Nepodnošljiva lakoća žrtvovanja

Autor: Nevenka Stojčević

Povodom debate o logorima pod okriljem Oktobarskog salona

Na nivou visokih akademskih rasprava i umetničkih projekata sada se odvija žrtvovanje ubijenih , što upozorava da prisustvujemo totalizujućem i dehumanizujućem diskursu , čije će teške posledice osećati buduće generacije

Istražujući zločine iz poslednjeg rata u logorima u Hrvatskoj i BiH, Beogradska inicijativa Udruženje logoraša od 1991, čiji je član bila i Branka Jovanović, tada novinar RTS-a i aktivista brojnih domaćih i inostranih mirovnih pokreta, vrlo je ozbiljno sarađivala sa Tužilaštvom Haškog tribunala na slučaju Čelebići. Predstavnici UN su ocenili da je to najprofesionalnije pripremljen slučaj u Tribunalu . U korespondenciji i nastupima Udruženja nikada nije bilo reči da su tokom ratova 90-ih na teritoriji bivše Jugoslavije postojali koncentracioni logori. Međutim, u okviru ovogodišnjeg Oktobarskog salona u Beogradu, organizovana je debata koja je logor Omarska veoma sofisticirano izjednačila sa nacističkim logorom Staro sajmište iz Drugog svetskog rata na teritoriji NDH. Organizatori su na skupu prećutali svoje programske tekstove u kojima govore o Omarskoj kao o koncentracionom logoru.

POLITIČKA STRATEGIJA Iz razgovora sa Brankom Jovanović, tim povodom, može se zaključiti da postoji kontinuirani pokušaj umanjivanja i omalovažavanja srpskih žrtava u cilju ne samo revizije istorije već i postizanja političkih ciljeva koji ne podržavaju napore ka uspostavljanju konačnog mira .

„Udruženje logoraša je konstatovalo postojanje različitih oblika zatočenja, zvaničnih i privatnih zatvora, sabirnih centara gde se stanovništvo sklanjalo od ratnih dejstava, pa i logora poput Lore u Splitu, Dretelja kod Čapljine, Čelebića kod Konjica, Keraterma i Omarske kod Prijedora, logora u Visokom, silosa za žito Tarčin kod Sarajeva, kasarne „Viktor Bubanj“ u Sarajevu, zatvora u Foči, i na stotine drugih mesta u kojima su bili zatočeni, zlostavljani, silovani i ubijani pripadnici drugih ali i srpskog naroda. I danas tvrdim da su dva logora mogla mirne duše da ponesu epitet koncentracionih

– Lora u Splitu i Dretelj kod Čapljine. U našoj i svetskoj javnosti malo se zna o bestijalnosti HOS-ovih ustaških postrojbi kojoj su u njima bili izloženi Srbi , iako je izveštaj o zločinima u Lori veoma brzo dostavljen čak i UN“, kaže Jovanovićeva za „Pečat“. Ona podseća da su još 1995. godine o zločinima u ta dva logora pred istražiteljima Haškog tribunala svedočili zatočenici.

„Glavni tužilac Ričard Goldston je tada na ruke primio dokumentaciju o 25 velikih logora za Srbe, njegovi istražitelji saslušali su u Hagu grupu svedoka koja je stradala u njima . Serž Bramerc, današnji glavni tužilac, nedavno je primio delegaciju Saveza logoraša Republike Srpske, ali nije dao nikakav odgovor na pitanja o sudbini optužnica za taj i mnoge druge logore. Svakog čoveka koji veruje u postojanje integriteta međunarodno-pravnog poretka mora da razočara nedostatak makar i traga njegovog ličnog i objektivnog osećanja odgovornosti za žrtve o kojima su istražiteljima Tužilaštva logoraši dali izjave. Bramerc bi trebalo da se zamisli nad svojom institucijom, njenim istorijatom i etičko-pravnim kodeksom, a pogotovo svojom ulogom u određivanju recepcije i istorijskih tokova, posebno posle saznanja da je Tužilaštvo prikrilo prijave srpskih svedoka. Ćutanje Serža Bramerca je najočigledniji gest nipodaštavanja ne samo pravde i žrtava već i njihovog ponovnog žrtvovanja, čime drastično umanjuje šanse uspostavljanja mira.“

