Revizionizam kao ideologizacija

Đokica Jovanović

 

„Ovo su vremena koja čovekovu dušu stavljaju na kušnju“,[1] napisao je Tomas Pejn (Thomas Peine) u drugoj polovini XVIII stoleća – u osvit epohe koja još uvek traje. Ovom misli je označio celu našu epohu. Naročito se ta misao odnosi na gusto poređane krvave periode ratova i revolucija. A, opet, kušnja je, kako kod Pejna, tako i danas, oznaka i za revolucionarno suprotstavljanje nehumanom režimu. Mile Joka prepoznaje Tomasa Pejna među onim buržujskim ideolozima (o kojima pišu autori Manifesta komunističke partije) koji su se, delimično, stavili na stranu proletarijata i „koji su se uzdigli do teorijskog razumijevanja povijesnog kretanja u cjelini.“[2] Dobro je došlo ovo podsećanje na Tomasa Pejna kada govorimo o sećanju na nacističke koncentracione logore u Jugoslaviji, Srbiji i, posebno, u Beogradu. Kao akter dveju građanskih revolucija, Američke i Francuske, izneo je svoj kredo: „Verujem u jednakost ljudi; i ja verujem da se verske dužnosti izražavaju u vršenju pravde, volim milosrđe u nastojanju da nama srodna bića budu srećna.“[3] Upozoravao je na opasnost koja je skrivena u tamnim perivojima epohe novog veka, onda kada se odbaci „verovanje u jednakost ljudi“. Dakle, kada posustanu razum i humanost nastupiće zlo i zločin. Nacistički koncentracioni logori nisu ništa drugo do strašan dokaz istinitosti Pejnovog upozorenja.

Kultura sećanja, kao javni čin, je onoliko moguća koliko joj dopusti ideologizovana kultura zaborava. Kultura sećanja, u Pejnovom smislu, stavlja našu dušu na kušnju. To je osnovna pretpostavka. Otuda je moguće da se, u obilju dokaza i svedočenja o postojanju nacističke industrije smrti, i danas čuje glas „opsednut gebelsovskim zlodusima, koji drsko pokušava da nametne tvrđenje da su svedočenja o sadističkim zločinima Hitlerove epohe maltene proizvod bolesnih halucinacija.“[4] I kultura sećanja i kultura zaborava nužno počivaju na ideološkim pretpostavkama. To je jedan od razloga zašto danas mesta na kojima su bili nacistički koncentracioni logori u vreme drugog svetskog rata u Beogradu nisu mesta komemoracije. Kada pominjem ideološki razlog imam u vidu današnju ideologiju tzv. normalizacije kvislinštva i naročito propagandno umanjivanje, do poništavanja, uloge NOP u oslobađanju zemlje i uspostavljanju socijalističkog samoupravnog poretka. Taj socijalistički poredak je počivao na ideji i politici bratstva-jedinstva, koje sežu unazad do Francuske revolucije. Upravo ideja ravnopravnosti i jednakopravnosti ljudi delegitimizuje ideologiju nacionalizma. Jer, temelj ideologije nacionalizma je princip isključenja drugog. Dakle, princip nejednakosti. No, nacionalizam nije samo puka ideologija. Nacionalizam je snažno sredstvo za kojim poseže kapitalizam (bilo koji) zarad rušenja socijalizma. Konačno, kapitalizam je rodno mesto nacionalizma. Nacionalizam je, sa druge strane, jedno od supstancijalnih mesta kapitalizma. Jedno bez drugog ne biva. Nacionalizam je ona poluga pomoću koje je kod nas lomljen poredak društvene svojine (na kojoj je počivao samoupravni socijalizam i na kojoj se gradila politika bratstva-jedinstva) i kojom se „dokazuje“ da svojina „vapije“ za privatnim gazdom. Međutim, ideja o privatizaciji u tranziciji je obmana, tvrdi Branko Horvat, jer je i samoupravno preduzeće privatno, a ne državno. Ako je tako, onda je tranzicija proces „pretvaranja“ već privatne svojine u privatnu svojinu (?!?). Radi se, u stvari, o nelegitimnom preuzimanju već privatne svojine (samoupravno preduzeće) od istinskih vlasnika i „privatizovanje“ njihove već privatne svojine (?!?). Radi se o tome da treba srušiti socijalizam, shvaćen kao samoupravno društvo, jer socijalizam ne podrazumeva određenu izdvojenu grupaciju vlasnika, jer je „svatko jednako vlasnik… Posebna značajka rimsko-buržoaskog pojma vlasništva – isključivanje ostalih – nije primjenjiva. …Svi imaju jednak pristup sredstvima za proizvodnju koja su društveno vlasništvo. Posljedica toga je da vlasništvo ne daje nikakve posebne povlastice (kurziv – moj).“[5] „U socijalizmu društveno vlasništvo čini društveni kapital jednako pristupačnim svima (kurziv – moj), a autoritarnost privatno ili državno upravljanog poduzeća zamjenjuje samoupravljanjem. Socijalistička robna proizvodnja znači tržišni sistem u kojem je, prvi put, rad prestao biti roba.“[6] Dakle, restauracija kapitalizma traži i svoj ideološki (prema tome, i simbolički) izraz koji se javlja kao proces delegitimizacije socijalizma.

Ideološko opravdanje nastupajući kapitalizam, kako piše Todor Kuljić, nalazi u ideologiji anti-antifašizma. Anti-antifašizam je ona pronađena formula kojom će se socijalizam staviti ad acta. U pokušajima delegitimizacije socijalizma nikako se ne može postaviti pitanje antifašističkog karaktera socijalizma. Zato je nužna rehabitilacija kvislinga (nosilaca fašizma i zastupnika kapitalizma) uvođenjem u javni diskurs anti-antifašizma. Rehabitilacija kvislinštva je sastavni deo procesa restauracije kapitalizma, tj. nelegitimnog oduzimanja imovine od njenih pravih vlasnika. „U haotičnoj idejnoj tranziciji na zapadnom Balkanu u poslednjih petnaestak godina anti-antifašistička kultura sećanja postala je hegemona. Važno je uočiti da počiva na snažnoj izmeni idejnopolitičkih premisa: antitotalitarizam je potisnuo antikapitalizam, antifašizam je nacionalizovan, a anti-antisocijalizam je iščezao.“[7] Pored ovoga, „obavljen i postupak, ako ne zaborava (jer bi takav naum bio nemoguć), a onda potiskivanja u sumračnu zonu nepominjanja saučesništva u nacističkim zločinima u Srbiji od strane marionetskog režima Milana Nedića.“[8] Propaganda gura u zaborav i činjenicu saučesništva u zločinima u nacističkim konclogorima[9] na Banjici, Beogradskom sajmištu, na Crvenom Krstu u Nišu[10], saučesništvo u streljanju civila u Kragujevcu, Kraljevu, Mačvi, Nišu… gura se u zaborav i činjenica da „Holokaust u Srbiji ima nekoliko izrazitih karakteristika. To je bila jedina zemlja van Poljske i Sovjetskog Saveza, gde su ubijene sve jevrejske žrtve na licu mesta bez deportacije. Bila je to prva zemlja nakon Estonije – gde je živela mala jevrejska populacija, manje od 1.000 ljudi – koja je proglašena ‚judenfrei‘. Bila je to zemlja u kojoj je nemačka vojska bila ne samo saučesnik u Holokaustu već i glavni podstrekač i izvršilac ubijanja Jevreja. I to je bila jedina zemlja van Poljske i sovjetske teritorije gde je logor – Sajmište – bio pretvoren u logor smrti za uništenje preostale jevrejske populacije… Posebno zbog ovih razloga, Sajmište predstavlja jedinstveno mesto sećanjа na Holokaust, ne samo u srpskom već i u evropskom kontekstu.“[11]. Iste činjenice navodi i Venceslav Glišić. „U prvoj fazi (april-avgust) nacisti su pomoću domaćih saradnika izvršili evidenciju, obeležavanje, ograničili slobodu kretanja, vršili pljačku jevrejske imovine, uveli prinudan rad, kao i razne vrste nameta na Jevreje; u drugoj fazi (avgust-decembar) nacisti su sakupili muškarce u logore i tražili puteve kako da se oslobode oko 15.000 Jevreja i 3.000 Cigana, pri tom postepeno streljajući muškarce; u trećoj fazi (decembar 1941 – maj 1942) nacisti su postepeno uništili sve Jevreje i jedan deo Cigana u Srbiji.“[12]

