Svedočanstvo – istina i/li politika?

Noa Treister

Masovna ubistva u vreme Drugog svetskog rata i Holokausta, kao i sam fenomen nacističkih logora se za većinu ljudi čine nezamislivim i neverovatnim, i sve više i više nemogućim kako vreme prolazi. Svedočenje preživelih posle rata i danas je dokaz šta se desilo, i kako se to što se desilo doživljavalo iz različitih pozicija žrtava.

Svedoci već sami analiziraju i preispituju svoju sopstvenu poziciju, autentičnost i legitimnost svedočenja: „Prirodno je i očigledno da je najpouzdaniji materijal za rekonstrukciju istine o logorima pohranjen u sećanjima preživelih logoraša. I pored samilosti i gnušanja koje izazivaju, treba ih čitati kritičkim okom. Za upoznavanje Lagera, sâmi logori nisu uvek bili dobra osmatračnica: u neljudskim uslovima kojima su bili izloženi, retko se dešavalo da logoraši steknu neko celovito viđenje svog sveta.“ (iz: Primo Levi, „Potonuli i spaseni“). To samo-ispitivanje, i naše sa njima, ni jednog momenta ne bi smelo da relativizuje niti da izjednačava poziciju žrtve i poziciju počinioca, a cilj našeg istraživanja je da ukaže na složenost i težinu odgovornosti pozicije svedoka.

Primo Levi je više puta insistirao da je fenomen logora politički fenomen, tako da je i svedočanstvo o logoru politički čin. „Najbolji istoričari Lagera ponikli su dakle među malim brojem onih koji su umeli i imali sreće da stignu do neke povlašćene osmatračnice, a da pri tom ne pokleknu pred kompromisima, kao i sposobnost da sa skromnošću dobrog letopisca, odnosno vodeći računa o složenosti fenomena Lagera i o raznolikosti ljudskih sudbina koje su se u njima odvijale, ispričaju ono što su videli, propatili i činili.Po logici stvari, svi ti istoričari bili su politički zatvorenici: pre svega zato što su Lageri bili politički fenomen;” (iz: Primo Levi, „Potonuli i spaseni“).

Politika je stvaranje odnosa između pojedinaca u društva, kao i među grupama. Zato su vrlo važni cilj i forma svedočenja – ispred državne komisije, sudsko, arhivsko, za umetnički rad itd. Šta svaka od ovih  formi podrazumeva, koju vrstu zahteva stavlja ispred svedoka odnosno koju vrstu političkog subjekta proizvodi? S druge strane, šta je pozicija primaoca svedočanstva u ljudskim odnosima kada preživeli svedoče deci, porodici, prijateljima, a koju politiku stvaraju institucije koje se bave sakupljanjem svedočanstava – državne komisije, lokalni i međunarodni sudovi, institucije za reperaciju i restituciju, arhivi, muzeji, filmovi, javnost, itd

Ako nastavimo sa Levi-jem „zato što im [politički zatvorenici N.T.] je upravo kao bivšim borcima protiv fašizma (ili onima koji se protiv njega i dalje bore) bilo jasno da je svedočenje zapravo objava rata fašizmu; zato što su imali lakši pristup statističkim podacima;“ postavlja se pitanje:koju vrstu svedočanstva trazi Levi? O čemu je svedočenje? Svodočenje je gledanje, sa mesto logoraša ili sa mesta zatvorenika spoljašnjosti, koje opisuje, baš sa  tog mesta,  politički sistem koji je proizveo logor. Ta vrsta svedočanstva je politički čin u okviru anti-fašističke borbe.

Savremena politika sećanje je podigla pojam svedočanstva na nivo religiozne ceremonije. U knjigama, arhivama, filmovima i muzejima  skupjene su hiljade svedočanstava, u kojima je glavna tema patnja žrtava, a glavni zahtev upućen svedocima je da opišu njihove patnje i ponižavanje i u tom smislu Musselman je jedini  svedok. Ovakav sistem svedočenja bio je osnov za dodeljivanje ratnih odšteta pojedincima kojim je stvoren ogroman aparatus kulture sećanje. Kontekstualizacija i obrazloženja  svedočanstava opet nije u rukava svedoka već u rukama stručnjaka za kulutru i za secanje tj. svedoci nisu oni koji kroje politiku svojih sećanja već je ta politika  proizvedena u njihove ime.

Vreme je da se pitamo šta je suština politike koja odvaja patnju od političkih mehanizama koji je proizvode i koji je cilj te politike? Šta treba pomiriti i relativizovati na račune te patnje i ponižvanja?

O nuzanoj vezi izmedju nacizma i liberalizma kroz proizvodnju logora i smrti, je već govorio Emaniel Levinas u 1934:„…Ako liberalizam poslednjih vekova zabašuruje dramatičnu stranu ovog oslobađanja, on mu zadržava bitni element u obliku suverene slobode razuma. Celokupna filozofska i politička misao novijih vremena teži tome da postavi čovekov duh na plan viši od realnog, dubeći ponor između čoveka i sveta. …Šta prema tradicionalnom tumačenju znači imati telo? Znači podnositi ga kao objekat spoljnjeg sveta. …Osećanje stalnog tuđinstva tela u odnosu na nas nadahnjivalo je hrišćanstvo kao god i savremeni libeliralizam. Ono je istrajalo kroz sva menjanja etike i pored slabljenja asketskog ideala posle Renesanse….Važnost koja se pridaje tom osećanju tela, kojim zapadni duh nikada nije hteo da se zadovolji, u osnovije novog poimanja čoveka. Ono biološko, sa svim usudom što u sebi nosi, postaje više nego objekat duhovnog života, postaje njegova srž. Tajanstveni glasovi krvi, zov nasleđa i prošlosti kojima telo služi kao zagonetni prenosilac, gube prirodu problemai podvrgnutih rešavanju jednog suvereno slobodnog Ja.“ (iz: Emaniel Levinas, Nekoliko refleksija o filozofiji Hitlerizma)

Sa donošenjem Maršalovog plana prekinuti su svi procesi denacifikacije u Nemačkoj zato što je odluka o obnavljanju Nemačke privatne industrije  zahtevala održanje gradjansko-ekspertskog sloja koji je proizveo Nacizm i logore. U Jugoslaviji prvi uslov za dodeljivanje Marsalovog plana  bio je vraćanje iste strukture koje su još pre rata nastale sa Hitlerovom  ideologijom.

Savremena politika sećanje sakriva  ekonomiju u politici pomirenja tako što proizvodi Logor kao jedino ili glavno mesto Nacizma i Hitlerizma. Mehanizam sakrivanja je odvajanje ljuske patnje (u ime civilnih žrtava) od ekonomsko-političke strukture društva koje je taj logor  proizvela i od toga profitirala ritualizujući  patnju tako da strukture mogu da nastave nesmetano da funkcionišu. Ta logika i praksa nastavlja se u politici sećanja, ne samo vezano sa Drugom svestom ratom, nego i  u svim ratovima koje je Zapad  proizveo od tada, uključujući  ratove  90-ih, ratove koji su doveli do raspada Jugoslavje.