Jovanovićeva je rekla da žrtvovanje Srba nikako nije slučajno i da su mnogi postupci Haškog tribunala, brojnih organizacija za ljudska prava i medija pokazali da se ovde radi o potpuno jasnoj

političkoj strategiji u funkciji održavanja klišea uzroka i toka naših ratova , kojima se opravdavaju sve strane intervencije urušavanja Jugoslavije kao navodnog velikosrpskog projekta. , kojima se opravdavaju sve strane intervencije urušavanja Jugoslavije kao navodnog velikosrpskog projekta.

NOVI KRUG PROPAGANDNOG PAKLA „Zato, kada se u tekstovima autora projekta (koji se pod vidom politički angažovane umetnosti uvodi u okvire Oktobarskog salona 2013.) propagira i saradnja sa Haškim tribunalom kao mestom istine, shvatam da se negde opet zahuktava novi propagandni krug pakla, ovaj put uzdignut na nivo visokih akademskih rasprava i međunarodno etabliranih i finansiranih umetničkih projekata. To znači da prisustvujemo totalizujućem i dehumanizujućem diskursu čije će jezive posledice sledećih decenija osećati nadasve mlade generacije“, rekla je sagovornica „Pečata“, dodajući da je šema etničkih progona, zatvaranja i zlostavljanja bila potpuno ista u svim logorima – srpskim, hrvatskim i muslimanskim.

Branka Jovanović je izrazila bojazan da je prećutkivanje logora u kojima su stradali Srbi , samo zato što su bili Srbi, u funkciji stvaranja krajnje nehumane neravnoteže na mapi nasilja i patnje .

„Ovu neravnotežu smatram krucijalnom manipulacijom onih koji su itekako imali udela u proizvodnji našeg konflikta i koji žele da prikriju sve tragove svog geopolitičkog i geostrateškog imperijalnog ludila. Po meni je negiranje zločina nad žrtvama njihovo novo dehumanizovanje i žrtvovanje . To činimo i mi, negirajući žrtve drugih naroda. Međutim, način na koji se punih 20 godina negiraju zločini nad Srbima je ravan megazločinu. Kao ilustraciju navešću jedan rani primer dehumanizacije patnje žrtava srpske nacionalnosti. Londonski Institute for War and Reace Reporting, koji se bavi ratnim i mirovnim izveštavanjem, komentarisao je svedočenje jednog mladog Srbina u Hagu. Taj čovek bio je prinuđen na oralni seks sa rođenim bratom pred svim zatočenicima logora. Autor teksta, međutim, tvrdi da je on lažno svedočio sa namerom da relativizuje isti takav zločin srpskih mučitelja nad jednim muslimanom u Omarskoj. On ide i korak dalje pa kaže da je ovaj svedok pripreman kako bi se zločini u Čelebićima i Omarskoj izjednačili i tako zločin u Omarskoj izgubio svoju ekskluzivnu surovost. Izostalo je elementarno poštovanje žrtve, a o empatiji da i ne govorimo. Naravno, ovaj institut nikada nije odgovorio na našu ispravku“, navodi Branka Jovanović.

Naša sagovornica smatra da je zloupotreba zločina nad Srbima i skrivanje podatka da je prvi formirani logor u BiH, zapravo, bio HOS-ov logor Dretelj kod Čapljine za građane srpske nacionalnosti.

„Dretelj je registrovan kao logor u kome su Hrvati 1993. držali muslimane. Međutim, u ovaj logor su prvi srpski zatočenici dovedeni već aprila 1992. godine. Među njima je bila i teško zlostavljana dr Olga Draško. Ovo navodim zbog činjenice da hronologije događaja i te kako utiču na tok ukupnih dešavanja u ratu i da se hronologijama jako manipuliše i u Hagu prostom segmentacijom događaja . Tako se ponašanje srpske strane u ratu ne posmatra u kontinuitetu razvoja događaja na terenu, već se na sve primenjuje politički potrebna teza da su zločini posledica rasističke i genocidne velikosrpske politike.

