Radnička štampa u Srbiji (Jugoslaviji) 1945. – 2014.

Od agitatorske do korporativne štampe

Nenad Novičić

Radničku štampu posle Drugog svetskog rata u Srbiji (Jugoslaviji) treba posmatrati u sklopu istorijskog, političkog i društvenog konteksta u kojem je ona nastala i razvijala se.

Možemo je podeliti na tri razvojna perioda:

prvi, nakon konstituisanja FNRJ, od 1945. do 1950. godine, kada politički sistem karakteriše etatističko, centralizovano upravljanje svim privrednim i društvenim tokovima od strane partijske i državne strukture vlasti;

drugi od 1950. godine do početka sedamdesetih godina prošlog veka, kada se mešaju elementi etatizma i samoupravljanja; i

treći, puna afirmacija socijalističkog samoupravljanja i radničkih saveta, početkom decedesetih godina prošlog veka.

Radnička štampa u preduzećma je nakon uvođenja samoupravljanja, 1950. godine, kao i Ustva iz 1974. godine, po kojem je sva vlast pripadala „radničkoj klasi i radnim ljudima“, doživela svoj procvat, ali je zadržala klasni karakter.

On je bio obavezujući za sve redakcije, bez obzira da li se bave eksternim ili internim informisanjem a, između ostalog, sadržan je i u određenju novinara kao društveno-političkog radnika. Svi tekstovi, bez obzira na oblik novinarskog izražavanja (faktografski ili analitički) morali su da budu napisani u duhu jačanja sistema samoupravljanja i vlasti radničke klase, odnosno, kako kaže Dušan Slavković u „Uvodu u novinarstvo“, „treba da sadrže i određeni politički stav, u ovom slučaju idejni stav Saveza komunista Jugoslavije“.

Koncepcija listova u preduzećima (OOUR, RO, SOUR), kao i uređivačka politika, morala je, pored profesionalnih odrednica o karakteru samoupravne informacije (redovnosti, blagovremenosti, potpunosti, istinitosti i razumljivosti) da sadrži i klasno-političku odrednicu.

Ona je svoju potporu imala u programskim i partijskim dokumentima SKJ, koja je kao vodeća idejna snaga bila organizovana u svim oblicima udruženog rada, kao i dokumentima Sindikata. Ove dve društveno-političke organizacije imale su na svim nivoima organizovanja tela koja su bila zadužena da vode računa o informisanju. U OOUR, OUR i SOUR-ma to su bile komisije za informisanje. Onda i ne čudi što su dominantne teme u fabričkim listovima bile sa sednica organa upravljanja (radničkih saveta), problemi u njihovom radu, radu partijskih i sindikalnih organizacija, pa tek onda pisanje o proizvodnim i tehnološkim dostignućima.

Uglavnom su te teme obrađivane kroz faktografske oblike novinarskog izražavanja (vest i izveštaj), a ne i kroz analitičke oblike (komentar, članak), koje bi sadržale i vrednosni stav autora, što bi moglo da postane predmet interesovanja i rasprave na partijskoj ili sindikalnoj organizaciji. Naravno, bilo je i analitičkih pisanja, ali samo ukoliko su bila u duhu partijskih i sindikalnih odluka, kao i odluka organa upravljanja, u kome je velika većina delegata bila iz redova partije.

Po Zakonu o informisanju osnivač je morao da formira Izdavački savet lista, koji bi u njegovo ime utvrđivao koncepciju lista, a Partija je svoju vodeću ulogu u tom procesu obezbeđivala tako što je u njemu imala svoje predstavnike iz šire društveno-političke zajednice.

Urednici fabričkih listova su učestvovali u radu Izdavačkog saveta i imali su obavezu da predlože usvajanje uređivačke politike, koja je morala da bude u saglasnosti sa koncepcijom lista i pravilnicima o informisanju.

Urušavanjem društvene svojine nakon 1990. godine, urušava se i vlast radničke klase i radnih ljudi, pa se time menjaju položaj i uloga radničke štampe u nekadašnjim OUR-ima. Mnoga su sa promenom oblika svojine prestala sa izdanjima, a ona koja su ostala su uglavnom u državnim, odnosno javnim preduzećima kao korporacijska glasila.

Tako u Pravilniku o informisanju zaposlenih u Javnom preduzeću PTT saobraćaja „Srbija” iz 2011, kada je reč o „Poštanskom glasniku“, piše da „informacije sadržane u tom listu istovremeno su svojevrsna prezentacija poslovne politike Preduzeća, prema javnosti poslovnim partnerima i korisnicima poštanskih usluga“.

 

Nenad Novičić

 

Radničku štampu posle Drugog svetskog rata u Srbiji (Jugoslaviji) treba posmatrati u sklopu istorijskog, političkog i društvenog konteksta u kome je ona nastala i razvijala se. Tako je možemo podeliti na tri razvojna perioda: prvi, nakon konstituisanja FNRJ, od 1945. do 1950. godine, kada politički sistem karakteriše etatističko, centralizovano upravljanje svim privrednim i društvenim tokovima od strane partijske i državne strukture vlasti, drugi od 1950. godine do početka sedamdesetih godina prošlog veka, kada se mešaju elementi etatizma i samoupravljanja i treći, puna afirmacija socijalističkog samoupravljanja, koja traje od 1974. godine pa sve do ukidanja samoupravljanja i radničkih saveta, početkom devedesetih godina prošlog veka.
Mobilizatorska i agitatorska uloga štampe u posleratnoj obnovi zemlje

