalno održavaju u javnosti, svesni da šire mit, vole da kažu da je to «pozitivan mit», da je to OK, da je to mit koji može da nas ohrabri, da nas motiviše da budemo bolji, da budemo «demokratskiji», da budemo «evropskiji -kaže ona».

-Lično mislim da nijedan mit nije dobar iz jednostavnog razloga što nas odvaja od realnosti , a mislim da je to jedan od osnovnih problema naše elite – to što ne razume realnost oko sebe, što se često čak i ne vidi. Može to da bude lepo da mi verujemo da smo imali «zlatno doba srpske demokratije « u vremenu od 1903. do 1914, ali takve priče nisu nešto što će doprineti sazrevanju našeg društva, niti njegovoj stvarnoj demokratizaciji.

Čini mi se da je mnogo važnije da se suočimo sa našim istorijskim nasleđem , pa samim tim, i sa našom suštinski nedemokratskom političkom kulturom, koja je opstajavala pod svim različitim režimima: i pod Obrenovićima i pod Karađorđevićima, i tokom svetskih ratova, i tokom kraljeve diktature i u vreme komunističke vlasti. Ako bismo se potrudili da se društvo suoči sa tim nedemokratskim nasleđem, lakše bismo shvatili gde leže problemi, šta treba «lečiti», na čemu treba više raditi da bi se konačno krenulo putem stvarne demokratizacije.

Već nekoliko godina se priča o novim udžbenicima istorije i potrebi da se prestane sa “trovanjem” mladih generacija istorijskim događajima i ličnostima koje su podobne za aktuelne političke elite.Ima li mogućnosti da udžbenike istorije zaista počnu da pišu objektivni i nepristrasni istoričari kao naučni radnici i to bez uticaja aktuelne politike na njih , kako u Srbiji tako i u drugim balkanskim državama?
-Na žalost kod nas, kao i nekim drugim susednim državama, nastava istorije još uvek se vidi kao patriotska disciplina, nešto što treba da prenosi i čuva ključne vrednosti društva, čak nešto što kreira nacionalni identitet. Bilo je vremena kad je ta nastava bila svođena i na nešto slično “predvojničkoj obuci”. Učenje o prošlosti kod nas još uvek nema za cilj obrazovanje, znanje, učenje, razmišljanje, stvaranje kritičkog mišljenja i sticanje određenjih veština, kao što je, recimo, razumevanje nekog istorijskog teksta ili slično. Monopol koji postoji u toj oblasti nije samo finansijski, već mnogo više od toga – to je monopol nad “istinom”.

Otprilike : “ko je na vlasti – njegova istorija”. To nas je dovelo do neverovatnih preokreta u tumačenju prošlosti u poslednjih petneastak godina, da bi u današnjim udžbenicima četnici postali good guys, a partizani bad guys. Danas je Drugi svetski rat kod nas prikazan tako da bi neko neobavešten mogao da poveruje da su samo partizani bili ti koji su sarađivali sa okupatorom , da su samo oni vršili zločine nad civilnim stanovništvom .

Da bi se sve to postiglo bilo je neophodno čak iz istorije izbrisati logore na Sajmištu i na Banjici kroz koje prošlo oko 60.000 ljudi, jer je došlo do potpune reinterpretacije problema kolaboracije.Takve stvari će se moći promeniti tek kada jednog dana obrazovanje prestane da bude deo političkog i stranačkog aktivizma i kada dobije svoju jedini legitimnu funkciju – da obrazuje sposobne mlade ljude.

Nakon usvajanja Zakona o rehabilitaciji svedoci smo skoro svakodnevnih sudskih odluka o rehabilitaciji pripadnika četničkog i ravnogorskog pokreta i drugih ličnosti koje su u prošlosti Srbije imale drugačije mesto od onog koje danas dobijaju . Da li je sudska ujedno i istorijska rehabilitacija nekih ličnosti iz novije istorije i može li se dogoditi da nakon rehabilitacije svaka istorijska ocena o nekim ljudima bude odbačena, bez obzira koliko bila istinita?
-Kod nas sve ide obrnutim redom. Tako su četnici prvo rehabilitovani u udžbenicima istorije , što bi, po svojoj suštini, trebalo da bude poslednje mesto za takve igre s istorijom. U udžbenike, naime, treba da uđu tek jako podrobno pretreseni istoriografski rezultati – dakle, potrebno je da ozbiljne nauke jako dobro provere sve argumente da bi nešto od “novih” tumačenja ušlo u udžbenike. Pošto je to novo tumačenje Drugog svetskog rata ušlo u udžbenike, izglasan je skupštinski zakon kojim su četnici rehabilitovani.

Pa smo se mi istoričari zapitali da li sad to znači da ukoliko naši istoriografski dokazi terete četnike, recimo za kolaboraciju ili, recimo, za zločine nad nesrpskim civilima, mi možemo da budemo na neki način zakonski sankcionisani, jer pišemo suprotno zakonu. Najparadoksalnije je bilo u vreme usvajanja zakona kada je važan poslanik vladajuće stranke, na novinarsko pitanje o rehabilitaciji četnika, odgovorio otprilike ”Pa šta hoćete, to već i u udžbenicima piše”! Dakle, umesto da neke “nove istine” (ako ih ima) krenu iz nauke, pa preko javne debate uđu u škole, mi smo imali sasvim suprotan put.

