Uloga radničke i revolucionarne štampe u antifašističkoj borbi

Kontekst kolektiv (Vida Knežević I Marko Miletić)

Levo orijentisana štampa u međuratnom periodu u Kraljevini Jugoslaviji bila je obeležena specifičnim unutar-političkim događajima koji su presudno uticali na artikulaciju političkih stavova koji su svoje krajnje domete imali u politici Narodnog fronta i Narodno-oslobodilačkoj borbi do konačne pobede nad fašizmom i radikalne promene društvenog uređenja. Ovi događaji će imati određujući uticaj i na karakter i formu same štampe, te na materijalne uslove njene reprodukcije.

Neposredno nakon I svetskog rata veliki deo stanovništva se nalazi u izrazito teškim životnim i radnim uslovima. U tako osiromašenom društvu KPJ postaje treća po veličini politička stranka na parlamentarnim izborima 1920. godine. Ipak, samo nekoliko meseci kasnije, državni vrh Kraljevine SHS donosi „Obznanu“ – dekret kojim je zabranjenja KPJ, koju je pratio Zakon o zaštiti države (1921.) čime je bilo kakva politička delatnost pa tako i štampa koja je zastupala komunističke ideje i borbu radničke klase zabranjena. Usledili su i zakoni koji su povećali cenzuru nad štampom a zatim i Šestojanuarska diktatura 1929. godine. U ovom periodu raste značaj ilegalne štampe, koja će u sledećoj deceniji postati i glavni kanal za širenje ideja radničkog pokreta.

Radnička štampa ovog perioda se, u najvećoj meri, zasnivala na Lenjinovim stanovištima da se uloga revolucionarne štampe ne ograničava samo na širenje ideja, na političko vaspitavanje i pridobijanje saveznika već da ona mora biti i agitator i propagator ali i kolektivni organizator. Ovakav koncept štampe jasno možemo pratiti na primerima značajnih dešavanja za radnički pokret u periodu između dva svetska rata. Radnička i druga levo orijentisana glasila su pratila unutrašnja i spoljašnja politička dešavanja, prenosila tekstove značajnih teoretičara socijalizma, odluke i upute Komunističke internacionale i KPJ. Velika pažnja je posvećena i izveštavanju o državnoj represiji nad komunistima – praćeni su sudski procesi, pisalo se o stanju u zatvorima u kojima su se nalazili politički zatvorenici, pozivalo na proteste, dok su ujedno prenošena i direktna uputstva za ilegalni rad i organizaciju pokreta. Pomenuti listovi su često bili jedina mesta artikulacije kritike i otpora pojavama i širenju fašizma i antisemitizma u Evropi.

Formulisanje teorije i politike Narodnog fronta sredinom tridesetih godina XX veka, jedno je od ključnih zaokreta tadašnjeg komunističkog pokreta u smislu formulisanja i artikulacije širokog i organizovanog otpora prema nadirućem fašizmu. Ona je usvojena na Sedmom, poslednjem kongresu Kominterne 1935. godine kada je fašizam definisan kao krajnje reakcionarna, šovinistička i imperijalistička diktatura finansijskog kapitala. Nova revolucionarna politika je, umesto isključivog isticanja klasnog sukoba, radila na formiranju široke koalicije demokratsko-antifašističkog saveza, što je u praktičnom smislu pokazano izvodljivim na primeru štrajka asturijskih rudara u Španiji tokom 1934. godine. Usled specifičnih političko-ekonomskih okolnosti u tadašnjoj kraljevini Jugoslaviji, u kojima građanske stranke nisu imale previše obzira prema opasnosti fašizma, ili su pak zazirale od saradnje sa komunistima, KPJ je politiku narod. nog fronta gradila opredelivši se za aktivnu saradnju sa radništvom, seljaštvom, progresivnim omladinskim, studentskim i ženskim grupama, te tadašnjom inteligencijom i ostalim građanstvom.