Sličnu funkciju je imao logor na Crvenom Krstu u Nišu. „Logor na Crvenom Krstu (u Nišu – dodavanje moje) bio je mesto gde su nemački i bugarski okupatori, kao i domaći izdajnici, agenti Specijalne policije, SDS, četnici i ljotićevci, dovodili zarobljene partizane i pripadnike mesnih partizanskih jedinica, članove KPJ i SKOJ-a i druge saradnike NOP-a radi izolovanja i uništenja.“[13] Žrtve zločina su bili Jevreji, Romi, Srbi antifašisti. Nije zapisano, a nije ni poznato, da je Milan Nedić[14] išta činio da spase žrtve (barem, Srbe) koje su dopale nacističkih logora, niti je poznato da se tim povodom suprotstavio okupatorskim vlastima, iako ga nacionalistička propaganda veliča kao velikog rodoljuba koji je sebe žrtvovao za srpski narod, pa je nazivan i „srpskom majkom“.[15] Doduše, „pre prihvatanja dužnosti predsednika vlade, Nedić je Turneru i Dankelmanu postavio uslove da Srbija dobije potpunu autonomiju, da vlada raspolaže oružanom snagom, da se utvrde srpska davanja Nemcima i obustave ubijanja Srba van granica Srbije.“[16] Uslovi, su, dakako, ostali neispunjeni. „Milan Nedić je pod maskom egzistencijalnih razloga, kao i maršal Filip Peten u Francuskoj u ime nacionalne obnove, kolike god bile razlike u položaju ova dva naroda, pre video podelu na snage fašizma i antifašizma kao glavne vododelnice svetskog sukoba.“[17] Da je uistinu bio veliki rodoljub izvršio bi samoubistvo, „kako tradicionalna oficirska čast nalaže, ako ne pre a ono onda kada su nacisti i kvislinzi poterali kragujevačke gimnazijalce na stratište.“[18] Oružane formacije pod njegovom komandom su zajedno sa Nemcima učestvovale u zločinu u Kragujevcu. „Značajno je na ovom mestu istaći da su pored Nemaca u ovom zločinu učestvovali i pripadnici ‚Nedićeve oružane sile‘ – Peti dobrovoljački odred, kojim je komandovao Marisav Petrović.“[19] Tako je aparat Milana Aćimovića „a kasnije i Nedićev…, oterao samo u Banjički logor stotine hiljada ljudi od kojih je oko 80.000 izgubilo živote na jajinačkim stratištima.“[20] Ocenu „uspešnosti“ Nedićeve politike je dao sam Harold Turner[21] kada je „avgusta 1942, Harold Turner ponosno objavio da je ‚jevrejsko pitanje‘ u Srbiji rešeno, a da je Srbija postala prva zemlja u Evropi koja je proglašena Judenfrei.“[22] Konačno, „kolaboracija pokreta ‚Zbor‘ Dimitrije Ljotića i četničkog vođe Koste Pećanca sa nemačkim okupatorom i sa Nedićevom vladom se uglavnom priznaje kao neosporna činjenica… Nekomunističke strane, naročito srpski izbegli četnici, ali i poneki međunarodni istoričari, ocenjuju četničkog vođu Mihailovića kao vođu srpskog otpora, dok ga jugoslovenski istoričari naprotiv smatraju isključivo kolaboracionistom i izdajicom.“[23] Dodajmo i ovo. U našim raspravama o kulturi sećanja zaboravljamo na jednu duboko ljudsku dimenziju sećanja: „Ukratko,… nemamo kulturu sećanja koja bi bila dublje ukorenjena od našeg naučnog shvatanja istorije, i koja bi poznavala bol sećanja (kurziv – moj).“[24]

Budući da su nacistički koncentracioni logori važni toponimi socijalističke kulture i budući da se nikako ne mogu upotrebiti kao propagandna sredstva za uznošenje kvilislinštva (simboličke vrednosti naše kapitalističke klase, onovremene i sadašnje) oni će zato biti mesta na kojima raste korov (Beograd) ili mesto na kome se menja muzejska postavka, kao u Logoru „12 februar“ na Crvenom Krstu u Nišu, sa obrazloženjem da je to bilo mesto „podjednakog“ stradanja partizana i pripadnika formacija JVuO, kao i „predstavnika građanskog“ Niša. Nastupajući kapitalizam briše simbolička mesta pamćenja socijalističke revolucije, samoupravnog socijalizma i nacističkih stratišta tamo gde je nasilje nad komunistima bilo najbrutalnije. Radi se ideološkoj preradi. Radi se o umanjenju uloge članova KPJ i boraca NOPO u organizaciji i proboju logora na Crvenom Krstu u Nišu. Međutim, „proboj logora je organizovan i izvršen pod rukovodstvom članova KPJ i drugih boraca, čije revolucionarno iskustvo do rata i u NOPu nije bilo malo. Ti kadrovi bili su organizatori partizanskih odreda i NOPa… Bez njih teško je bilo i pomisliti na pokušaj da se politički heterogena masa gladnih, bolesnih i pretučenih logoraša povede u napad na nemačku logorsku stražu, kojoj su mogli da priskoče u pomoć bugarski vojnici iz susedne kasarne.“[25] Ovde valja ukazati i na sudbinu niških Roma. U Nišu je, pre početka II svetskog rata, živelo oko 40.000 žitelja, a od toga oko 950 Roma i oko 350 Roma na seoskom području. Romi su internirani u logor na Crvenom Krstu; streljani su na stratištu na brdu Bubanj, kraj Niša, gde je streljano više od 10.000 Srba, Jevreja, Roma…; internirani su u Borski rudnik, na prinudni rad u Nemačku i u koncentracione logore širom Evrope. O razmerama zločina nad Romima govori podatak da je popisom iz 1948. godine u Nišu evidentirano 566 Roma, a na seoskom području opštine Niš 354 Roma.[26] Međutim, ovaj podatak se mora uzeti sa izvesnom rezervom jer je etnička mimikrija kod Roma i tada (kao i danas) bila vrlo izražena. Osim toga, okupatorske vlasti su objavljivale imena streljanih Srba i Jevreja. Međutim, o ubijenim Romima nije vođena naročita evidencija. Njihovih imena, po pravilu, nije bilo na objavama okupatorskih vlasti. U Arhivu i Muzeju grada Niša ima vrlo malo dokumenata o Romima, te se ne može utvrditi makar približan broj streljanih Roma, niti se može celovito sagledati njihov položaj u okupiranoj Jugoslaviji i Srbiji, te i u Nišu. Prema tome, o sudbini niških Roma se ne zna mnogo. Osim retkih svedočenja očevidaca sačuvanih u raznim dokumentima, pre svega u Arhivu grada Niša, i sećanja retkih savremenika (kojih je sve manje), nema o ovome sistematizovanih nalaza. Sudbina Roma u ratu ne predstavlja skoro nikakav interes (sem kod retkih istraživača) zvaničnih ustanova (političkih, obrazovnih, naučnih, kulturnih…). Naravno, zaboravljeno je čak i to da se o Romima ništa nije želelo znati.[27]