U prvom posleratnom periodu svojina je bila u vlasništvu države, a zadatak fabričke štampe, tada još u povoju, bila je da odluke koje su donete u najvišim partijskim i državnim organima prenese do radnika, radnih ljudi, članova Komunističke partije i sindikalnih organizacija. Štampa je imala motivacionu ulogu, da radničku klasu, koja je uglavnom „regrutovana“ od stanovništva sa sela, nakon posleratne brze industrijalizacije u gradovima, pripremi za sve one zadatke i ciljeve koji su proklamovani u partijsko-državnim dokumentima.
To nije bio lak zadatak, jer je poljoprivredno stanovništvo 1931. godine činilo preko tri četvrtine ukupnog stanovništva, a već 1948. je smanjeno na oko dve trećine. Od 1940. do 1950. godine zaposleno je oko 1,2 miliona stanovnika sa sela, od čega oko 90 odsto u industriji i drugim privrednim granama. Novoformiranu radničku klasu u fabrikama u najvećoj meri činili su „polutani“, koji su se teško odvajali od zemlje, pa vikendom odlazili u sela da je obrađuju.
Na njihovom preobražaju, koji je bio jedan od glavnih partijsko-državnih ciljeva, veliku ulogu, pored štampe, imali su – prema pisanju lista „PTT“, organa Glavne direkcije pošta i sindikata PTT Jugoslavije, koji je počeo da izlazi u januaru 1952. godine – i poštari, koji su novine donosili i do najudaljenijih sela, čak i do onih gde nije stizala ni pošta. Tako se u februarskom broju ovog lista iz 1957. godine, pod naslovom „Četvrto zasedanje Radničkog saveta Pošte Zenica 1“, kaže da je Radnički savet posvetio veliku brigu dostavi na selu, a naročito rasturanju novina, što se postiglo i u selima koja nisu obuhvaćena dostavnim rejonima: „Nama nije cilj jedino prihod od prodatih novina već da novine dospeju u ruke onih ljudi koji do sada nisu imali prilike da ih dobiju, naročito u ruke seoske omladine. Zato naši dostavljači moraju biti uporni i elastični, spremni za davanje objašnjenja i vični u ophođenju s tim ljudima za koje je to novost“, rekao je jedan od diskutanata.
O značaju preobražaja seoskog stanovništva u novu radničku klasu, koja je trebala od klase po sebi da preraste u klasu za sebe, govorio je i Josip Broz Tito na Prvom kongresu radničkih saveta Jugoslavije, sedam godina nakon donošenja Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva, kojim su sredstva za proizvodnju prešla iz državne u društvenu svojinu, a „PTT“ ga u celosti objavljuje u julsko-avgustovskom broju iz 1957. godine: „U to vrijeme bilo je nevjerovanja da će naša mlada radnička klasa, koja se sa intenzivnom industrijalizacijom slivala iz sela u gradove i fabrike, biti sposobna za tako komplikovanu ulogu kao što je upravljanje fabrikama i preduzećima. Mi međutim, nismo sumnjali u našu radničku klasu kada smo donosili taj Zakon”.
U takvom socijalnom i političkom miljeu informacija je imala izražen klasni karakter, kao i u periodu revolucionarne i oslobodilačke borbe tokom Drugog svetskog rata. Njen tok je bio vertikalan, jednosmeran, od partijsko-državnog vrha ka njihovim primaocima (radnicima i komunistima). Informisanje je bilo pod uticajem KPJ, koja nije bila reformisana i u kojoj nije bilo unutarpartijske demokratije. Članovi Partije nisu raspravljali o odlukama viših organa nego su trebali samo da ih sprovode i podržavaju.
Takav metod rada prenosio se na sve segmente društva, a posebno na novoformiranu radničku klasu u industriji i fabričku štampu koja je bila u začetku. Većina autora tekstova u radničkoj štampi iz tog perioda nisu bili profesionalni novinari, nego su u preduzećima radili neke druge poslove (pravne, ekonomske, kadrovske, tehnološke i druge), a pisanje za novine, od kojih je većina više ličila na biltene, bila im je društvena i partijska obaveza, jer su uglavnom bili učlanjeni u KPJ. Partijska knjižica je trebala da bude garant da će se takav novinar ili onaj ko je to pretendovao da bude, posebno na početku formiranja fabričkih listova, u potpunosti ostvariti i kao društveno-politički radnik, odnosno da će njegovo pisanje biti u skladu sa stavovima i proklamovanim ciljevima partijskog i državnog vrha.
Tako se u čast Petog kongresa KPJ članovi partijske organizacije Industrije motora u Rakovici, već u drugom broju fabričkog lista „Naši motori“, od 29. juna 1948. godine, pod naslovom „Obaveze partijske konferencije našeg preduzeća u čast V kongresa KPJ“, koji je „prelomljen“ odmah ispod zaglavlja lista, obavezuju da će u „danima koji nam predstoje do tog istorijskog dana, 21. jula, ispuniti sledeće obaveze“, koje se navode u jedanaest tačaka: od održavanja teorijsko vaspitnih časova u svim partijskim odeljenjima, jedanput nedeljno, do kandidovanja za partiju većeg broja drugarica.
Odmah do ovog teksta je svojevrsna agitacija za upis narodnog zajma, koja je objavljena pod naslovom „Zajam – to su fabrike, mašine, a to znači kamioni“, gde autor teksta na kraju zaključuje: „Rešenost i volja da se zajam upiše za dva dana – jedina je misao naših trudbenika“.
(ilustracija 1. Naslovna strana drugog broja „Naši motori“ iz 1948. godine)
Da je agitacija u fabričkoj štampi u tom vremenu bila jedan od prioritetnih njenih zadataka najbolje ilustruje naslovna strana ovog lista od 22. avgusta 1949, gde je iznad zaglavlja lista objavljen poziv „SVE ZA PETOGODIŠNjI PLAN!“.
A povodom godišnjice izlaženja lista čitaocima se obratio i Mladomir Bojović, koji je u impresumu u prethodnom broju naveden kao glavni i odgovorni urednik, tekstom pod naslovom „Zadatak i uloga lista i dužnosti čitalaca“, gde, između ostalog, piše: „Zadatak i uloga lista ‚Naši motori’ je ogromnog značaja u organizovanju i savlađivanju zajedničkih nedaća u borbi za izvršenje svih zadataka koji proističu iz Petogodišnjeg plana. Problem borbe interesuje svakog iole poštenog trudbenika. Prema tome list bi odigrao dvostruku ulogu: ulogu mobilizatora i organizatora i, ulogu agitatora pomažući uzdizanje ideološko-političke svesti naših radnika“.
Koliko je radnička štampa bila razvijena u posleratnom periodu možda najbolje ilustruje publikacija Železničkog muzeja pod nazivom „Pregled železničke štampe 1890-1990“, po kojoj je samo u periodu od 1945. do 1990. na jezicima svih naroda Jugoslavije, sa kraćim ili dužim trajanjem, izlazilo 131 glasilo (novine, časopisi, bilteni i dr). Prema ovom pregledu, u periodu od 1945. do 1950. železnička glasila su organi sindikalnih organizacija, Ministarstva železnice i železničkih direkcija, a kao sredstava informisanja javljaju se i bilteni: „Prvi posleratni železnički list, ‘Slobodni železničar’ izašao je juna 1945, kao organ Saveza sindikata saobraćajnih i transportnih radnika i nameštenika Jugoslavije, koji ubrzo, 1946, dobija naziv ‘Glas železnice i transporta’ a od 1947. postao ‘Transport’. Zatim iste godine počinje da izlazi ‘Saobraćaj’ – mesečni časopis za saobraćajna pitanja, iz koga se kasnije, 1949. godine, razvio stručni časopis ‘Železnice’, organ Ministarstva železnica. Direkcija železnica Ljubljana je 1946. izdavala list ‘Vesnik slovenačkih železničara’. U Sarajevu 1948. godine počinje da izlazi ‘Lokomotiva’ – organ sindikalne podružnice i Direkcije železničke radionice Sarajevo. ‘Bilten Železničkog tehnikuma’, organ Narodne omladine Železničkog tehnikuma, izlazi u Puli 1948. godine, a od 1949. pod nazivom ‘Mladi tehničar’. Glasilo sindikata železničara i Direkcije železnica Skoplje ‘Naroden železničar’ počeo je da izlazi 1950. godine. Svi ovi listovi su pisali o svakodnevnom životu, vezanom za obnovu i izgradnju porušenog železničkog saobraćaja, o udarničkom radu, međusobnom takmičenju u ispunjenju prvog Petogodišnjeg plana obnove izgradnje zemlje, a sve pod parolom tog vremena ‘Dok traje obnova ne treba nam odmora’“.
U duhu ove parole je i naslovna strana prvog broja lista „Slobodni železničar“. Iznad zaglavlja lista je proglas „Živelo jedinstvo svih železničara“, levo od zaglavlja zvezda petokraka (koja treba da simbolizuje nastavak narodno-oslobodilačke i klasne borbe sa subverzivnim ostacima starog režima), a desno od zaglavlja, uokviren proglas: „Samopregornim i požrtvovanim radom svih železničara, imajući pred sobom interes radnog naroda, obnovićemo brzo naš saobraćaj“.
Da je ono što ima u izlogu izloženo i u radnji, najbolje ilustruje odgovor Toše Vujasinovića, ministra saobraćaja, koji u intervjuu prvom broju ovog lista, na pitanje kojim problemima treba da obrati pažnju list, između ostalog, kaže: „Slobodni železničar treba prvenstveno da poradi na tome da izgradi pravu sindikalnu svest našeg radnog čoveka, on treba da ukaže na sve one probleme koji stoje pred nama i da ih obrazloži, ukazujući na mogućnost i pravi put njihovog rešenja… On treba naročito da žigoše rad svih onih koji bi zlonamerno pokušali da nas spreče u konačnom ostvarenju visokih ciljeva, koje je pred nas postavila naša narodno-oslobodilačka borba“. Inače, ovaj list se finansirao od pretplate, pa je zato uredništvo lista već u drugom broju, na trećoj strani, podsetilo čitaoce „da pošto redakcija lista nije otvorila čekovni račun da se pretplata šalje po nekom drugu, koji putuje službeno ili nekim drugim poslom u Beograd“.
U prvom broju „Slobodni železničar“ piše o liku novog železničara pod naslovom „O čišćenju i odabiru kadrova“, koji za razliku od predratnog „neće biti podmitljiv i koji će svesno graditi nove odnose u duhu narodno-oslobodilačke borbe“, a u tekstu pod naslovom „Jedan od oblika sabotaže na železnici“ kritikuje zloupotrebu bolovanja. „Postoji jedan vidan procenat sabotera koji žele da odmognu obnovi zemlje svojim neradom; među njima jedan broj sumnjivih bolesnika koji se za vreme bolovanja bave trgovinom i crnom berzom“, pa se navode podaci da je od 1. januara do kraja maja 1945. bilo 3.358 službenika na bolovanju, a to je 54.660 bolesničkih dana, odnosno da na svakog koji je lažno bolovao otpada po 16 dana bolovanja.
Tekstovi o samoupravljanju pod budnim okom Partije