Ovaj široki front borbe protiv fašizma, što je za levicu značilo i protiv kapitalizma, je iziskivalo i promenu retorike. Tako ključni termini postaju mir, kulturni napredak, sloboda, jedinstvo, koji su zamenili ideološku retoriku prethodnog perioda. Levo orijentisana štampa (najčešće ilegalna u tom periodu, poput Klasne borbe i Proletera, između ostalih) bila je glavni kanal za uspostavljanje i širenje nove revolucionarne politike.

Vida Knežević i Marko Miletić

Uvod

Radnička i revolucionarna štampa u međuratnom periodu u Kraljevini Jugoslaviji bila je obeležena specifičnim unutar-političkim događajima koji su presudno uticali na artikulaciju političkih stavova koji su svoje krajnje domete imali u politici Narodnog fronta i Narodno-oslobodilačkoj borbi do konačne pobede nad fašizmom i radikalne promene društvenog uređenja. Ovi događaji će imati određujući uticaj i na karakter i formu same štampe, te na materijalne uslove njene reprodukcije.

U periodu o kojem je reč, a u zavisnosti od uslova u kojima je delovala, štampa jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta imala je legalni i ilegalni karakter. Dok je od kraja Prvog svetskog rata do tzv. Šestojanuarske diktature uspostavljene 1929. godine[1] mahom dominirala legalna štampa[2], u periodu koji je usledio a protezao se do Aprilskog rata 1941. prevladavala je ilegalna štampa[3]. Ova potonja je bila posebna vrsta štampe koja je nastajala u izuzetno teškim i komplikovanim uslovima, najčešće štampana na najobičnijem papiru najednostavnijom tehnikom, uz izbegavanje tragova koji bi upućivali na urednike, autore članaka ili štamparije. Širenje ovakve štampe radilo se uglavnom putem specijalnih pošiljki, preko partijskih i drugih poverljivih kurira (Vesović, 1989: 5).

Nakon pobede nacizma u Nemačkoj 1933. dolazi do velikog političkog zaokreta u vrhu tadašnjeg komunističkog pokreta kada se formuliše politika narodnog fronta (VII kongres KI, jul-avgust 1935), što je imalo i presudan uticaj na promenu u karakteru pisanja kako ilegalne tako i legalne radničke štampe[4] na jugoslovenskom prostoru koja je odigrala izuzetno važnu ulogu u teorijskoj artikulaciji i eksplikaciji ideje o formiranju antifašističkog fronta.

S obzirom na brojnost i kompleksnost periodike o kojoj je reč, ovde ćemo se za potrebe istraživanja postavljene teme koncentrisati na period kada KPJ odlazi u ilegalno delovanje, naročito na period konstituisanja antifašističke borbe, te na onu radničku i revolucionarnu štampu koja je odigrala važnu ulogu u formulaciji i distribuciji  politike otpora nadolazećem fašizmu.

 

Odlazak u ilegalu

Neposredno nakon Prvog svetskog rata veliki deo stanovništva se nalazi u izrazito teškim životnim i radnim uslovima. U tako osiromašenom društvu KPJ postaje treća po veličini politička stranka na parlamentarnim izborima 1920. godine. Ipak, samo nekoliko meseci kasnije, državni vrh Kraljevine SHS donosi Obznanu – dekret kojim je zabranjenja KPJ, koju je pratio Zakon o zaštiti države (1921), čime je bilo kakva politička delatnost pa tako i štampa koja je zastupala komunističke ideje i borbu radničke klase zabranjena. Usledili su i zakoni koji su povećali cenzuru nad štampom[5], a zatim i Šestojanuarska diktatura 1929. godine. U ovom periodu raste značaj ilegalne štampe, koja će u sledećoj deceniji postati i glavni kanal za širenje ideja radničkog pokreta.

