Staro sajmište kao izvor politika viktimizacije

Vladimir Miladinović

Da bi se na samom početku opravdao rat vođen izvan teritorije Srbije tokom rata u Jugoslaviji, moralo se pristupiti različitim strategijama njegove reprezentacije. Kao jedan od osnovnih modela reprezentacije rata u javnoj sferi Srbije početkom devedesetih godina, pored istorizacije narativa o SFRJ i Drugog svetskog rata bile su korišćene i politike viktimizacije. To su pozicije koje su omogućile nesmetan rad na produkovanju Drugosti unutar već uspostavljenog homogenog multinacionalnog i multietničkog diskursa unutar SFRJ. Da bi se ova homogenost razbila moralo se pristupiti oživljavanju prošlosti, ali je to prizivanje istorijskih perioda pogodnih za procese viktimizacije bilo prikazivano isključivo u nacionalnom i etničkom ključu. Osim Jasenovca kao neprikosnovenog i nepresušnog izvora novih značenja pogodnih za ravoj nacionalističkog diskursa u Sbiji s kraja osamdesetih godina, bitno mesto postaje i logor Staro sajmište. Ovo mesto stradanja iz perioda drugog svetskog rata postaje veliki potencijala za proizvodnju politika viktimizacije i opšteg viktimizirajućeg diskursa stradanja srpskog naroda čiji je cilj pre i iznad svega bio da se opravdaju ratna dejstva srpskih snaga vodjena tokom devedesetih godina u ime čitave nacije. Tako imamo situaciju da se sve češće tokom izveštaja sa raznih ratom zahvaćenih teritorija prave poveznice sa stradanjima iz Drugog svetkog rata. „Pored stvaranja neprijatelja svih vrsta, jedna od važnijih strategija ratne porpagande bilo je i korišćenje izveštaja i prikazivanje „naših“ nevinih žrtava  i kolona izbeglica. Ovakvi bi izveštaji imali cilj da pojačaju osećaj ugorženosti kao i želju za borbu za opstanak pojedinaca kao i pripadnika grupe. Takođe oni pokazuju i kakva sudbina čeka one koji ne žele da učestvuju u borbi.“ (Tarik Jusić, “Medisjki diskurs I politika etničkog sukoba: jugoslovenski slučaj”, u: Gordana Đerić (Ur.) Intima javnosti, Edicija Reč,Beograd, 2008., str. 59)

Uzevši u obzir činjenicu da se nacistički logor na Starom sajmištu, tokom Drugog svetskog rata nalazio na teritoriji NDH, narativizacija ovog toponima postaje izvor za kreiranje novih značenja potrebinih nacionalističkim elitama u Srbiji tokom devedesetih godina. „Logor Sajmište, službeno nazvan Jevrejski logor Zemun (nem. Semlin Judenlager), na teritoriji koja je ušla u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Ona je na zahtev Nemaca tu teritoriju ustupila i na njoj dozvolila uspostavljanje logora. Upravu nad logorom je imao nemački SS. U početku je logor bio samo za srpske Jevreje, da bi se kasnije proširio i na druge političke osuđenike.“ (http://sh.wikipedia.org/wiki/Logor_Sajmi%C5%A1te#cite_note-2, pristupljeno: 12.08.2014.) Pre svega ovo se mora posmatrati u širem kontekstu procesa viktimizacije u etničkom ključu. „Krajem 1988. godine, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti održana je konferencija pod nazivom „Jasenovac 1945-1988“. Ovaj skup je organizovao poseban odbor koji je, na inicijativu Vladimira Dedijera (zvanični biograf Josipa Broza Tita i istorije NOB-a), osnovan još 1984. godine a koji se bavio prikupljanjem materijala o genocidu nad srpskim i drugim jugoslovenskim narodima u dvadesetom veku.“ (Jovan Bajford, Staro Sajmište Mesto sećanja, zaborava I sporenja, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2011., str. 135)

