Svedočanstvo – istina i/li politika?

Noa Trajster

Masovna ubistva u vreme Drugog svetskog rata i Holokausta, kao i fenomen nacističkih logora, većini ljudi se čine nezamislivim i neverovatnim, i sve više i više nemogućim kako vreme prolazi. Svedočenje preživelih posle rata i danas je dokaz šta se desilo, i kako se to što se desilo doživljavalo iz različitih pozicija žrtava.

Svedoci već sami analiziraju i preispituju svoju sopstvenu poziciju, autentičnost i legitimnost svedočenja: „Prirodno je i očigledno da je najpouzdaniji materijal za rekonstrukciju istine o logorima pohranjen u sećanjima preživelih logoraša. I pored samilosti i gnušanja koje izazivaju, treba ih čitati kritičkim okom. Za upoznavanje Lagera, sâmi logori nisu uvek bili dobra osmatračnica: u neljudskim uslovima kojima su bili izloženi, retko se dešavalo da logoraši steknu neko celovito viđenje svog sveta“ (iz: Primo Levi, Potonuli i spaseni). To samo-ispitivanje, i naše sa njima, ni jednog momenta ne bi smelo da relativizuje niti da izjednačava poziciju žrtve i poziciju počinioca, a cilj našeg istraživanja je da ukaže na složenost i težinu odgovornosti pozicije svedoka.

Primo Levi je više puta insistirao da je fenomen logora politički fenomen, tako da je i svedočanstvo o logoru politički čin. „Najbolji istoričari Lagera ponikli su dakle među malim brojem onih koji su umeli i imali sreće da stignu do neke povlašćene osmatračnice, a da pri tom ne pokleknu pred kompromisima, kao i sposobnost da sa skromnošću dobrog letopisca, odnosno vodeći računa o složenosti fenomena Lagera i o raznolikosti ljudskih sudbina koje su se u njima odvijale, ispričaju ono što su videli, propatili i činili. Po logici stvari, svi ti istoričari bili su politički zatvorenici: pre svega zato što su Lageri bili politički fenomen“ (iz: Primo Levi, Potonuli i spaseni).

Politika je stvaranje odnosa između pojedinaca u društva, kao i među grupama. Zato su vrlo važni cilj i forma svedočenja – ispred državne komisije, sudsko, arhivsko, za umetnički rad itd. Šta svaka od ovih  formi podrazumeva, koju vrstu zahteva stavlja ispred svedoka odnosno koju vrstu političkog subjekta proizvodi? S druge strane, šta je pozicija primaoca svedočanstva u ljudskim odnosima kada preživeli svedoče deci, porodici, prijateljima, a koju politiku stvaraju institucije koje se bave sakupljanjem svedočanstava – državne komisije, lokalni i međunarodni sudovi, institucije za reparaciju i restituciju, arhivi, muzeji, filmovi, javnost, itd.

Ako nastavimo sa Levijem „zato što im [političkim zatvorenicima– N.T.] je upravo kao bivšim borcima protiv fašizma (ili onima koji se protiv njega i dalje bore) bilo jasno da je svedočenje zapravo objava rata fašizmu; zato što su imali lakši pristup statističkim podacima“ postavlja se pitanje: koju vrstu svedočanstva traži Levi? O čemu je svedočenje? Agamben, sudski sistem, arhivi, drugi eksperti i institucije koje traže od svedoka da bude žrtva, tj. da gleda samo u sebe, da svedoči samo o njegovom doživljaju i mučenju da bi nad tim svedočenjem i svedokom konstatovao svoju poziciju moći, tj. ekspertizu ili tzv. kontekstualizaciju, drugim rečima političku manipulaciju. Levi sa druge strane traži od čoveka da sam bude politički subjekt, da gleda, analizira i time pruži otpor sistemu u kojem postoji, prisustvuje i učestvuje svojevoljno ili prinudno. Svodočenje, za Levija je gledanje sa mesta logoraša ili sa mesta zatvorenika spoljašnjosti, i opisivanje, baš sa tog mesta, politički sistem koji je proizveo logor. Ta vrsta svedočanstva je politički čin u okviru anti-fašističke borbe.

