Suđenja za ratne zločine i kolaboraciju u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji

Dragomir Olujić Oluja

Popisivanje i sakupljanje dokaznog materijala o ratnim zločinima i krivično gonjenje, procesuiranje i kažnjavanje ratnih zločinaca i izvršilaca zločina protiv mira i čovečnosti  postulirani su i pravno-formalno uređeni Moskovskom deklaracijom iz 1943, Krimskom deklaracijom iz 1945, Londonskim sporazumom iz 1945, Zakonom br. 10 Kontrolnog saveta za Nemačku iz 1945, Poveljom UN i trima rezolucijama Generalne skupštine UN, te Statutom Međunarodnog vojnog suda i Statutom Nirnberškog suda.

Odlukom AVNOJ-a 30. novembra 1943. prihvaćena je Moskovska deklaracija i osnovana Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sa zadatkom da pronalazi i utvrđuje činjenice o ratnim zločinima. Komisija je do kraja rata prikupila preko 900.000 prijava o ratnim zločinima i zločincima i sačinila oko 550.000 zapisnika o istražnim radnjama, te pronašla preko 20.000 originalnih dokumenata iz neprijateljskih izvora. Komisija je donela oko 120.000 odluka i utvrdila oko 65.000 ratnih zločinaca.

Iz ovog obimnog materijala su sačinjeni Izveštaj Jugoslovenske državne komisije Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu i Dopuna Izveštaja sa 160 odabranih dokumenata i jednim dokumentarnim filmom i oformljeni gotovo svi „predmeti“ za procese pred domaćim pravosudnim organima.

Suđenja za ratne zločine u Jugoslaviji obavljana su pred vojnim i redovnim građanskim pravosudnim organima po Uredbi o vojnim sudovima i ustrojstvu i nadležnosti vojnih sudova od 24. maja 1944. godine i Zakonu o krivičnim delima protiv naroda i države od 15. avgusta 1945, koji je, uz izmene i dopune, 16. jula 1946. preimenovan u Zakon o krivičnim delima protiv naroda.

Najveći proces – Suđenje Dragoljubu-Draži Mihailoviću i ostalim kolaboracionistima za izdaju i ratne zločine počinjene na prostoru Jugoslavije za vreme rata 1941-1945. – protiv 24 pripadnika Mihailovićevih četnika, članova i visokih službenika izbegličke vlade i kvislinčke vlade Milana Nedića održan je pred Vrhovnim sudom FNRJ u Beogradu (10. jun – 15 jul 1946). Za tri grupe krivičnih dela – konkretne ratne zločine, kolaboraciju sa okupatorom, izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje i razdora i izdaju naroda, te organizovanje bandi protiv novih vlasti – dokazni materijali bili su originalni dokumenti iz zaplenjenih četničkih, nemačkih, italijanskih, ustaških, bugarskih i drugih arhiva. Od 24 optužena, Draža Mihailović i još 10 optuženih su osuđeni na smrtnu kaznu streljanjem, a na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom osuđeno je 13 optuženih.

U devet sudskih procesa glavnim domaćim ratnim zločincima, saradnicima okupatora i njihovim pomagačima – po četiri u Beogradu i Zagrebu i jedan u Ljubljani – od 275 optuženih, osuđeni su 201 na smrtnu kaznu, 2 na doživotnu robiju i 68 na vremenske kazne sa prinudnim radom, a 4 optuženika su oslobođena.

Vojni sudovi su 1945-1949. pravosnažno presudili za ratne zločine 1.392 nemačka ratna zarobljenika. Njima je za učešće u streljanju i ubijanju civilnog stanovništva, zarobljenih partizana, bolesnika i ranjenika sudilo veće Vojnog suda u Beogradu delegirano u Vršac. Pravosnažno su osuđena 922 opruženika – nad 40 je izvršena smrtna kazna, za 52 smrtna kazna je zamenjena raznim vremenskim kaznama, a ostali su oslobođeni.

U još tri velika beogradska procesa ratnim zločincima iz redova okupatora od 26 optuženih, uključujući i general-pukovnika Aleksandra Lera, 21 optuženi je osuđen na smrtnu i 4 na vremensku kaznu sa prinudnim radom, a jedan nemački oficir je oslobođen.

Jugoslovenski sudovi su osudili oko 2.000 ratnih zločinaca, manji broj njih u odsustnosti.