Svakog 12. februara se u logoru na Crvenom Krstu u Nišu organizuje komemorativna svečanost, uz pravoslavni verski obred. Sve se više zamagljuje istina da su proboj organizovali članovi KPJ i pripadnici NOPO. I da su oni prvi krenuli u napad na stražare i u proboj kroz žice. Zato je danas naročito potrebno ukazati na činjenice u vezi sa probojem. Dakle, tog dana 1942. godine je grupa od 147 logoraša napala stražu i krenula je u proboj. Poginula su 42 logoraša. Ostali su pobegli. Neke su docnije uhvatile patrole. Njih 99 je pobeglo, 73 je pristupilo Ozrenskom, Svrljiškom, Nišavskom i Topličkom partizanskom odredu. Jedan je otišao u Babički partizanski odred, a sedmorica su kasnije nastavili ilegalni rad za NOP. Osam je kasnije uhvaćeno. Petorica od njih su streljani na Bubnju, trojica su internirani u Nemačku i Norvešku. Trideset troje je poginulo u borbama i streljano po otkrivanju, a osamnaest je dobilo „Partizansku spomenicu 1941“.[28] Prema rečima kustosa ove muzejske postavke, petorica su pristupili formacijama JVuO. U borbama je poginulo i streljano po otkrivanju 33 logoraša, a 18 među njima su nosioci Partizanske spomenice 1941. Međutim, u okviru komemorativnih svečanosti (uz pomenuti pravoslavni verski obred) se ne pominje da su ovaj prvi proboj nekog konc logora u porobljenoj Evropi organizovali i izveli uglavnom komunisti i skojevci. Nerado se, u toj komemorativnoj prilici, pominje i to da su oni, u ogromnoj većini, pristupili NOP-u. Iste godine, 2. decembra, pobeglo je još šestoro logoraša.

Bez obzira na ogromno i užasavajuće iskustvo o zločinačkom karakteru nacističkih logora u Srbiji, istina o njima se potiskuje čak i u školskim udžbenicima. „Tako se, recimo, u udžbeniku Istorija za III razred gimnazije prirodnomatematičkog smera i IV razred gimnazije opšteg i društveno-jezičkog smera, izdatom 2002. godine, knjizi u kojoj se u odeljku koji se bavi periodom nemačke okupacije Srbije i Beograda, nigde ne pominju zloglasni logori Banjica i Staro sajmište…“[29]

Zaključujemo da je revizija karaktera drugog svetskog rata na području Jugoslavije i Srbije nužan i očekivan proces tranzicije od socijalizma ka kapitalizmu. U jugoslovenskom slučaju, nosioci kapitalističkih vrednosti i borci za njegovu restauraciju su, u toku drugog svetskog rata, pripadali kvislinškim (profašističkim) ešelonima. „Tako se kolaboraciji u Srbiji, koja je kod nekih pokreta imala i fašistoidni karakter, daje istorijski smisao i nacionalno značenje. Istovremeno se tzv. nacionalnom ‚antifašizmu‘ (četničkom pokretu), pripisuje autentični srpski, a jugoslovenskom, samo internacionalni karakter, kao da jugoslovenski, u koncepciji NOP-a, nije podjednako i srpski.“[30] Antifašističke snage su se vrlo brzo, već početkom ratnih dejstava, deklarisale kao NOPOJ (narodno-oslobodilački partizanski odredi), pod rukovodstvom KPJ. Zato će se falsikovati navodni antifašistički karakter kolaboracionističkih formacija. Ovu politiku Olivera Milosavljević naziva shizofrenom, tvrdeći da ta politika nema veze sa onim što se dešavalo u vreme Drugog svetskog rata i da nije slučajno na delu. „Zato ova šizofrena izokrenutost srpske sadašnje prošlosti nije tu slučajno. Ona nema mnogo veze sa onim što se desilo pre šezdeset godina. Ona ima veze samo sa mnogo bližom prošlošću, sa ratovima devedesetih i sa ideologijom koja ih je vodila, a koja i danas vlada ovim društvom. Ne slave se gubitnici i ne izjednačavaju sa pobednicima nad fašizmom zbog njih samih. Slave se samo zato da bi njihova ideologija nastavila da živi. A kada jednog dana rehabilitacija četničke ideologije postane gotova stvar, onda će, veruje današnja politička elita, biti rehabilitovani i ratovi devedesetih koji su sa tom ideologijom vođeni“[31]

 

Literatura

Branko Horvat, Politička ekonomija socijalizma, Globus, Zagreb, 1984.

Branko Latas, Milovan Dželebdžić, Četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945, BIGZ, Beograd, 1979.

Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939 – 1945, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1992.

Christopher R. Browning, Sajmiste as a European Site of Holocaust Remembrance, Filozofija i društvo XXIII (4), 2012. 99-105.

Đokica Jovanović, Čuo je da su Cigani streljani na Bubnju…: Kultura zaborava ili Romi u Nišu u vreme II svetskog rata, u: Sulejman Bosto, Tihomir Cipek i Olivera Milosavljević (ur.), Kultura sjećanja: 1941: Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, zbornik, Disput, Zagreb i Fondacija Friedrich Ebert Stiftung, Banja Luka, 2008. 83-95.

Đokica Jovanović, Prilagođavanje. Srbija i moderna: od strepnje do sumnje, Čigoja i Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 2012.

Johan Baptist Mec, Između pamćenja i zaborava: Teologija i politika posle Aušvica, R.E.Č, časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, decembar 1999. 115-120.

Jovan Ćirić, Prilog o poreklu i prošlosti Roma u Nišu i niškom kraju, Nissa, 3-4/1991. 467-475.

Karl Marx, Friedrich Engels, Manifest Komunističke partije, (prevod Moša Pijade, 1933, redakcija prevoda Boris Buden, 1998), Ekonomija/Economics, 15 (3) str. 565-596 (2008).

Milan Borković, Kvislinška uprava u Srbiji 1941-1945, I, Sloboda, Beograd, 1979.

Milan Koljanin, Nemački logor na Beogradskom sajmištu: 1941-1944, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1992.

Miroslav M. Milovanović, Nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu u Nišu i streljanja na Bubnju, Institut za savremenu istoriju – Beograd, Opštinski odbor SUBNOR – Niš, IRO „Narodna knjiga“ – Beograd, 1983.

Olivera Milosavljević, Uzurpirana pobeda, u: Bešlin Milivoj, Atanacković, Petar (prir.), Antifašizam pred izazovima savremenosti, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2012. 115-121.

Philip J. Cohen, Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History, Texas A&M University Press, College Station, 1996.

Ranko Končar, Nekoliko zapažanja o pojavama revizionizma u srpskoj istoriografiji, Momir Samardžić, Milivoj Bešlin, Srđan Milošević (ur.), Politička upotreba prošlosti: o istorijskom revizionizmu na postjugoslovenskom prostoru, zbornik, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2013. 35-41.

Rena Rädle i Milovan Pisarri (prir.), Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941-44. Priručnik za čitanje grada, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2013.

Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, I, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989.

Thomas Paine, The Age of Reason, u: The Complete Works of Tomas Paine.

Thomas Paine, The American Crisis I, u: The Complete Works of Tomas Paine, (Collected and Edited By Philip S. Foner), The Citadel Press, New York, 1945.

Todor Kuljić, Anti-antifašizam, Godišnjak za društvenu istoriju, Beograd, br. 1–3: 171-184.

Valter Manošek, Holokaust u Srbiji: Vojna okupaciona politika i uništavanje Jevreja 1941 – 1942, Službeni list, Beograd, 2007.

Venceslav Glišić, Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1944, Rad, Beograd, 1970.

Vladimir Marković, Političko nasleđe antifašizma, u: Milivoj Bešlin, Petar Atanacković (prir), Antifašizam pred izazovima savremenosti, zbornik, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2012. 139-169.

Zvonimir Kostić (prir.), 100 najznamenitijih Srba, Naša priča, Beograd, 2011.

 

[1] Thomas Paine, The American Crisis I, u: The Complete Works of Tomas Paine, (Collected and Edited By Philip S. Foner), The Citadel Press, New York, 1945, str. 50.

[2] „Na Thomasa Painea mogu se samo djelomično odnositi Marxove i Engelsove riječi iz Manifesta komunističke partije da je stao na stranu eksploatiranih“, Mile Joka, Radikalni demokrat Thomas Paine (1737-1809), u: Thomas Paine, Prava čovjeka i drugi spisi, Informator, Zagreb, 1987, str. VIII.

