Logori i tema Holokausta u udžbenicima istorije

Petar Panić

Koncentracioni logori kao i Holokaust predviđeni su za izučavanje u nastavnom predmetu istorija u svim srednjim školama u Srbiji. U zavisnosti od tipa škole, udeo ovih lekcija u ukupnom gradivu varira. Ako govorimo o gimnazijskom obrazovanju, tu imamo 3 smera pa se ova vrsta gradiva izučava u trećoj godini prirodnog i u četvrtoj godini opšteg i društveno jezičkog smera. U sklopu izučavanja savremene istorije u temi Drugi svetski rat, jedan čas je predviđen za obradu Holokausta i genocida u Evropi a jedan za život pod okupacijom i logorske sisteme u Srbiji i Jugoslaviji. U planu i programu za četvrti razred gimnazije predvidjen je čas pod nazivom “ Genocid kao fenomen totalnog rata“ unutar šeste teme Drugi svetski rat kao i čas pod nazivom “ Genocid i teror“ u istoj temi a koji se odnosi na zbivanja u Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata.

Važno je istaći da je ovakav način pristupa problemu logora i Holokausta nov u nastavnim planovima i programima pre svega za gimnaziju. Upoređujući udžbenike lako se zaključuje da je u nekim starijim izdanjima  gradivo Drugog svetskog rata drugačije koncipirano a da se o logorima govori u okviru lekcija pod drugim nazivom. O logorima u NDH se govori nešto opširnije dok se o logori u Srbiji samo poimence spominju i to ne svi. Uopšteno se govori o teroru i genocidu dok se isto detaljnije obrazlaže u lekcijama koje se odnose na NDH.

Profesori istorije u školama, poštujući nastavni plan i program, ove lekcije obrađuju u drugom polugodištu četvrtog razreda , ili trećeg ako je reč o gimnaziji prirodnog smera. Praksa je pokazala izvesne manjkavosti ovakvog pristupa jer kod mnogih profesora ove, veoma značajne, teme iz istorije dolaze na red aprila meseca a neki ih obrađuju i početkom maja. Treba uzeti u obzir činjenicu da su učenici završne godine tada usresređeni na pripremanje svojih prijemnih ispita a da im pažnja svakako popušta prema svim predmetima pa i prema istoriji. Iz tog razloga, i razloga ispitivanja učenika pred kraj školske godine, može se desiti da neke lekcije iz plana i programa u praksi ne dobiju potrebno vreme. Ovde je značaj nastavnika veoma veliki jer on treba da istakne važnost ove teme kako u nastavi tako i o savremenom shvatanju ovih važnih pitanja i približ ih   mladom čoveka.
Ono što smatram pozitivnim primerom jeste odluka Ministarstva prosvete da uvrsti 22. april, Dan sećanja na žrtve holokausta u kalendar vaspitno obrazovnog rada škola kao dan koji se obeležava radno. Tog dana prvi čas je posvećen upoznavanju učenika o  važnosti obeležavanja ovog dana   kao i o temi  Holokausta koja je povod za obeležavanje ovog datuma.

Npr. N Gaćeša, D. Živković, Lj. Radović, Istorija za III razred prirodnog i IV razred opšteg i društveno jezičkog smera, Beograd, 2000. ili isti udžbenik, izdanje iz 1994.

Istorija kao nastavni predmet izučava se u svim školama u Republici Srbiji. Program predmeta prilagođen je vrsti škole u kojoj se istorija izučava.
Osnovni zadatak nastavnog predmeta istorija je da doprinese kulturnom napretku učenika usvajanjem znanja iz prošlosti ljudskog društva.
Zadaci nastave istorije su:
– da doprinese razumevanju istorijskog prostora i vremena,
– da putem uzročno-posledičnih veza doprinese razumevanju istorijskih procesa, tokova i ličnosti koji su odredili razvoj ljudskog društva,
– da kod učenika razvija kritičko i kreativno mišljenje,
– da razvija duh tolerancije,
– da razvija nacionalni, evropski i svetski identitet,
– da usvoji znanja iz nacionalne istorije: političke, društvene, kulturne, ekonomske,
– da usvoje znanja iz prošlosti susednih naroda i država, kao i iz opšte istorije, te
– da doprinese humanističkom razvoju učenika.
