Genocid nad Romima u Beogradu

Milovan Pisari

Čast mi je izvestiti odeljenje, da u Kulturnom otseku nema službenika jevrejskog ili ciganskog porekla.


(IAB, OGB, k. 296, dok. br. 19870)

Treba poći od načelne postavke da su Jevreji i Cigani uopšte nepouzdan elemenat i da samim tim pretstavljaju opasnost za javni poredak i sigurnost. Jevrejski intelekt je taj koji je začeo ovaj rat; on se mora uništiti. Cigani ne mogu biti korisni članovi zajednice naroda s obzirom na njihovu duhovnu i fizičku građu. Utvrđeno je da je jevrejski elemenat uzeo znatnog učešća u voćstvu bandi a da su baš Cigani odgovorni za naročita zverstva i za obavljanje obaveštajne službe. Stoga se načelno u svakom slučaju imaju staviti na raspoloženje trupi kao taoci svi muškarci Jevreji i Cigani.


(Harald Turner, šef Upravnog štaba Vojnog  zapovednika u Srbiji, Zbornik NOR, tom I. knj. 1, dok. 234)

[…] Odvedeni smo iz našeg stana u Jaše Ignjatovića 58a ja, moj brat Ljubomir Matić, star 16 god. i moje sestre: Katica, stara 7 god., Olivera, stara 4 god., svi rođeni u Beogradu vere pravoslavne, narod. srpske, i naša stara majka Mileva Stojanović, dom. Stara 58 god. Naše odvođenje izvršili su tri agenta i dva žandarma, od kojih se jedan zvao Bora, podnarednik, komandir stanice Marinkova Bara, a drugi se zvao Nikola Gvozdešević. Imena agenata ne znam niti se sećam njihovog lika. Iz stana su nas odveli u školu Branislava Nušića gde smo ostali jedan sat, a zatim su nas kamionima oterali u logor na Sajmištu […].

 

(izjava Nadežde Matić, Romkinje internirane u logoru na Sajmištu. AJ, 110-273-119)

Jesen 1941. godina bila je sudbonosna za Rome koji su živeli u Beogradu. Oko 1.000 muškaraca je tada bilo streljano u velikim odmazdama koje su nemačke i kvišlinske vlasti koristile, između ostalog, kao paravan za početak sprovođenja konačnog rešenja „jevrejskog i romskog pitanja“. Istovremeno su Romi streljani i u drugim gradovima Srbije: Šabac, Kruševac, Kragujevac, Niš, Leskovac.

Žene, ćerke, majke i deca streljanih Roma iz Beograda bili su mesec dana kasnije internirani u logoru smrti na Sajmištu, poznatom kao „Judenlager Semlin“. Njihovo interniranje je počelo 8. decembra 1941. godine,  na isti dan kad je u poljskom gradiću Helmno počeo da funkcioniše prvi logor smrti u Evropi, u kojem su prve žrtve bile Romi i Jevreji iz geta u Lođu. Tu su ubijeni u dušegupki, pokretnoj gasnoj komori u obliku kamiona koja će nekoliko meseci kasnije obavljati isti posao u Beogradu. Od žena i dece interniranih na Sajmištu, dve trećine će biti puštene a ostali će biti ubijeni zajedno sa zatočenim Jevrejkama i njihovom decom. Nemali broj onih koji su se vratili kući, usled oštre zime, gladi i posledica logorskog iskustva, umrli su u roku od nekoliko dana po povratku.

Sve je počelo krajem maja 1941. godine. Romi, koji su živeli u najsiromašnijim krajevima grada, izjednačeni su sa Jevrejima po principu rasnih zakona koji su bili na snazi u Trećem Rajhu. Veoma dobro organizovan kvišlinski aparat, poznatiji kao UGB – Uprava grada Beograda, koji je ostao nepromenjen u ljudstvu, sposobnosti, zadacima i rezultatima u odnosu na period pre sloma Kraljevine Jugoslavije, marljivo je sprovodio sva naređenja. Malobrojni Romi koji su obavljali bilo koju delatnost u okviru opštine grada Beograda, izbačeni su sa posla. Žandarmi su pazili da svi Romi iznad 16 godina nose žute trake s natpisom „Ciganin“, da ne ulaze u kafane, bioskope i sva druga javna mesta; da ne koriste tramvaj, da ne idu na pijacu pre deset sati, da se više ne mešaju sa arijevskim stanovništvom glavnog grada. Istovremeno, VII odsek Specijalne policije, poznatiji kao „Policija za Jevreje“, vršio je registraciju svih Roma u Beogradu i u drugim gradovima Srbije, kao i popis njihove imovine. U Beogradu je tada evidentirano 3.044 Roma. Bilo ih je mnogo više, ali je veliki broj njih nastavio da se, upravo kao i za vreme Kraljevine, deklariše kao Srbin a ne kao Rom, između ostalog jer nije priznato postojanje bilo koje romske nacionalnosti.