U Manifestu komunističke partije ovo mesto glasi: „I zato, kao što je nekad jedan dio plemstva prešao na stranu buržoazije, tako sada prelazi jedan dio buržoazije na stranu proletarijata i to posebice jedan dio buržujskih ideologa koji su se uzdigli do teorijskog razumijevanja povijesnog kretanja u cjelini.“, Karl Marx, Friedrich Engels, Manifest Komunističke partije, (prevod Moša Pijade, 1933, redakcija prevoda Boris Buden, 1998), Ekonomija/Economics, 15 (3) str. 565-596 (2008), str. 574-575.

[3] Thomas Paine, The Age of Reason, u: The Complete Works of Tomas Paine, str. 464.

[4] Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, I, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, str. 9.

[5] Branko Horvat, Politička ekonomija socijalizma, Globus, Zagreb, 1984, str. 198. „Za svoju knjigu Politička ekonomija socijalizma, koja je prvo objavljena na engleskom (The Political Economy of Socialism, M. E. Sharpe, Inc., Armonk, New York, 1982), Branko Horvat je nominovan za Nobelovu nagradu, ušavši u najuži izbor. Predlog je dalo Američko društvo ekonomista. Knjiga je u SAD proglašena knjigom godine. Zanimljivo je da, pre izdanja na engleskom, ni jedan izdavač u Jugoslaviji, dakle ni u Srbiji, gde je Horvat decenijama živeo i radio, nije želeo (smeo) da, zbog kritičkog stava autora prema praksi tadašnjeg socijalizma, objavi ovu knjigu. Posle nominacije za Nobelovu nagradu je prevedena sa engleskog jezika i objavljena u Zagrebu 1984. godine.“ Đokica Jovanović, Prilagođavanje. Srbija i moderna: od strepnje do sumnje, Čigoja i Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 2012, str. 267-268.

[6] Isto, str. 422.

[7] Todor Kuljić, Anti-antifašizam, Godišnjak za društvenu istoriju, Beograd, br. 1–3: 171-184, str. 172.

[8] Đokica Jovanović, Navedeno delo, str. 146.

[9] O ovome vidi: Milan Koljanin, Nemački logor na Beogradskom sajmištu: 1941-1944, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1992. „Tokom četiri godine okupacije, u Srbiji je uspostavljen složeni sistem logora. Prema istraživanjima istoričara Milana Koljanina, u njemu su centralne pozicije zauzimala dva logora u Beogradu (Prihvatni logor Banjica i najpre Jevrejski, a zatim Prihvatni logor Zemun), koji su funkcionisali sve vreme trajanja okupacije. Pored njih, na teritoriji Beograda su organizovani i privremeni logori: u leto 1941. godine logor Topovske šupe, zatim logor Organizacije TOT, kao i pred sam kraj rata formirani logor u Milišića ciglani. Svi oni su imali izuzetno važno mesto i ulogu u mreži organizovanog nasilja u Srbiji koju su činili i Prihvatni logor Niš na Crvenom krstu, dva logora u Šapcu (Privremeni logor u Jarku i Prolazni logor na Senjaku) i logor u Velikom Bečkereku (Petrovgradu, današnjem Zrenjaninu). Posebno važno mesto za nemačku ratnu industriju imali su takozvani radni logori u Boru, Kostolcu i Trepči, kao i logori na poljoprivrednim dobrima u Banatu. Zatočeni muškarci i žene sa teritorije Balkana, su iz logora u Srbiji brojnim transportima prebacivani u radne i koncentracione logore širom Trećeg rajha sve do sredine 1944. godine. Nedićeva štampa je sve vreme rata snažno propagirala odlazak radne snage u Nemačku i sa oduševljenjem ispraćala transporte radnika izveštavajući o njihovom „veselom i uspešnom životu“ u radnim logorima.“ Rena Rädle i Milovan Pisarri (prir.), Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941-44. Priručnik za čitanje grada, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2013, str. 134.

[10] Banjički logor i logor na Crvenom Krstu u Nišu su bili pod upravom Nedićeve Specijalne policije, a pod vrhovnim nadzorom nemačkog Gestapoa.

[11]  Christopher R. Browning, Sajmiste as a European Site of Holocaust Remembrance, Filozofija i društvo XXIII (4), 2012. 99-105, str. 104.

[12] Venceslav Glišić, Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1944, Rad, Beograd, 1970, str. 81.

[13] Miroslav M. Milovanović, Nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu u Nišu i streljanja na Bubnju, Institut za savremenu istoriju – Beograd, Opštinski odbor SUBNOR – Niš, IRO „Narodna knjiga“ – Beograd, 1983, str. 4.

[14] Predsednik kvislinške vlade, nazvane Vlada narodnoga spasa.

[15] Ime Milana Nedića i njegova biografija su uvršteni u knjigu 100 najznamenitijih Srba, u kojoj je dodatni tekst napisao akademik Dejan Medaković. Stručni odbor za pisanje ove knjige su činili: dr Sava Vuković, episkop šumadijski; Pavle Ivić, akademik; Dragoslav Srejović, akademik; Dejan Medaković, akademik, predsednik odbora; Miroslav Pantić, akademik; Dragomir Vitorović, akademik; Vasilije Krestić, akademik; dr Danica Petrović; mr Zvonimir Kostić. Knjiga je, posle prvog izdanja 1993, objavljena u više izdanja. Zvonimir Kostić (prir.), 100 najznamenitijih Srba, Naša priča, Beograd, 2011.

[16] Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939 – 1945, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1992, str. 219.

[17] Isto, str. 203.

[18] Đokica Jovanović, Navedeno delo, str. 147.

[19] Milan Borković, Kvislinška uprava u Srbiji 1941-1945, I, Sloboda, Beograd, 1979, str. 148.

[20] Branko Latas, Milovan Dželebdžić, Četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945, BIGZ, Beograd, 1979, str. 43.

[21] Harold Turner je bio SS brigadni vođa i državni savetnik u činu general lajtnanta i načelnika Upravnog štaba Srbije.

[22] Philip J. Cohen, Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History, Texas A&M University Press, College Station, 1996, str. 83.

[23] Valter Manošek, Holokaust u Srbiji: Vojna okupaciona politika i uništavanje Jevreja 1941 – 1942, Službeni list, Beograd, 2007, str. 115.

[24] Johan Baptist Mec, Između pamćenja i zaborava: Teologija i politika posle Aušvica, R.E.Č, časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, decembar 1999. 115-120, str. 118.

[25] Miroslav M. Milovanović, Navedeno delo, str. 123.

[26] Jovan Ćirić, Prilog o poreklu i prošlosti Roma u Nišu i niškom kraju, Nissa, 3-4/1991. 467-475, str. 468.

[27] O ovome šire u: Đokica Jovanović, Čuo je da su Cigani streljani na Bubnju…: Kultura zaborava ili Romi u Nišu u vreme II svetskog rata, u: Sulejman Bosto, Tihomir Cipek i Olivera Milosavljević (ur.), Kultura sjećanja: 1941: Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, zbornik, Disput, Zagreb i Fondacija Friedrich Ebert Stiftung, Banja Luka, 2008. 83-95.

[28] Isto, naročito vidi poglavlje Proboj logora 12. februara 1942. godine.

[29] Vladimir Marković, Političko nasleđe antifašizma, u: Milivoj Bešlin, Petar Atanacković (prir), Antifašizam pred izazovima savremenosti, zbornik, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2012. 139-169, str. 159-160.

[30] Ranko Končar, Nekoliko zapažanja o pojavama revizionizma u srpskoj istoriografiji, Momir Samardžić, Milivoj Bešlin, Srđan Milošević (ur.), Politička upotreba prošlosti: o istorijskom revizionizmu na postjugoslovenskom prostoru, zbornik, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2013. 35-41, str. 37.

[31] Olivera Milosavljević, Uzurpirana pobeda, u: Bešlin Milivoj, Atanacković, Petar (prir.), Antifašizam pred izazovima savremenosti, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2012. 115-121, str. 117.