Ovako postavljeni globalni zadaci i ciljevi nauke razrađuju se u skladu sa planovima i programima za svaku godinu izučavanja istorije.
Ono što je tema ovog rada – Holokaust i logorski sistemi u Drugom svetskom ratu – izučava se u završnim godinama školovanja. Nama je svakako najvažnija nastava u gimnazijama, jer je u njima istorija po fondu časova najzastupljenija. Razmatrajući činjenice, koje nam govore da se ova tema izučava u četvrtom razredu opšteg i društvenog smera i trećem razredu gimnazije prirodnog smera, možemo sagledati pozitivne, ali i negativne strane ovakve preraspodele nastavnog gradiva. Ova preraspodela, razume se, direktno utiče i na kvalitet nastave i prijemčivost programa, kao i na motivisanost učenika za rad.
Za osnovu izlaganja gradiva uzet je, ispravno, hronološki metod. To znači da se učenici u prvom razredu upoznaju sa najstarijom istorijom sve do četvrte godine kada se obrađuju događaji iz savremene istorije. Ovde se mora zadovoljiti nekoliko uslova, a najvažniji je supremacija nacionalne (istorije Srba) nad opštom (svetskom) istorijom i to u razmeri ne manje od 60:40%.
Autori udžbenika, naročito savremenih, koji se koriste danas, imaju brojne teškoće u izlaganju gradiva. Pored određenih ograničenja od kojih smo neke naveli u tekstu, potrebno je udžbenik prilagoditi mnogim pisanim i nepisanim normama. Ovo zbog toga što naša tema, odnosno Holokaust, logori i genocid mogu biti zloupotrebljeni u dnevno-političke ili kakve druge nenaučne svrhe. Autor stoga smatra prikladnim da se o tome raspravlja u dobi kada učenici imaju 17-19 godina. Tema je veoma osetljiva, predmet je u novije vreme raznih razmatranja, pa čak i revizije od pojedinih istoričara. Potrebno je, i više od svega važno, napraviti jasne razlike da bi se sprečilo da omladina, kojoj su različiti tekstovi pod rukama, stvori pogrešne vrednosne sudove o ovoj mračnoj temi iz povesti.
Nastavnik-predavač je tu, pre svega, upućen na odgovarajući udžbenik. Udžbenik je odobrilo Ministarstvo prosvete, a na Stručnom veću u određenoj školi doneta je odluka o izboru posebnog udžbenika nekog izdavača. U današnje vreme tržište udžbenika veoma je šaroliko, pa to važi i za udžbenike istorije. Ono što mora biti isto za sve jeste da oni prate plan i program nastave istorije.
U četvrtom razredu gimnazije, ili u trećem zavisno od smera, ciljevi i zadaci nastave su sticanje znanja o najvažnijim odlikama perioda od kraja 19. veka do kraja 20. veka na srpskom i jugoslovenskom prostoru, razumevanje najznačajnijih političkih ideja u periodu od kraja 19. do kraja 20. veka, sticanje znanja o znamenitim ličnostima u opštoj i nacionalnoj istoriji, upoznavanje sa kulturnim i naučno-tehničkim dostignućima, razvijanje istraživačkog duha i kritičkog odnosa prema prošlosti i osposobljavanje da se prepoznaju različita tumačenja istih istorijskih događaja, razumevanje uzroka i posledica najvažnijih istorijskih pojava u periodu od kraja 19. do kraja 20. veka.
U okviru ovakvog nastavnog plana teme Holokausta i uopšte života pod represivnim režimima zastupljene su u dve teme. U sklopu izučavanja savremene istorije, u temi Drugi svetski rat jedan čas je predviđen za obradu Holokausta i genocida u Evropi, a jedan za život pod okupacijom i logorske sisteme u Srbiji i Jugoslaviji. U planu i programu za četvrti razred gimnazije imamo čas pod nazivom „Genocid kao fenomen totalnog rata“ unutar šeste teme: Drugi svetski rat, kao i čas pod nazivom „Genocid i teror“ u istoj temi, a koji se odnosi na zbivanja u Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata.