Radnička štampa ovog perioda se, u najvećoj meri, zasnivala na Lenjinovim stanovištima o ulozi revolucionarne štampe i neophdnosti da se ona ne ograničava samo na širenje ideja, niti na političko vaspitavanje i pridobijanje saveznika, nego da ujedno mora biti i agitator, propagator ali i kolektivni organizator (Vesović, 1989: 9) predstojeće borbe. Na ovaj način teorijski eksplicirano mesto i uloga štampe, koje je bilo opšteprihvaćeno pravilo i u komunističkom pokretu Jugoslavije u celom međuratnom periodu, bilo je u tesnoj vezi sa značajnim dešavanjima za radnički pokret u periodu o kome je reč. Radnička i druga levo orijentisana glasila su pratila unutrašnja i spoljašnja politička dešavanja, prenosila tekstove značajnih teoretičara socijalizma, odluke i upute Komunističke internacionale i KPJ. Velika pažnja je bila posvećena i izveštavanju o državnoj represiji nad komunistima – praćeni su sudski procesi, pisalo se o stanju u zatvorima u kojima su se nalazili politički zatvorenici, pozivalo na proteste, a ujedno su prenošena i direktna uputstva za ilegalni rad i organizaciju pokreta. Pomenuti listovi su često bili jedina mesta artikulacije kritike i otpora pojavama i širenju fašizma i antisemitizma u Evropi.

Već po samom završetku Prvog svetskog rata, komunistički pokret u Jugoslaviji  detektovao je i reagovao na pojavu fašizma, kao pretnju kojoj treba posvetiti posebnu pažnju. To je svakako bilo u skladu sa iskustvima internacionalnog komunističkog pokreta koji je bio u konkretnoj borbi sa izrazito konzervativnim i reakcionarnim oružanim grupama u Rusiji, Nemačkoj i Mađarskoj (Vukobratović, 2014: 224). Tako se i u Rezoluciji o antifašističkoj propagandi koju je KPJ formulisala već tokom 1924. godine, između ostalog, eksplicira i potreba za postavljanjem jasne razlike između fašizma i belog terora, gde se fašizam detektuje kao sasvim nova opasnost te novi mehanizam borbe protiv radničke klase a sa tim u skladu se predlažu i novi oblici otpora (Isto: 225). Tako i većina tadašnje štampe, koja se nalazila pod direktnim ili indirektnim uticajem KPJ, u većoj ili manjoj meri, nastoji da kritički sagleda ovaj fenomen, ne samo na teorijsko-analitičkom nivou uzimajući za predmet analize internacionalni kontekst i zemlje u kojima se fašizam formuliše, nego pokušava da sprovede konkretnu analizu i piše o pojedinačnim (pro)fašističkim pokretima i pojavama na samom jugoslovenskom tlu.

Neke od prvih antifašističkih akcija, tokom ranih dvadesetih godina u tadašnjoj Jugoslaviji sprovedene su na Beogradskom univerzitetu (Marković, 2012: 149)  Tadašnji revolucionarni studentski pokret je naglašavao važnost antifašističke borbe organizujući  različite akcije i proteste, koji su u ovom ranom međuratnom periodu uglavnom bili sporadičnog karaktera i specifično upereni protiv Organizacije jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) i Srpske nacionalističke omladine (SRNAO). Jedan od važnijih događaja u tom periodu desio se prilikom studentskog štrajka krajem 1924, kada je došlo do ozbiljnih sukoba u kojima pripadnici pomenutih organizacija fizički nasrću na studentsku redarsku službu, organizuju agitaciju među neopredeljenim i neobaveštenim studentima kako bi ih primorali da pohađaju nastavu, denunciraju svoje levo orijentisane kolege političkoj policiji i slično (Radanović, 2012).

Tako se u „Mladom boljševiku“, jednom od prvih ilegalnih komunističkih listova pokrenutih u Jugoslaviji, koji je ujedno bio i najznačajnije ilegalno glasilo SKOJ-a u celom međuratnom periodu, koji je znatno duže izlazio od druge ilegalne štampe,  vremenom otvorila i stalna rubrika na temu fašizma[6]. U tekstovima poput ovih pod nazivom „Dalja fašizacija omladine“ ili „Sokolski slet – slet fašizma, reakcije i priprema rata protiv Sovijetskog saveza“ iz 1930. godine poziva se na borbu protiv uvlačenja omladine u nacionalističke, sportske i druge režimske i profašističke organizacije (Vesović, 1989: 234). Manifestacija Sokolski slet u Beogradu ocenjuje se kao fašistička parada u kojoj omladini nije mesto, nego u „redovima borbe za kruh, za bolji život, za obaranje bogataške diktature, za diktaturu radnika i seljaka“ (Vesović, 1989: 234).