Početkom jula, iznenada su nemačke vlasti revidirale svoju odluku o progonu Roma i naredile da se iz svih donetih uredbi moraju izostaviti svi oni koji mogu dokazati stalnu nastanjenost: žrtve rasnih zakona su ostali samo takozvani „čergari“, odnosno oni koji nisu imali stalno prebivalište i koji su se kretali po zemlji. Odluka, koja je stigla iz Berlina, preslikavala je politiku koji su nemačke snage primenjivale na okupiranim teritorijama Sovjetskog saveza: čergari su smatrani opasnim po sigurnost Rajha jer su, usled stalnog kretanja, mogli prenositi važne informacije neprijatelju o nemačkim snagama angažovanim u pohodu na Moskvu.

Ali to nije bila jedina sličnost između politike koju je okupator primenjivao u tim okupiranim oblastima i one u Srbiji. Uskoro, naime, kao odgovor na partizansku borbu, biće uvedene odmazde protiv civilnog stanovništva koje će pogoditi prvenstveno Jevreje i komuniste, po kojima se moraju streljati 100 talaca za svakog ubijenog, a 50 za svakog ranjenog Nemca. U tom prvom periodu u kojem je započeto masovno istrebljenje evropske jevrejske populacije, nemačke vlasti u Srbiji su veoma brzo streljale skoro sve muške Jevreje iz Beograda, njiho oko 6.000. Polovinom oktobra je potreba za taocima ubedila jednog od najvažnijih ljudi okupatorskog aparata, Haralda Turnera, da se moraju streljati i svi muški Romi. Racije su pripremane u tesnoj saradnji sa kvislinškim vlastima. U roku od tri dana, svi delovi grada u kojima su živeli Romi blokirani su od strane nemačke vojske, dok su srpska žandarmerija i policija ulazile u svaku kuću i izvodile muškarce iznad 16 godina. U tim trenucima, nisu pravljene razlike između stalno nastanjenih i čergara. Uhapšeni su svi do kojih se moglo doći. Svi su utovareni u kamione i odvedeni najpre u obližnu žandarmerijsku stanicu, i posle nekoliko sati u logor Topovske šupe. Tu su ostajali najviše tri dana, posle čega su streljani na stratištu u Jajincima. Nešto više od mesec dana kasnije, isti žandarmi i policajci su pokupili žene i decu i prebacili ih kamionima na Sajmište.

Boravak u tom logoru je za mnoge značio smrt od gladi i zime; ipak, zahvaljujući mogućnosti da budu pušteni ukoliko dokažu stalnu nastanjenost, mnogi su uspeli da se spasu. Po proceduri koju su Nemci ustanovili, konačnu reč o verodostojnosti priloženih dokumenata ili izjava rođaka kojima se tražila potvrda o nastanjenosti, imali su predsednici opština. Neke  molbe su uvažavali, ali neke i odbijali, čime su uticali na dalju sudbinu logoraša. Za čergare, i tada nije bilo nikakvog spasa.

Posle raspuštanja „Judenlager Semlin“, progon Roma se nije nastavio. Nemačke i kvislinške snage su bile prezauzete borbom protiv partizana. Tek će se 1943. godine pojaviti poneki glas koji je zagovarao nastavak istrebljenja Roma u Srbiji, ali srećom, to tada već nije bilo moguće.

Posle oslobođenja Beograda, novouspostavljene vlasti su prikupile sve podatke o zločinima počinjenim u gradu. Posebne komisije su obilazile  delove grada gde su i dalje živeli Romi, najviše žena i dece, uzevši iskaze  veliki broj njih. Zahvaljujući tome, danas je moguće znati ime i prezime žrtava, starost, zanimanje, mesto rođenja. Opšta slika  sačinjena od iskaza svedoka  je da su u velikoj većini stradali Romi koji su se doselili u Beograd iz unutrašnjosti i koji su živeli u najvećoj bedi. Za svaku žrtvu, jugoslovenske vlasti su utvrdile visinu odštete koja je trebalo tražiti od poražene Nemačke tokom budućih pregovora o ratnoj šteti. Rad Državne komisije FNRJ na utvrdjivanju zločina počinjenog nad Romima je jedinstvenog  karakter u Evropi, jer ni tada, ni kasnije, stradalim Romima neće biti posvećena nikakva pažnja.