Đokica Jovanović

 

„Ovo su vremena koja čovekovu dušu stavljaju na kušnju“,[1] napisao je Tomas Pejn (Thomas Peine) u drugoj polovini XVIII stoleća – u osvit epohe koja još uvek traje. Ovom misli je označio celu našu epohu. Naročito se ta misao odnosi na gusto poređane krvave periode ratova i revolucija. A, opet, kušnja je, kako kod Pejna, tako i danas, oznaka i za revolucionarno suprotstavljanje nehumanom režimu. Mile Joka prepoznaje Tomasa Pejna među onim buržujskim ideolozima (o kojima pišu autori Manifesta komunističke partije) koji su se, delimično, stavili na stranu proletarijata i „koji su se uzdigli do teorijskog razumijevanja povijesnog kretanja u cjelini.“[2] Dobro je došlo ovo podsećanje na Tomasa Pejna kada govorimo o sećanju na nacističke koncentracione logore u Jugoslaviji, Srbiji i, posebno, u Beogradu. Kao akter dveju građanskih revolucija, Američke i Francuske, izneo je svoj kredo: „Verujem u jednakost ljudi; i ja verujem da se verske dužnosti izražavaju u vršenju pravde, volim milosrđe u nastojanju da nama srodna bića budu srećna.“[3] Upozoravao je na opasnost koja je skrivena u tamnim perivojima epohe novog veka, onda kada se odbaci „verovanje u jednakost ljudi“. Dakle, kada posustanu razum i humanost nastupiće zlo i zločin. Nacistički koncentracioni logori nisu ništa drugo do strašan dokaz istinitosti Pejnovog upozorenja.

Kultura sećanja, kao javni čin, je onoliko moguća koliko joj dopusti ideologizovana kultura zaborava. Kultura sećanja, u Pejnovom smislu, stavlja našu dušu na kušnju. To je osnovna pretpostavka. Otuda je moguće da se, u obilju dokaza i svedočenja o postojanju nacističke industrije smrti, i danas čuje glas „opsednut gebelsovskim zlodusima, koji drsko pokušava da nametne tvrđenje da su svedočenja o sadističkim zločinima Hitlerove epohe maltene proizvod bolesnih halucinacija.“[4] I kultura sećanja i kultura zaborava nužno počivaju na ideološkim pretpostavkama. To je jedan od razloga zašto danas mesta na kojima su bili nacistički koncentracioni logori u vreme drugog svetskog rata u Beogradu nisu mesta komemoracije. Kada pominjem ideološki razlog imam u vidu današnju ideologiju tzv. normalizacije kvislinštva i naročito propagandno umanjivanje, do poništavanja, uloge NOP u oslobađanju zemlje i uspostavljanju socijalističkog samoupravnog poretka. Taj socijalistički poredak je počivao na ideji i politici bratstva-jedinstva, koje sežu unazad do Francuske revolucije. Upravo ideja ravnopravnosti i jednakopravnosti ljudi delegitimizuje ideologiju nacionalizma. Jer, temelj ideologije nacionalizma je princip isključenja drugog. Dakle, princip nejednakosti. No, nacionalizam nije samo puka ideologija. Nacionalizam je snažno sredstvo za kojim poseže kapitalizam (bilo koji) zarad rušenja socijalizma. Konačno, kapitalizam je rodno mesto nacionalizma. Nacionalizam je, sa druge strane, jedno od supstancijalnih mesta kapitalizma. Jedno bez drugog ne biva. Nacionalizam je ona poluga pomoću koje je kod nas lomljen poredak društvene svojine (na kojoj je počivao samoupravni socijalizam i na kojoj se gradila politika bratstva-jedinstva) i kojom se „dokazuje“ da svojina „vapije“ za privatnim gazdom. Međutim, ideja o privatizaciji u tranziciji je obmana, tvrdi Branko Horvat, jer je i samoupravno preduzeće privatno, a ne državno. Ako je tako, onda je tranzicija proces „pretvaranja“ već privatne svojine u privatnu svojinu (?!?). Radi se, u stvari, o nelegitimnom preuzimanju već privatne svojine (samoupravno preduzeće) od istinskih vlasnika i „privatizovanje“ njihove već privatne svojine (?!?). Radi se o tome da treba srušiti socijalizam, shvaćen kao samoupravno društvo, jer socijalizam ne podrazumeva određenu izdvojenu grupaciju vlasnika, jer je „svatko jednako vlasnik… Posebna značajka rimsko-buržoaskog pojma vlasništva – isključivanje ostalih – nije primjenjiva. …Svi imaju jednak pristup sredstvima za proizvodnju koja su društveno vlasništvo. Posljedica toga je da vlasništvo ne daje nikakve posebne povlastice (kurziv – moj).“[5] „U socijalizmu društveno vlasništvo čini društveni kapital jednako pristupačnim svima (kurziv – moj), a autoritarnost privatno ili državno upravljanog poduzeća zamjenjuje samoupravljanjem. Socijalistička robna proizvodnja znači tržišni sistem u kojem je, prvi put, rad prestao biti roba.“[6] Dakle, restauracija kapitalizma traži i svoj ideološki (prema tome, i simbolički) izraz koji se javlja kao proces delegitimizacije socijalizma.

Ideološko opravdanje nastupajući kapitalizam, kako piše Todor Kuljić, nalazi u ideologiji anti-antifašizma. Anti-antifašizam je ona pronađena formula kojom će se socijalizam staviti ad acta. U pokušajima delegitimizacije socijalizma nikako se ne može postaviti pitanje antifašističkog karaktera socijalizma. Zato je nužna rehabitilacija kvislinga (nosilaca fašizma i zastupnika kapitalizma) uvođenjem u javni diskurs anti-antifašizma. Rehabitilacija kvislinštva je sastavni deo procesa restauracije kapitalizma, tj. nelegitimnog oduzimanja imovine od njenih pravih vlasnika. „U haotičnoj idejnoj tranziciji na zapadnom Balkanu u poslednjih petnaestak godina anti-antifašistička kultura sećanja postala je hegemona. Važno je uočiti da počiva na snažnoj izmeni idejnopolitičkih premisa: antitotalitarizam je potisnuo antikapitalizam, antifašizam je nacionalizovan, a anti-antisocijalizam je iščezao.“[7] Pored ovoga, „obavljen i postupak, ako ne zaborava (jer bi takav naum bio nemoguć), a onda potiskivanja u sumračnu zonu nepominjanja saučesništva u nacističkim zločinima u Srbiji od strane marionetskog režima Milana Nedića.“[8] Propaganda gura u zaborav i činjenicu saučesništva u zločinima u nacističkim konclogorima[9] na Banjici, Beogradskom sajmištu, na Crvenom Krstu u Nišu[10], saučesništvo u streljanju civila u Kragujevcu, Kraljevu, Mačvi, Nišu… gura se u zaborav i činjenica da „Holokaust u Srbiji ima nekoliko izrazitih karakteristika. To je bila jedina zemlja van Poljske i Sovjetskog Saveza, gde su ubijene sve jevrejske žrtve na licu mesta bez deportacije. Bila je to prva zemlja nakon Estonije – gde je živela mala jevrejska populacija, manje od 1.000 ljudi – koja je proglašena ‚judenfrei‘. Bila je to zemlja u kojoj je nemačka vojska bila ne samo saučesnik u Holokaustu već i glavni podstrekač i izvršilac ubijanja Jevreja. I to je bila jedina zemlja van Poljske i sovjetske teritorije gde je logor – Sajmište – bio pretvoren u logor smrti za uništenje preostale jevrejske populacije… Posebno zbog ovih razloga, Sajmište predstavlja jedinstveno mesto sećanjа na Holokaust, ne samo u srpskom već i u evropskom kontekstu.“[11]. Iste činjenice navodi i Venceslav Glišić. „U prvoj fazi (april-avgust) nacisti su pomoću domaćih saradnika izvršili evidenciju, obeležavanje, ograničili slobodu kretanja, vršili pljačku jevrejske imovine, uveli prinudan rad, kao i razne vrste nameta na Jevreje; u drugoj fazi (avgust-decembar) nacisti su sakupili muškarce u logore i tražili puteve kako da se oslobode oko 15.000 Jevreja i 3.000 Cigana, pri tom postepeno streljajući muškarce; u trećoj fazi (decembar 1941 – maj 1942) nacisti su postepeno uništili sve Jevreje i jedan deo Cigana u Srbiji.“[12]

