Od implicitnih ka eksplicitnim politikama sećanja

O aktualnim predlozima Komisija za Memorijal na Starom sajmištu

Milena Dragićević i Ljljana Rogač Mijatović

Zadatak vođenja kroz memorijalni prostor posvećen Holokaustu, kao i kroz druga sećanja zajednica sa ovih prostora, izuzetno je složen i izaziva “podele”. Predlog kako da se uredi sećanje na jedan složen simbol Beograda još uvek nije dobio odobrenje, iako je donet jednoglasno.

Pre zvaničnog prihvatanja Predloga, Komisija za Staro sajmište je naglo raspuštena i formirana je nova, bez ikakvog obaveštenja gradskih vlasti, što je izazvalo revolt Jevrejske zajednice. Nova Komisija, osnovana 5. novembra 2014, zadržala je deo članova prethodne, ali u nefunkcionalnom spoju sa ljudima koji su podjednako posvećeni uspostavljanju pravde, samo što pritom ne misle na iste nepravde.

Prva Komisija je u fokus stavila Holokaust, jevrejske žrtve koji su odvedene iz Starog sajmišta na stratište u Jajincima, romsku zajednicu i sve druge žrtve nemačke okupacije i terora tzv. NDH. Druga Komisija raspravlja više o srpskim (brojnijim) žrtvama dovedenim iz drugih delova zemlje da budu pogubljeni kao partizani, ili samo kao Srbi iz pobunjenih područja tzv. NDH. Ova Komisija još nije izašla sa novim predlogom, tako da ćemo sada samo pokušati da rezimiramo i objasnimo značenje prvog Predloga.

Rad i istraživanje generisali su znanje koje treba da podrži uspostavljanje pravde kao deo kulturne politike sećanja kroz muzeološku prizmu. Prva izložbena sala Memorijala Staro sajmište bila bi instalirana u Kuli, kao reper za dalji razvoj memorijalnog prostora. Zaborevljene, ali očuvane slike, predmeti, čak i produkti nastali kao “postmemorije” (porodična svedočanstva, filmovi, itd), biće vraćeni u kolektivno pamćenje. Fotografije zverstava treba da postanu „trajna ikonička reprezentacija“ (Zelizer B. 1998: 1), koja traži narative objašnjenja i tako se prepliće sa kolektivnim sećanjem. Sečanje je „nepredvidivo, često se javlja kada se najmanje očekuje. Zato što nisu nužno stabilna, linearna, racionalna ili logična, sećanja preuzimaju parčiće prošlosti na neočekivane načine“ (ibid, 3). To još više važi za postmemorije, koji će u ovom slučaju, nažalost, zbog nestajanja direktnih žrtava biti dominantan oblik muzeološkog izraza.

Odnos između slike i značenja događaja koji slika predstavlja je kompleksno tkivo, uslovljeno brojnim mogućnostima za selektivnu i proizvoljnu rekontekstualizaciju događaja. Predlog predviđa nacionalnu, regionalnu (jugoslovensku) i evropsku kontekstualizaciju, ukazujući na neophodnost povezivanja među različitim memorijalnim kompleksima Holokausta, i stvaranja okvira i platforme za uključivanje priča i snimaka Starog sajmišta, ali i Holokausta u Srbiji, u nov narativ, u okviru složenije i pravednije politike sećanja.

Naš kapacitet i sposobnost za pamćenje i razumevanje čak i sramne prošlosti mogu unaprediti samo kompetentne i pristupačne javne ustanove, „uređeni“ javni memorijalni prostori i spomenici. Memorijalni centar Staro sajmište može da doprinese novoj, drugačijoj kulturi sećanja, koja će objediniti pojedinačna, epizodična i društveno selektivna, kao i “grupna” i manjinska pamćenja i postmemorije u kolektivno pamćenje srpske (većinske) populacije.

Milena Dragićević Šešić

Ljiljana Rogač Mijatović

Faculty of Dramatic Arts, University of Arts, Belgrade[1]

 

Od sporne prošlošti do zanemarene sadašnjosti: kulturna politika sećanja beogradskog Starog sajmišta

 

Grad Beograd kao takav se može razmatrati kao prostor i mesto sećanja. Njegove ulice i građevine, njegovi spomenici i trgovi, parkovi i obale reka, mostovi i fabrike, govore pažljivom posmatraču o različitim pričama složenih istorija njegovog razvoja, rušenja i ponovne izgradnje. Isto tako, Beograd je primer grada kao mesta prekinutog sećanja, iz razloga što gradske vlasti nikada nisu imale koherentnu politiku sećanja. Tako simboli grada (Nas, 2011) ne komuniciraju bilo kakvim koherentnim narativom prema svojim stanovnicima ili turistima. Mnoge neiskazane priče, događaji i čak neki još postojeći spomenici padaju u zaborav.

Ipak, postoje i napori koje ulažu kako javne institucije, tako i civilno društvo da uskladište sećanje ( Asman) i stvore pamtljive narative. Beogradski arhiv je sakupio brojna dokumenta objavljujući ih u formi knjiga (selektivni arhivski materijali) – kreirajući tako uslove za mnogo konzistentniju i elaboriranu politiku sećanja u budućnosti. Istorijsko istraživanje postoji i akademski časopisi poput Nasleđa „sakrivaju“ važne refleksije o različitim slojevima istorijskog nasleđa u okviru akademske zajednice.