Početak drugog perioda u istoriji radničke štampe u posleratnom periodu vezan je za demokratizaciju KPJ, koja je počela 1950, a svoju verifikaciju dobila na Šestom kongresu u Zagrebu, 1952. godine, kada je Partiji i promenjen naziv u Savez komunista Jugoslavije. Nakon predaje državne svojine radnicima na upravljanje 1950, trebalo je stvoriti i normativne pretpostavke kako bi se društvena svojina nad sredstvima za proizvodnju i samoupravljanje uveli u ustavnu materiju, što je urađeno donošenjem Ustavnog zakona 1953. godine, a ugrađeno u Ustav 1963. godine.
Međutim, iako je postojala normativna podloga za drugačiji pristup radničke štampe u pisanju o pojavama i događajima u preduzećima, tekstovi su u velikoj meri i po formi i po sadržaju podsećali na tekstove iz prethodnog vremena. Na udarnim stranicama većine listova, čiji su osnivači radni kolektivi, bile su odluke i zaključci viših državnih i partijskih organa, koji su potom razrađivani u narednim brojevima od strane partijskih i sindikalnih organizacija na različitim nivoima organizovanja u preduzećima.
Samoupravljanje, iako je dobilo pravo građanstva, retko se u tom periodu nalazilo na udarnim stranicama radničkih novina, osim povodom značajnih jubileja, kao što je bio Prvi Kongres radničkih saveta, održan 1957. u Beogradu, a najavile ga „Novine“, list Radničkog saveta rudnika i elektrana – Kostolac, u svom prvom broju od 25. maja 1957. pod naslovom „Pred Kongres radničkih saveta“. Ili kada je izveštavano sa sednica radničkih saveta, na kojima je isticana potreba da se radni ljudi što više uključuju u procese donošenja odluka, uz nezaboravno podsećanje, čak i od sindikalnih predstavnika, da u tome treba da prednjače članovi SKJ.
Podloga za takvu koncepciju i uređivačku politiku fabričkih listova iz tog perioda sadržana je u Kodeksu jugoslovenskog novinarstva, usvojenom na Šestom Kongresu 1965. godine, koji je dopunjen na Desetoj Skupštini Saveza novinara Jugoslavije, 1969. godine: „Novinar je društveno-politički radnik koji u svojoj profesionalnoj delatnosti javno, pismenom i usmenom reči, karikaturom, fotografijom i filmom učestvuje u izgradnji i razvoju socijalističkog društva i bori se za puno ostvarenje samoupravnih prava radnog čoveka i za humane odnose među ljudima“.
I Dušan Slavković, novinar Radio Beograda i teoretičar masovnih komunikacija, u knjizi „Uvod u novinarstvo“, koja je početkom sedamdesetih godina prošlog veka bila proglašena za jedno od najvrednijih dela iz oblasti teorije i prakse novinarstva, tvrdi da onaj ko želi da postane novinar treba da ima smisao (talenat), da poznaje zanat, opštu kulturu i da bude politički obrazovan. „Oni (novinari – N. N.) moraju da budu politički javni radnici, da snagom svoga pera utiču na svest masa, da je mobilišu u izvršenju zadataka socijalističke izgradnje, da budu nosioci novih i progresivnih društvenih odnosa u našoj zemlji. Zato svaki napis, bez obzira na to da li je u pitanju sasvim mala vest ili dugačak članak, treba da sadrži i određen politički stav, u ovom slučaju idejni stav Saveza komunista Jugoslavije.“
Novinari i urednici u radničkoj štampi su u većoj ili manjoj meri, direktno ili indirektno, prenosili taj idejni stav SKJ do čitaoca. Jedan od najčešćih direktnih vidova prenošenja tih stavova bili su izveštaji sa sednica partijskih organa, koji su pisani bez ikakvog komentara autora teksta, a indirektan način bio je oličen u uvodnicima, koje su najčešće pisali urednici, od kojih je većina bila učlanjena u Partiju.
„Novine“, list Radničkog saveta rudnika i elektrana – Kostolac, koje u novembru 1957. menjaju naziv u „Glas proizvođača“, jedne su od retkih radničkih novina iz tog perioda koje su u svojoj koncepciji i uređivačkoj politici prednjačile sa tekstovima o radu Radničkog saveta rudnika i elektrana – Kostolac. To ne treba da čudi ako se ima u vidu da je pored zaglavlja lista, već od drugog broja, pisalo: „List je isključivo za internu upotrebu u preduzeću i služi kao materijal za sastanke organa upravljanja i članove kolektiva“. U dve godine izlaženja na stranicama „Glasa proizvođača“ objavljeno je samo tri teksta o radu SKJ.
(ilustracija 2. Naslovna strana prvog broja „Novine“ iz 1957. godine)
Novine sa bogatom tridesettrogodišnjom tradicijom „Železničke novine“, List železničara Jugoslavije, koji se pred čitaocima pojavio 11. novembra 1959, i to nakon jednogodišnje pauze po prestanku izlaženja „Transporta“, poslednji put je štampan 24. juna 1992. godine. U ovim novinama objavljivane su najaktuelnije informacije o funkcionisanju i razvoju železničkog saobraćaja, ali i komentari o privrednim tokovima u zemlji i međunarodnim događajima, reportaže o većim železničkim čvorovima i stanicama, tekstovi iz kulture, umetnosti, sporta i dr. Postojale su stalne rubrike kao što su Signali, Železnički barometar, Pitanja i odgovori, Medicina, odmor, zdravlje i dr. A o tome, koliko je koncepcija lista i uređivačka politika bila u skladu sa potrebama i interesovanjima čitalaca istraživao je Predrag Gatalica, direktor Zavoda za novinsko-izdavačku i propagandnu delatnost JŽ i glavni i odgovorni urednik ovih novina (1963-1975), i objavio u svom diplomskom radu na Visokoj školi političkih nauka u Beogradu 1965. godine, pod nazivom „Sistem informisanja i obaveštenost radnika Železničko-transportnog preduzeća Beograd“.
Na pitanje šta ih je najviše interesovalo da pročitaju u „Železničkim novinama“ u 1964. dobijeni su sledeći odgovori: na prvom mestu su članci o problemima organa upravljanja JŽ, za koje se izjasnilo 651 anketirani, od ukupno 3.397 zaposlenih, što je 19,2 odsto, na drugom mestu su vesti iz radnih kolektiva, koje je zaokružilo 650, što je 18,8 odsto, na trećem mestu su izveštaji o radu organa upravljanja JŽ, koje interesuje 584, što je 17,6 odsto, pa slede članci o nauci, tehnici i domaćinstvu i slično sa 6,8 odsto (218), zanimljivosti iz sveta sa 5 odsto (172), sportske vesti sa 4,9 odsto (168), a bez odgovora je bilo 28,7 odsto, odnosno 974 zaposlena.
Od ukupnog prostora u listu na prvom mestu su pitanja i problemi organizacije JŽ – 34 odsto, na dugom mestu su vesti i materijali iz radnih kolektiva – 32,9 odsto, a na trećem mestu rad organa upravljanja JŽ – 14,6 odsto.
Na osnovu ovih podataka autor zaključuje da je „list pratio interesovanja i potrebe čitalaca i dovoljno prostora posvetio rubrikama koje su naglašene u odgovorima ispitanika“.
Ako se podseti na nepotpisan uvodnik iz prvog broja ovog lista, pod naslovom „U pravi čas“, u kome se kaže da će se „Redakcija truditi da ‘Železničke novine’ nikada ne zanemare principe jednog savremenog lista, da njegove strane budu podjednako široko otvorene svim železničarima i prijateljima železnice“, onda se može konstatovati da je u velikoj meri u tome i uspeo, o čemu svedoči i priznanje – Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem, kojim je ovaj list odlikovan 1970.
Isti postupak istraživanja primenjen je i u listu „Napred“, informativnom listu Železničkog transportnog preduzeća Beograd, koji je izlazio od 1961. do 1965. godine, a dobijeni odgovori su gotovo identični odgovorima kod istraživanja u „Železničkim novinama“. Upoređivanjem strukture sadržaja lista „Napred“ u 1964. godini (14 brojeva), autor je dobio sledeći pregled po veličini upotrebljenog prostora: rad organa upravljanja – 25,1 posto; predlozi i mišljenja radnika i radnih kolektiva o problemima železnice – 13,4 posto; rad i problemi društveno političkih organizacija – 11,6 posto, što potvrđuje i rezultate do kojih je došao autor ovog teksta u istraživanju fabričke štampe, a to je da su društveno-političke organizacije, a posebno KPJ, kasnije SKJ, zauzimale značajan deo prostora u skoro svim radničkim novinama.
Analitički tekstovi, u kojima su pojedini događaji ili pojave odslikavani iz ugla koji nije bio u skladu sa nekom odlukom organa upravljanja ili društveno-političkih organa, retko su objavljivani. Tako „Poštanski glasnik“, u junskom broju iz 1968, objavljuje tekst pod naslovom „Kritika jedne odluke“, u kojem autor Tomislav Gizdović – tada šef dostave, kasnije jedan od vodećih direktora u Preduzeću PTT saobraćaja „Beograd“ – kritikuje odluku o kategorizaciji radnih mesta poštonoša prve i druge klase: iako su prvi bili sa srednjom stručnom spremom, a drugi sa nižom u „Pošti 6“ u Beogradu radili su iste poslove.
Pitanje je da li bi uredništvo lista objavilo ovaj tekst da autor nije bio jedan od uticajnijih u preduzeću, kao što je ‘opralo ruke’ kada se, nakon objavljivanja spisaka radnika Glavnog telegrafa u Beogradu, koji su kažnjeni poslednjom javnom opomenom, u junskom broju iz 1968, javio ogorčeni čitalac, koji je smatrao da ima puno krupnijih problema o kojima je trebalo pisati a ne publikovati sitne prekršaje čistačica, čuvara, dostavljača i drugih, uz konstataciju: „Pa ispada da samo radnici greše“.
Na istoj strani objavljena je i napomena uredništva: „Izrečene mere poslednje javne opomene i isključenja iz radne zajednice Uredništvo je obavezno da objavljuje na osnovu čl. 53, stav drugi, Pravilnika o zaštiti radnih dužnosti i materijalne odgovornosti radnika Preduzeća PTT-saobraćaja Beograd. Prema tome, te mere nisu objavljene kao članak, već po dužnosti“.
(ilustracija 3. „Zamerke PTT-glasniku“, jun 1968.)
A povodom presude poštonoši Preduzeća PTT saobraćaja „Kragujevac“ zbog prisvajanja novca, o čemu je 10. marta 1968. pisao list „Svetlost“ iz Kragujevca pod naslovom „Poštar voli pare“, Uredništvo „PTT glasnika“ prenosi taj tekst u junskom broju i konstatuje: „I ako PTT-glasnik izlazi skoro dve i po godine, ni jedan PTT radnik sa područja PTT-preduzeća Kragujevac nije dostavio ni jedan članak o problemima bilo preduzeća kao celine bilo pojedinih radnih jedinica. A kao što se vidi, materijala ima“.
Procvat fabričke štampe nakon donošenja Ustava 1974. i ZUR-a

