Promene narativa o logoru Staro sajmište uslovljene potrebama aktuelnih ideologija

Vladimir Miladinović

Apstrakt:

U ovom tekstu ćemo se baviti mehanizmima tvorbe kolektivnog sećanja na logor Staro sajmište. Najpre ćemo pokušati da iznesemo osnovne podatke o procesu osnivanja prvog beogradskog sajma kao izložbenog prostora i njegovu kasniju transformaciju u nacistički logor za Jevreje, a kasnije i njegovu dalju namenu kao prihvatnog logora za političke zatvorenike. Ove promene u opštem narativu o logoru Staro Sajmište, koje su bile uobičajene za period kasnih osamdesetih i kasnije tokom devedesetih godina prošlog veka, biće predstavljene u svetlu savremenih revizionističkih stremljenja. Ovde se podrazumevaju sve one prakse koje danas imaju za cilj da prikažu istoriju Drugog svetskog rata u kontekstu neoliberalnog kapitalizma kao idelogije koja nas neminovno provlači kroz procese istorijskog revizionizma.

Uzevši u obzir činjenicu da se nacistički logor na Starom sajmištu, tokom Drugog svetskog rata nalazio na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske, narativizacija ovog toponima predstavljala je veliki izazov za nacionalističke elite u Srbiji. Tekstom ćemo se osvrnuti na tendencije čiji je cilj bio pre svega predstaviti Staro sajmište kao deo narativa o genocidu nad srpskim narodom. Napravićemo kratku analizu dela Vladimira Dedijera koji se još tokom osamdesetih godina u etničkom ključu bavio razvrstavanjem naroda stradalog tokom antifašističke borbe. Takođe, biće reči i o osnivanju Odbora za genocid pod pokroviteljstvom SANU, kao i inicijative Milana Bulajića za osnivanje Muzeja žrtava genocida. Analiziraćemo i spomenik podignut 1995. godine na Starom sajmištu i videćemo na koji način je Staro sajmište uvršteno u narativ o ustaškim zločinima počinjenim na teritoriji NDH i stradanjima u logoru Jasenovac. Kroz ove primere pokazaćemo kako se vremenom iz narativa o ovom toponimu izbacuju Jugosloveni kao nacija, a u procese komemoracije se sve više počinju pominjati Srbi, Jevreji i Romi. Ove tendencije ne predstavljaju samo predmet nekih prošlih tumačenja, već su i danas prisutne kroz najnovije ideje o memorijalizaciji ovog kompleksnog mesta stradanja iz prošlosti.

Da bi se na samom početku opravdao rat vođen izvan teritorije Srbije tokom rata u Jugoslaviji, moralo se pristupiti različitim strategijama njegove reprezentacije. Kao jedan od osnovnih modela reprezentacije rata u javnoj sferi Srbije početkom devedesetih godina, pored istorizacije narativa o SFRJ i Drugog svetskog rata bile su korišćene i politike viktimizacije. To je bio jedan od osnivnih principa kojima su se nacionalističke elite vodile i pre samog izbijanja rata još tokom osamdesetih godina. To su pozicije koje su omogućile nesmetan rad na produkovanju Drugosti unutar već uspostavljenog homogenog multinacionalnog i multietničkog diskursa unutar SFRJ. Da bi se ova homogenost razbila moralo se pristupiti oživljavanju prošlosti, ali je to prizivanje istorijskih perioda pogodnih za procese viktimizacije bilo prikazivano isključivo u nacionalnom i etničkom ključu. Tako se mogu zapaziti potpuno nove tendencije u tumačenju nekih od ključnih toponima stradanja tokom drugog svetskog rata. Osim Jasenovca kao neprikosnovenog i nepresušnog izvora novih značenja pogodnih za ravoj nacionalističkog diskursa u Sbiji s kraja osamdesetih godina, bitno mesto postaje i logor Staro sajmište. Ovo mesto stradanja iz perioda drugog svetskog rata postaje veliki potencijala za proizvodnju politika viktimizacije i opšteg viktimizirajućeg diskursa stradanja srpskog naroda čiji je cilj pre i iznad svega bio da se opravdaju ratna dejstva srpskih snaga vodjena tokom devedesetih godina u ime čitave nacije. Tako imamo situaciju da se sve češće tokom izveštaja sa raznih ratom zahvaćenih teritorija prave poveznice sa stradanjima iz Drugog svetkog rata. „Pored stvaranja neprijatelja svih vrsta, jedna od važnijih strategija ratne propagande bilo je i korišćenje izveštaja i prikazivanje „naših“ nevinih žrtava i kolona izbeglica. Ovakvi bi izveštaji imali cilj da pojačaju osećaj ugorženosti kao i želju za borbu za opstanak pojedinaca kao i pripadnika grupe. Takođe oni pokazuju i kakva sudbina čeka one koji ne žele da učestvuju u borbi.“[1]