Mediji su takođe učestvovali u ovom prpikupljanju i reprezentaciji epizodnih sećanja u odnosu na prošlost Beograda, dok su serijali od 27 epizoda Beograd, večiti grad i Stotine senki nad Beogradom produkcijskihe kuća Skordisk i RTS stekle veliku popularnost. Bila je objavljena i kao knjiga i DVD ciljajući na širu publiku. Jedna od epizoda je bila posvećena sudbini jevrejske zajednice u Beogradu (Diklić, 2014: 451-475)

Objavljivanjem projekta Istorija privatnog života u srpskim zemljama u šest tomova među kojima je Istorija privatnog života u 20-om veku najviše koristila metodologiju priča o porodičnim okupljanjima, artefaktima, suvenirima (Popović i drugi., 2011)

Brojni su projekti civilnog društva koji su se oslanjali na individualne kolekcije, privatne uspomene, ali često skupljane i kao postsećanja, poput fejsbuk projekta Ljudi prošlosti Ognjena Cvijanovića koji prikuplja slike nadolazećih ljudi sa svih strana Balkana. Ovaj projekat se najviše oslanja na privatne porodične priče, ali od mnogo šireg značaja za novu kulturu sećanja koja treba da se konzistentno razvija u Srbiji, fokusirajući se na živote običnih ljudi – ne samo na žrtve ili heroje koji su bitni za zvaničnu verziju kulture sećanja. Brojne stare i nove nevladine ogranizacije su aktivne na tom polju od Asocijacije beogradskih amatera istorije do Foruma za primenjenu istoriju koji je proizveo knjigu specifično posvećenu stradanju populacije i antifašističim borbama. (Redle; Pisari, 2013).

Beogradsko Staro sajmište je „istorijski kompleks“ (UNESCO, 1976) koji predstavlja živo prisustvo prošlosti, a njegovo svedočastvo je od izuzetnog značaja za identitete ljudi i zajednica. Ovo istorijsko mesto je deo svakodnevnog okruženja zajednica i društva kao celine. Restauracijom njegovih relevantnih vrednosti (onih koje su značajne za svaku fazu njegovog postojanja: od centra modernizacije počevši od prvog televizijskog emitovanja 1937. godine u Beogradu, zatim centra umetničkih susreta u pedesetim i šezdesetim zaključno sa memorijalnoim centrom, čuvajući tako i poslednja sećanja na važan deo beogradskog stanovništva, ubijenog tokom Holokausta) je suštinska ideja koja vodi održivosti ovog mesta, a koje treba da bude uključeno u svetsku kulturnu baštinu. Svojim višeslojnim identitom i značenjem, Staro sajmište predstavlja uspon i pad kulture i društva jednog vremena. Ovaj prostor sadrži tako mnogo različitih poruka i svih nivoa pamćenja, u njemu su isprepletani delovi baštine (Rogač Mijatović, 2014:144), ali njegov današnji identitet povezan je sa Holokaustom i sećanjem na antifašizam.

U samo četiri meseca (od decembra 1941 do marta 1942) više od 7000 Jevreja je ubijeno u logoru i Srbija je bila prva zemlja u Evropi u kojoj je „Jevrejsko pitanje bilo rešeno“. Nekon egzekucija jevrejskog stanovništa, koncentracioni logor je postao teren za ubijanje partizanskih i četničkih boraca, kao i civila zarobljenih u područjima borbi. Aprila 1944. oko 90 000 ljudi je prošlo kroz i oko 40 000 pobijeno u „Transnacionalnom logoru Zamun“ (Koljanin, 1992:15).

Staro sajmište je tokom vremena poprimilo brojna značenja; danas ono postoji kao višeznačni simbol grada – prostor sećanja na genocid i gubitak multikulturalnog (predratnog) Beograda; uvršćen u istoriju beogradske modrene (arhitekture, i takođe kao mesto gde se emitovao prvi tv signal pre II svetskog rata); čuvajući takođe i socijalistički narativ: umetnici su u socijalizmu poimani ne samo kao oni koji nahode budućnost, već i „čuvari sećanja“ te su tako dobili prostor Starog sajmišta…(Dragićveić Šešić, 2008:269). Međutim, umetnički ateljei u međuvremenu su se distancirali od prostora i njegovog značenja, nisu se razvili kao „mesta na lokaciji“ ili u odnosu na to delovali kao rezonantne umetičke radionice. Polako, sećanja su počinjala da blede i tranzicija je donela novu ideološku zabunu, kao i mnoge kontradikcije. U savremenom Beogradu, često vidimo ovaj međuodnos u sećanjima žrtvi i sećanjima egzekutora koji pripada najčešće istoj zajednici. Brojne priče, filmovi, tv serije koje su stvarane od partizanskih filmova sedamdesetih do serije Ravna gora (2014) (odi četničkom pokretu) u potpunosti su disonantni pogledi i iskazi. Tako je čak i Staro sajmište postalo prostor sećanja sa jedne strane i sa druge, prostor za zabavu.

 

Prošlost u sadašnjosti: međuodnos sećanja i nasleđa

Teorija kulture sećanja se bavi procesima „kulturne memorizacije“ – tekuće reprezentacije prošlosti i toga kako ona oblikuje budućnost (Asaman, 2006). Kustosiranje sećanja postalo je jedno od glavnih izazova promene odnosa prema prošlosti i uopšte, istoriografiji.

Kroz koncept mesta sećanja, lieux de memoire po Pjeru Nori (Pierre Nora) ukazuje se na to da mnemonički resursi, kao vrsta infrastrukture kolektivnog pamćenja, nisu lišeni ideologije, već suprotno, oni su daleko od neutralnih i puni su vrednostnih sudova (Nora, 1998).

Za razliku od drugih mesta sećanja, traumatičnih prostora kao što je ovaj su višeslojni, višeznačni, ispunjeni sećanjima i različitim interpretacijama (Assmann, 2006: 287). Ovaj prostor postaje značajan pogotovo u smislu nasleđa „koje spaja i razdvaja“ (Dragićveić Šešić; Rogač Mijatović, 2014) – za prostore, mesta i građevine koje ostaju zanemareni kao ni iskorišćeni za razvoj zajednice niti zapravo prisutni u kolektivnom sećanju na tu zajednicu i širom zemlje. Tako, postmemorija tj. naknadno sećanje je različito u svakoj sociokulturnoj postavci, i Staro sajmište može da se sagleda kao mesto sećanja na Holokaust za jedne i mesto stradanja Srba od strane NDH za druge. Za romsku zajednicu: kao mesto važno za genocid Roma u II svetskom ratu, iako ovo postmemorijsko sećanje nije prisutno u široj zajednici Beograda.

