Predistorija antikomunizma i antisemitizma srpskih kvislinških vlasti u Drugom svetskom ratu

Olivera Milosavljević

„Sa merodavne strane saopštava se da je danas streljano 13 funkcionera komunističkog pokreta i Jevreja zbog pripreme akata nasilja i sabotaže.“ (Novo vreme, 6. jul 1941.)

„Na osnovu događaja poslednjih dana streljani su 28 jula 1941 ujutru u Beogradu 122 jevreja i komunista.“ (Novo vreme, 29. jul 1941.)

Ove javne objave iz ratnog vremena predstavljaju minijaturni isečak iz opšte slike identifikacije komunista (partizana) i Jevreja koju je proizvodila kvislinška vlast Milana Nedića u Srbiji za vreme Drugog svetskog rata. Razlozi ove identifikacije su bili mnogostruki. Ona je predstavljala nastavak ranije prisutne propagande kojom su u međuratnoj Jugoslaviji (kao i u čitavoj međuratnoj Evropi) pravdani i umnožavani istovremeno prisutni antisemitizam i antikomunizam. Novi dodatni impulsi su došli od same kvislinške vlasti koja je, podržavajući Teći Rajh i očekujući njegovu pobedu u ratu, potvrđivala da su nacistički neprijatelji i njeni neprijatelji, a to su pre svega bili, komunizam kao prvi ideološki i jevrejstvo kao prvi „biološki“ neprijatelj.

Iako vremenski starija, neposredna predistorija ove identifikacije može se pratiti od dolaska Hitlera na vlast u Nemačkoj kada su gotovo sve evropske zemlje dobile sopstvene fašističke grupacije, a mere protiv Jevreja uz ugrožavanje njihovih elementarnih prava se višestruko umnožavale. Ograničenje za prijem Jevreja koji su pred nacizmom napuštali Nemačku i uvođenje numerus clausus za jevrejske đake i studente, bile su prve antijevrejske mere sprovođene u delu evropskih zemalja.

U ovom procesu ni Jugoslavija nije bila izuzetak. Rad profašističkih i antisemitskih grupa bio je omogućen stavom državnih vlasti, njihova antisemitska štampa i publicistika su slobodno izlazili, a krajem tridesetih godina i sama država je izašla u susret njihovim odranije prisutnim zahtevima da se spreči ulazak jevrejskim izbeglicama iz delova okupirane Evrope. Pred rat je donela i diskriminatorske antisemitske uredbe, među kojima i onu kojom je i u Jugoslaviji uveden numerus clausus za jevrejske đake i studente.

S druge strane, antikomunizam je bio „upisan“ u prirodu međuratne Evrope za koju je više nego za bilo koji drugi period istorije važila sto godina ranije zapisana maskima: „Bauk kruži Evropom – bauk komunizma.“ Prvi svetski rat, velika materijalna razaranja i ljudske žrtve, svetska ekonomska kriza, krah liberalizma, opšta nezadovoljstva postojećim društvenim sistemima, predstavljali su kontekst u kome strah od svetske revolucije posle Oktobra 1917. nije izgledao nerealan. On je uslovio sveobuhvatnu antikomunističku akciju u zapadnoj Evropi, dok je u najvećem delu istočne i jugoistočne Evrope komunističkim partijama sve do Drugog svetskog rata zakonom zabranjen rad. Među ovim državama bila je i Kraljevina Jugoslavija.

Posle uspeha komunista na izborima, decembra 1920. vlada je donela Obznanu kojom im je zabranila rad, a već januara 1921. otpočela su masovna hapšenja komunista. Nezadovoljni odsustvom partijske reakcije, mlađi komunisti su prešli na individualne terorističke akcije (maja 1921. pokušaj atentata na Ministra unutrašnjih dela Milorada Draškovića, juna 1921. pokušaj atentata na regenta Aleksandra, 21. jula 1921. atentat na Milorada Draškovića). 2. avgusta 1921. donet je Zakon o zaštiti države kojim je zabranjena Komunistička partija Jugoslavije. Masovni progoni, ubistva, hapšenja, suđenja, proterivanja komunista učinila su da je partija u ilegali spala sa oko 65.000 na oko 2.000 članova. Iako zabranjena od 1921. do početka Drugog svetskog rata, i sa rukovodstvom koje se nalazilo van zemlje, od sredine tridesetih godina, posebno zbog uspona fašizma u svetski pokret i eksplicitne antifašističke orijentacije evropske revolucionarne levice, komunisti su ponovo počeli da se organizuju. Posle demonstracija u Beogradu decembra 1939. i ubistva nekoliko demonstranata, vlada je donela Uredbu o dopuni Zakona o zaštiti države kojom je omogućeno stvaranje logora za komuniste u koje su mogli biti slati bez odluke suda. Već januara 1940. formirani su logori u Bileći i Lepoglavi.

***

Iracionalnost kojom je spajan „jevrejski“ komunizam i „jevrejski“ krupni kapitalizam, ili obrnuto, iracionalnost kojom je spajana ideja „svetske revolucije“ protiv svetskog kapitala – sa Jevrejima označenim kao nosiocima tog istog kapitala kojim žele da „zavladaju svetom“, nije bila nikakva prepreka da se ova apsurdna identifikacija i dalje širi. Jevreji su bili „krivi“ za sva „zla“ koja su snašla čovečanstvo, a komunizam, odnosno, ugroženost kapitalističke privatne svojine označen je kao jedan od najvećih zločina. Marksovo jevrejsko poreklo (kao i Lava Trockog u Evropi ili Moše Pijade u Jugoslaviji), kao i učešće izvesnog broja jugoslovenskih Jevreja u Oktobarskoj i Mađarskoj revoluciji, u internacionalnim brigadama u Španskom građanskom radu, „dobro je došao“ da se ova identifikacija potvrdi kao „nepobitna“ činjenica. Iako je u javnosti izazivala podsmešljive primedbe da su Jevreji stvorili „pravo čudo“, kada su uspeli da istovremeno budu i nosioci kapitalističke preduzimljivosti i organizatori pokreta protiv sebe, ipak je stereotip o sprezi komunizma i jevrejstva imao funkciju da istovremeno osnaži i opravda rasprostranjeni antisemitizam i antikomunizam, posobno u redovima fašističkih kolaboranata posle 1941. godine.