Slična artikulacija otpora pojavi profašističkih pojava u jugoslovenskom društvu se nalazi i u „Mladom Lenjinistu“, iz 1931. godine, u članku „Šta je Soko Kraljevine Jugoslavije?“ u kojem se ističe da je ova organizacija „oružje u rukama vladajuće srpske buržoazije za gušenje revolucionarnog radničkog pokreta i nacionalnog pokreta. Soko je dakle neprijatelj čitavog radnog naroda i čitav radni narod mora razviti borbu protiv fašističkog sokola“ (Vesović, 1989: 239).

U ovom periodu, u jednom od ključnih teorijskih organa KPJ, „Klasnoj borbi“[7], često se pisalo, između ostalog, i o društveno-političkim prilikama te sve učestalijim pojavama prodiranja fašizma i hitlerizma u zemlju, uz konstantno prisutnu osudu Šestojanuarske diktature, vladajućeg režima, spoljne i unutrašnje državne politike, itd. Tako se u članku pod nazivom „Vojno-fašistička diktatura“ ukazuje na prodiranje fašizma u zemlji, kao i na izdajničku ulogu socijalne demokratije: „U samoj stvari fašistička država jeste najdosledniji, najbezobzirniji predstavnik buržoaskih interesa i oruđe vlasti u rukama jedne neznatne finansijsko-kapitalističke i monopolističke oligarhije“ (Vojno-fašistička diktatura, mart-april, 1929).

Ovakvo određenje fašizma dolazilo je iz same Kominterne koja je u tom trenutku definisala fašizam kao trajnu strategiju u kapitalističkom razvoju, kao nužan način buržoaskog vladanja kojim se opravdava nacionalno jedinstvo i podčinjavanje radničke klase buržoaskoj državi. Za razliku od politike Narodnog fronta koja će uslediti samo nekoliko godina kasnije, a sa njom i zaokret u artikulaciji antifašističke borbe, u ovom periodu i u skladu sa politikom Kominterne, komunistički pokret Jugoslavije je etiketirao svaki po njima nerevolucionarni pokret ovim nazivom, pa tako i socijaldemokratiju socijal-fašizmom, bez obzira što je tadašnja socijaldemokratija sama sebe smatrala antifašističkim pokretom, protiveći se načinom dolaska na vlast, te vladanjem koje nije bilo u skladu sa konceptom parlamentarizma i buržoaske demokratije (Vukobratović, 2014: 225).

 

Uloga štampe u formulisanju politike antifašističkog narodnog fronta

Formulisanje teorije i politike Narodnog fronta sredinom tridesetih godina XX veka, jedno je od ključnih zaokreta tadašnjeg komunističkog pokreta u smislu nastanka i  artikulacije širokog i organizovanog otpora prema nadirućem fašizmu. Ona je usvojena na Sedmom, poslednjem kongresu Kominterne 1935. godine kada je fašizam definisan kao krajnje reakcionarna, šovinistička i imperijalistička diktatura finansijskog kapitala. Nova revolucionarna politika je, umesto isključivog isticanja klasnog sukoba, radila na formiranju široke koalicije demokratsko-antifašističkog saveza, što je u praktičnom smislu pokazano izvodljivim na primeru štrajka asturijskih rudara u Španiji tokom 1934. godine. Usled specifičnih političko-ekonomskih okolnosti u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, u kojima građanske stranke nisu imale previše obzira prema opasnosti fašizma, ili su pak zazirale od saradnje sa komunistima, KPJ je politiku narodnog fronta gradila opredelivši se za aktivnu saradnju sa radništvom, seljaštvom, progresivnim omladinskim, studentskim i ženskim grupama, te tadašnjom inteligencijom i drugim građanstvom.