Sličnu funkciju je imao logor na Crvenom Krstu u Nišu. „Logor na Crvenom Krstu (u Nišu – dodavanje moje) bio je mesto gde su nemački i bugarski okupatori, kao i domaći izdajnici, agenti Specijalne policije, SDS, četnici i ljotićevci, dovodili zarobljene partizane i pripadnike mesnih partizanskih jedinica, članove KPJ i SKOJ-a i druge saradnike NOP-a radi izolovanja i uništenja.“[13] Žrtve zločina su bili Jevreji, Romi, Srbi antifašisti. Nije zapisano, a nije ni poznato, da je Milan Nedić[14] išta činio da spase žrtve (barem, Srbe) koje su dopale nacističkih logora, niti je poznato da se tim povodom suprotstavio okupatorskim vlastima, iako ga nacionalistička propaganda veliča kao velikog rodoljuba koji je sebe žrtvovao za srpski narod, pa je nazivan i „srpskom majkom“.[15] Doduše, „pre prihvatanja dužnosti predsednika vlade, Nedić je Turneru i Dankelmanu postavio uslove da Srbija dobije potpunu autonomiju, da vlada raspolaže oružanom snagom, da se utvrde srpska davanja Nemcima i obustave ubijanja Srba van granica Srbije.“[16] Uslovi, su, dakako, ostali neispunjeni. „Milan Nedić je pod maskom egzistencijalnih razloga, kao i maršal Filip Peten u Francuskoj u ime nacionalne obnove, kolike god bile razlike u položaju ova dva naroda, pre video podelu na snage fašizma i antifašizma kao glavne vododelnice svetskog sukoba.“[17] Da je uistinu bio veliki rodoljub izvršio bi samoubistvo, „kako tradicionalna oficirska čast nalaže, ako ne pre a ono onda kada su nacisti i kvislinzi poterali kragujevačke gimnazijalce na stratište.“[18] Oružane formacije pod njegovom komandom su zajedno sa Nemcima učestvovale u zločinu u Kragujevcu. „Značajno je na ovom mestu istaći da su pored Nemaca u ovom zločinu učestvovali i pripadnici ‚Nedićeve oružane sile‘ – Peti dobrovoljački odred, kojim je komandovao Marisav Petrović.“[19] Tako je aparat Milana Aćimovića „a kasnije i Nedićev…, oterao samo u Banjički logor stotine hiljada ljudi od kojih je oko 80.000 izgubilo živote na jajinačkim stratištima.“[20] Ocenu „uspešnosti“ Nedićeve politike je dao sam Harold Turner[21] kada je „avgusta 1942, Harold Turner ponosno objavio da je ‚jevrejsko pitanje‘ u Srbiji rešeno, a da je Srbija postala prva zemlja u Evropi koja je proglašena Judenfrei.“[22] Konačno, „kolaboracija pokreta ‚Zbor‘ Dimitrije Ljotića i četničkog vođe Koste Pećanca sa nemačkim okupatorom i sa Nedićevom vladom se uglavnom priznaje kao neosporna činjenica… Nekomunističke strane, naročito srpski izbegli četnici, ali i poneki međunarodni istoričari, ocenjuju četničkog vođu Mihailovića kao vođu srpskog otpora, dok ga jugoslovenski istoričari naprotiv smatraju isključivo kolaboracionistom i izdajicom.“[23] Dodajmo i ovo. U našim raspravama o kulturi sećanja zaboravljamo na jednu duboko ljudsku dimenziju sećanja: „Ukratko,… nemamo kulturu sećanja koja bi bila dublje ukorenjena od našeg naučnog shvatanja istorije, i koja bi poznavala bol sećanja (kurziv – moj).“[24]

Budući da su nacistički koncentracioni logori važni toponimi socijalističke kulture i budući da se nikako ne mogu upotrebiti kao propagandna sredstva za uznošenje kvilislinštva (simboličke vrednosti naše kapitalističke klase, onovremene i sadašnje) oni će zato biti mesta na kojima raste korov (Beograd) ili mesto na kome se menja muzejska postavka, kao u Logoru „12 februar“ na Crvenom Krstu u Nišu, sa obrazloženjem da je to bilo mesto „podjednakog“ stradanja partizana i pripadnika formacija JVuO, kao i „predstavnika građanskog“ Niša. Nastupajući kapitalizam briše simbolička mesta pamćenja socijalističke revolucije, samoupravnog socijalizma i nacističkih stratišta tamo gde je nasilje nad komunistima bilo najbrutalnije. Radi se ideološkoj preradi. Radi se o umanjenju uloge članova KPJ i boraca NOPO u organizaciji i proboju logora na Crvenom Krstu u Nišu. Međutim, „proboj logora je organizovan i izvršen pod rukovodstvom članova KPJ i drugih boraca, čije revolucionarno iskustvo do rata i u NOPu nije bilo malo. Ti kadrovi bili su organizatori partizanskih odreda i NOPa… Bez njih teško je bilo i pomisliti na pokušaj da se politički heterogena masa gladnih, bolesnih i pretučenih logoraša povede u napad na nemačku logorsku stražu, kojoj su mogli da priskoče u pomoć bugarski vojnici iz susedne kasarne.“[25] Ovde valja ukazati i na sudbinu niških Roma. U Nišu je, pre početka II svetskog rata, živelo oko 40.000 žitelja, a od toga oko 950 Roma i oko 350 Roma na seoskom području. Romi su internirani u logor na Crvenom Krstu; streljani su na stratištu na brdu Bubanj, kraj Niša, gde je streljano više od 10.000 Srba, Jevreja, Roma…; internirani su u Borski rudnik, na prinudni rad u Nemačku i u koncentracione logore širom Evrope. O razmerama zločina nad Romima govori podatak da je popisom iz 1948. godine u Nišu evidentirano 566 Roma, a na seoskom području opštine Niš 354 Roma.[26] Međutim, ovaj podatak se mora uzeti sa izvesnom rezervom jer je etnička mimikrija kod Roma i tada (kao i danas) bila vrlo izražena. Osim toga, okupatorske vlasti su objavljivale imena streljanih Srba i Jevreja. Međutim, o ubijenim Romima nije vođena naročita evidencija. Njihovih imena, po pravilu, nije bilo na objavama okupatorskih vlasti. U Arhivu i Muzeju grada Niša ima vrlo malo dokumenata o Romima, te se ne može utvrditi makar približan broj streljanih Roma, niti se može celovito sagledati njihov položaj u okupiranoj Jugoslaviji i Srbiji, te i u Nišu. Prema tome, o sudbini niških Roma se ne zna mnogo. Osim retkih svedočenja očevidaca sačuvanih u raznim dokumentima, pre svega u Arhivu grada Niša, i sećanja retkih savremenika (kojih je sve manje), nema o ovome sistematizovanih nalaza. Sudbina Roma u ratu ne predstavlja skoro nikakav interes (sem kod retkih istraživača) zvaničnih ustanova (političkih, obrazovnih, naučnih, kulturnih…). Naravno, zaboravljeno je čak i to da se o Romima ništa nije želelo znati.[27]

Svakog 12. februara se u logoru na Crvenom Krstu u Nišu organizuje komemorativna svečanost, uz pravoslavni verski obred. Sve se više zamagljuje istina da su proboj organizovali članovi KPJ i pripadnici NOPO. I da su oni prvi krenuli u napad na stražare i u proboj kroz žice. Zato je danas naročito potrebno ukazati na činjenice u vezi sa probojem. Dakle, tog dana 1942. godine je grupa od 147 logoraša napala stražu i krenula je u proboj. Poginula su 42 logoraša. Ostali su pobegli. Neke su docnije uhvatile patrole. Njih 99 je pobeglo, 73 je pristupilo Ozrenskom, Svrljiškom, Nišavskom i Topličkom partizanskom odredu. Jedan je otišao u Babički partizanski odred, a sedmorica su kasnije nastavili ilegalni rad za NOP. Osam je kasnije uhvaćeno. Petorica od njih su streljani na Bubnju, trojica su internirani u Nemačku i Norvešku. Trideset troje je poginulo u borbama i streljano po otkrivanju, a osamnaest je dobilo „Partizansku spomenicu 1941“.[28] Prema rečima kustosa ove muzejske postavke, petorica su pristupili formacijama JVuO. U borbama je poginulo i streljano po otkrivanju 33 logoraša, a 18 među njima su nosioci Partizanske spomenice 1941. Međutim, u okviru komemorativnih svečanosti (uz pomenuti pravoslavni verski obred) se ne pominje da su ovaj prvi proboj nekog konc logora u porobljenoj Evropi organizovali i izveli uglavnom komunisti i skojevci. Nerado se, u toj komemorativnoj prilici, pominje i to da su oni, u ogromnoj većini, pristupili NOP-u. Iste godine, 2. decembra, pobeglo je još šestoro logoraša.