Međutim, univerzalno kolektivno sećanje na Holokaust treba da bude komplementarno sa partikularnim sećanjima (Zelizer 1998:4) u svakom gradu i regionu, isto kao što svako treba da participira u proizvodnji sećanja i tako zadatak za memorijalni centar Staro sajmište treba to i da bude: da prikupi individualna i podgrupacijska sećanja i integriše ih u veći narativ Holokausta i II svetskog rata.

Milija Gluhović u svojoj knjizi Performing European Memories (2013) kategorizuje različite aspekte sećanja: istorijsko (odnos između istoriografije, indiviualno i kolektivno sećanje), psihološko (trauma, žalost i melanholija) i filozofsko (subjektivno).

Koncept „postmemory“ naknadnog sećanja opisuje odnos „generacija posle“ koja mora da se nosi sa ličnim, kolektivnim i kulturnim traumama onih koji su pre došli – da dožive njihovo „pamaćenje“ preko priča, slika i ponašanja sa kojima su odrastali. Postmemorijalna veza sa prošlošću je tako zapravo posredovana ne na način prizivanja, već ulaganjem zamišljanja, projekcije i stvaranja (Hirsh, 2013).

Nasleđe je danas često vođeno tugom i krivicom. Prošlost još samo budi ponos u poreklima i precima, ali žrtve zauzimaju uvek centar pozornice. Često je izgovoreno da istorija pripada pobednicima; nasleđe je sada posebno područje žrtava. (Lowenthal, 2000:17).

Oslanjajući se na Uneskovu definiciju kulturnog nasleđa, zaostavština prenesena iz prošlih generacija, unapređena u sadašnjosti i darovana za dobro budućih generacija, jasno definiše nasleđe kao među-generacijski fenomen. S druge strane, nasleđe je vrednovano na bezbroj načina i iz bezbroj razloga – da se izgrade veze oko zajednica, ali takođe i manipuliše sadašnjost te pošalju manipulativne političke poruke. Kad se stigne do pojma univerzalnosti u kulturnom nasleđu, pretpostavlja se da su određeni aspekti nasleđa značajni za sve ljude, imajući u vidu njihove kulturne, socijalne, političke i ekonomske razlike. Ipak, najbolji primeri univerzaliteta su Holokaust spomenici, bilo da su u pitanju polja smrti u Kambodži ili Holokaust muzeji u Evropi – jer svako može da primi na isti način njihovu poruku.

Zašto je nasleđe bitno društvu (?), ključno je pitanje u smilu načina u kojima nasleđe doprinosi u postizanju društvene i kulturne održivosti o čemu je pronađeno nekoliko odgovora u okviru Faro konvencije (Savet Evrope 2005). Nasleđe znači interpretiranje, korišćenje i transformisanje nasleđa, podjednako kao i fleksibilnost u odnosu na promene, pa je stoga nesvodivo samo na očuvanje.

Po koncepciji Novo nasleđe, nasleđe se ne sagledava primarno kroz objekte i obeležja, već kao proces i interakcija među ljudima i njihovim svetom. Ovaj koncept nasleđe posmatra kao proces i mnogo više, kao kontinuirani proces stvaranja, koristeći ga i menjajući ga (Fairclough 2008:297)

Praktikovanjem nasleđa kroz te pojmove, kao način razumevanja, promišljanja i stvaranja nečijeg pogleda na svet, podrazumeva se aktivno građanstvo, inkluzivnost, pluralizam i učestvovanje u donošenju odluka u smislu izbora u kojoj vrsti društva osoba želi da živi (Kisić, 2014:89)

To podrazumeva građansku participaciju sa većom brigom za lokalni i svakodnevni tekući proces definisanja i upravljanja kulturnim nasleđem. Ovaj integralni pristup nasleđu ideju nasleđa podrazumeva kao pokretača društvene promene, koji može da doprinese boljem razumevanju, poštovanju i promociji diverziteta zajednica, promociji, kako deljenih tako i osobenih identiteta.

 

Politike sećanja i zaboravljanja na Starom sajmištu

Pri analiziranju razloga za „slabu“ postmemoriju u široj kolektivnoj savesti u vezi sa Starim sajmištem, koristili smo Konertovu (2008) tipologiju zaboravljanja[2] (politike zaborava) kao i pojmove slektivnog pamćenja i epizodičnog pamćenja, važnog za razumevanje kako politike zaboravljanja mogu biti efektivne u fragmentiranju „narativa identiteta“ (Ciuk i Kostera, 2010).

Nekoliko tipova zaboravljanja su bili primenljivani u implicitnim politikama pamćenja i zaboravljanja u okviru socijalističkog i kasnije tranzicionog društva. U mnogim slučajevima bilo je preskriptivnog zaboravljanja kao dela agende, ali takođe, možda – zaboravljanja kao sramotne tišine (Dragićević Šešić i Stefanović, 2013). U istoriji grada nisu postojale odluke koje bi opravdale poziv na zaborav kao represivno brisanje, niti kao strukturalnu amneziju (da je Staro sajmište „izbrisano“ dok je istovremeno čak bilo smeštaj za socijalističke radne brigade pri izgradnji Novog Beograda) što se zasigurno nije očekivalo tokom socijalističke Jugoslavije.

Međutim, paralelno sa zvaničnom politikom zaboravljanja i paralelno sa arhiviranim sećanjem, Beograđani su sačuvali, kroz njihove drušvene susrete mnoge individualne priče koje još uvek mogu postati deo kolektivnog narativa. To bi naravno moglo, samo ukoliko bi javne politike pomogle u uključivanju instrumenata društvene komunikacije ili kada bi civilno društvo otpočelo stratešku, kompleksniju akciju u tom smislu.