Uzevši u obzir činjenicu da se nacistički logor na Starom sajmištu, tokom Drugog svetskog rata nalazio na teritoriji NDH, narativizacija ovog toponima postaje izvor za kreiranje novih značenja potrebinih nacionalističkim elitama u Srbiji tokom devedesetih godina. „Logor Sajmište, službeno nazvan Jevrejski logor Zemun (nem. Semlin Judenlager), nalazio se na levoj obali reke Save, naspram Savskog mosta, na mestu gde je 11. septembra 1937. otvoren Prvi Beogradski sajam. Napušten nakon nemačkog bombardovanja Beograda 6. aprila, sajamski prostor se nalazio nekoliko kilometara od Zemuna, na teritoriji koja je ušla u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Ona je na zahtev Nemaca tu teritoriju ustupila i na njoj dozvolila uspostavljanje logora. Upravu nad logorom je imao nemački SS. U početku je logor bio samo za srpske Jevreje, da bi se kasnije proširio i na političke osuđenike. Logor je bio aktivan od oktobra 1941. do jula 1944. godine.“[2]

Narativizacija Logora Sajmište u nacionalnom ključu počela je još tokom osamdesetih godina prošlog veka. Pre svega ovo se mora posmatrati u širem kontekstu procesa viktimizacije u etničkom ključu. „Krajem 1988. godine, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti održana je konferencija pod nazivom „Jasenovac 1945-1988“. Ovaj skup je organizovao poseban odbor koji je, na inicijativu Vladimira Dedijera, osnovan još 1984. godine a koji se bavio prikupljanjem materijala o genocidu nad srpskim i drugim jugoslovenskim narodima u dvadesetom veku.“[3] Paradigmatičan primer ove promene u kulturi sećanja naspram perioda Drugog svetskog rata predstavlja delo autora Vladimira Dedijera i Antuna Miletića „Genocid nad Muslimanima 1941-1945, Zbornik dokumenata i svedočenja“. U ovoj studiji mogu se prepoznati veoma otvorene namera autora da se stradanje tokom perioda Drugog svetskog rata treba posmatrati u etničkom ključu. Tako već u samom predgovoru jedan od autora, Vladimir Dedijer iznosi sledeće obrazloženje: „Kolega Antun Miletić i ja, kao članovi odbora Srpske akademije nauka i umetnosti za istraživanje građe o genocidu nad srpskim i drugim narodima Jugoslavije u XX veku, objavili smo više naučnih radova i knjiga. Među značajnije spada trotomna knjiga Antuna Miletića: Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta. Na zahtev ateista radnika i Frajburga (Savezna Republika Nemačka) objavio sam knjigu: Vatikan i Jasenovac na našem i nemačkom jeziku. Već više godina Antun Miletić i ja radimo na zbirci dokumenata o genocidu protiv makedonskog naroda u XX veku. Rad na ovom projektu je u završnoj fazi i nadamo se da ćemo 1990. godine objaviti i tu knjigu. U 1988. godini mi smo prijavili projekat Odboru Srpske akademije nauka i umetnosti za istraživanje građe o genocidu nad srpskim i drugim narodima Jugoslavije, za sakupljanje građe o genocidu protiv Srba i Hrvata u Rumuniji, što je podržano i jednoglasno prihvaćeno. […] Na kraju moram da naglasim da smo se u ovoj knjizi držali načela da u istoriji treba pisati istinu, onako kako je bilo, ni po babu ni po stričevima“[4] Međutim, ono što ostaje nedorečeno jeste ideološka matrica ovakvog pristupa. U trenucima nadolazećeg nacionalizma, a nakon objavljivanja Memoranduma SANU-a 1986. godine, ovakva studija se teško može posmatrati kao neka vrsta objektivističkog pristupa tumačenju istorijskih narativa. Postavlja se pitanje zbog čega se upravo u tom trenutku velikih ideoloških promena u evopi nakon 1989. godine, kao i očiglednih nacionalističkih tendencija unutar SANU, toliko pažnje posvećuje nacionalizaciji narativa o stradanju tokom perioda Drugog svetskog rata u Jugoslaviji.

Na tragu ove studije, a naročito nakon smrti Vladimir Dedijera 1990. godine, nastavlja se sa izraženim nacionalističkim pristupom u tumačenju istorijski referenci. Tako imamo primere javnih debata i konferencija pod pokroviteljstvom tvrde struje SANU-a, akademika Radovana Samardžića i njegovog zamenika Milana Bulajića. Tokom 1991. godine, organizuju se akcije iskopavanja stratišta u Hrvatskoj i BiH. Odbor za genocid vremenom postaje sredstvo za borbu protiv zaborava srpskog stradanja u NDH. Takođe pojavljuje se inicijativa o formiranju Muzeja genocida koju šira nacionalistička elita u Srbiji strastveno prihvata[5] Kao poslednji u nizu činova koji su imali jasnu nameru, a to je tumačenje Logora Sajmište u ključu stradanja srpskog naroda na teritoriji NDH, u aprilu 1995. godine, neposredno pred kraj rata u Hrvatskoj, podiže se spomenik Stradalim u Logoru Sajmište i žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac. „Sa šest godina zakašnjenja, otkriven je spomenik žrtvama logora na Sajmištu. Ceremonija nije održana na Dan pobede, 9. maja, kao što je prvobitno planirano, već 22. aprila, na godišnjicu proboja logoraša iz Jasenovca, 1945. godine, koja se od 1992., u Srbiji obeležava kao Dan žrtava genocida. Na svečanosti, na kojoj je govor održao tadašnji predsednik Jugoslavije Zoran Lilić, Jasenovac je, međutim, spomenut samo jednom, na samom početku ceremonije. Objašnjenje za ovo treba tražiti u činjenici da je spomenik otkriven samo nedelju dana pre Operacije bljesak, u vreme kada je bilo politički nepoželjno previše podsećati javnost na istoriju stradanja Srba u Hrvatskoj. Umesto toga, ceremonijom je dominirala tema stradanja Srba, ali u Srbiji, pod nemačkom okupacijom.“[6]