Bez obzira na ogromno i užasavajuće iskustvo o zločinačkom karakteru nacističkih logora u Srbiji, istina o njima se potiskuje čak i u školskim udžbenicima. „Tako se, recimo, u udžbeniku Istorija za III razred gimnazije prirodnomatematičkog smera i IV razred gimnazije opšteg i društveno-jezičkog smera, izdatom 2002. godine, knjizi u kojoj se u odeljku koji se bavi periodom nemačke okupacije Srbije i Beograda, nigde ne pominju zloglasni logori Banjica i Staro sajmište…“[29]

Zaključujemo da je revizija karaktera drugog svetskog rata na području Jugoslavije i Srbije nužan i očekivan proces tranzicije od socijalizma ka kapitalizmu. U jugoslovenskom slučaju, nosioci kapitalističkih vrednosti i borci za njegovu restauraciju su, u toku drugog svetskog rata, pripadali kvislinškim (profašističkim) ešelonima. „Tako se kolaboraciji u Srbiji, koja je kod nekih pokreta imala i fašistoidni karakter, daje istorijski smisao i nacionalno značenje. Istovremeno se tzv. nacionalnom ‚antifašizmu‘ (četničkom pokretu), pripisuje autentični srpski, a jugoslovenskom, samo internacionalni karakter, kao da jugoslovenski, u koncepciji NOP-a, nije podjednako i srpski.“[30] Antifašističke snage su se vrlo brzo, već početkom ratnih dejstava, deklarisale kao NOPOJ (narodno-oslobodilački partizanski odredi), pod rukovodstvom KPJ. Zato će se falsikovati navodni antifašistički karakter kolaboracionističkih formacija. Ovu politiku Olivera Milosavljević naziva shizofrenom, tvrdeći da ta politika nema veze sa onim što se dešavalo u vreme Drugog svetskog rata i da nije slučajno na delu. „Zato ova šizofrena izokrenutost srpske sadašnje prošlosti nije tu slučajno. Ona nema mnogo veze sa onim što se desilo pre šezdeset godina. Ona ima veze samo sa mnogo bližom prošlošću, sa ratovima devedesetih i sa ideologijom koja ih je vodila, a koja i danas vlada ovim društvom. Ne slave se gubitnici i ne izjednačavaju sa pobednicima nad fašizmom zbog njih samih. Slave se samo zato da bi njihova ideologija nastavila da živi. A kada jednog dana rehabilitacija četničke ideologije postane gotova stvar, onda će, veruje današnja politička elita, biti rehabilitovani i ratovi devedesetih koji su sa tom ideologijom vođeni“[31]

 

Literatura

Branko Horvat, Politička ekonomija socijalizma, Globus, Zagreb, 1984.

Branko Latas, Milovan Dželebdžić, Četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945, BIGZ, Beograd, 1979.

Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939 – 1945, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1992.

Christopher R. Browning, Sajmiste as a European Site of Holocaust Remembrance, Filozofija i društvo XXIII (4), 2012. 99-105.

Đokica Jovanović, …Čuo je da su Cigani streljani na Bubnju…: Kultura zaborava ili Romi u Nišu u vreme II svetskog rata, u: Sulejman Bosto, Tihomir Cipek i Olivera Milosavljević (ur.), Kultura sjećanja: 1941: Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, zbornik, Disput, Zagreb i Fondacija Friedrich Ebert Stiftung, Banja Luka, 2008. 83-95.

Đokica Jovanović, Prilagođavanje. Srbija i moderna: od strepnje do sumnje, Čigoja i Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 2012.

Johan Baptist Mec, Između pamćenja i zaborava: Teologija i politika posle Aušvica, R.E.Č, časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, decembar 1999. 115-120.

Jovan Ćirić, Prilog o poreklu i prošlosti Roma u Nišu i niškom kraju, Nissa, 3-4/1991. 467-475.

Karl Marx, Friedrich Engels, Manifest Komunističke partije, (prevod Moša Pijade, 1933, redakcija prevoda Boris Buden, 1998), Ekonomija/Economics, 15 (3) str. 565-596 (2008).

Milan Borković, Kvislinška uprava u Srbiji 1941-1945, I, Sloboda, Beograd, 1979.

Milan Koljanin, Nemački logor na Beogradskom sajmištu: 1941-1944, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1992.

Miroslav M. Milovanović, Nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu u Nišu i streljanja na Bubnju, Institut za savremenu istoriju – Beograd, Opštinski odbor SUBNOR – Niš, IRO „Narodna knjiga“ – Beograd, 1983.

Olivera Milosavljević, Uzurpirana pobeda, u: Bešlin Milivoj, Atanacković, Petar (prir.), Antifašizam pred izazovima savremenosti, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2012. 115-121.

Philip J. Cohen, Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History, Texas A&M University Press, College Station, 1996.

Ranko Končar, Nekoliko zapažanja o pojavama revizionizma u srpskoj istoriografiji, Momir Samardžić, Milivoj Bešlin, Srđan Milošević (ur.), Politička upotreba prošlosti: o istorijskom revizionizmu na postjugoslovenskom prostoru, zbornik, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2013. 35-41.

Rena Rädle i Milovan Pisarri (prir.), Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941-44. Priručnik za čitanje grada, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2013.

Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, I, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989.

Thomas Paine, The Age of Reason, u: The Complete Works of Tomas Paine.

Thomas Paine, The American Crisis I, u: The Complete Works of Tomas Paine, (Collected and Edited By Philip S. Foner), The Citadel Press, New York, 1945.

Todor Kuljić, Anti-antifašizam, Godišnjak za društvenu istoriju, Beograd, br. 1–3: 171-184.

Valter Manošek, Holokaust u Srbiji: Vojna okupaciona politika i uništavanje Jevreja 1941 – 1942, Službeni list, Beograd, 2007.

Venceslav Glišić, Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1944, Rad, Beograd, 1970.

Vladimir Marković, Političko nasleđe antifašizma, u: Milivoj Bešlin, Petar Atanacković (prir), Antifašizam pred izazovima savremenosti, zbornik, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2012. 139-169.

Zvonimir Kostić (prir.), 100 najznamenitijih Srba, Naša priča, Beograd, 2011.

 

* Tekst je napisan tokom rada na projektu Izazovi nove društvene integracije u Srbiji: koncepti i akteri (179035), koji se realizuje na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Projekat finansira Ministarstvo prosvete i nauke Republike Srbije.
[1] Thomas Paine, The American Crisis I, u: The Complete Works of Tomas Paine, (Collected and Edited By Philip S. Foner), The Citadel Press, New York, 1945, str. 50.
[2] „Na Thomasa Painea mogu se samo djelomično odnositi Marxove i Engelsove riječi iz Manifesta komunističke partije da je stao na stranu eksploatiranih“, Mile Joka, Radikalni demokrat Thomas Paine (1737-1809), u: Thomas Paine, Prava čovjeka i drugi spisi, Informator, Zagreb, 1987, str. VIII.