Fabrička štampa dobija novi ‘vetar u leđa’ 1974. donošenjem Ustava SFRJ, u kome se kao osnov društveno-ekonomskog sistema navodi društvena svojina nad sredstvima za proizvodnju, za koju je karakteristično da nije imala pravnog titulara. Društvena svojina i radni ljudi organizuju se u osnovne organizacije udruženog rada (OOUR), a utvrđuje se pravo radnog čoveka na samoupravljanje i uživanje plodova rada, solidarnost i uzajamnost prava i obaveza svih društvenih činilaca. Suprotnim Ustavu smatraju se svi oblici privatizacije društvenih sredstava, kao i birokratska ili tehnokratska uzurpacija sredstava za proizvodnju ili monopolizacija odlučivanja. O raspodeli dohotka odlučuju radni ljudi ograničeni društveno utvrđenim merilima raspodele na potrošnju i reprodukciju.
Tako u Članu 167. ovog Ustava piše: „Zajamčena je sloboda štampe i drugih vidova informisanja i javnog izražavanja, sloboda udruživanja, sloboda govora i javnog istupanja, sloboda zbora i drugog javnog okupljanja. Građani imaju pravo da putem sredstava informisanja izražavaju i objavljuju svoja mišljenja“.
Takođe, u Članu 168. Ustava, „zajamčuje se pravo građanina da bude obavešten o događajima u zemlji i u svetu koji su od interesa za njegov život i rad, kao i o pitanjima od interesa za zajednicu. Štampa, radio i televizija i druga sredstva javnog informisanja i komuniciranja dužni su da istinito i objektivno obaveštavaju javnost, kao i da objavljuju mišljenja i informacije organa, organizacija i građana koji su od interesa za javnost“.
Ove ustavne odredbe razrađene su u Zakonu o udruženom radu (ZUR), koji je donet 1976. godine. On bio jedan od temeljnih zakona u SFRJ i važio je sve do njenog raspada, 1990. Formalna potreba za donošenjem ZUR-a bilo je stvarno stanje u zemlji nakon donošenja Ustava iz 1974. godine, kada je početo osnivanje organizacija udruženog rada (OUR), koje su nakon donošenja ovog zakona postale jedini mogući pravni oblik po kome su društvena preduzeća i ustanove mogli da posluju, tako da je svaka dotadašnja radna organizacija morala da bude pravno usaglašena sa ZUR-om.
I pre donošenja ZUR-a, stvarane su normativne pretpostavke za potpunije i sveobuhvatnije informisanje radnika i radnih ljudi. Tako se u Članu 2. Zakona o javnom informisanju iz 1973. kaže: „Radi ostvarivanja samoupravnih i drugih demokratskih prava i učešća u društvenim poslovima, zajamčuje se radnim ljudima i građanima sloboda informisanja i pravo na objektivnu, istinitu, pravovremenu i potpunu informaciju o događajima i pojavama u svim oblastima života u Socijalističkoj Republici Srbiji, u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i u svetu“.
„Organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije, društveno-političke zajednice i njihovi organi, društveno-političke organizacije i svi drugi nosioci javnih funkcija i ovlašćenja dužni su da učine javnim svoje poslove od interesa za radne ljude i građane i poslove od interesa za širu društvenu zajednicu i da propisom, odnosno opštim aktom utvrde svoje obaveze u odnosu na informisanje radnih ljudi i javnosti, način ostvarivanja javnosti svoga rada i način davanja informacija, ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno“ (Član 3), što se najčešće utvrđivalo pravilnicima o informisanju.
Uvodi se i dužnost učesnika u javnom informisanju, posebno sredstava javnog informisanja i novinara „da aktivno doprinose izgrađivanju i razvijanju samoupravnih socijalističkih odnosa, jačanju ravnopravnosti i jedinstva naroda i narodnosti u Socijalističkoj Republici Srbiji i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, zadovoljenju najširih društvenih, kulturnih i drugih potreba radnih ljudi i afirmišu nezavisnu i nesvrstanu politiku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ (Član 4).
Informativna delatnost se uzdiže na nivo posebnog društvenog interesa (Član 6) i utvrđuje se, u Članu 54, obaveza obrazovanja izdavačkih saveta glasila, koji na direktan i indirektan način, sadržan u 12 tačaka, treba da utiče na njihovu koncepciju i uređivačku politiku i tako obezbedi ostvarivanje tog posebnog društvenog interesa. A praksi se to svodilo baš onako kako je rekao Todo Kurtović, član Izvršnog biroa Predsedništva SKJ, na Savetovanju o informisanju, koje je u organizaciji ovog visokog partijskog organa održano 14. i 15. decembra 1972. u Beogradu: „Zato se moramo boriti da sva odgovorna mesta u oblasti informisanja zauzmu sposobni ljudi, novinari i drugi radnici u ovoj oblasti, koji su spremni, koji znaju i hoće da se bore za sprovođenje politike SKJ, koji su to na delu pokazali, koji su kadri da odbace sve ono što se tome kursu suprotstavlja“.
A kako su politiku SKJ u fabričkoj štampi sprovodili novinari i urednici tih glasila za ilustraciju može da posluži list Rudarsko-topioničarskog basena-Bor „Kolektiv“, koji je štampan 11. oktobra 1974, a izlazio je svakog petka. U ovom broju „Kolektiva“, koji ima ukupno 12 stranica, štampanih u velikom, A3 formatu, objavljeno je 11 tekstova koji na direktan način govore o aktivnostima organizacija SK na različitim nivoima i dva koja o tome izveštavaju na indirektan način. Od pet tekstova objavljenih na naslovnoj strani ovog lista tri su u vezi sa aktivnostima SK. Prvi je tekst sa nadnaslovom „Zadaci komunista na daljoj primeni Ustava“ i naslovom „Akcija sa konkretnim ciljevima“, drugom je nadnaslov „Zaključci radničke konferencije SK“, naslov „Mobilnost u celom kolektivu“ i podnaslov „U dokumentu koji su usvojili komunisti RBM – taksativno su pobrojani zadaci svih činilaca u proizvodnji i naglašeno da će se za njihovo ne izvršavanje pozivati na odgovornost“, a treći tekst je sa nadnaslovom „Savez komunista u akciji“ i naslovom „Radom do raspodele prema radu“ – sva tri teksta se nastavljaju na drugoj stranici lista, koja je cela posvećena aktivnostima SK. Pored ova tri teksta objavljena su još dva teksta sa partijskom tematikom.
(ilustracija 4. Naslovna i druga strana „Kolektiva“ od 11. oktobra 1974.)
Koliko su novinari i urednici vodili računa da budu na liniji SKJ najbolje ilustruju pisanja o aktivnostima državnog i partijskog vrha prilikom njihovih poseta kulturnim, sportskim i drugim manifestacijama. Tako „Poljoindustrija“, list Radnog kombinata PKB, od 8. februara 1975. na naslovnoj strani izveštava o Titovoj poseti, sa najvišim saradnicima, izložbi cveća u Igalu, koju su povodom „Praznika mimoze“ organizovali gazdinstvo PKB „Primorje“ i Turistički savez Boke Kotorske i to ilustruje jednom fotografijom sa te posete, a na trećoj strani, pod naslovom „Izložba i degustacija proizvoda Kombinata“, čitaoce obaveštava, i to u podnaslovu, „da su na degustaciji prisustvovali Nikola Ljubičić, general armije, Danilo Jauković, general-pukovnik, Ante Rajić, admiral i Spasenija Babović, član Saveta Federacije. U tekstu se ni jednom rečju ne pominje da su prisutni probali neki od specijaliteta ovog kombinata, odnosno degustirali, kao što piše u naslovu, nego se čitaocima sugeriše zaključak da su oni svojim „prisustvom“ samo uveličali izložbu prehrambenih proizvoda. Na takav zaključak trebalo je da uputi i fotografija u ovom tekstu i potpis ispod nje: „Danilo Jauković, Nikola Ljubičić i Vladimir Beko za vreme obilaska izložbe“.