U okviru pomenutih tema učenici se upoznaju najpre sa genocidom u Evropi i svetu, da bi se u sledećoj temi posvetili situaciji u Jugoslaviji. Tema je povezana sa prethodnom temom „Svet između dva rata“, u kojoj se obrađuju Nacizam i Fašizam, kako su nastali i u kojim istorijskim okolnostima. Učenici tako imaju mogućnost da prate razvoj događaja od kraja Prvog svetskog rata, uspona ovih dvaju totalitarnih pokreta, njihovu ideologiju, način delovanja i dolaska na vlast, pa sve do njihovog kolapsa u vrtlogu Drugog svetskog rata. Najveća pažnja je ipak posvećena ratnim dejstvima i situaciji na frontovima. Život u pozadini fronta se obrađuje, po mišljenju autora, kao sekundarno pitanje, a u okviru njega i pitanja logora i Holokausta.
Kad govorimo o opštoj istoriji, koja se u ovom slučaju izučava prva, onda treba reći da je najmanje jedan čas predviđen za priču o Holokaustu u Evropi. Razume se, iako se radi o gimnaziji sa najobimnijim programom nastave istorije, ovaj broj časova je premali, pa se zato mnoge kolege trude da broj časova uvećaju. Neophodno je napraviti retrospektivu događaja, da bi učenici stekli dovoljno informacija potrebnih za razumevanje ovog problema. Kada se ovlada sa svim pređašnjim gradivom, tada, a ovo autor govori iz sopstvenog iskustva, možemo da se u potpunosti posvetimo problemu logora.
Ovde treba reći da nije najvažnije baratati brojkama, koje često izazivaju otpor kod učenika, nego je prevashodno važno govoriti o društvenim i političkim okolnostima, u kojima su uopšte bili mogući formiranje logora, masovne deportacije, zatvaranja i ubijanja. Tek kada se učenicima objasne ove okolnosti, kada se upoznaju sa strukturom naci-fašističkih režima, kada potpuno spoznaju njihovu ideologiju, političke, kulturne i svake druge predstave u životu, kao i kada im se dočara kult vođe zvao se on firer ili duče, onda je moguće objasniti logore, sistem bez kojih su ti režimi nezamislivi. Diskvalifikacija čitavih naroda, društvenih grupa, manjina, to su osnove takvih režima. Zato se iz „idealnog društva“ moraju ukloniti svi oni koji na bilo koji način predstavljaju pretnju.
Zatim se posebna pažnja mora pokloniti pitanju geografskog položaja najvažnijih logora i ne svoditi čitavu priču samo na Aušvic. Razlog zašto je potrebno o tome govoriti mnogo duže od 45 minuta jeste i to što se učenicima treba predstaviti i činjenica da su na ljudima vršeni najrazličitiji, često smrtonosni, eksperimenti, da su se logori razlikovali po nameni i da nisu nužno svi bili logori smrti. Iskustvo nam govori da su ovih nekoliko časova, iako „padaju“ u nezgodno vreme, veoma zanimljivi učenicima i da oni često aktivno učestvuju u njihovom izvođenju, što je neophodno i poželjno.
Prve reakcije se javljaju već sa prvim pominjanjem nacizma, fašizma ili imena Adolfa Hitlera. Tada obično, čak i ukoliko nije u vezi sa temom, bolji učenici postavljaju pitanja o tom režimu, kao i o ličnosti Hitlera uopšte. Fenomen nacional-socijalizma, a ponajpre ideologije, zaokuplja njihovu pažnju. Tada zahtevaju od svojih profesora objašnjenja, a često i vrednosne sudove, što samo po sebi predstavlja ozbiljan i težak zadatak.
Kako se gradivo primiče Drugom svetskom ratu, pitanja su sve brojnija i sve se više tema otvara za diskusiju. Iz ličnog iskustva autora, ovde se prelazi iz formalnog časa i ex cathedra predavanja na diskusiju sa učenicima, koja je gotovo uvek, i po pravilu, sadržajna. Naivno je pomisliti da gimnazijalci nemaju stav o ovom pitanju ili da će mnogi od njih stav steći tek sa 18 godina. Njima ova diskusija zapravo služi kao potvrda njihovih ranijih stavova i mišljenja o datom problemu. Zato i nastavnik mora biti veoma oprezan i voditi računa čak i o sitnicama, na primer o tome kako da intonira određene partije iz gradiva.