Međunarodni antifašistički pokret koji je bio okupljen oko zemalja antihitlerovske koalicije tokom Drugog svetskog rata bio je heterogen i nestalan u mobilizaciji masa, međutim i kao takav je uspeo da objedini mnoge međusobno različite i često suprotstavljene društvene snage, ali koje su ujedno i delile slične poglede na pravac razvoja čovečanstva (Marković, 2012: 145).

U tom uspehu, imajući na umu period o kojem govorimo, nesumljivu ulogu imala je štampa. Na krilima antifašizma, skoro svuda se dizao revolucionarni talas (od prvih kapitalističkih zemalja do zemalja evropske periferije). Međutim, on je najviše došao do izražaja na Balkanu: u Jugoslaviji, Albaniji i Grčkoj (Isto: 146). Nesumljivo da je marksistička teorija o fašizmu bila vrlo bitna u formulisanju antifašističke politike, naročito u definisanju politike i strategije Narodnog fronta.

U tom smislu je i tadašnja levo orijentisana štampa na području Jugoslavije napravila radikalan zaokret. Pored teorijske artikulacije, štampa je služila i u diseminaciji specifične strategije Narodnog fronta koji se formulisao po/na principu koncentričnih krugova – dok je Ujedinjeni front radnika služio ublažavanju podela između komunista i socijaldemokrata, Antifašistički narodni front je radio na prihvatanju i nesocijalista, a u konačnici se razvio i koncept nacionalnih frontova koji je služio za mobilisanje čitave nacije protiv fašizma (Marković, 2012: 149). Tako u tekstu pod nazivom „Narodni front i ranije koalicione vlade“ u „Pravnoj misli“ Veselin Masleša pojašnjava: „Narodni front je savez radnika, seljaka, sitne buržoazije i intelektualaca, dakle savez radničke klase sa svim onim društvenim klasama i međuklasama koje se ekonomski mogu oponirati klasi kapitalista, i koje su, stvarno, i došle u tu poziciju za vreme svetske privredne krize, a koje stoje politički na principima građanske demokratije, bilo da je smatraju kao ostvarenje svog političkog cilja, bilo da je smatraju, iskreno, kao najpogodnije sretstvo za ostvarenje svojih političkih ciljeva“ (Narodni front i ranije koalicione vlade, jul-avgust, 1936: 14-15).

Dalje u tekstu, Masleša ističe da se narodni front javlja u momentu privredne i političke krize i glavni zadatak mu je borba protiv fašizma i borba protiv shvatanja da je fašizam neminovan i da se ne može sprečiti: „s obzirom na poslednju veliku političku ofanzivu kapitala i fašizma, trebalo je odgovoriti jednom isto tako velikom kontraofanzivom, koja bi mobilisala sve narodne mase na onim parolama koje one mogu, s obzirom na njihovu ideološku strukturu, primiti, i mobilišući ih za te parole iskreno i konsekventno se boriti sve dotle dok se ne realizuju, jer su one u tom momentu strateški najvažnije. Onemogućavanje i rušenje fašizma, to je glavni zadatak pred kojim stoji radnička klasa. Svesna toga što hoće, što je njen stalni i nepromenljivi interes i svesna političke i socijalne funkcije koju ima Narodni front, levica radničkog pokreta je morala i mora da svu pažnju, svu svoju snagu skoncentriše na njegovo realizovanje, jer je istovremeno svesna toga da njena klasna ideološka linija time ne gubi ništa, baš zbog toga jer je u borbi za tu liniju, za ideološku ispravnost i za čistotu marksistickih teoriskih principa, u tridesetogodišnjoj borbi na dva fronta, uspela da je definitivno utvrdi, da se organski osnaži“ (Narodni front i ranije koalicione vlade, jul-avgust, 1936: 22).

Da su fašistički elementi i snage na tlu Jugoslavije već bili duboko prisutni detektuje se u „Klasnoj borbi“ iz juna 1937. u detaljnom, analitičnom članku pod nazivom „Prodiranje Hitlerizma“, koji iscrpno analizira rad brojnih što otvorenih, što prikrivenih organizacija, ističući da su svi jugoslovenski režimi od 1934. više ili manje otvoreno sarađivali sa nemačkim agentima ili su pak kao tadašnja vlada zatvarali oči pred njihovom direktnom propagandom (Prodiranje Hitlerizma, jun, 1937: 22-23).