Jovanović navodi da je Dretelj jedan od najstrašnijih logora koji se po formi zločina mogao uvrstiti u koncentracione, jer je želja njegovog ustaškog komandanta Blaža Kraljevića i bila da to bude hitlerovski organizovan logor.

„ Holandski novinar koji je posetio Dretelj, preneo je izjavu generala Kraljevića da je ovaj logor hotel u kome su udobno smešteni Srbi. Naravno, holandski novinar se nije potrudio da proveri ovaj iskaz. Neprofesionalnim (ne)istraživanjem okolnosti pod kojima su držani Srbi ovaj novinar je omogućio da se u svet probije takođe neprofesionalno montirani snimak novinarke Peni Maršal iz britanske televizije Aj-Ti-En sabirnog centra Trnopolje kod Prijedora. Uz podršku jedne njujorške PR agencije, slika mladog muslimana iza navodnih žica koncentracionog logora postala je ključni dokaz o Omarskoj kao nacističkom srpskom koncentracionom logoru. I nakon otkrića da je Peni Maršal napravila montažu, da je tu montažu dobro iskoristila njujorška PR agencija za plasiranje jedne od najvećih medijskih laži o koncentracionim logorima Srba, ova novinarka je i dalje veoma cenjena. Zato je njena kuća uspela da finansijski ruinira i zatvori list „Living Marxism“ koji je obelodanio njenu manipulaciju“, kaže Jovanovićeva.

GATMAN I CIGELJ Slučaj logora Omarska međunarodna javnost je pratila preko izveštaja američkog

novinara Roja Gatmana, jednog od nosilaca Pulicerove nagrade za izveštavanje o srpskim zločinima. , jednog od nosilaca Pulicerove nagrade za izveštavanje o srpskim zločinima.

„ Roj Gatman, čije veze sa određenim američkim i nemačkim službama niko nije hteo da istražuje , nastupao je u brojnim emisijama i panelima sa Jadrankom Cigelj , zatočenom i silovanom u logoru Omarska. Silovanje žena u ovom logoru niko ne spori, ali osnovno pitanje je kako je Jadranka Cigelj svedočila o tom strašnom događaju u društvu Roja Gatmana koji je u televizijskim emisijama i na panelima sa njom izjavljivao da su logori za Srbe propagandna izmišljotina srpske vojske koja time hoće da prikrije svoje logore. Grupa uglednih stranih novinara otkrila je da je Jadranka Cigelj , inače potpredsednica HDZ-a, bila važan član tima Hrvatskog informativnog centra u Zagrebu koji je strane novinare snabdevao informacijama o ratu, da je taj centar bio u stalnoj vezi sa ustaškim emigrantskim krugovima, da je njene nastupe, između ostalih relevantnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, podržavalo i Međunarodno društvo za ljudska prava kao naslednik grupe koja je radila za naciste i hrvatske ustaše tokom Drugog svetskog rata. Direktor centra je bio Ante Beljo, osnivač ogranaka HDZ-a u Americi i Kanadi, najbliži saradanik ustaškog generala Gojka Šušaka. NJena protivrečna svedočenja i predstavljanja pod različitim imenima ipak je nisu diskvalifikovala u krugovima koji su formirali javno mnjenje. Ona je dobila brojne međunarodne nagrade, ali, koliko znam, ipak nije svedočila pred Haškim tribunalom jer nije dobila status verodostojnog svedoka. Zato je u Hagu, prvi put nakon Tokijskog procesa i presuda japanskim generalima za silovanje kineskih žena, doneta presuda u slučaju silovanja Grozdane Ćećez u logoru Čelebići kod Konjica. Iako je ponela tu tužnu titulu prve žene za čije silovanje je Haški tribunal doneo presudu za zločin silovanja žena, Grozdana Ćećez nikada nije pomenuta od strane organizacija koje su stradanje Jadranke Cigelj predstavljale svetskoj javnosti kao slučaj srpskog nacizma. Da li zato što je bila jedna od 130 silovanih Srpkinja na teritoriji opštine Konjic koje nikada nisu bile u fokusu izveštavanja ili elementarne ljudske brige. Da, zato i samo zato što je bila Srpkinja! Jer da se na njih primenio isti princip statističke ekstrapolacije koji je primenjivan u slučaju silovanih žena hrvatske i bošnjačke nacionalsnosti došli bismo do brojke od 14.000 silovanih žena u Konjicu što, naravno, nije istina“, tvrdi naša sagovornica.