Tokom druge polovine dvehiljaditih godina, koncept memorijalizacije starog sajmišta postaje konkretnijim delom aktuelnog nacionalnog diskursa. Jedna od osnovnih agendi u procesu memorijalizacije sada zauzima ideja o razvrstavanju stradalih tokom perioda Drugog svetskog rata, ali u čisto nacionalnom ključu gde dolazi do potencijala da se jedan značajan deo istorije stavi u drugi plan. Ovakav pristup svakako predstavlja deo šire agende evropskih integracija savremene Srbije, ali se to može smatrati i delom istorijskog revizionizma koji je aktuelan na čitavom prostoru rasturene Jugoslavije. Sve ovo predstavlja deo šire ideološke matrice pod kojom se sprovodi opšta privatizacija nekadašnje društvene imovine. Na ideju gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa, osniva se radna grupa za utvrđivanje imovinskog, pravnog i građevinskog stanja budućeg spomen-kompleksa Starog sajmišta. U istom paketu sa istorizacijom, jedan od bitnijih motiva predstavlja i ekonomski potencijal zemiljišta na kome bi se memorijalni centar gradio, pa se tako pojavljuju ideje o planiranoj izgradnji šoping centra delom šireg konteksta memorijalnog kompleksa. Ovo nam govori o jasnim idejama i namerama ne samo o brisanju i potiskivanju jednog značajnog dela istorije ovog mesta, već da zapravo na mestu sećanja sada stoji pre svega interes krupnog kapitala. Čitav prostor se prikazuje kao „zapušteni prostor na levoj obali Save“[7] koji godinama čeka na svoje uređenje. Naravno, gradski činovnici ne govore previše o koncepciji obeležavanja ovog mesta stradanja već se akcenat stavlja na ekonomski potencijal koji „godinama stoji neiskorišćen na atraktivnoj lokaciji u centru srpske prestonice“. Željko Ožegović, tadašnji visoki gradski funkcioner za jedan dnevni list izjavljuje i kako će se morati rešiti „šarolika situacija u pogledu korisnika tog prostora i objekata koji su u vlasništvu grada“ […] „U nekima od njih je jedan broj slikara i vajara koji imaju zaključen ugovor sa ’Poslovnim prostorom’ grada, a drugi to nemaju. Može se javiti i potreba raseljavanja nekih građana i umetnika koji tu borave, ukoliko bude doneta odluka da se krene u obnovu i ako za to bude sredstava. Možda je najbolje da se radi po fazama, jer grad zbog mnogih započetih infrastrukturnih projekata to ne može samostalno i odjednom da finansira. Mislim da bismo mogli da se nadamo i nekim donacijama iz inostranstva. Ostaju tri ključna pitanja na koja se moraju naći odgovori: ko će i kako finansirati obnovu kompleksa, ko će njime upravljati i kakav će programski sadržaj biti.“[8]

Ovaj toponim sećanja i danas je aktuelan za dominantne partijske strukture koje narativ o Logoru Sajmište pokušavaju da smeste u širi kontekst etno-nacionalne države sa neoliberalnom ideologijom na čelu. Osnovni problem u procesima memorijalizacije Starog Sajmišta oduvek su predstavljali upravo pokušaji kreiranja jednog dominantnog narativa koji bi objasnio svu kompleksnost ovog mesta stradanja. Postavlja se pritom pitanje da li ostaje dovoljno prostora za delove prošlosti koji se ne uklapaju u savremeni ideološki okvir i šta se sa tim delovima istorije dešava?

[1] Tarik Jusić, “Medisjki diskurs I politika etničkog sukoba: jugoslovenski slučaj”, u: Gordana Đerić (Ur.) Intima javnosti, Edicija Reč,Beograd, 2008., str. 59

[2] http://sh.wikipedia.org/wiki/Logor_Sajmi%C5%A1te#cite_note-2, pristupljeno: 12.08.2014.

[3] Jovan Bajford, Staro Sajmište Mesto sećanja, zaborava I sporenja, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2011., str. 135

[4] Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, 1941-1945, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 22-23

[5] Jovan Bajford, Staro Sajmište Mesto sećanja, zaborava I sporenja, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2011., str. 137-138

[6] http://www.semlin.info/, pristupljeno: 12.08.2014.

[7] http://www.politika.rs/rubrike/Beograd/Novi-planovi-za-Staro-sajmiste.lt.html pristupljeno: 12.08.2014.

 

[8] Ibid.