U ovoj politici ne-sećanja, reč je o specifičnoj sudbini očekivanih institucija, spomenika i mesta baštine povezanih sa II svetskim ratom i sa periodom socijalizma. U tranziciji, antikomunisička osećanja i politike, kao i sirov i brutalan proces privatizacije učinio je neka od tih mesta da budu ukinuta (kao Muzej Banjice tj. banjičkog logora), ili transformisana (Muzej revolucije i radničkog pokreta u Muzej srpske istorije, Titov muzej u Muzej istorije Jugoslavije), a spomenici su uklonjeni (poput spomenika Borisu Kidriču). Praznik oslobođenja Beograda 20 oktobra 1944. godine se više ne proslavlja, a gradska proslava je pomerena sa 20-og oktobra na onu od 16. do 19. Aprila, pronalaženjem u mnogo daljoj istoriji „adekvatnijih datuma“ (16. aprila 1878 – je bilo prvo spominjanje Beograda od strane pape Jovana VIII, a 19. aprila 1867. je knez Mihajlo simbolički dobio ključeve Beogradske tvrđave od turskog paše)[3]. Stanovništvo još uvek nije prihvatilo sve te promene, zato što je tranzicija donela ne samo zapuštanje socijalističkog nasleđa, već je oživela želje za „gubitnicima“ u II svetskom ratu (Kraljevska vojska, četnici, Nedićeve snage, itd), ali takođe za gubitnicima u klasnoj borbi (gradska buržoazija najviše, kao i druge grupe koje su bile progonjene i zatvarane tokom socijalizma zbog svojih ideoloških ubeđenja) za reinterpretiranje prethodno disonantnog nasleđa (kao što je uloga partizanskih snaga u ubijanju umetnika i intelektualaca 1944 u Beogradu). Tako, fokus prenet na nasleđe koje je tokom socijalizma bilo pod represivnom i preskriptivnom čistkom, koja uključuje čak i aktivnost amaterske pozorišne trupe Crveni krst u Beogradu.

Novi zahtevi su se ispostavili sa promenom vlasti 2001. godine. Mapiranje memorijalnih mesta (8 spomenika) povezanim sa II svetskim ratom postali su od ekstremnog značaja. Puno različitih „revizionističkih“ snaga je želelo, uglavnom kroz medije, ali takođe i kroz Parlament, da ponovo napišu i rekonstruišu istoriju (na primer da rehabilituju Dražu Mihajlovića) i pridodaju novo značenje istorijskim događajima, novim predloženim narativima vrlo različitim od objašnjenja i interpretacija prethodno dokazanih od strane istorijskih nauka. Kontraudar ovome, pružen je pomoću arhiva Beograda kao i od brojnih nevladinih organizacija poput Reksa, Centra za kulturnu dekontaminaciju, Biroa za kulturu i komunikacije, itd, koje su napravile vidljiva mesta za žrtve II svetskog rata i organizovali debate posvećene ponovnom pisanju istorije tj. revidiranju istorije.

 

Staro sajmište kao mesto sećanja u socijalističkoj Jugoslaviji

U socijalizmu, politika sećanja i zaborava nije bila eksplicitno razvijana. Često, bila je vođena ad hoc, prema volji i harizmi nekih bivših partizanskih lidera koji bi lobirali za određenu ideju ili projekat (priča o memorijalnom centru Jasenovac bi mogla da bude značajna u tom pogledu). Tako, Staro sajmište je bilo u prvom momentu „van vidokruga“ kao memorijalno mesto, posebno što je kao celina, teritorija Novog Beograda, bila viđena kao prostor za stvaranje novog socijalističkog grada – grada budućnosti.

Odmah nakon II svetskog rata prostor Starog sajmišta su koristile Omladinske brigade dovedene iz čitave Jugoslavije da grade novi socijalistički grad kao simbol nove, ovog puta federalne zemlje Jugoslavije. Nakon nekoliko godina, ovi prazni prostori u kojima su brigadiri bili smešteni tokom izgradnje su ponuđeni brojnim mladim umetnicima, koji su stvorili u tom prostoru mesto susreta gde su se čak dešavale cenzurisane pozorišne predstave kao Čekajući Godoa u ateljeu Miće Popovića (Dragićević Šešić i Stefanović 2013)

Tokom šezdesetih i sedamdesetih ovaj prostor je polako degradiran, prihvatajući sve siromašnije i siromašnije stanovnike Beograda. Umetnici su postjali stariji i stariji sa sve svojim ateljeima i uobičaeno bez kapaciteta da ulažu u ove prostore.

Od osamdesetih Darko Tatić, profesor FDU i čuveni reditelj, sin jednog od trojice arhitekata Sajmišta je otpočeo samostalnu kampanju za Staro sajmište kao Grad nasleđa. Njegove akcije su nastavljene bez rezultata sve do 2007 godine, kada je uspeo da organizuje trodnevnu konferenciju posvećenu ovoj simboličkoj perjanici beogradskog modernizma u arhitekturi, ali takođe i Holokaustu i socijalističkoj kulturnoj politici. Međutim, ova konferencija nije doprinela željenim rezultatima – jedna konferencija kao glasnogovornik ili pak lobistička alatka ne može da ubedi političke autoritete o neophodnosti za izlaženje na kraj sa ovim problemom kao ključnim projektom za novu kulturu sećanja.

U međuvremenu, različite organizacije vodile su svoju „bitku“ za Staro sajmište, od Subnora(2008)[4] do Opštine Novi Beograd[5] u vezi sa sukobom interesa koji se umešao, mimo toga što svi vide ovaj prostor kao ogromni potencijal – njegova blizina gradskom centru je interesantna za urbaniste, te za sve one koji smatraju šoping molove kao ključne igrače savremenog „razvoja“. Prostori Sajmišta su davani, deo po deo, privatizaciji, onima koji su čak organizovali plesne klubove unutar tog kompleksa.