Jovanovićeva kaže da je razlika između Omarske i Čelebića i u tome što se u Hagu, kada su u ranoj fazi rada Tribunala rekonstruisani celoviti događaji, za logor Čelebići uopšte nije utvrđivala šema odgovornosti više komandne strukture.

„U Hagu je svedočio vojni vrh armije BiH i potvrdio da su najmanje četiri glavna ministarstva , pa i sam predsednik Alija Izetbegović, znali za postojanje logora Čelebići i zločine u njemu, ali da nisu preduzeli nijedan korak da se oni spreče. Haški tribunal je u slučaju logora Čelebići optužio samo četiri lica, neposredne lokalne izvršioce zločina. Bilo je potpuno očigledno da svedočenja generala Armije BiH o upućenosti najviših organa u Sarajevu u događaje u logoru Čelebići nisu iskorišćena za podizanje optužnica na odgovarajući nivo komandne strukture. Glavnom tužiocu Luizi Arbur iznela sam svoju sumnju da će Zejnel Delalić kao ključna veza sa tim strukturama, upravo zbog aboliranja od krivice vrha, biti oslobođen i da će biti osuđena samo tri lica. Ona me je u dva razgovora ubeđivala da zasigurno neće biti tako, jer će Tužilaštvo proširiti na brzinu urađenu optužnicu i obuhvatiti odgovorne na višim nivoima vlasti. Naravno, Zejnel Delalić je oslobođen, osuđeno je njih troje i to na smešne kazne“, podseća Jovanovićeva.

GLOBALNA REVIZIJA ISTORIJE Tokom suđenja, kako je rekla, izvršena je jedna posebna manipulacija logorom Čelebići od strane Haškog tribunala.

„ Za razliku od logora Omarska koji je stavljen u široki kontekst etničkog čišćenja, progona i ubistava muslimanskog stanovništva u opštini Prijedor, logor Čelebići je izvučen iz konteksta čitavog sistema progona srpskog stanovništva iz Hercegovine, posebno Mostara što bi bilo pravo poređenje sa Prijedorom. Ali, i kada su sveli logor Čelebići na Konjic, on je tretiran izolovano od progona i ubistava skoro čitavog stanovništva same ove opštine. Tako je na kraju ispalo da je taj logor čarobnim štapićem napravio i njime komandovao Hrvat Zdravko Mucić Pavo, da je samo 19-godišnji Esad Landžo – zenga, patološki mučio zarobljene, a isključivo silnik Hazim Delić silovao zatočene žene. Čitava ofanziva u opštini Konjic iz koje je, uz brojna ubistva civila i uništavanje čitavih sela, proterano ukupno civilno stanovništvo srpske nacionalnosti nije bila predmet suđenja u Hagu . Tako je tužilac prilikom priprema svedočenja svedocima branio da govore o ubistvima svoje rodbine izvan logora. A kada bi se neko od srpskih svedoka tokom samog svedočenja pred Sudskim većem usudio

da ipak svedoči i o ubistvima i etničkom čišćenju izvan logora, bio je prekidan čuvenom rečenicom To nije predmet ovoga suđenja! Uprkos toj zabrani, svedoci su tu i tamo uspevali da ukažu na širi kontekst događaja u Konjicu gde je ustaški HOS u saradnji sa muslimanskim jedinicama izvršio najstrašnije zločine nad civilima po istoj matrici koju je primenio prilikom čišćenja Zapadne Hercegovine, sa svim arsenalom ubistava, zastrašivanja i proterivanja Srba koji je u slučaju Omarske i danas predmet haških optužnica do najvišeg rukovodstva. , bio je prekidan čuvenom rečenicom To nije predmet ovoga suđenja! Uprkos toj zabrani, svedoci su tu i tamo uspevali da ukažu na širi kontekst događaja u Konjicu gde je ustaški HOS u saradnji sa muslimanskim jedinicama izvršio najstrašnije zločine nad civilima po istoj matrici koju je primenio prilikom čišćenja Zapadne Hercegovine, sa svim arsenalom ubistava, zastrašivanja i proterivanja Srba koji je u slučaju Omarske i danas predmet haških optužnica do najvišeg rukovodstva.