„Hitlerizacija“ je vršena paralelno na različitim društveno-političkim i ekonomskim nivoima; među nemačkim nacionalnim manjinama, osvajanjem privrede i jugoslovenskog tržišta te među različitim (pro)fašističkim grupama i organizacijama. U članku se navodi situacija u Vojvodini, gde se po različitim mestima, već tokom 1935. godine pojavljuju, po uzoru na nemačke, pripadnici Jurišnih odreda, te Hitler Jugenda, koji su bili organizovani uglavnom preko različitih lokalnih institucija, sportskih i kulturnih organizacija a koji su uznemiravali i napadali jevrejske porodice po Vojvodini, pretili, postavljali različite napise i grafite sa otvoreno fašističkim porukama, rasturali letke sa propagandnim materijalom, kao i sa antisemitskim i antikomunističkim parolama. Detaljno se analizira i sprega političkog i ekonomskog uticaja nemačke i jugoslovenske države. Kako bi se politički uticaj izvršio, neophodno je bilo da i kroz ekonomsku sferu Nemačka postavi u zavistan položaj Jugoslaviju. To se desilo usled specifične ekonomsko-političke situacije na evropskom planu ali i na način da je tih godina većina uvoza i izvoza vršena upravo sa ovom zemljom, kroz različite državne ugovore i mere koje su išle u prilog upravo Nemačkoj (monopoli, koncesije – rudnici, itd), čime je ekonomska invazija bila izvršena.

U tekstu se dalje analiziraju domaće fašističke organizacije i partije (Zboraši, Bombaši, Četnici), koje su svim ovim procesima bile dodatno „hitlerizovane“ a kao ključna spona između Hitlera i jugoslovenske vlade proziva se ministar policije Korošec. Navodi se da je upravo on najzaslužniji za osnivanje Antikominternskog Komiteta[8] u Jugoslaviji kao i za izdavanje „Antikomunističke biblioteke“ koja je, kao i Ljotićeva „Otažbina“, besplatno deljena i širena.

Posebnu pažnju ovaj broj „Klasne borbe“ je posvetio i Ljotićevom Zboru, pokretu jugoslovenskog fašizma i konzervativnog nacionalizma u Kraljevini Jugoslaviji nastalom 1935. godine u Ljubljani, koji je na različite načine podsticao i širio antikomunističku i antijevrejsku propagandu u društvu (štampom, političkim i kulturnim aktivnostima, itd). U tekstu se detaljno analiziraju ekonomski odnosi između nemačke i jugoslovenske privrede, nabrajaju konkretna imena u političkim partijama, privrednim krugovima, vojsci i javnom životu, njihove veze, brojke, afere, a koje su sve imale za cilj „prodiranje hitlerizma“ u Jugoslaviju.

Kako se približavao početak sledeće decenije, učestalost i brojnost tekstova koji sve konkretnije istupaju protiv fašističkih pojava, organizacija i državnih odluka i zakonskih odredbi raste, naročito su brojni tekstovi koji se osvrću na antisemitsku zakonsku regulativu o stupanju na snagu Numerus claususa, kojim se ograničava broj učenika jevrejskog porekla za upis u srednje, učiteljske i druge stručne škole, kao i na visoke škole i univerzitete. Tako već časopis „Student“, organ stručnih, ekonomskih i kulturnih studentskih udruženja na Beogradskom univerzitetu, 1937. donosi članak pod nazivom „Poljska: Uvođenje univerzitetskog ‘ghetto-a’“, koji kritikuje dominaciju nacionalističke struje na poljskim univerzitetima i njihov pokušaj uvođenja „ghettoa“ za studente Jevreje, te donosi vesti o zajedničkom istupanju i organizovanim protestima studenata i profesora protiv ovakvih mera (Poljska: Uvođenje univerzitetskog „ghetto-a“, decembar, 1937: 6). Časopis „Student“ je pružio i snažan otpor kada je Numerus clausus za jevrejske studente i đake uveden i u jugoslovenskom obrazovnom sistemu, kao i ostalim diskriminatornim antisemitskim merama koje je državna vlast donosila pred početak rata.