Savremena politika sećanje je podigla pojam svedočanstva na nivo religiozne ceremonije. U knjigama, arhivama, filmovima i muzejima skupljene su hiljade svedočanstava, u kojima je glavna tema patnja žrtava Muselmana (nadimak za logoraša koji je na ivici smrti i koji više ne može da primeti i reaguje na okolinu) jedini svedok i glavni lik. Ovakav sistem svedočenja bio je osnov za dodeljivanje ratnih odšteta pojedincima kojima je stvoren ogroman aparatus kulture sećanja. Kontekstualizacija i obrazloženja svedočanstava opet nije u rukama svedoka nego u rukama stručnjaka za kulutru i za sećanje, tj. svedoci nisu oni koji kroje politiku svojih sećanja nego je ta politika proizvedena u njihove ime.

Vreme je da se upitamo šta je suština politike koja odvaja patnju od političkih mehanizama koji je proizvode i koji je cilj te politike? Šta treba pomiriti i relativizovati na račun te patnje i ponižavanja?

O nužnoj vezi između nacizma i liberalizma kroz proizvodnju logora i smrti je već 1934. govorio Emanuel Levinas: „Ako liberalizam poslednjih vekova zabašuruje dramatičnu stranu ovog oslobađanja, on mu zadržava bitni element u obliku suverene slobode razuma. Celokupna filozofska i politička misao novijih vremena teži tome da postavi čovekov duh na plan viši od realnog, dubeći ponor između čoveka i sveta… Šta prema tradicionalnom tumačenju znači imati telo? Znači podnositi ga kao objekat spoljnjeg sveta… Osećanje stalnog tuđinstva tela u odnosu na nas nadahnjivalo je hrišćanstvo kao god i savremeni libeliralizam. Ono je istrajalo kroz sva menjanja etike i pored slabljenja asketskog ideala posle Renesanse… Važnost koja se pridaje tom osećanju tela, kojim zapadni duh nikada nije hteo da se zadovolji, u osnovije novog poimanja čoveka. Ono biološko, sa svim usudom što u sebi nosi, postaje više nego objekat duhovnog života, postaje njegova srž. Tajanstveni glasovi krvi, zov nasleđa i prošlosti kojima telo služi kao zagonetni prenosilac, gube prirodu problemai podvrgnutih rešavanju jednog suvereno slobodnog Ja“ (iz: Emanuel Levinas, Nekoliko refleksija o filozofiji Hitlerizma).

Sa donošenjem Maršalovog plana prekinuti su svi procesi denacifikacije u Nemačkoj zato što je odluka o obnavljanju Nemačke privatne industrije zahtevala održanje građansko-ekspertskog sloja koji je proizveo Nacizam i logore. U Jugoslaviji prvi uslov za dodeljivanje Maršalovog plana bio je vraćanje iste strukture koje su još pre rata nastale sa Hitlerovom ideologijom.

Savremena politika sećanje sakriva ekonomiju u politici pomirenja tako što proizvodi Logor kao jedino ili glavno mesto Nacizma i Hitlerizma. Mehanizam sakrivanja je odvajanje ljudske patnje (u ime civilnih žrtava) od ekonomsko-političke strukture društva koje je taj logor proizvela i od toga profitirala ritualizujući patnju tako da strukture mogu da nastave nesmetano da funkcionišu. Ta logika i praksa nastavlja se u politici sećanja, ne samo u vezi sa Drugim svetstim ratom, nego i u svim ratovima koje je Zapad proizveo od tada, uključujući ratove 90-ih, ratove koji su doveli do raspada Jugoslavije.

Posmatranje pojma svedočanstva sa radovima Đorđa Lebovića “Nebeski odred” i “Viktorija”

 Noa Trajster

 

Centar CZKD i Učitelj neznalica i njegovi komiteti vas pozivaju na okrugli sto Svedočanstvo – istina i/li politika?, u koji ćemo integrisati delove komada Đorđa Lebovića “Nebeski odred” i “Viktorija”.

 

Okrugli sto se održava 27. januara 2015. godine u 19.00 časova u Centru za kulturnu dekontaminaciju – Centar Czkd, kao drugi umetnički događaj u okviru projekta “Protiv zaborava – četiri logora u Drugom svetskom ratu u Beogradu”.

 

Učesnci: Branko Romčević, Olga Manojlović Pinter, Svenka Savić, Đokica Jovanović, Aleksandar Lebl, Milovan Pisarri, Gordana Lebović i glumci Vladimir Aleksić i Pavle Pekić

Rediteljka: Gordana Lebović

Vizuelni identitet: Isidora Spasić

Moderatori: Branimir Stojanović i Noa Treister

 

 

“Živeli smo u blizini krematorijuma, osećali smrad njegovog dima i posmatrali noću plamene jezičke koji su izlazili iz visokog dimnjaka, pa ipak nismo ništa znali o događajima koji su se odigravali unutar visokih zgrada od crvenih opeka. Odande se nikad niko nije vraćao.