Jovanovićeva, takođe, podseća da, dok je Peni Maršal pravila čuveni snimak iz logora Omarska isecajući iz filmskog materijala scene koje dokazuju da su ljudi bili na slobodnom prostoru u Trnopolju, a ne u žicama koncentracionog logora kako je ona montažom sugerisala svetskoj javnosti, jedino je arapska TV snimila logor Čelebići. Ali, ona je zatočene Srbe predstavila kao muslimane koje muče Srbi.

„Dakle, iako su konteksti nastajanja logora i tipovi zločina bili identični , Omarska ima sve „prednosti“ u odnosu na sve druge logore u kojima su bili zatočeni Srbi i koji su bili podjednako surovi kao Omarska. Jedna je globalna revizija istorije 20. veka koja u slučaju Omarske prikriva zločine nemačkih i ustaških snaga na Kozari i u Potkozarju i njihovu vezu sa Jasenovcem . Otuda stalni pritisak upravo iz Nemačke i ustaških krugova da se Omarska memorizuje kao mesto srpskog nacizma. Zato je na strani Omarske i etiketiranje kao fašista, srpskih nacista ili ekstremnih nacionalista svih onih koji pokušavaju da u istraživanje zločina uvedu elementarne fakte . Takođe su u međunarodnoj javnosti ostali zabeleženi montirani snimci Peni Maršal , zatim, Haški tribunal i dan-danas ima Omarsku na optužnicama visokih zvaničnika srpske strane. NJena „prednost“ je i što se krajnje neobavešteni prominentni umetnici u Srbiji bave ovim logorom na međunarodnom Oktobarskom salonu, ućutkujući potomke srpskih žrtava na najgrublji način.

Antrfile:

„Slučajne“ sinhronizacije

„Postupci autora projekta na Starom sajmištu potpuno su otkrili smer njihovih napora koji, uostalom, počivaju i na njihovom eksplicitnom opredeljenju da u umetnosti politika prethodi estetici i etici. Zbog toga je, valjda, Nataša Kandić, dozvolila sebi da Dukića, potomka žrtava Starog sajmišta, nazove „đubretom“ (zabeležile kamere, prim.aut.). Koliko ovaj projekat nije slučajno uvršćen u Okotobarski salon i koliko je sinhronizovan sa drugim akcijama, govori i citat sa ekstremno desničarskog veb portala HRVATI koji je skoro istovetan sa obrazloženjem poduhvata članova grupe, u kome posetilac T. Kralj pita hrvatsku politiku – zašto logor Omarska, predstavljen u izveštaju nemačkog ARD-a, nema nikakvog obeležja u genocidnoj Republici Srpskoj i šta se misli preduzeti „glede ovog civilizacijsko-moralnog skandala“. Kralj dalje navodi da su tu „bile hrvatske žrtve srpskog fašističkog nacizma“, i podseća da je „Srbija nešto slično napravila sa logorom za Židove iz Drugog svetskog rata na Starom sajmištu, koji takođe nije obeležen“.

Projektovana matrica žrtva – dželat

„ Od engleskog instituta koji je imao pravo da izveštava sa suđenja u Hagu zahtevala sam da ispravi svoje tumačenje slučaja u kome je mladi čovek morao da siluje svog rođenog brata, a što je moglo da potvrdi više stotina svedoka. Očekivala sam ispravku koju oni nikada nisu objavili. To je samo jedna od perfidnih manipulacija kojom je neko, ko ni na koji način ne učestvuje u istražnim radnjama niti ih pravno procenjuje, dao sebi za pravo da presuđuje da li jedna žrtva pod zakletvom govori istinu. Nije u pitanju arogancija autora, već jasna politička namera njegove institucije da se u diskurs o ratu i žrtvama rata unese upravo neravnoteža i tako učvrsti projektovana matrica žrtva – dželat koja opravdava dalekosežne političke ciljeve čitavog zapadnog hladnoratovskog i imperijalnog establišmenta koji je razorio Jugoslaviju kao socijalističku tvorevinu.