Tu dolazimo do važne, rekao bih i najvažnije, uloge predavača, profesora i nastavnika, koji mora pre svih da pruži validne i istinite informacije o represivnim režimima, o logorskim sistemima, kao i o Holokaustu. U njegovim objašnjenjima i diskusijama se traži potvrda učeničkih stavova. Razmišljanja i uverenja dece u tom uzrastu značajno će biti utvrđena ako dobiju potvrdu profesora koji je još, kakav takav, autoritet.
Na ovom mestu bih posebno istakao činjenicu da su mladi skloni da prihvate neke stavove i delove ideologija o kojima je ovde reč. Tu se radi o činjenici da sve one daju veoma jednostavne odgovore na veoma komplikovana pitanja i da se mladi odlučuju da ih prihvate, jer nemaju volje, a ni dovoljno znanja, da se upuste u dublje i sadržajnije razmatranje.
Problem su i masmediji, internet pre svega, u kojima se može pronaći sadržaj koji je pre svega apsolutno neistinit, pa potom i neadekvatan ili poluistinit. Zato je važno da se kroz školski sistem, dakle pre svega kroz nastavni proces, dobije istinita informacija i adekvatno tumačenje istorijskog događaja od onih koji su za to kompetentni. Time bismo izbegli sve zablude i stranputice na koje se učenici mogu zaputiti kada je o ovoj temi reč.
Iskustvo u radu sa učenicima dodatno se obogaćuje svake školske godine. Među đacima uvek postoji izvestan broj onih koje, mnogo više od drugih, interesuje ta tema. Oni od svojih kuća donose ne samo vrednosne sudove, nego su često tu i materijalni istorijski izvori. Tako je na primer ovaj autor predavao učenicima koji su kod svojih kuća čuvali bajonete, nemačke SS uniforme, a najveće iznenađenje je bila originalna objava nemačke okupacione uprave iz 1941, najverovatnije pokidana sa nekog stuba.
Osim toga, živa su svedočenja onih koji su preživeli ratne i logorske strahote, o kojima su učenici u svojim domovima slušali, a ovaj autor im dopuštao da ih iznesu na časovima istorije. Tada se pažnja, slobodno možemo reći, duplira i časovi su najuspešniji. Proći kroz bilo koji logor u vreme nemačke okupacije, pa doživeti momenat da se to ispriča pred unucima, po sebi je blagoslov.
Neretko su se javljale oštre polemike i diskusije, jer – treba i to otvoreno reći – bilo je učenika koji su se veoma nonšalantno, pa i sa prezirom, odnosili prema toj temi. Takvim se učenicima preporučivala dodatna literatura, a ukoliko nije bilo želje da se ona pročita, profesor je preporučivao filmove snimljene na tu temu. Planirana je za 2014. izložba nekih od predmeta vezanih uz ovu temu, ali taj projekt još nije ostvaren.
Druga tema u kojoj se obrađuje pitanje logora jeste ona pod naslovom „Genocid i teror“. Odmah po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije njena teritorija je podeljena između suseda. U vezi sa tim učenicima je potrebno objasniti uzroke koji su doveli do propasti Jugoslavije, trvenja među njenim predratnim elitama, ali i netrpeljivosti koje su vladale u narodu. Aprilski rat, velika vojna sramota Kraljevine, sve ove suprotnosti je izneo na videlo.
Potom je zadatak nastavnika da upozna učenike sa sistemom novouspostavljenih vlasti na teritoriji podeljene Jugoslavije. Važno je da pre toga učenici ovladaju znanjima o nacizmu, fašizmu i ideologijama o čemu je već bilo reči. Tada logoraška politika, stvaranje sabirnih, radnih logora i logora smrti na području naše bivše države predstavlja samo nastavak pogubne politike. Ova tema je takođe omeđena na jedan čas, što je sve samo ne dovoljno vremena.
Najviše predznanja o temi učenici pokazuju kada se govori o logoru Jasenovac i strahotama koje su tamo logoraši preživljavali, za pojedine druge logore su čuli (na primer, za Banjicu i strelište u Jajincima), a termini kao što su Topovske šupe, logor Danica i drugi su im potpuno nepoznati.
Neretko je problem što se o ovoj temi u udžbenicima govori pre svega na nivou informacija, navode se datumi i godina osnivanja, broj ubijenih i zatočenih, a suštinski se pojedinačno u načine rada logora ne zalazi. Izuzetak je logor Jasenovac o kome ima više podataka.