(ilustracija 5. Naslovna i treća strana „Poljoindustrije“ od 8. februara 1975.)
Samo nakon jedne godine po donošenju ZUR-a, Skupština SR Srbije, 28. decembra 1977, usvaja Zakon o izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju, uz obrazloženje, kako stoji u zaključcima i stavovima Desetog kongresa SKJ i Sedmog kongresa SKS, da su učinjene krupne, značajne društvene promene u oblasti društveno-ekonomskih odnosa na osnovama Ustava i ZUR-a. Tako se u Čl. 13. ovog zakona, a u skladu sa ZUR-om, utvrđuje da radni ljudi u osnovnim i drugim organizacijama udruženog rada utvrđuju način, vrstu i sadržinu informisanja, koje služe zadovoljenju njihovih potreba. Polazeći od značaja informisanja radnika u udruženom radu, u Članu 15, naznačena je obaveza organa OUR-a da obezbede redovno, blagovremeno i istinito obaveštavanje radnika o rezultatima rada i poslovanja organizacija udruženog rada. Ovim članom utvrđena je i obaveza ovih organa da obaveštavaju radnike i od drugim pitanjima od značaja za organizacije udruženog rada, a koje se odnose na mere šire društveno-političke zajednice.
Ovakve ustavne i zakonske norme i jasan idejno-politički stav SKJ u oblasti informisanja, koji je trebao da bude perjanica u procesu odumiranja države u privredi i afirmaciji samoupravljanja, dovele su do prave ekspanzije fabričke štampe: novine se osnivaju na gotovo svim nivoima organizovanja udruženog rada, od OOUR-a pa do SOUR-a i Zajednica. U redakcijama se zapošljavaju fakultetski obrazovani novinari, najčešće sa Fakulteta političkih nauka, Filozofskog i Filološkog fakulteta, tako da fabričke novine i po formi (tehničkom uređenju i prelomu), kao i po zastupljenosti različitih oblika novinarskog izražavanja sve više počinju da liče na dnevne novine, posebno na one koje su štampane u štamparijama tih listova, na pr. „Borbe“, „Politike“ i dr.
Međutim, u koncepciji i uređivačkoj politici fabričkih novina malo šta se menja u odnosu na prethodni period: prve strane rezervisane su za odluke, stavove i mišljenja nosilaca najviše vlasti u državi i Partiji, a primera ima na pretek. Jedan od njih nalazimo u septembarskom broju iz 1977. „PTT glasnika“, stručno-informativnog lista Radne organizacije PTT-saobraćaja Beograd, gde se na naslovnoj strani, u antrfileu, prenosi Titova izjava o informisanju: „Nemoguće je zamisliti pravilno i dobro funkcionisanje delegatskog sistema niti razvoj i jačanje samoupravljanja bez jakih i dobrih sredstava informisanja. Njima, kako onim glavnima, kao i svima ostalima: tvorničkim, lokalnim i regionalnim moramo posvetiti najveću pažnju. Oni bez kadrovske, a gde je neophodno i finansijske pomoći društvene zajednice: odgovarajućih tijela i institucija a posebno bez pomoći Saveza komunista i Socijalističkog saveza neće moći s uspjehom obavljati svoju funkciju“.
U istom broju, na četvrtoj stranici, objavljen je tekst nepotpisanog autora, pod naslovom „30-godišnjica sredstava informisanja OUR u našoj zemlji“, gde se dalje razrađuje Titova izjava o informisanju: „ Tri decenije od pojave prvih fabričkih listova u našoj zemlji je značajan jubilej koji treba obeležiti daljim usmeravanjem razvoja sredstava informisanja u organizacijama udruženog rada radi bržeg razvoja samoupravnih društveno-ekonomskih odnosa. To se posebno mora ogledati u doslednom ostvarivanju Ustava i Zakona o udruženom radu, a cilj je da se svaki radni čovek pravovremeno, potpuno i tačno informiše o svim pitanjima vezanim za život i rad osnovne organizacije udruženog rada“.
Autor dalje ne zaboravlja da podseti da se ovaj jubilej poklapa sa proslavom 40-godišnjice dolaska druga Tita na čelo KPJ i njegovog 85. rođendana i da listovi u OUR-u treba da se uključe u pripremu za održavanje VIII kongresa SKS i XI kongresa SKJ. Naglašava se da ova proslava treba da „ima radni karakter sa osnovnim ciljem da se sagledaju sve mogućnosti daljeg razvoja sredstava informisanja u OUR, da se obavi razmena iskustava, sagledaju problemi sa kojima se danas susreću postojeća glasila kao i da se utvrdi razvojni put ove vrste štampe i time sagledaju perspektive njenog daljeg razvoja“.
(ilustracija 6. „Tito o informisanju“ i „30-godišnjica sredstava informisanja OUR u našoj zemlji“, naslovna i četvrta stranica „PTT glasnika“ od septembra 1977.)
I dok uticaj Sindikata na koncepciju i uređivačku politiku radničkih glasila slabi u odnosu na prethodna dva perioda, posebno prvi, kada je u većini radničkih glasila ova društveno-politička organizacija bila osnivač (sama ili zajedno sa kolektivom u kome je taj list izlazio), ovaj treći period radničke štampe karakterističan je u predominantnom uticaju SKJ na informativnu delatnost, kao delatnost od posebnog društvenog značaja.
Tačno se znalo šta i koliko može da se podvrgne kritici, a šta ne. Dve ‘dogme’ nikako nisu smele da se na stranicama radničke štampe dovedu u pitanje: prva, lik i delo druga Tita i, druga, vodeća uloga SKJ. Zato su novinari, kako je autoru ovog istraživanja izjavila novinarka Kristina Janićijević, koja je pre odlaska u penziju radila u „Glasu proizvođača“ i Informativnoj službi EPS-a, svaki put, pre nego što su sedali za pisaću mašinu, povlačili ‘ručnu kočnicu’ (ono što danas nazivamo autocenzurom).
Naravno da se o negativnim pojavama i njihovim nosiocima pisalo u radničkoj štampi, ali uglavnom kada su o njima prvo progovorili najviši partijski i državni orani, pa se to onda razrađivalo na nižim nivoima organizovanja u OOUR (Partiji, Sindikatu, Omladini). Tako se na naslovnoj strani lista „PTT glasnik“ iz decembra 1972, pod naslovom „Konkretno posle pisma druga Tita“ pruža puna podrška od strane članova SK PTT Beograda pismu druga Tita i Predsedništva Izvršnog biroa SKJ, a rezultat te podrške je isključenje Gojka Bubala, dugogodišnjeg generalnog direktora i njegovih najbližih saradnika iz Partije. Autor ove ‘podrške’ je tadašnji glavni i odgovorni urednik lista, koji pre ovog teksta ni jednom rečju nije spomenuo da je Bubalo „odgovoran što je omogućio jačanje birokratije i slabljenje samoupravljanja, kršenje normativnih akata i razne zloupotrebe u Preduzeću“.
O tome kakva treba da bude radnička štampa sve više se pisalo, a osnov se tražio na različitim skupovima, od profesionalnih do političkih, koje je često organizovao SKJ. Tako povodom izlaska prvog broja lista „ZEP”, Združenog elektroprivrednog preduzeća Beogarad, u martu 1975, u uvodniku na naslovnoj strani obrazlaže se zašto je potrebno da u listu sarađuju i svi zaposleni: „U Listu imamo ljude profesionalno i radno zadužene za pisanje u novinama. Međutim, u koncepciji samoupravnog informisanja i komunikacije u udruženom radu nedozvoljivo je da radni čovek bude objekat obrade i pisanja: on sam, kao stvaralački subjekt u proizvodnji, treba da bude i puni, neprikosnoveni tumač svojih prava i obaveza, napora i uspeha. U takvoj koncepciji, svi se u udruženom radu međusobno informišemo u procesu rada i odlučivanja: svi smo izvori, kreatori informacija i njeni korisnici. U tom konceptu, stalni princip našeg Lista biće: puna otvorenost njegovih rubrika prema svim radnim ljudima“.