Jednog novembarskog jutra pošlo je sedamnaest ljudi iz Bauleitungkommando u Birkenau sa zadatkom da sruši krematorijume i da uništi sve tragove zločina. Ja sam bio jedan od te   sedamnaestorice. Povratku se nismo nadali.

Te iste večeri vratilo se u logor sedamnaest prestravljenih i od straha ošamućenih ljudi. Prolazili smo kroz nemi i gusti špalir logoraša. Otišli smo u svoje barake praćeni gomilama radoznalaca. Našim pričama onda još nisu svi verovali.” (iz “Nebeski odred” – Đorđe Lebović, Aleksandar Obrenović)

Masovna ubistva u vreme Drugog svetskog rata i Holokaust, kao i sam fenomen nacističkih logora se za većinu ljudi čine nezamislivim i neverovatnim, i sve više i više nemogućim kako prolazi vreme.

Tako je bilo i za ljude koji su ubijeni, i za one koji su preživeli i za ostatak sveta. Svedočenje preživelih je potrebno posle rata kao i sada, kao dokaz šta se desilo, i kako se to što se desilo iz različitih pozicija žrtava doživljavalo.

Svedoci sami analiziraju i preispituju svoju sopstvenu poziciju, autentičnost i legitimnost. „Prirodno je i očigledno da je najpouzdaniji materijal za rekonstrukciju istine o logorima pohranjen u sećanjima preživelih logoraša. I pored samilosti i gnušanja koje izazivaju, treba ih čitati kritičkim okom. Za upoznavanje Lagera, sâmi logori nisu uvek bili dobra osmatračnica: u neljudskim uslovima kojima su bili izloženi, retko se dešavalo da logoraši steknu neko celovito viđenje svog sveta.“ (iz: Primo Levi, „Potonuli i spaseni“). To samo-ispitivanje, i naše sa njima, ni jednog momenta ne bi smelo da relativizuje niti da izjednačava poziciju žrtve i poziciju počinioca, što je u svetu do sada više puta rađeno, kako navodi Đorđe Lebović u komadu “Viktorija”. Cilj našeg istraživanja je da ukaže na složenost i težinu odgovornosti pozicije svedoka.

Primo Levi je više puta insistirao da je fenomen logora politički fenomen, tako da je i svedočanstvo o logoru politički čin. „Najbolji istoričari Lagera ponikli su dakle među malim brojem onih koji su umeli i

imali sreće da stignu do neke povlašćene osmatračnice, a da pri tom ne pokleknu pred kompromisima, kao i sposobnost da sa skromnošću dobrog letopisca, odnosno vodeći računa o složenosti fenomena Lagera i o raznolikosti ljudskih sudbina koje su se u njima odvijale, ispričaju ono što su videli, propatili i činili. Po logici stvari, svi ti istoričari bili su politički zatvorenici: pre svega zato što su Lageri bili politički fenomen; zato što su politički zatvorenici, daleko više nego Jevreji i kriminalci (to su, kao što je poznato, bile tri osnovne kategorije logoraša), imali određenu kulturološku podlogu koja im je omogućavala da tumače događaje oko sebe; zato što im je upravo kao bivšim borcima protiv fašizma (ili onima koji se protiv njega i dalje bore) bilo jasno da je svedočenje zapravo objava rata fašizmu; zato što su imali lakši pristup statističkim podacima; i najzad, zato što su često, osim važnih funkcija koje su obavljali u Lageru, pripadali i tajnim organizacijama za odbranu.” (iz: Primo Levi, „Potonuli i spaseni“).

Politika je stvaranje odnosa između pojedinaca u društva, kao i među grupama. Prema tome, šta je pozicija primaoca svedočanstva u ljudskim odnosima kada preživeli svedoče deci, porodici, prijateljima, i koju politiku stvaraju institucije koje se bave sakupljanjem svedočanstava – državne komisije, lokalni i međunarodni sudovi, institucije za reperaciju i restituciju, arhivi, muzeji, filmovi, javnost, itd.

Iz čitanja Đorđa Lebovića, Prima Levija i drugih svedoka koji se bave svedočanstvom kao temom, generisali smo nekoliko pitanja. Na ova pitanja ni oni nemaju jedan ili jednostavan odgovor, ali diskusija o tome bi mogla da osvetli mehanizme politike sećanja u društvu danas.