 

Ovaj kratki pregled radničke i revolucionarne štampe u periodu između dva svetska rata predstavlja samo letimičan pogled na ulogu koju je periodika imala u izgradnji i širenju levog pokreta u Jugoslaviji, kao i tadašnjeg antifašizma i antikapitalizma. Značajan segment ove priče koji zaslužuje posebnu obradu jeste pitanje produkcionih odnosa u kojima je radnička štampa tog perioda nastajala. Politički progon i loša materijalna situacija u kojoj se nalazila tadašnja levica su uslovljavali i redovnost izlaženja periodike, kvalitet štampe, distribuciju i mogućnost finansiranja redovnog rada redakcija i novinara. Tek posmatranjem radničke štampe kroz ovu prizmu mogu se jasnije uvideti značaj i postignuća prekarnog rada velikog broja ljudi koji su učestvovali u njenom stvaranju.

 

 

 

 

 

Literatura

 

Bešlin, Milivoj. (2014). Kraljevina Jugoslavija u borbi protiv antifašizma 1936-1939. Istorijski izazov španskog građanskog rata kao kristalizaciona tačka političke aktivnosti u Jugoslaviji. U: Milo Petrović (ured.). Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam: (zlo)upotrebe istorije Španskog građanskog rata i Drugog svetskog rata na prostoru Jugoslavije. Beograd: Udruženje „Španski borci 1936-1939“: Fakultet političkih nauka.

Koljanin, Milan. (2008). Jevreji i antisemitizam u kraljevini Jugoslaviji 1918-1941. Beograd: Institut za savremenu istoriju.

Marković, Vladimir. (2012). Političko nasleđe antifašizma. U: Milivoj Bešlin i Petar Atanacković (ured.). Antifašizam pred izazovima savremenosti. Novi Sad: AKO.

Milosavljević, Olivera. (2008). Beogradska štampa 30-ih o nastupajućem ratu. U: Sulejman Bosto i dr. (ured.). Kultura sjećanja: 1941. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti. Zagreb: Disput.

Nešović, Slobodan. (1968). Moša Pijade i njegovo vreme. Beograd: Beogradski grafički zavod.

Radanović, Milan. (2012). Antifašizam se kalio u skamijama. Revolucionarni studentski pokret na Beogradskom univerzitetu 1929-1941. http://www.e-novine.com/drustvo/57978-Antifaizam-kalio-skamijama.html (11.2.2015)

Romano, Jaša. (1980). Jevreji jugoslavije 1941-1945. Žrtve genocida i učesnici NOR. Beograd: Savez jevrejskih opština Jugoslavije.

Vesović, Milan. (1978). Jugoslovenska revolucionarna i radnička štampa 1918 – 1929. godine. Sarajevo.

Vesović, Milan. (1969). Mitrovačka biblioteka. „Bibliotekar“, Beograd 1969.

Vesović, Milan. (1978) Jugoslovenska revolucionarna radnička štampa  1918-1929. godine, separat, Sarajevo.

Vesović, Milan. (1989). Ilegalna štampa Komunističke partije Jugoslavije: 1929-1941. Beograd: Institut za savremenu istoriju.

Vukobratović, Nikola. (2014). KPJ i Kominterna o Narodnoj fronti i Španjolskom građanskom ratu. Pričati o antifašizmu. U: Milo Petrović (ured.). Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam: (zlo)upotrebe istorije Španskog građanskog rata i Drugog svetskog rata na prostoru Jugoslavije. Beograd: Udruženje „Španski borci 1936-1939“: Fakultet političkih nauka.

 

Štampa/Periodika:

(1929). Vojno-fašistička diktatura. „Klasna borba“, mart-april.

(1930). Dalja fašizacija omladine. „Mladi boljševik“, maj: 2.