Treba imati u vidu da je u ranijim udžbenicima ova tematika bila još slabije obrađena, tako da, sa izuzetkom Jasenovca, drugi logori nisu ni spominjani. Generalno se govorilo o teškim uslovima života u okupaciji i to na kraju lekcija koje su se ticale kako opšte evropske tako i nacionalne istorije. Na kraju su davane tabele sa brojem poginulih, pravila poređenja sa užasima Prvog svetskog rata i tu se priča završavala.
Noviji udžbenici su primer neznatno bolje prakse, jer se u lekcijama koje se bave Holokaustom i Totalnim ratom, osim suvih statističkih podataka, navode i odlomci iz svedočenja logoraša, opisuje logorski život, daju preporuke za čitanje, pa čak i filmovi koje bi učenici, koji žele da saznaju više, mogli da pogledaju.
Slično je i u lekcijama koje se bave nacionalnom istorijom. Tu se više pažnje posvećuje logorima u Srbiji i logorskom životu uopšte.
Ovde je ostavljeno profesoru da predloži dodatne materijale za rad sa učenicima, pa se često koriste filmovi. Takođe je vrlo važno razmatrati i antisemitsku politiku režima u Srbiji. S tim uvezi, u diskusiji o logorima, pre svega u Beogradu, ali i u Nišu, govori se o sistematskom istrebljenju Jevreja iz Srbije i podatku da je vlada Milana Nedića objavila već 1942. da je Srbija slobodna od Jevreja (Judenfrei). Pored Estonije, Srbija je jedina zemlja u kojoj je „rešeno“ jevrejsko pitanje.
U ovom delu gradiva veoma je važna interakcija učenika, koji vrlo brzo od slušalaca postaju aktivni učesnici. Ovo zbog toga što se uvek dogodi da neko u porodici ima saznanja o logorskim danima svog pretka. Tada učenici kombinuju ta saznanja sa podacima koji su im dostupni na časovima istorije, tako da ti isti časovi postaju veoma interesantni i produktivni. Osnovni zadatak je proširivanje i produbljivanje saznanja o temi logora i logoraškog života, njihovom funkcionisanju od osnivanja sve do ukidanja. Potrebno je znanja koja učenici poseduju primeniti i dopuniti na taj način da se spozna i usvoji što više informacija.
Vrlo je efektno, po mišljenju autora, dati određene proglase ili naredbe okupacione vlasti koje su se ticale položaja logoraša, Jevreja i sl. Upečatljive su i slike starog Beograda, koje učenici i sami mogu pronaći na internetu, na šta ih profesor i navodi, gde se, na primer, vidi bašta hotela „Moskva“ i beogradska gospoda koja šetaju, a na banderama iznad njih vise leševi, koje ovi kao da ne primećuju. To izaziva emocije a onda i želju za produbljivanjem saznanja o tom vremenu.
Poseban i značajan problem su poluinformacije i poluistine, koje su najčešće učenicima plasirane u kući. Tu je zato zadatak profesora da te poluistine i zablude razobliči. Na primer, treba imati u vidu da u Sjedinjenim Državama postoji revizionistička istorijska škola koja ima svoje tumačenje Holokausta i uopšte masovnih pogroma u Drugom svetskom ratu. Radovi takvih istoričara veoma su lako dostupni, jer se nalaze na internetu i do njih učenici mogu, uz manje istraživanje, lako doći. Važno je tada skrenuti pažnju na radove koji su opšteprihvaćeni u nauci i na njima bazirati eventualnu diskusiju.
Poželjno je, i dobro, davati slobodu učenicima da iznose svoje stavove, razume se ukoliko prikažu adekvatne argumente za svoje stavove. Praksa je pokazala da se na taj način učenici dodatno motivišu na istraživanje i rad, jer se njihov glas čuje i njihova reč uvažava. Ovo autor naročito apostrofira, jer teme iz neposredne i bliske prošlosti upravo izazivaju interesovanje i diskusiju koja se ne vodi samo na časovima istorije, nego je ona prisutna i u svakodnevnom životu učenika, što se ne može reći za, na primer, starovekovnu ili srednjevekovnu istoriju.