Sudbina Starog sajmišta je mnogo puta bila predmet debate i kasnije. Postala je na kraju vrhunski zadatak za gradske vlasti, i Grad je oformio Komisiju za određivanje uslova za očuvanje kulturnog nasleđa kompleksa Staro sajmište kojim je rukovodio Željko Ožegović (sa predstavnicima svih relevantnih gradskih sekretarijata i agencija)[6]. Podjednako i Savet grada i Savet za kulturu Gradonačelnika Beograda će uskoro shvatiti da su kako grupe istraživača tako i kulturnih aktivista potrebne za „kustosiranje sećanja“ – da se na odgovarajući način prida značaj ovom napušetnom i zapuštenom prostoru. Članovi grupe koje je predložio Savet za kulturu potvrđeni su od Gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa, uključujući i predstavnike različitih zajednica (jevrejska zajednica, umetnici, istoričari, kulturni i medijski radnici)[7], ali među kojima nije bilo predstavnika „sadašnjih korisnika“ – ni stanovnika, niti umetnika koji imaju ateljee u Centralnoj kuli. Obe komisije su intenzivno radile – prva na pronalaženju rešenja za selidbu (nudeći im druga mesta za ateljee) umetnika[8] iz Centralne kule tako da Kula može brzo da uđe u proces restauracije, i druga, na programskoj koncepciji koja bi dala smisao Memorijalnom centru, dok su i mnogi drugi problemi dovedeni u pitanje tokom tog procesa.

Jedan od ključnih izazova bio je ukrštanje narativa – narativa koji bi trebalo da se stvore ili odaberu od već postojećih, marginalizovanih narativa (na primer, holokaust narativ i odgovornost Nedićeve vlade za to), da se prodre u centralni prostor beogradskog i srpskog kulturnog života – isto kao i da postane deo kolektivne svesti i kolektivnog sećanja svih generacija. Drugi problem bio je reprezentacijski narativ koji bi trebalo da postane dostupan turistima, narativ za Evropu, nalik većini Muzeja holokausta i memorijalnih mesta koja su stvorena u novim demokratijama kao deo procesa evropskih integracija. Komisija je ovu temu smatrala od drugorazrednog značaja, neželeći da konceptualizuje ovaj prostor sećanja kao prostor za „mračni turizam“, kao prostor za memorijalni masovni ratni turizam, već uglavnom kao prostor za suočavanje sa našom sopstvenom istorijom i našom sopstvenom odgovornošću. Tako, obrazovna komponenta bila je predominantna, a ne arhitektonska atraktivnost koja je glavni faktor za turističku atrakciju lokacije.

Komisija je takođe trebalo da uzme u obzir da je blizu memorijalnog mesta stvoreno jedno novo fensi „nemesto“ (Ože) – šoping mol „Ušće“ i da se novi razlozi za zaboravljanje pojavljuju u konzumerističkom društvu opsednuto sadašnjošću, zabavom i simulakrumom luksuza. Tako, susedstvo Starog sajmišta nije nešto što bi šoping centar i njegovi uobičajeni posetioci percipirali kao željeno u svom komšiluku.

Tako da je Staro sajmište kao disonantno nasleđe postalo takođe disonantno i u samoj koncepciji oživljavanja u strukturi novobeogradske razvojne vizije poput prostora bez istorije. Nije samo Staro sajmište izbrisano iz novobeogradskog konteksta – to se takođe odnosi i na Hotel Jugoslaviju, paviljonski rezidencijalni kompeks premda je kompleks Fontana uspešno odbranjen. Urbane crte Novog Beograda su zaboravljene, kao zahtev da postoje škole bez ograda, ustanove kulture i Studentski grad bez ograda, sportska igrališta bez ograda….Sada, sve su ograde podignute – menjajući ključnu ideju otvorenosti ka zajednici ovog novog korbizijeovski izgrađenog grada (Blagojević, 2007).

Na pustopoljini, zakopanoj pustinji u močvari, novi grad – moderan urbani kompleks je izgrađen. Bio je koncepcijski zasnovan na međunarodnoj ideji u tesnoj povezanosti sa urbanizmom, arhitekturom i konstruktivizmom. Moderna rešenja, sa upotrebom armiranog betona, stakla i čelika, reprzentuju novi estetički kockasti oblik. Travnjaci, aleje, parkovi stvaraju prirodno- organsku arhitekturu koja je konzistentno stvarana po konceptu slobodne i otvorene konstrukcije Novog Beograda prepletana sa vegetacijom. Harmonija arhitekture unapređena kroz harmoniju između čoveka i prostora koji ga okružuje. Borimo se sa stereoripima i tvrdimo: Novi Beograd je grad dostojan ljudi.[9]

Vizija Novog Beograda kao grada orijentisanog ka rekama, suncu, zelenilu, nedavno je zamenjena jeftinom komercijalnom arhitekturom simulirajući prosperitetan grad 21. veka. Budući da je Staro sajmište prepušteno zaboravu tokom 50 godina, kao memorijalni prostor, sada treba da bude konstruisano kao prostor sećanja kroz post-memoriju zato što većina preživelih iz logora Sajmište takođe nisu među živima.

 

Koja je vizija za budućnost Memorijalnog centra Staro sajmište?

 

Predlog članova Komisije za utvrđivanje programskog sadržaja budućeg Memorijalnog centra na Starom sajmištu:

