Uloga Ota Bihalji-Merina u pariskom Institutu za studije o fašizmu (INFA)

Radoslav Pavlović

Oto Bihalji-Merin (Zemun, 1904 – Beograd, 1993) bio je na čelu pariskog Instituta za proučavanje fašizma (Insitut pour l´étude du fascisme /INFA/) od kraja 1933. do proleća 1935. godine. Jedinu studiju o Istitutu objavio je 1984. Jacques Omnès u zborniku „Hitlerovi izgnanici. Borba nemačkih izbeglica u Francuskoj 1933-1939“, najvažnije podatke našao je u autobiografskim spisima Arthura Koestlera (1905-1983) i Manusa Sperbera (1905-1984), Bihaljijevih prijatelja i saradnika u Insitutu.

Bihalji-Merin, Koestler i Sperber su bili iz iste generacije, poreklom iz srednjeimućnih srednjoevropskih jevrejskih porodica, sa solidnim svetovnim obrazovanjem, deca nemačke kulture i nemačkog jezika, svedoci i učesnici tragedije Vajmarske republike, ekonomskog propadanja, latentnog građanskog rata i konačne pobede fašizma, te članovi KPD.

Adolf Hitler je 1933. pobedio na izborima i postao kancelar, ubrzo zapalio Reichstag, stavio kulturu na lomaču a komuniste u logore, druge poterao u emigraciju – oko 60.000 nemačkih intelektualaca, demokrata, socijalista i komunista… Mnogi od njih, pre svega komunisti, očajnički su nastojali da stvore antifašistička udruženja, štampu i objavljuju knjige…

Institut za studije o fašizmu su inicirali Oto Bihalji-Merin i Hans Meins (pseudonim Jan ili Jansen), poznanici još iz Nemačke, ali je iza njih, kao i drugih oblika antifašističke aktivnosti, stajala Kominterna, čiji je poverenik bio genije industrijske propagande Willi Münzenberg, bivši spartakist i Lenjinov prijatelj, sa znatnim materijalnim sredstvima za komunističku propagandu u zapadnoj Evropi, i to kao organizator Internacionalne radničke pomoći.

Posle dogovora nekoliko desetina intelektualaca komunista, najviše nemačkih, da se radi na projektu kojim bi se pokazalo da je fašizam smrt za kulturu i demokratiju, da nisu dovoljne političke parole o fašistima kao varvarima i da treba razotkriti idejnu pozadinu fašizma i njene raznolike oblike u društvu, institucijama, kulturi, sportu i odgoju omladine, Poveljom od 1. januara 1934. obnarodovan je Institut za proučavanje fašizma, uz potpise kao pokrovitelja poznatih francuskih naučnika, profesora i književnika, uglavnom komunističkih saputnika, i pozvani svi zainteresovani građani na saradnju.

Direktor Instituta je bio Oto Bihalji-Merin, Manus Sperber je preuzeo ideološko vođstvo, a Arthur Koestler je postavljen za šefa odeljenja za periodičnu štampu.

Stvorena su biblioteka i arhivski fond, planirani su bilten na tri jezika, dokumentarna građa za škole i tematske knjige i brošure.

Za 1934-35. godinu planirano je šest tematskih knjiga i šest tematskih brošura, a objavljene su po jedna knjiga i jedna brošura. Izdata su samo dva broja biltena.

Poslednji čin Instituta je bila međunarodna izložba o fašizmu, održana u Parizu, u galeriji Rue de Boétie, u blizini Jelisejskih polja, početkom 1935.

Arhivu i celokupnu dokumentaciju su zaplenili nemački nacisti nakon kapitulacije Francuske i verovatno uništili.