 

1.    Da li je svedočenje moguća misja?

Primo Levi i drugi svedoci navode da je suština logora smrt, i u tom smislu pravi svedoci su ubijeni, i kako Levi kaže preživeli su samo posrednici svedočenja.

„Mi, kojima se sudbina osmehnula, pokušali smo da s više ili manje mudrosti prenesemo ne samo svoj usud već i usud onih drugih, potonulih; ali bila je to priča „za račun trećih“ , priča o onome što smo videli izbliza, ali što nismo sami iskusili. 0 krajnjem uništavanju, o samom činu izvršenja nije pričao niko, kao što se niko nikada nije vratio da priča o svojoj smrti. I da su imali papir i olovku, potonuli ne bi svedočili, jer je njihova smrt započela još pre nego što su njihova tela počinula. Ko zna koliko su sedmica i meseci pre nego što će se ugasiti već bili izgubili sposobnost da primećuju, pamte, odmeravaju i izražavaju se. Govorimo mi umesto njih, po ovlašćenju.“ Primo Levi

U tom smislu, i u strukturalnom smislu da uvek postoji pomeranje sa označenog na označitelja u bilo kom govoru, tj. između doživljaja, sećanja na njega i reprezentacije, svedočanstvo po sebi ostaje nedorecivo. Za slušaoce, i kada su svesni tog nedostatka, svedočanstvo je celina na osnovu koje formiraju svoj odnos sa događajem. Kako to razmicanje funkcioniše u odnosu svedok-slušalac?

 

2.    Ko govori kad svedoči?

Već unutar svedočenja postoji nekoliko razmaka između doživljaja, sećanja na doživljaj, govora o tome, gde svedok delemično ponovo doživljava vreme o kom svedoči, i onoga što je govoreno, tj. svedočanstva. Svedoci su vrlo često svesni tih razmaka i ne mešaju svedočanstvo i doživljaj sam po sebi. Zato su vrlo važni cilj i forma svedočenja – ispred državne komisje, sudsko, arhivsko, za umetnički rad itd. Šta svaka forma podrazumeva, koju vrstu zahteva stavlja ispred svedoka i prema tome koju vrstu političkog subjekta proizvodi?

 

3.    Sramota – Primo Levi, Lebović i drugi pričaju o sramoti preživelih zato što su preživeli, jer to sa sobom nosi pretpostavku da su, da bi preživeli, morali kolaborirati sa nacistima u logoru, čak i ako se kolaboracija sastoji samo u tome da nisu podelili svoju porciju hleba sa nekim kome je to bilo više potrebno. “Dobri ljudi”, kako ih zove Primo Levi, tj. oni koji su pokazali otpor, ili su pomagali drugima, bili bi odmah ubijeni, ili su brzo umirali od gladi i iscrpljenosti.

„Povod za neprijateljstvo prema Zugangu verovatno je u suštini isti kao i kod svake druge netrpeljivosti, odnosno predstavlja nesvestan pokušaj da se učvrsti položaj „mi“ na račun „ostalih“ , jednom rečju da se među uniženima stvori ona solidarnost koja nije postojala, što je bilo dodatni izvor patnje, mada se to otvoreno nije primećivalo. Tu je bila i težnja za

stvaranjem ugleda, koja je u našoj kulturi izgleda neutaživa potreba: prezrena gomila starih logoraša nastojala je da u novoprispelom prepozna metu na kojoj će se iskaliti zbog svih svojih poniženja, da se nekako obešteti, da za sebe stvori jedinku nižeg ranga kako bi na nju prebacila sav teret uvreda koji je primala od nadređenih.

Što se tiče povlašćenih zatvorenika, priča je složenija, a i važnija: štaviše, ona je, po mom mišljenju, suštinska. Naivno je, besmisleno i istorijski netačno smatrati da jedan inferiorni sistem, kakav je bio nacionalsocijalizam, uzdiže svoje žrtve: naprotiv, on ih unižava, spušta ih na svoj nivo, i njihovo je utapanje utoliko veće ukoliko su one prijemčivije, bezbojnije, potpuno lišene političke ili moralne okosnice.“ Primo Levi.