  1. Memorijalni centar Sajmište, kao novostvorena institucija kulture bi obuhvatala čitav prostor koji bi omogućila Skupština grada Beograda iz 1987. godine koja imenuje Staro sajmište za mesto kulturne baštine. Memorijalni cenar treba da bude posvećen žrtvama logora Sajmište, nezavisno od njihove verske, rodne i nacionalne pripadnosti ili političkih uverenja. Prvenstvena uloga centra mora biti da se na dostojan način obeleži mesto na kome se nalazio najveći nacistički logor u okupiranoj Srbiji i da se kroz memorijalne, obrazovne i naučno-istraživačke delatnosti održi sećanje na sve koji su stradali u ovom logoru između 1941. i 1944. godine.
  2. Zbog značaja mesta koje logor Sajmište zauzima u istoriji stradanja Jevreja sa teritorije Srbije, Memorijalni centar mora, adekvatnim prikazom, kako sepecifičnosti Holokausta kao istorijskog događaja, tako i jedinstvene sudbine Jevreja, žrtava nacizma, postati i Muzej Holokausta. U okviru delatnosti Memorijalnog centra, termin „Holokaust“ mora biti jasno definisan kao sistematski progon i uništenje Jevreja u Evropi od strane nacističke Nemačke i njenih saradnika između 1933 i 1945.
  3. Pored negovanja sećanja na žrtve logora Sajmište i Holokausta, Memorijalni centar, kroz svoje aktivnosti treba da radi aktivno na borbi protiv svakog oblika diskriminacije i mržnje, na promovisanju vrednosti ljudskih prava, demokratije, tolerancije, i ljudskog dostojanstva, kao i na očuvanju sećanja na sve žrtve Drugog svetskog rata. Obrazovanje o razlozima i preduslovima koji mogu dovesti do genocida, treba da bude jedan od vodećih principa za osmišljavanje programa. Dakle, veoma je važno da rezultati istorijskih nauka se koriste u celini i da je istorija logora reprezentovana u svoj svojoj složenosti.
  4. Memorijalni centar treba da ima tri osnovne delatnosti: muzejsko-izložbenu, obrazovnu i istraživačko-dokumentacionu. Za svaku od njih je predviđena zasebna organizaciona struktura u okviru Memorijalnog centra kao posebne ustanove kulture, u skladu sa savremenim principima rada sličnih institucija u svetu.
  5. Memorijalni centar Sajmište nastojaće da ostvari saradnju sa sličnim institucijama u zemlji i regionu, uključujući se u postojeće međunarodne mreže ustanova posvećenih sećanju na Holokaust i II svetski rat. Na taj način će doprineti da žrtve iz ovog dela sveta ne budu zaboravljene u međunerodnim prezentacijama, izložbama i memorijalima, komemorativnim svečanostima, konferencijama, itd.
  6. Pri planiranju Memorijalnog centra, neophodno je uzeti u obzir čitav kompleks Staro sajmište, sa svešću da Grad trenutno ima nadležnost samo nad centralnom kulom, Čehoslovačkim i Italijanskim paviljonom. Ova tri objekta treba da budu predmet detaljne razrade kao sastavni deo budućeg kompleksa, koji bi obuhvatio celokupan prostor predviđen odlukom Skupštine grada Beograda iz 1987. godine o proglašenju Starog sajmišta za kulturno dobro.
  7. Memorijalni centar treba sagledavati kao jedinstvenu celinu. Istoriju logora Sajmišta i specifičnost Holokausta treba predstaviti u okviru jedinstvene, dobro osmišljene, multimedijalne postavke. U okviru Memorijalnog centra treba obezbediti i manji prostor za gostujuće izložbe i slične manifestacije.
  8. Zbog trenutne ograničenosti prostora Memorijalnog centra, stalna postavka treba da se osloni na multimedijalna rešenja i osim klasičnih izložbenih formi (fotografije, dokumenti, vitrine), maksimalno da iskoristi potencijal audio-vizuelnih prezentacija i interaktivnih sadržaja. Takođe, prostor između paviljona treba da sa muzejskom postavkom čini skladnu celinu. U selekciji vizuelnih materijala (fotografija i video), koji ocrtavaju patnje treba uzeti u obzir zaštitu ljudskog dostojanstva žrtava i senzibiliteta posetilaca izložbe, dece na prvom mestu, ali takođe sačuvati autentičnost logora Sajmšte kao mesta stradanja i smrti.
  9. U skladu sa savremenim trendovima u oblasti memoralizacije Holokausta i drugih primera stradanja u Drugom svetskom ratu, istoriju logora Sajmište i sudbinu Jevreja pod nacizmom treba prikazati kroz pojedinačne ljudske sudbine, kako žrtava tako i preživelih. Istaknuto mesto u postavci treba da zauzimaju audio-vizuelni zapisi sećanja preživelih i drugih svedoka, ali i lični dokumenti, pisma i fotografije žrtava, i sličan arhivski material.
  10. U izboru vizuelnog materijala (fotografija i video zapisa) na kojem je prikazano stradanje treba voditi računa da se zaštiti ljudsko dostojanstvo žrtava i senzibilitet posetilaca izložbe, ali i očuva autentičnost logora Sajmiše kao mesta patnje i smrti.
  11. Okosnicu muzejske postavke trebalo bi da predstavlja istorijat Sajmišta, od otvaranja Prvog beogradskog sajma 1937. godine, do oslobođenja Beograda 1944. godine. Pri tome, sve vreme treba imati na umu da je Memorijalni centar posvećen žrtvama nacističkog logora, i da je sam logor, a ne mesto na kojem se on nalazio, glavni objekat sećanja. Ipak, prikaz Beogradskog sajmišta u period 1937-1941 je važan, kao ilustracija života u Beogradu u vreme kada se Evropa pripremala za Drugi svetski rat, i načina na koji se rast Nemačkog uticaja u Evropi kasnih tridesetih godina dvadesetog veka odražavao na jugoslovensku politiku i društvo. U okviru obrade predratnog perioda treba dati i kratak uvid u život Jevrejske zajednice u Srbiji u tom vremenu, te ukazati in a antisemitske mere donošene u Kraljevini Jugoslaviji pre Drugog svetskog rata.
  12. U delu postavke posvećenom Judenlageru Semlin, osim detaljne obrade funkcionisanja logora i stradanja u njemu, treba predstaviti i glavne teme vezane za istoriju Holokausta: antisemitizam kao okosnicu nacističke ideologije, eskalaciju anti-jevrejske politike u nacističkoj Nemačkoj, sprovođenje anti-jevrejskih mera u Srbiji tokom 1941, Holokaust u Srbiji u kontekstu nacističkog plana “konačnog rešenja” i okupacione politike, stradanje jevreja u delovima van “Nedićeve” Srbije (Vojvodina, Kosovo, Pirot), specifičnost sudbine Jevreja u odnosu na stradanja drugih nacionalnih zajednica u Srbiji, postupke “pravednika”, spasioca jevreja kao primer individualne hrabrosti, plemenitosti i integriteta. U ovom delu postavke treba na adekvatan i što je moguće potpuniji način obraditi it emu stradanja Roma za vreme Drugog svetskog rata.
  13. U delu postavke posvećene Аnhaltelageru Semlin treba ukazati na specifičan karakter logora Sajmište između maja 1942. do jula 1944. godine: njegovu ulogu glavnog distributivnog centra prinudne radne snage sa teritorije Jugoslavije. Kroz dokumentacioni material treba dočarati sudbine međusobno različitih grupa zatočenika – civila sa Kozare i drugih delova NDH, pripadnika i simpatizera NOP-a, grupa zatočenika dovedenih na Sajmište iz raznih krajeva Jugoslavije i Belkana posle kapitulacije Italije, manjih grupa četnika, itd. U ovom delu postavke treba obraditi it emu deportacija i prinudnog rada. .
  14. U okviru stalne postavke, istoriju logora Sajmište treba staviti i u kontekst celokpune mreže nacističkih logora, koji su se prostirali šitom okupirane Evrope, i ukazati na njihovu međusobnu povezanost kroz transporte i premeštanja zatočenika. Osim toga, neophodno je predstaviti i topografiju terora u Srbiji, kroz prikaz drugih logora i stratišta kako na teritoriji grada Beograda (Banjica, Jajinci, Topovske šupe), tako i u drugim delovima Srbije. U ovom kontekstu treba obraditi it emu veza između logora Sajmište i stradanja civila u NDH, izbegavajući pritom ideološke manipulacije prošlošću koje su obeležile periode devedesetih.
  15. Manji deo muzejske postavke treba posvetiti posleratnoj sudbini Sajmišta i prikazati material vezan za Omladinske brigade, umetničku koloniju, naselje i spomenike koji su podizani na Sajmištu 1974, 1984. и 1995. Kroz opis događanja na Sajmištu posle 1945. treba obraditi i pitanje politike sećanja – tj. zbog čega je logor koji se tamo nalazio, uprkos njeogovom istorijskom značaju, decenijama zauzimao marginalno mesto u društvenom sećanju.
  16. Sadržaj budućeg Memorijalnog centra Sajmište treba da bude usmeren ka stvaranju nove kulture sećanja na logor Sajmište i HOlokaust, koja će biti usredsrećena na žrtve i zasnovana na istorijskim činjenicama. Stoga, Memorijalni centar predstavlja priliku da se prevaziđu brojni propusti iz prošlosti, i stvori memorijalna i obrazovna institucija vredna žrtava koje su stradale u logoru Sajmište za vreme Drugog svetskog rata.