Ovakvo pisanje u uvodniku nalazi svoju potporu u uvodnom izlaganju Marije Todorović, člana Izvršnog komiteta Predsedništva CK SKS, na skupu novinara i urednika fabričke štampe u Kragujevcu, a prenosi ovaj list pod naslovom „Pravilno informisanje – potreba samoupravljanja“: „Da se u narednom periodu, polazeći od Ustava i ustavnih odredbi, zadaci informisanja svode na afirmaciju udruženog rada i sredstava i jačanje samoupravljanja, ne zaboravljajući pri tome da se pravilnim informisanjem otklanjaju i brže rešavaju nastali problemi. Stoga se bez adekvatnog informisanja ne može govoriti o adekvatnom učešću radnika u samoupravnom odlučivanju i ono se mora razvijati ne samo u okviru osnovnih organizacija udruženog rada već i u reprodukcionim celinama, što će znatno uticati na poboljšanje ukupnog samoupravnog odlučivanja“.
U uvodniku januarskog broja iz 1978. godine, na naslovnoj strani pod naslovom „Godinu dana izlaženja našeg lista“, Gordana Lomić, glavni i odgovorni urednik „PTT glasnika“, kaže da će se informisanje u preduzeću unaprediti i normativno regulisati donošenjem Pravilnika o informisanju.
Ona u tekstu podseća čitaoce o čemu je pisao list i konstatuje: „Da bi naš list u narednoj godini ispunio svoj cilj i zadatak informišući radnike o problemima PTT-struke, radu i poslovanju, društveno-političkim kretanjima i omogućavao radnicima da ostvaruju svoja samoupravna prava, moramo se svi zajedno založiti uz punu saradnju sa društveno-političkim organizacijama i svim našim radnicima čitaocima. Svaki naš radnik može biti aktivan učesnik u procesu informisanja. PTT-glasnik je nastojao da ostvari programsku koncepciju lista koju je postavio Radnički savet Radne organizacije i Izdavački savet lista, kao i da sprovede stavove najviših političkih foruma o informisanju“.
I, na kraju, urednica podseća čitaoce na reči Mike Špiljka, predsednika Veća Saveza sindikata Jugoslavije, izgovorene povodom proslave 30-godišnjice fabričke štampe: „Fabrički listovi i uopšte sredstva informisanja, oslanjajući se na najprogresivnije snage u kolektivima, moraju zajedno sa radnicima biti u prvim redovima borbe za razvoj samoupravljanja“.
I ako su svima bila ‘puna usta’ o tome da radni čovek treba da bude, ne samo objekat informisanja, nego stvarni subjekat u kreiranju informacija u fabričkim glasilima, to je, kako je vreme odmicalo, bio sve manje dostižan cilj. Potvrdu nalazimo u pisanju lista ZEP-a iz aprila 1983. pod naslovom „Monopol nad informacijama“, u kome se prenose ključni momenti sa skupa novinara i glavnih i odgovornih urednika regionalnih glasila, lokalnih radio stanica i sredstava informisanja u udruženom radu, koji je 19. marta te godine organizovao Tanjug u svom međunarodnom pres centru.
„Velike mogućnosti fabričke i regionalne štampe nisu dovoljno iskorišćene, niti je njihov uticaj srazmeran broju glasila i novinara koji u njima rade. Osnovni razlog za ovakvo stanje leži u potčinjenosti ovih glasila pojedincima ili grupama koji ne žele da se odreknu monopola nad informacijama kojim raspolažu, čime u stvari zadržavaju i monopol odlučivanja“, prenosi ZEP glavna zapažanja sa ovog skupa i izjavu Aleksandra Petkovića, zamenika saveznog sekretara za informisanje, u kojoj on, između ostalog, kaže: „Mnoga lokalna glasila okrenuta su rukovodstvima sredina u kojima izlaze i na taj način udaljena od interesa i uticaja radnika. Takav odnos je nedopustiv, jer njihovo izlaženje finansiraju radnici, pa im se na ovakav način uskraćuje pravo da utiču na sudbinu svog dohotka. Ne treba živeti u iluziji da ćemo brže podruštvljavati informisanje od politike, ali uz pomoć Saveza komunista i ostalih organizovanih snaga društva mnoge probleme u informisanju bi mogli prevazići. Zato ni SK ne može sa sebe da skine odgovornost za stanje u informisanju, što je jasno rečeno i na plenumu CK SKJ“.
Svoj vodeći idejno-politički uticaj u sredstvima informisanja, pa i u radničkoj štampi, SKJ je ostvarivao na nekoliko načina: preko svojih saveta i komisija za štampu i preko izdavačkih saveta, koji su prema Zakonu o javnom informisanju iz 1973. postali organi društvenog upravljanja sa veoma širokim ovlašćenjima. Tako je ovaj organ razrađivao i bliže utvrđivao programsku koncepciju i odlučivao o ostvarivanju programske koncepcije novina; vršio analizu pojedinih izdanja, rubrika; pokretao inicijativu, razmatrao i davao predloge za pokretanje akcija od značaja za unapređivanje i poboljšanje kvaliteta sadržaja novina; bliže utvrđivao principe kadrovske politike i starao se o njihovom sprovođenju; davao mišljenje osnivaču o imenovanju direktora i glavnog i odgovornog urednika, a mogao je, prema ovom zakonu, da daje mišljenje na imenovanje, odnosno izbor urednika pojedinih rubrika, što je u praksi i činio. Izdavački savet je razmatrao predloge i primedbe čitalaca, kao i redakcijskog odbora i novinara, a najmanje jednom godišnje je pismeno obaveštavao osnivača o svom radu i problemima vezanim za ostvarivanje svojih zadataka. Organi uprave i redakcijski kolegijum morali su predlog, mišljenje ili zaključak Izdavačkog saveta da razmotre i da se o njemu izjasne. Ukoliko ga ne prihvate, Savet je mogao da obavestiti osnivača i zatraži raspravu o spornim pitanjima (što se u praksi radničke štampe retko dešavalo).
Inače, izdavački saveti u pojedinim fabričkim listovima bili su veoma brojni, kao na primer u listu „Poljoindustrija“ iz 1975. godine, gde je zajedno sa predsednikom Saveta bilo 15 članova: birani su iz redova društveno-političkih organizacija i društvenih zajednica, sa teritorije gde je sedište osnivača lista, a u njihovom sastavu bili su glavni i odgovorni urednici i po jedan novinar iz redakcije. Oni su se uglavnom, na inicijativu glavnih i odgovornih urednika, sastajali pre štampanja lista, kada je ‘prelom’ već bio urađen, i davali svoje mišljenje, koje je za glavnog i odgovornog urednika bilo obavezujuće, ukoliko je želeo da nakon objavljivanja lista i eventualne ‘prozivke’ za neki tekst iza sebe ima Savet.
Problemi su nastajali kada je ‘prozivka’ za objavljeni tekst dolazila od društveno-političkih organizacija posebno od SKJ, što se onda završavalo smenom glavnog i odgovornog urednika, a neretko i Izdavačkog saveta i redakcijskog odbora ili uredničkog kolegijuma.
Kada se imaju u vidu ovako široka ovlašćenja Izdavačkog saveta, zatim odgovornost glavnog i odgovornog urednika za svaku informaciju objavljenu u novinama, kao i da može da bude razrešen, ukoliko osnivač, na predlog Izdavačkog saveta ili redakcijskog kolegijuma, ili na svoju ličnu inicijativu, proceni da on ne sprovodi koncepciju lista, onda i ne čudi ovakvo neposredno ostvarivanje programske koncepcije u fabričkim novinama.
Tržišna privreda ukida radničku štampu