(1930). Sokolski slet – slet fašizma, reakcije i priprema rata protiv Sovijetskog saveza. „Mladi boljševik“, jun: 3.

(1936). Narodni front i ranije koalicione vlade. „Pravna misao“, II/7-8, jul-avgust: 14-22.

(1937). Prodiranje Hitlerizma. „Klasna borba“, 1-2, jun: 22-23.

(1937). Poljska: Uvođenje univerzitetskog „ghetto-a“. „Student“, 9, decembar: 6.

[1] Više o tome videti: (Vesović, 1978).
[2] Ukupno su postojala 52 radnička lista na teritoriji Kraljevine Jugoslavije, sa dužim ili kraćim vremenskim trajanjem, od kojih je 38 bilo pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), a 14 sindikalnih. Značajno je pomenuti i postojanje dnevnih novina: „Glas slobode“ i „Radničke novine“. Od 1921. do 1929. godine izlazilo je 96 naslova, od toga 16 je štampano van granica zemlje dok je ilegalno bilo 29 listova. Iako broj od 96 različitih periodičnih izdanja može delovati značajno bitno je naglasiti da je državna cenzura tokom ovog perioda bila sve jača. Tako je u trećoj deceniji XX veka pokrenuto 67 novih glasila ali je kraj decenija dočekalo svega njih sedam. (Vesović, 1978: 712)
[3] Više o tome videti: (Vesović, 1989)
[4] Tokom 1934. godine CK KPJ je doneo najviše odluka, uputstava i direktiva u vezi sa izdavačkom delatnošću Partije, što je i bilo u skladu sa oživljavanjem partijskog rada, kada su mnoge partijske organizacije u toj i prethodnoj godini bile obnovljene, kao i pojedini listovi i časopisi. Iste godine je  Blagoje Parović napisao tekst Rezolucije o štampi i literaturi koji je sa primedbama IV partijske konferencije usvojen na sednici CK KPJ decembra 1934. godine (Vesović, 1989: 22-23)
[5] Od septembra 1929. do aprila 1937. zabranjeno je 806 naslova časopisa i 981 knjiga i brošura štampanih u zemlji ili koje su dolazile iz inostranstva. Videti: (Vesović, 1989: 14)
[6] U zaista detaljnom istraživanju Milana Vesovića ističe se da je sadržaj „Mladog boljševika“ bio raznovrstan, a da je glavna pažnja bila posvećena borbi protiv diktature, organizacionim problemima skojevskih organizacija, položaju radnika, učenika i šegrta, borbi protiv rata i fašizma, internacionalnom omladinskom i komunističkom pokretu (Vesović, 1989: 231).
[7] „Klasna borba“ je bio ilegalni teorijski časopis koji je izlazio od 1926. do 1937. godine a koji je imao za cilj da bude aktuelan i pristupačan partijskom članstvu i da mu omogući bolje razumevanje politike i prakse KPJ. U samom uvodniku prvog broja pod nazivom „Značaj teorije za revolucionarni pokret“ rečeno je: „Prema tome, naša partija i pokreće ovaj novi teoretski časopis, koji će u svetlosti marksizma i lenjinizma raspravljati sva praktična pitanja naše partijske politike. Na taj način, preko ovog našeg teoriskog časopisa održavaćemo najtesniju vezu sa praksom radničkog pokreta. Takva nerazdvojna veza teorije sa praksom omogućava nam, da shvatimo pokretne snage savremenog društvenog života, da vidimo dalje od drugih, da predvidimo budućnost“. Citirano prema: (Vesović, 1989: 136).

Uz „Proleter“, „Klasna borba“ je bila najznačajnije glasilo KPJ u čijoj realizaciji je učestvovao sam partijski vrh.
[8] U članku se navodi i da je ovaj Komitet bio direktno odgovoran za ponovno otvaranje izložbe „Pro Deo“, koja je imala isljučivi antikomunistički karakter. Ista je bila ranije otvorena u Valjevu, ali je organizovana grupa omladinaca upala na izložbu i zamazala je sve slike katranom i mastilom. Tom prilikom Korošec je zatvorio oko 50 intelektualaca i radnika.