To je sve jako opasno jer se to u ozbiljnom svetu zove revizionizam, koji kod nas ima dimenziju “anti-antifašizma”, kako je to savršeno precizno formulisao prof. Todor Kuljić. Zato naših predstavnika nema na proslavi 60 godina od oslobođenja Aušvica, jer naša elita ne razume da se moderna Evropa, između ostalog, temelji na antifašizmu.

Mogu li istoričari danas objektivno da sude o događajima iz bliske prošlosti ili je , pak, za istorijsku istinu potrebna vremenska distanca ?
-Mislim da je priča o vremenskoj distanci samo “opravdanje za nečinjenje”, da je to način da se skine odgovornost. Naravno da će se arhivi otvoriti tek za 30 ili više godina, ali ja se jako protivim mojim kolegama koji misle da su jedini istorijski izvori koje istoričari mogu koristiti arhivski izvori .

Tačno je da će se tek posle arhivskih istraživanja neke stvari pouzdano znati, ali je isto tako tačno da se, na primer, ideologija koja je dovela do rata u bivšoj Jugoslaviji i te kako može istraživati na osnovu štampe, knjiga, govora glavnih i manje glavnih učesnika. Za mene lično su ta pitanje daleko važnije nego šta će arhivi pokazati da li su se Tuđman i Milošević nešto stvarno dogovorili o podeli teritorija.

Papiri koji bi tako nešto mogli dokazati mogu lako iz arhiva i nestati ili ih već tamo nema . Ono što je nesporno i čega ima na pretek su dokazi o idejnom okviru koji je prevladao krajem osamdesetih i koji je bio ono što se kaže politička pozadina rata. To se nalazi u svim bibiliotekama, to može pročitati svako i to se može tumačiti sa ekonomskog, sociološkog, antropološkog, istorijskog ili nekog drugog stanovišta.

Moje kolege bi na to mogle reći da smo mi određeni tim vremenom u kome smo živeli i da mi ne možemo biti objektivni, a ja bih se onda mogla pozvati na Lisjena Fevra, tvorca moderne istoriografije, koji je još krajem dvadesetih godina pisao o tome da nema objektivnog istoričara, jer je svaki čovek nužno određen sredinom iz koje je ponikao, svojim poreklom, svojim obrazovanjem i da je objektivan društveni naučnik još jedan veliki mit.

Do objektivne slike o prošlosti može se doći samo poređenjem velikog broja “sujektivnih analiza”, a za takve stvari potrebno je imati velike, ozbiljne, zrele i odogovorne istoriografije. To naravno ne znači da bi u, našem sličaju, neki istoričar mogao napisati da su u Drugom svetskom ratu pobedili četnici a drugi da su to bili partizani (a mi nismo daleko od takve situacije).

Ne mislim na takve stvari, jer to su falsifikati. Mislim na suptilne intelektualne analize i tumačenja koja nužno nose pečat individualnog. Bez individualne kreacije i nema napretka prave nauke. Kada bi za istoriju bile važne samo činjenice, onda bi nam bila dovoljna jedna knjiga o, recimo, Francuskoj revoluciji, u koju bismo te činjenice pedantno poređali kao u herbarijum!. Bez individualne kreacije i nema napretka prave nauke. Kada bi za istoriju bile važne samo činjenice, onda bi nam bila dovoljna jedna knjiga o, recimo, Francuskoj revoluciji, u koju bismo te činjenice pedantno poređali kao u herbarijum!

Međutim, svedoci smo da svaka nova generacija istoričara piše iznova istoriju Francuske revolucije, jer se stalno otvaraju mogućnosti da se problem sagleda iz nekog novog naučnog ugla koji će dopuniti naše znanje o prošlosti. I ponovo da citiram Fevra – mi se ne bavimo istorijom samo da bismo precizno znali prošlost, već da bismo razumeli našu sadašnjost. I zato je kritički odnos prema prošlosti, za mene, uslov za zrelo rezonovanje o sadašnjosti.

Antrfile:
Put iz autoritarne kulture

Bilo bi važno da se razume da naši problemi sa demokratijom ne potiču od komunista, već da su se komunisti za svoj jednopartijski sistem vešto oslonili na jedno tradicionalno razumevanje politike u kome je socijalni egalitarizam važniji od slobode pojedinca, u kome su kolektivističke ideje važnije od individualizma i u kome su drugačije mišljenje smatra neprijateljskim. Sve to suprotno je evropskom političkom mišljenju i deo je naše autoritarne kulture. Prvi korak da iz te autoritarne kulture izađemo jeste da to vidimo, da to priznamo i da onda krenemo u veoma dug proces političkog sazrevanja i modernizovanja.