Period nakon Tita karakterističan je po sve većoj ekonomskoj krizi (gubicima u privredi, padu produktivnosti, porastu cena i padu zarada). Donošenjem Zakona o preduzećima, 1988. godine, ukida se dogovorna ekonomija i uvodi tržište, kao osnovni regulator privrede i dobiti kao osnovnog cilja preduzeća. Novim Ustavom Srbije iz 1989. ukinuto je socijalističko samoupravljanje zasnovano na društvenoj svojini i dogovornoj ekonomiji i samoupravno sporazumevanje i društveno dogovaranje kao način regulisanja odnosa u različitim oblastima društvenog života. Uvođenjem višestranačkog parlamentarizma, prestaje dominantna uloga Saveza komunista, odnosno ukida se jednopartijski sistem.
Novim Zakonom o javnom informisanju Republike Srbije, od 28. marta 1991. godine, više se ne predviđa postojanje izdavačkih saveta, a odgovornost za ukupnu programsku orijentaciju i uređivačku politiku sredstava javnog informisanja, pa i fabričke štampe, isključivo je na osnivaču, koji je tu odgovornost obično prenosio na direktore organizacionih celina (zajedničke službe, marketinga i dr) u okviru kojih su bili i ti listovi.
Sve ove promene odrazile su se i na položaj i ulogu fabričke štampe u novonastalim okolnostima. Ukidanjem njihove materijalne podloge (društvene svojine), odlučivanja putem samoupravljanja i vodeće uloge SK, prestaje i potreba za njihovim postojanjem, pa su fabrički listovi u preduzećima koja su privatizovana uglavnom prestala sa izlaženjem, a u podržavljenim, javnim preduzećima postali su korporativna glasila.
‘Stege’ koje su sputavale novinare radničke štampe iz vremena jednopartijskog sistema, kada su bili društveno-politički radnici, sada se ispoljavaju u vidu korporativne odgovornosti. Tako novinari „Poštanskog glasnika“, prema Čl.17. Pravilnika o informisanju zaposlenih u Javnom preduzeću PTT saobraćaja Srbija iz 2011. godine, imaju „pravo i dužnost da aktivno učestvuju u stvaranju i provođenju uređivačke politike, da odgovorno i stručno obavljaju poslove informisanja, da pišu o pitanjima koja se tiču rada Preduzeća, generalnog direktora Preduzeća, sindikata i drugih organa u Preduzeću po sopstvenoj inicijativi, kao i po zahtevu glavnog i odgovornog urednika“, što su imali i po Pravilniku iz 1990.
Međutim, kada je novinar „Poštanskog glasnika“ i autor ovog istraživanja tu sopstvenu inicijativu upotrebio za pisanje o prikrivenom kriminalu u Telekomu, koji je na konferenciji za novinare, 9. septembra 2003, obelodanio Sindikat Telekoma Srbija, u vidu deset pitanja Mariji Rašeta, tadašnjoj ministarki saobraćaja i telekomunikacija u Vladi Republike Srbije, prelomljeni tekst je na intervenciju ‘odozgo’ povučen iz štampe bez obrazloženja.
Isto je urađeno i sa tekstom iz septembra 2006. pod naslovom „Dogodine – Jovo nanovo?“ i u kome se zaposleni iz pošte na Karaburmi opravdano pitaju zašto je ‘bačeno’ oko milion dinara za delimičnu adaptaciju pošte, kada je za narednu godinu najavljena njena generalna adaptacija i da li je to vredno žrtve – seljenja po najvećoj vrućini u neadekvatne prostorije za rad Sedme beogradske gimnazije u Beogradu.
Takav vid cenzure nije imao nikakvu normativnu podlogu u Zakonu o javnom informisanju iz 1991, u kojem je bilo rečeno da „javno informisanje je slobodno“ (Čl. 1) i da „sredstva javnog informisanja ne podležu cenzuri“ (Čl. 4), a ni u Pravilniku o informisanju radnika u Javnom preduzeću PTT-saobraćaja „Srbija“ iz 1990, jer je odredba po kojoj „informacije sadržane u tom listu istovremeno su svojevrsna prezentacija poslovne politike Preduzeća, prema javnosti, poslovnim partnerima i korisnicima poštanskih usluga“ ubačena u Čl. 10. Pravilnika koji je donet 2011. godine.
(ilustracija 7. „Zašto je prikrivan kriminal u Telekomu“ i „Dogodine – Jovo nanovo?“- neobjavljeni tekstovi u „Poštanskom glasniku” iz 2003. i 2006. godine)
Međutim, na jednom drugom primeru, u izveštaju sa sednice Upravnog odbora PTT Srbije, na kojoj je krajem 2001. usvojen Biznis plan Preduzeća za 2002, koji je autor ovog istraživanja objavio pod naslovom „Kapitalnim ulaganjima do visoke profitabilnosti“, iskorišćena je izjava Borisa Tadića, novopostavljenog predsednika Upravnog odbora PTT Srbije, koju je dao povodom odluke da se neuseljeni stan Radmile Anđelković, bivše predsednice ovog odbora i visoke funkcionerke Socijalističke partije Srbije, razmeni za šest manjih stanova: „Nikad neću tražiti stan niti stambeni zajam od JP PTT saobraćaja ‘Srbija’“ i to stavljeno u naslov posebnog teksta u antrfileu: „Boris Tadić: Neću tražiti stan od Preduzeća“. Na taj način novinar je hteo da ostavi pisani trag o ovoj njegovoj izjavi, u slučaju da se kasnije predomisli, u čemu je i uspeo, a tekst je nakon objavljivanja u „PTT glasniku“ preuzela „Borba“ i objavila 11. februara 2002. godine.
(ilustracija 8. Tekst „Boris Tadić: Neću tražiti stan od Preduzeća“ u „Poštanskom glasniku“ od januara 2002. godine i preuzet u „Borbi“ od 11. februara 2002.)
U novim korporativnim glasilima javnih i komunalnih preduzeća (EPS-a, Železnica Srbije, Pošte Srbije, Gradskog saobraćajnog „Beograd” i drugih) programska koncepcija nije potpuno u skladu sa intencijama sadržanim u Zakonu o javnom informisanju i medijima Republike Srbije i novinarskom (etičkom) kodeksu, koji su usvojila oba novinarska udruženja u Srbiji (NUNS i UNS), jer se o događajima i pojavama piše ne u duhu istinitog, nepristrasnog, pravovremenog i potpunog informisanja, nego u duhu poluistine: onoliko koliko to odgovara poslovodstvu preduzeća, koje partijski postavlja osnivač, s tim da se činjenice, koje im ne odgovaraju, prećute i na taj način pošalje informacija koja treba da proizvede očekivano ponašanje kod primaoca (zaposlenih, poslovnih partnera, korisnika usluga i dr).