U Manifestu komunističke partije ovo mesto glasi: „I zato, kao što je nekad jedan dio plemstva prešao na stranu buržoazije, tako sada prelazi jedan dio buržoazije na stranu proletarijata i to posebice jedan dio buržujskih ideologa koji su se uzdigli do teorijskog razumijevanja povijesnog kretanja u cjelini.“, Karl Marx, Friedrich Engels, Manifest Komunističke partije, (prevod Moša Pijade, 1933, redakcija prevoda Boris Buden, 1998), Ekonomija/Economics, 15 (3) str. 565-596 (2008), str. 574-575.
[3] Thomas Paine, The Age of Reason, u: The Complete Works of Tomas Paine, str. 464.
[4] Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, I, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, str. 9.
[5] Branko Horvat, Politička ekonomija socijalizma, Globus, Zagreb, 1984, str. 198. „Za svoju knjigu Politička ekonomija socijalizma, koja je prvo objavljena na engleskom (The Political Economy of Socialism, M. E. Sharpe, Inc., Armonk, New York, 1982), Branko Horvat je nominovan za Nobelovu nagradu, ušavši u najuži izbor. Predlog je dalo Američko društvo ekonomista. Knjiga je u SAD proglašena knjigom godine. Zanimljivo je da, pre izdanja na engleskom, ni jedan izdavač u Jugoslaviji, dakle ni u Srbiji, gde je Horvat decenijama živeo i radio, nije želeo (smeo) da, zbog kritičkog stava autora prema praksi tadašnjeg socijalizma, objavi ovu knjigu. Posle nominacije za Nobelovu nagradu je prevedena sa engleskog jezika i objavljena u Zagrebu 1984. godine.“ Đokica Jovanović, Prilagođavanje. Srbija i moderna: od strepnje do sumnje, Čigoja i Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 2012, str. 267-268.
[6] Isto, str. 422.
[7] Todor Kuljić, Anti-antifašizam, Godišnjak za društvenu istoriju, Beograd, br. 1–3: 171-184, str. 172.
[8] Đokica Jovanović, Navedeno delo, str. 146.
[9] O ovome vidi: Milan Koljanin, Nemački logor na Beogradskom sajmištu: 1941-1944, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1992. „Tokom četiri godine okupacije, u Srbiji je uspostavljen složeni sistem logora. Prema istraživanjima istoričara Milana Koljanina, u njemu su centralne pozicije zauzimala dva logora u Beogradu (Prihvatni logor Banjica i najpre Jevrejski, a zatim Prihvatni logor Zemun), koji su funkcionisali sve vreme trajanja okupacije. Pored njih, na teritoriji Beograda su organizovani i privremeni logori: u leto 1941. godine logor Topovske šupe, zatim logor Organizacije TOT, kao i pred sam kraj rata formirani logor u Milišića ciglani. Svi oni su imali izuzetno važno mesto i ulogu u mreži organizovanog nasilja u Srbiji koju su činili i Prihvatni logor Niš na Crvenom krstu, dva logora u Šapcu (Privremeni logor u Jarku i Prolazni logor na Senjaku) i logor u Velikom Bečkereku (Petrovgradu, današnjem Zrenjaninu). Posebno važno mesto za nemačku ratnu industriju imali su takozvani radni logori u Boru, Kostolcu i Trepči, kao i logori na poljoprivrednim dobrima u Banatu. Zatočeni muškarci i žene sa teritorije Balkana, su iz logora u Srbiji brojnim transportima prebacivani u radne i koncentracione logore širom Trećeg rajha sve do sredine 1944. godine. Nedićeva štampa je sve vreme rata snažno propagirala odlazak radne snage u Nemačku i sa oduševljenjem ispraćala transporte radnika izveštavajući o njihovom „veselom i uspešnom životu“ u radnim logorima.“ Rena Rädle i Milovan Pisarri (prir.), Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941-44. Priručnik za čitanje grada, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2013, str. 134.
[10] Banjički logor i logor na Crvenom Krstu u Nišu su bili pod upravom Nedićeve Specijalne policije, a pod vrhovnim nadzorom nemačkog Gestapoa.
[11]  Christopher R. Browning, Sajmiste as a European Site of Holocaust Remembrance, Filozofija i društvo XXIII (4), 2012. 99-105, str. 104.
[12] Venceslav Glišić, Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1944, Rad, Beograd, 1970, str. 81.
[13] Miroslav M. Milovanović, Nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu u Nišu i streljanja na Bubnju, Institut za savremenu istoriju – Beograd, Opštinski odbor SUBNOR – Niš, IRO „Narodna knjiga“ – Beograd, 1983, str. 4.
[14] Predsednik kvislinške vlade, nazvane Vlada narodnoga spasa.
[15] Ime Milana Nedića i njegova biografija su uvršteni u knjigu 100 najznamenitijih Srba, u kojoj je dodatni tekst napisao akademik Dejan Medaković. Stručni odbor za pisanje ove knjige su činili: dr Sava Vuković, episkop šumadijski; Pavle Ivić, akademik; Dragoslav Srejović, akademik; Dejan Medaković, akademik, predsednik odbora; Miroslav Pantić, akademik; Dragomir Vitorović, akademik; Vasilije Krestić, akademik; dr Danica Petrović; mr Zvonimir Kostić. Knjiga je, posle prvog izdanja 1993, objavljena u više izdanja. Zvonimir Kostić (prir.), 100 najznamenitijih Srba, Naša priča, Beograd, 2011.
[16] Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939 – 1945, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1992, str. 219.
[17] Isto, str. 203.
[18] Đokica Jovanović, Navedeno delo, str. 147.
[19] Milan Borković, Kvislinška uprava u Srbiji 1941-1945, I, Sloboda, Beograd, 1979, str. 148.
[20] Branko Latas, Milovan Dželebdžić, Četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945, BIGZ, Beograd, 1979, str. 43.
[21] Harold Turner je bio SS brigadni vođa i državni savetnik u činu general lajtnanta i načelnika Upravnog štaba Srbije.
[22] Philip J. Cohen, Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History, Texas A&M University Press, College Station, 1996, str. 83.
[23] Valter Manošek, Holokaust u Srbiji: Vojna okupaciona politika i uništavanje Jevreja 1941 – 1942, Službeni list, Beograd, 2007, str. 115.
[24] Johan Baptist Mec, Između pamćenja i zaborava: Teologija i politika posle Aušvica, R.E.Č, časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, decembar 1999. 115-120, str. 118.
[25] Miroslav M. Milovanović, Navedeno delo, str. 123.
[26] Jovan Ćirić, Prilog o poreklu i prošlosti Roma u Nišu i niškom kraju, Nissa, 3-4/1991. 467-475, str. 468.
[27] O ovome šire u: Đokica Jovanović, …Čuo je da su Cigani streljani na Bubnju…: Kultura zaborava ili Romi u Nišu u vreme II svetskog rata, u: Sulejman Bosto, Tihomir Cipek i Olivera Milosavljević (ur.), Kultura sjećanja: 1941: Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, zbornik, Disput, Zagreb i Fondacija Friedrich Ebert Stiftung, Banja Luka, 2008. 83-95.
[28] Isto, naročito vidi poglavlje Proboj logora 12. februara 1942. godine.
[29] Vladimir Marković, Političko nasleđe antifašizma, u: Milivoj Bešlin, Petar Atanacković (prir), Antifašizam pred izazovima savremenosti, zbornik, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2012. 139-169, str. 159-160.
[30] Ranko Končar, Nekoliko zapažanja o pojavama revizionizma u srpskoj istoriografiji, Momir Samardžić, Milivoj Bešlin, Srđan Milošević (ur.), Politička upotreba prošlosti: o istorijskom revizionizmu na postjugoslovenskom prostoru, zbornik, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2013. 35-41, str. 37.
[31] Olivera Milosavljević, Uzurpirana pobeda, u: Bešlin Milivoj, Atanacković, Petar (prir.), Antifašizam pred izazovima savremenosti, Alternativna kulturna organizacija – AKO, Novi Sad, 2012. 115-121, str. 117.