 

Zaključak: od implicitne do eksplicitne politike sećanja

Zadatak sadašnjih sećanja u memorijalnom prostoru posvećenom Holokaustu, ali takođe i drugim sećanjima zajednica i prostora koje su se dogodile u ovom okruženju, je ekstremno složen i „podeljen“. Ovaj pokušaj da se kustosira pamćenje jednog složenog beogradskog nosioca simbola, koji smo objasnili, još uvek nije postigao svoju potvrdu, iako je ona jednoglasno usvojena.

Nažalost, pre zvaničnog prihvatanja Predloga, Komisija je naglo rasformirana (i nova je stvorena), bez bilo koje informacije od strane tela privremene gradske uprave, što je isprovociralo revolt jevrejske zajednice.[10] Pod pritiskom javnosti, odluka o povlačenju prvobitne komisije je ostala, dok je drugi deo odluke, stvaranje nove komisije za Staro sajmište memorijalnog centra uništen i odluka o novom timu je odložena – dok se ne sačekaju rezultati prevremenih izbora u Gradu.

Konačno, nova komisija sa novim predsednikom je stvorena 5. novembra 2014, zadržavajući neke od članova prethodne, ali takođe predlažući posredno jednu koja nije operativna, dovodeći ljude sa različitim perspektivama, ali i sa sličnim namerama: namerama restorativne pravde, međutim imajući na umu različite nepravde.

„Ovo nije memorijal Beograda već stradanja srpskog, jevrejskog i romskog naroda. Ovo je memorijal univerzalne ljudske patnje”, rekao je minister Aleksandar Vulin. Episkop Ćulibrk je dodao da “Za ovako ogroman posao trebalo je da se izvrši uvid u međunarodne standarde i da se možda formira jedno međunarodno savetodavno telo, koje bi se brinulo o tome da Sajmište bude ravnopravan deo svetske zajednice memorijala sećanja, kao što su to Poklona gora u Moskvi, Jad Vašem u Izraelu i memorijal Dahau”.[11]

 

Uprkos ogromnoj ideološkoj razlici u pristupu, u oba slučaja rad Komisija je bio pokušaj da se započne proces restorativne pravde u društvu koje razvija strategije zaboravljanja u smislu uklanjanja zverstava iz kolektivnog pamćenja, ali takođe i brisanja sramne prošlosti, negiranja i odgovornosti (Nedićeva vlada reprezentuje tu sramnu prošlost).

U prvom slučaju fokus je bio na Holokaustu, na jevrejskim žrtvama koje su odvođene iz Starog sajmišta na njihovo groblje u Jajincima, onda na romsku zajednicu i na kraju na sve druge žrtve nemačke okupacije i terora tzv. NDH. Druga Komisija sada debatuje o nekim drugačijim prioritetima: više srpskim (kao brojnijim) žrtvama koje su bile tu dovedene iz drugih delova zemlje da bi bile pogubljene poput partizana, ili samo Srba iz pobunjeničkih regiona tzv. NDH tokom II svetskog rata. Ova komisija nije još došla sa novim dokumentom, jer je njihov rad tek počeo. Dakle, pokušali smo da sažmemo i objasnimo značenje prvog predloga složenog i obimnog dokumenta.