Nenad Novičić, Beograd
Veća redakcija – veća zaštita novinara

Početkom osamdesetih godina prošlog veka novinari iz velikih dnevnih redakcija („Borbe“, „Politike“, „Večernjih novosti“ i drugih) zastupali su stav da radnička štampa u OUR-ima, u pogledu informisanja, ima mnogo lakši posao u odnosu na njih, jer izlaze periodično, najčešće mesečno, a dnevne novine moraju da budu aktuelne u svakom broju, pa je time i mogućnost da se pogreši veća.
Jedan takav skup na kojem se govorilo o položaju štampe i novinara u OUR-ima održan je u Jugoslovenskom institutu za novinarstvo u Beogradu, a učestvovao je i autor ovog istraživanja, koji je zastupao stav da je pisanje za fabričke novine mnogo zahtevniji posao od pisanja za dnevne novine. To je obrazložio sledećim poređenjem: prvo, novinari iz dnevnih redakcija se uglavnom obraćaju čitaocima koji ih ne poznaju, pa ih oni, nakon pročitanog teksta sa kojim se ne slažu, ne mogu da zaustave na ulici ili nekom drugom mestu i o tome iznesu svoje mišljenje, a novinare u fabričkoj štampi uglavnom većina zaposlenih poznaje i svoje primedbe i sugestije, bez obzira na težinu argumenata, iznose sa komentarima koji su ponekad i uvredljivi za autore tekstova. Jedina ‘odbrana’ novinara iz fabričkih novina od takvih komentara bila je u dobrom poznavanju problema o kojima pišu, mnogo boljem od svojih čitalaca, što kod novinara u dnevnim listovima to nije bilo u toj meri izražen uslov.
Drugo, novinari u dnevnim redakcijama su osnovna delatnost, čine većinu u odnosu na druge zaposlene, a novinari su u radničkoj štampi, u OUR-u, čija je osnovna delatnost proizvodnja ili pružanje usluga, sporedna delatnost, tako da, ukoliko se proceni da njihovo pisanje nije na ‘liniji’, bez veće zaštite mogu da budu premešteni na druge poslove, što se u praksi najčešće i dešavalo, a nisu bili retki i otkazi iz radnog odnosa. Takav jedan neuspeli otkaz dobio je u januaru 1997. godine Novica Antić, novinar „Glasa proizvođača“ TE-KO „Kostolac“, danas glavni i odgovorni urednik u tom listu, za tekst pod naslovom „Termoelektrana pred kolapsom“, koji je objavljen 20. januara 1997. u „Politici Ekspres“. Od otkaza, koji je povučen nakon tri dana pošto je napisan i potpisan, ‘spasila’ ga je intervencija redakcije ovog lista, čime se potvrdila hipoteza autora ovog istraživanja da u slučajevima bilo kakvog pritiska i pretnje na novinare lakše će da se odbrane oni novinari iza kojih je velika redakcija, koja čini osnovnu delatnost u tom preduzeću, nego što je to slučaj sa novinarima u fabričkim listovima, koji su sporedna delatnost u odnosu proizvodnu delatnost (npr. inženjere ili majstore u IMT ili RTB „Bor“).
(ilustracija 9. „Termoelektrana pred kolapsom“, „Politika ekspres“ od 20. januara 1997.)
Literatura

Gatalica, Predrag: Sistem informisanja i obaveštavanja radnika u železničkom i transportnom preduzeću, diplomski rad na Visokoj školi političkih nauka u Beogradu, 1965. godina.
Leković, dr Zdravko: Klasni odgovor: informisanje u udruženom radu, Jugoslovenski institut za novinarstvo u Beogradu, Beograd 1985.
Leković, dr Zdravko: Sloboda informacija u samoupravljanju, Radio televizija Beograd, Beograd 1978.
Pravilnik o informisanju zaposlenih u JP PTT saobraćaja „Srbija“, „Službeni PTT glasnik“, Beograd, br. 680, 24. januar 2011.
Pravilnik o informisanju radnika JP PTT saobraćaja „Srbija“, „Službeni PTT glasnik“, Beograd, br. 14, oktobar 1990.
Pregled železničke štampe 1890-1990, Zavod za novinsko-izdavačku delatnost JŽ, Beograd 1990.
Slavković, Dušan: Uvod u novinarstvo, Radio televizija Beograd, Beograd 1973.
Stojiljković, dr Dragan: Značaj informisanja radnika u ostvarivanju njihovih samoupravnih funkcija i uloga i zadaci sindikata, FPN u Beogradu, Beograd 1981.
Ustav SFRJ iz 1963. godine, Književne novine, Beograd 1971.
Ustav SFRJ iz 1974. godine, Savremena administracija, Beograd 1974.
Ustavni zakon iz 1953. godine, Službeni list FNRJ, Beograd 1953.
Zakon o javnom informisanju i medijima Republike Srbije iz 2014. godine, Službeni glasnik RS, Beograd 2014.
Zakon o udruženom radu, Privredni pregled, Beograd 1976.
Zakoni o javnom informisanju iz 1973. i 1975. godine, Republički sekretarijat za informisanje, Kosmos, Beograd b.g.

Korišćena bibliotečka građa fabričkih listova Narodne biblioteke Srbije, Fakulteta političkih nauka u Beogradu, Zavičajnog odeljenja Narodne biblioteke u Boru, PTT muzeja u Beogradu, Železničkog muzeja u Beogradu i redakcije lista Elektroprivrede Srbije „KWh“.