cao cao

Razgovor logoraša, priprema bekstva

Iz drame Đorđa Lebovića „Nebeski odred“

RANJENIK: Znači, da ostanemo? I da za tih nekoliko dana života ubijemo još stotine hiljada nevinih?

58964: Ne znam! Znam samo da su dobro učinili oni koji su odbili da rade ovde.

RANJENIK: Oni su bili kukavice! Bojali su se susreta sa smrću.

58964: Ne govori o njima tako! Zabranjujem ti! Da smo svi bili kao oni, fašisti bi morali sami da ubijaju. Ne bi mogli da kažu za nas da smo ispljuvci. Mi smo bili kukavice!

ZELENI: Zar čovek mora da crkne da bi postao heroj?

RANJENIK: Oni su uzalud poginuli. U logorima ima to- liko mnogo ljudi da će se među njima uvek naći dovoljno za rad u Nebeskom odredu.

PROMINENT: Čak i kad bi svi, apsolutno svi, odbili da rade ovde, ništa se ne bi promenilo. Bio bi samo veći broj žrtava. Oni ne bi odustali od svojih namera da nas pobiju.

58964: Onda bi bili prisiljeni da sami rade ove svinjarije.

ZELENI: Serbe, zar želiš da svet nikad ne sazna o tim svi- njarijama?

58964: Ne želim to…

ZELENI: A kako će saznati ako ne bude nas? Mi moramo da pobegnemo odavde.

PROMINENT: Ja zbog toga vodim dnevnik. Oni neće osta- viti tragove za sobom. Uništiće sve i nikad.se ništa neće saznati…

58964: To ste sve izmislili! Niste vi zbog toga pristali da radite! U onom trenutku kad smo tamo dole stajali na kiši i kad je Kommandofuhrer tražio da odgovorimo: da ili ne, svi smo misli- li samo na to kako je lepo da nam srce što duže kuca, pa makar bilo tako bolesno kao tvoje, Polen. To je odlučilo, a ne briga o čovečanstvu.

PROMINENT: Pa onda?

58964: Pa onda, hoćeš li pričati svojim zemljacima, svojoj deci, da si lično ubijao samo da bi koji dan više udisao ovaj smrdljivi vazduh? Hoćeš li ti, Franse, reći? Zeleni, hoćeš li Greti u senjaku reći koliko si ljudi ciklonizirao? Misliš da će posle toga pristati da legne s tobom? Misliš li da ćeš moći da izdržiš celoga života da o tome ću- tiš? Sajdžijo, kako ćeš pogledati svojim sunarodnicima u oči? Cutite … Vidite, izlaza nema. Ne možemo da se oslobodimo ovoga …

ZELENI: Ne znam i neću da znam, možda ti imaš pravo, ali ja moram da pobegnem odavde. Neću da postanem drugi Đuzepe. Ako ostanemo, to će sve nas da stigne.

58964: Dobro, kuda ćeš da odeš?

ZELENI: Ja znam.

58964: Ti znaš. A ti, Franse?

RANJENIK: Rat još nije završen.

58964: A ti, bogomoljče, kuda ćeš ti?

Čovek pod kapom posle dužeg razmišljanja reče: Ne znam.

PROMINENT: Naći će se i za tebe mesto.

ČOVEK POD KAPOM odrečno zaklima glavom.

ZELENI: Veliki je svet…

ČOVEK POD KAPOM: Moj svet više nije veliki.

ZELENI: Valjda ne misliš i ti…

ČOVEK POD KAPOM: Ni ptice ovde ne ostaju. Rastera ih dim.

58964: Da sam ptica, ni ja ne bih bio tu.

RANJENIK: I ja sam čovek? Pa? Zar baš to nije dovoljno da pobegnemo odavde?!

58964 se razvika: Idite! Idite kud hoćete! Odlazite, ostavi- te me! Ja nemam kud!

PROMINENT: Zbog čega?

58964: Ne pitajte me više ništa … Ne mogu.

ZELENI: Bojiš se?

58964: Da.

ZELENI: I nas je strah. Moramo da rizikujemo.

58964: Ne bojim se toga.

ZELENI: Nego?

58964: Sebe.