Rad i istraživanje generisano je znanjem u podršci restorativnoj pravdi kao delu kulturne politike sećanja iz muzeološke perspektive. Prvi izložbeni hol memorijalnog Starog sajmišta biće instaliran u Kuli kao polaznoj tački za budući razvoj mesta. Zaboravljene, ali sačuvane slike, artefakti i čak postmemorijski dokumenti (porodična svedočenja, filmovi, itd) biće vraćeni ponovo kolektivnoj savesti i kolektivnom sećanju. Slike zverstva će postati “trajna ikonička reprezentacija” (Zelizer B. 1998:1) pitajući za narative objašnjenja, dok se utkivaju u kolektivno sećanje. Kolektivna sećanja su “nepredvidiva, često se pojavljuju kada ih najmanje očekujemo. Zato što nisu nužno stabilna, linearna, racionalna ili logična, sećanja uzimaju komadiće prošlosti u neanticipiranim putevima” (ibid, 3). To je čak istinitije sa postmemorijom, koja u ovom slučaju, nažalost, usled nestajanja direktnih žrtava postaje predominantna forma muzeoloških izraza.

Odnos između slike i značenja događaja koji slika reprezentuje je složeno, isprepletano tkivo, zavisi od više mogućnosti selektivnog, ponekad vrlo arbitrarnog rekontekstualizovanja događaja. Tako Dokument u 16 tačaka predlaže nacionalnu, regionalnu (jugoslovensku) i evropsku kontekstualizaciju, isticanje takođe i neophodnosti umrežavanja među različitim memorijalilnim mestima Holokausta, stvarajući okvir i platformu za inkluziju priča i slika Starog sajma, ali takođe i Holokausta u Srbiji, u novoj naraciji sećanja da bi se iskorisitio u još novijoj, složenijoj i, pre, politici sećanja (neisključujući odgovornosti srpskih okupatorskih vladajućih snaga u tim događajima).

Naš kapacitet, sposobnost da zapamtimo i razumemo tako sramnu prošlost može biti uzdignut samo pomoću kompetentnih i pristupnih javnih institucija, “aranžiranih” javnih mesta sećanja, memorijala i spomenika. Tako, Memorijalni Cenar Staro sajmište može doprinositi novoj, drugačijoj kulturi sećanja koja bi integrisala pojedinačna epizodična i društvena selektivna pamćenja kao i “grupno” ili manjinsko pamćenje (čak i ono izgubljeno, nepostojeće u memoriji, već kao postmemorijsko) u kolektivno sećanje na srpsku (većinsku) populaciju.

[1] Ovaj rad je stvoren kao deo projekta Identitet i sećanje: transkulturalni tekstovi dramskih umetnosti i medija, urađen na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (projekat br. 178012).

 

[2] Represivno brisanje (1) karakteriše podjednako i totalitarna i autoritarna društva sa brojnim zabranama i cenzurama. Preskriptivno zaboravljanje(2) neophodni zaborav za društva koja su upravo prošla kroz sukob. Zaboravljanje kao nužnost za novi identitet (3) retka politika danas, kako god primenjena u onima koji žele da promene socio-kulturni identitet (kao što Makedonija hoće da promeni slovenski za antički identitet). Strukturalna amnezija (4) obično je primenjena da bi se izbrisali durštveni i kulturni nerelevantni trenuci za željeni “konstruisani narativ identiteta”. Zaboravljanje kao ukidanje(5) usled previše informacija. Zaboravljanje kao planirano zastarevanje(6) se retko pronalazi u savremenim društvima. Zaboravljanje kao ponižavajuće prećutkivanje (7) je najčešće u društvima koja su prošla kroz ponuižavajuće događaje, i koje ne služe na čast “nacionalnom” identitetu (poraz u ratu, prihvatanje ulitmatuma, itd.) – i možda odnosi ka NATO bombardovanju od određenih društvenih aktera mogu na to da se odnose. Prema ovih sedam, dva dodatna tipa zaboravljanja mogu biti dodati (Dragićević, Stefanović 2014): zaboravljanje kao sramno prećutkivanje, zaboravljanje kao zbunjena tišina.

[3] Međutim, ove 2014 godine uvideli smo promenu. Za 20. oktobar je organizovana Vojna parade (u čast Putinove posete tako da nema ubeljive promene politike).

[4] http://www.beograd.rs/cms/view.php?id=1304429 pristupljeno 26 November 2014

[5] http://www.beobuild.rs/forum/viewtopic.php?f=3&t=269&start=75 pristupljeno 26 November 2014.

[6] http://www.politika.rs/rubrike/Beograd/Dogodine-u-memorijalnom-centru-Staro-sajmiste.lt.html pristupljeno 26 November 2014

[7] Članovi ove grupe bili su: Milena Dragićević Šešić, predsednica, istoričari Branka Prpa, Milan Koljević, Milan Ristović, Olga Manojlović Pintar and Jovan Byford; istoričrai umetnosti Irina Subotić and Nikola Šuica, arhitekta Zoran Đukanović, konzertvator Aleksandra Fulgosi, gradski ekonomista Miodrag Vujošević, medijski ekspert Veran Matić, predstavnik Jevrejske zajednice Ruben Fuks, Željko Ožegović kao predsednik Gradske komisije za Staro sajmište i umetnica Rena Raedle.

 

[8] Sada se tamo nalazi 16 umetničkih ateljea ukupno koji treba da budu preseljeni, dok bi trebalo da bude skoro 100 njih u različitim paviljonima. Videti: Spisak prostora i korisnika ateljea u Kuli na Starom sajmistu vezano za raseljavanje i dodelu novih ateljea u zakup, 6. mart 2013.

[9] Iz onlajn kataloga izložbe: Novi Beograd – ili Sunce, prostor, zelenilo, Arhiv grada Beograda, 18. april 2007.

 

[10] http://savezscg.org/blog/saopstenje-za-javnost-sjos-povodom-formiranja-komisije-za-staro-sajmiste/ pristupljeno 25. November 2014.

[11] http://www.rtv.rs/sr_lat/drustvo/od-sledece-godine-radovi-na-memorijalu-staro-sajmiste_533552.html pristupljeno 26 November 2014