Taj fenomen “sramote” se često pominje kao osobina svedočenja, a ne i kao jedan od glavnih mehanizama fašizma da uplete žrtve u svoju zločinačku delatnost i da ih sa tom krivicom pretvori u doživotne saučesnike. Kao što je gore navedeno, logor je političko delovanje u kom je fašistički politički mehanizam ucenjivanja vezan za goli zivot. Istorijski, nacizam je okončan sa pobedom savezničkih snaga nad Hitlerom 9. maja 1945. godine, ali da li je to stvarno tako?

 

4.    Činjenička ili ideološka istina?

Primo Levi navodi da je iz pozicije “neprivilegovanog” logoraša vrlo malo mogao da razume o funkcionisanju logora, i da među preživelima, tj. svedocima proporcionalno ima više “privilegovanih logoraša”. Informacija koju ti svedoci imaju da ponude je neophodna, ali treba uzeti u obzir njihovu poziciju u logoru.

Dori Laub u knjizi “Svedočanstvo” navodi priču svedokinje koja je u svom svedočanstvu za Arhiv svedočanstava na Yale univezitetu u SAD (The Fortunoff Video Archive for Holocaust Testimonies), govorila kako su svi dimnjaci krematorijuma u Aušvicu srušeni tokom ustanka. Činjenica je da je eksplodirao samo jedan dimnjak, ali za ideološku potrebu svedokinje, da bi uveličala rezultat ustanka, njena istina je da svi su eksplodirali.

U “Viktoriji”, Đorđe Lebović suočava dva svedoka „Kluba za vojničku razonodu“ („Kuće lutaka“), na suđenju jednom od oficira – Estera, koja je tamo bila kao zarobjenica u logoru, jedna od prostitutki, i Iris, koja je kao dete tamo rasla kao maskota. Estera svedoči da je bila pobuna, Iris da je bio masakr. Komad je tako postavljen da je Irisino svedočenje činjenična istina, a Esterino svedočenje omogućava dostojanstvo ubijenih i prezivelih po cenu da oficir koji je izvršio masakr izađe na slobodu. Lebović se opredeljuje za drugo rešenje.

Pitanje pobune kao mesta dostojanstva preživelih, tj. svedoka, kao i drugi mehanizmi koji podržavaju to dostojanstvo koje grade u odnosu na ideološko okruženje u kom živi svedok u vreme svedočenja, ugrađuje se u samo svedočenje mnogo puta na račun aktuelnih činjenica – šta je istina?

 

5.    Koja vrsta razmene (exchange) postoji između svedoka i slušaoca?

Na početku Nebeskog odreda, A-12750 sreće 33142 čije svedočanstvo nam prenosi u komadu. U opisu tog susreta on opisuje način razmene – slušanje za hranu:

“Tu, u krugu krematorijuma II sreo sam 33142 Njegovo ime nikom nije bilo važno. Prvog dana dao mi je hleba i slanine. Kasnije sam svaki dan odlazio k njemu, bio sam gladan a on je uvek imao nešto za jelo.”

U posleratnim vremenima postojale su različite potrebe slušalaca u različitim situacijama, ali odnos svedok-slušalac je osnova politike sećanja. Da li bismo mogli da identifikujemo i opišemo koje su to različite potrebe koje postoje kod nas i kod drugih u našem okruženju?

 

6.    Koliko svedočanstava treba za Holokaust?

Jedna od odluka Komisije za utvrđivanje koncepcije programa Memorijalnog kompleksa „Staro sajmište“ glasi:

“U skladu sa savremenim trendovima u oblasti pamćenja Holokausta i drugih stradanja tokom Drugog svetskog rata, istorija logora Sajmište i sudbini Jevreja pod nacizmom trebaju biti prikazani kroz narative pojedinih ljudskih sudbina, kako žrtava tako i preživelih. Istaknuto mesto u postavci treba posvetiti audio-vizuelnim snimcima sećanja preživelih i drugih svedoka, kao i ličnih dokumenata, pisama i fotografija žrtava, i sličnoj arhivskoj građi.” (iz “Contested Past to the Neglected Present: The Cultural Politics of Memory of Belgrade’s Staro Sajmište” – Milena Dragićević Šešić, Ljiljana Rogač Mijatović)

Ako bi smo mogli da sakupimo sva svedočanstva ubijenih i preživelih, da li bismo dobili pojam Holokausta ili Konačnog rešenja? Samo ako posmatramo logor kao politički čin, koji ima za cilj da izvrši političke ciljeve jednog režima i njegovih pomagača, otkrivamo horror logora u celini.

Da li arhiv svedočanstava, koliko god potresna ona bila, može da ukaže na političke ciljeve i politički način proizvodnje logora?