Paradigmatičan primer promene u kulturi sećanja naspram perioda Drugog svetskog rata predstavlja upravo delo autora Vladimira Dedijera i njegovog dugogodišnjeg saradnika Antuna Miletića „Genocid nad Muslimanima 1941-1945, Zbornik dokumenata i svedočenja“. U ovoj studiji mogu se prepoznati veoma otvorene namera autora da se stradanje tokom perioda Drugog svetskog rata treba posmatrati u etničkom ključu. Tako već u samom predgovoru iznosi sledeće obrazloženje: „Kolega Antun Miletić i ja, kao članovi odbora Srpske akademije nauka i umetnosti za istraživanje građe o genocidu nad srpskim i drugim narodima Jugoslavije u XX veku, objavili smo više naučnih radova i knjiga. Među značajnije spada trotomna knjiga Antuna Miletića: Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta. Na zahtev ateista radnika i Frajburga (Savezna Republika Nemačka) objavio sam knjigu: Vatikan i Jasenovac na našem i nemačkom jeziku. Već više godina Antun Miletić i ja radimo na zbirci dokumenata o genocidu protiv makedonskog naroda u XX veku. Rad na ovom projektu je u završnoj fazi i nadamo se da ćemo 1990. godine objaviti i tu knjigu. U 1988. godini mi smo prijavili projekat Odboru Srpske akademije nauka i umetnosti za istraživanje građe o genocidu nad srpskim i drugim narodima Jugoslavije, za sakupljanje građe o genocidu protiv Srba i Hrvata u Rumuniji, što je podržano i jednoglasno prihvaćeno. […] Na kraju moram da naglasim da smo se u ovoj knjizi držali načela da u istoriji treba pisati istinu, onako kako je bilo, ni po babu ni po stričevima“ (Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, 1941-1945, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 22-23). U trenucima nadolazećeg nacionalizma, a nakon objavljivanja Memoranduma SANU-a 1986. godine, ovakva studija se teško može posmatrati kao neka vrsta objektivističkog pristupa tumačenju istorijskih narativa.

Na tragu ove studije, a naročito nakon smrti Vladimir Dedijera 1990. godine, nastavlja se sa izraženim nacionalističkim pristupom u tumačenju istorijski referenci. Tako imamo primere javnih debata i konferencija pod pokroviteljstvom tvrde struje SANU-a, akademika Radovana Samardžića i njegovog zamenika Milana Bulajića. Tokom 1991. godine, organizuju se akcije iskopavanja stratišta u Hrvatskoj i BiH. Odbor za genocid vremenom postaje sredstvo za borbu protiv zaborava srpskog stradanja u NDH. Takođe pojavljuje se inicijativa o formiranju Muzeja genocida koju šira nacionalistička elita u Srbiji strastveno prihvata (Jovan Bajford, Staro Sajmište Mesto sećanja, zaborava I sporenja, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2011., str. 137-138). Kao poslednji u nizu činova koji su imali jasnu nameru, a to je tumačenje Logora Sajmište u ključu stradanja srpskog naroda na teritoriji NDH, u aprilu 1995. godine, neposredno pred kraj rata u Hrvatskoj, podiže se spomenik Stradalim u Logoru Sajmište i žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac. Činjenica je da je ovaj toponim i danas veoma aktuelan za vodeće ideologije koje pokušavaju da narativ o Logoru Sajmište smeste u mejnstrim diskurs. Razni pokušaji o razvrstavanju stradalih u Logoru Sajmište, u čisto etničkom ključu, zapravo govore da se i dalje radi na kreiranju narativa koji bi imao jaku etno-nacionalnu predeterminantu, s tim što to danas uglavnom dolazi iz pozicija neoliberne ideologije. Jedan od osnovnih problema i danas predstavlja pitanje načina na koji bi se ovo kompleksno mesto stradanja tokom Drugog svetskog rata reprezentovalo u ključu dominantne neoliberalne ideologije sa jakim etno-nacionalnim prefiksom.