Na kraju svog školovanja, učenik koji je posebno zainteresovan za istoriju dobija temu za izradu maturskog rada. Teme o logorima i Holokaustu, iz prakse znamo, prve „planu“. Svakako ne bi trebalo da se previše zanosimo oko toga da su te teme najinteresantnije, ali su svakako zanimljivije od mnogih drugih. Ono što navodi učenike da se prijave za ovakve teme jeste i problem literature koja je veoma lako dostupna, što umnogome olakšava rad na tim temama.
Autorovo mišljenje je da je taj period u kojem se izrađuje maturski rad na temu logora ustvari najproduktivniji period, jer u toku brojnih konsultacija koje se obavljaju sa kandidatom ima mnogo prostora da se znanje o ovoj temi proširi. Samo na taj način, ozbiljnim iščitavanjem predložene literature i promišljanjem o temi koju je kandidat odabrao, moguće je napisati kvalitetan rad koji će kandidat kasnije odbraniti.
Iako se možda čini da je tema korišćena mnogo puta i da u tim radovima teško da može da se nešto novo pronađe, pažljiv čitalac će vrlo brzo biti iznenađen činjenicom da se u svakom novom maturskom radu mogu naći novi podaci i zanimljiva učenička razmišljanja. Profesor ima zadatak da podstiče i istraživački duh da bi učenici, osim pukog prepisivanja literature ili izvora, dali istraživački doprinos. Pri tome, poželjno je da učenici pišu na teme koje se tiču i njihovih porodica, ulica ili gradova u kojima žive.
Kao posledice elementarnog neznanja, pa čak i nezainteresovanosti, jesu – autor je bio mnogima svedok – potpuno neprihvatljive scene kao što su zbijanje šala na račun Holokausta i koncentracionih logora. Od dece se svakako ne može očekivati takva vrsta ozbiljnosti kao kod odraslih, ali je, naročito u naše vreme, kada se izgrađuje tolerantno društvo, nedopustivo da se takve stvari dešavaju čak i van časova, pošto se na časovima takvo ponašanje sankcioniše.
Ipak, ne treba imati iluzije oko toga da učenici, bar većina, imaju svoje stavove sa kojima dolaze pred profesore istorije. Ti stavovi ne moraju, nužno, biti istorijski tačni i opravdani. Ima onih koji apsolutno negiraju stradanja, i onih ekstremnijih koji smatraju da je ceo taj sistem bio neophodan radi rasnog i moralnog pročišćenja društva i odstranjivanja nepoželjnog i nepodobnog elementa. Treba naglasiti da se sa tim, kvaziistorisjkim i nenaučnim mišljenjem istoričari u školama sreću veoma rano, kada im pojedini učenici počnu servirati priču o Srbima kao najstarijem narodu na svetu i otkrićima istorijskog ‘genija bez premca’ Jovana I. Deretića. Onda i nije čudno i neverovatno kada vam ti isti đaci u četvrtoj godini predoče novoustanovljenu „istinu“ da Holokausta zapravo nije ni bilo.
Na kraju, treba sasvim jasno reći da ova tema u našim školama zaslužuje više pažnje. Zaslužuje veći broj časova na kojima bi, pored obaveznog udžbeničkog saznavanja i interpretacija, profesori imali vremena da se podrobnije pozabave literaturom, izvorima, da se učenicima prezentuje u celosti neki film i uopšte da nam to vremensko ograničenje ne bude toliko veliki ograničavajući faktor kao što je danas. To je nemoguće postići bez reforme planova i programa, a činjenica je da stvari ne idu u dobrom pravcu.
Predlozi koje viđamo poslednjih godina idu ka tome da istorija postane samo izborni, fakultativni predmet, posebno u srednjim stručnim školama. Ako se takve tendencije nastave, imaćemo generacije nesvesne svoje prošlosti, kako one dalje tako i ove skorašnje, pa nas onda ne treba da čude brojne organizacije koje, baratajući istorijskim poluistinama ili čak otvoreno lažući o istoriji, privlače deo naše omladine. Na nama, istoričarima, velika je odgovornost da u skladu sa svojim mogućnostima to predupredimo tako što ćemo, posebno ovako osetljivim temama, prilaziti tako što ćemo na osnovu činjenica i nepobitnih dokaza zasnivati naše mišljenje i prenositi ga mladim generacijama, verujući da će oni takve predstave usvojiti i prenositi ih dalje.