Van grada na polju pustom širokom stoji kuća smrti

Tadej Kurepa

„Ja ne mogu da ti objasnim kako ginu naši drugovi s pesmom i veseljem, da se neprijatelj sam čudi držanju naših ljudi…“, napisao je Živan Jovanović, radnik iz Kragujevca, u svom pismu iz Logora na Banjici gde je pisanje pisama bilo je zabranjeno, a kazna je bila smrt.

„Kućnim redom“ Banjičkog logora bilo je zabranjeno i pevanje, larma, politički razgovor, držanje pribora za pisanje ili bilo kakvog predmeta. Za svaki prekršaj pomenutog „kućnog reda“ zaprećeno je smrtnom kaznom.

Tokom svog postojanja, od 5. jula 1941. do 3. novembra 1944, Logor na Banjici bio je najveći koncentracioni logor na području okupirane Srbije i jedno od centralnih mesta u sistemu represije na Balkanu tokom Drugog svetskog rata.

U nameri da bolje razumemo pisanu kulturu sećanja SFRJ tokom 1970-ih godina u odnosu na koncentracione logore na teritoriji Beograda, ovde ćemo uporediti tri publikacije različitih žanrova, koje na različite načine za svoju temu imaju koncentracioni logor Banjica.

Prva knjiga je doktorska disertacija istoričara Venceslava Glišića „Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1944.“ u izdanju izdavačkog preduzeća „Rad“, Beograd 1970. Zatim, zvanični vodič „Muzej Banjičkog logora“ u izdanju Muzeja Grada Beograda iz 1975, koju je potpisao Vojislav Ćirković. Treća publikacija je drama u stihovima „Banjička istraga“, u samostalnom izdanju autora Bogdana Lucića, Beograd 1971.

Iako su sve tri knjige štampane 1970-ih u njima se ne osećaju previranja i debate ove dekade, verotvatno zato što misao uglavnom dugo sazreva pre nego što postane moguće uzidati je u knjigu. Knjige Lucića i Glišića objavljene su pre nego što je 1974. godine promenjen Ustav SFRJ. Uostalom, od ovih publikacija i ne treba očekivati da će se baviti aktuelnim dnevno-političkim temama, bila to sovjetska okupacija Čehoslovačke, naftna kriza sredine 1970-ih ili uvođenje takse za izlazak iz SFRJ krajem ove decenije.

Zanimljiv je odnos publikacija prema zločinu koji su nacisti i njihovi saradnici sproveli nad Jevrejima na teritoriji Srbije. Ovaj zločin je bio deo šire nacističke strategije uništenja evropskih Jevreja, formulisane kao „konačno rešenje jevrejskog pitanja“, danas poznate kao Holokaust.

„Banjička istraga“ Jevreje uopšte i ne spominje, iako se pojavljuje niz različitih likova. Osim radnika, komunista, skojevaca, tu je ćutljivi i oprezni seljak kome se ne umire, ali i revolucionarni seljak koji podržava borbu protiv okupacije. Svešteniku, koji i u logoru brani monarhiju, logoraši govore kako je nekada govorio da samo grešni idu u pakao, a evo „smo zajedno u paklu / veruješ li sad da je na zemlji?“ Hrvat antifašista na pitanje „Je l’ istina da Hrvati kolju Srbe?“ odgovara „Ne Hrvati, no bande ustaške / i ne samo Srbe, nego i Hrvate“. Tu su i partizani koje je izdala ratna sreća i mnogi drugi, međutim, u ovoj knjizi Jevreja jednostavno nema.

Vodič kroz Logor na Banjici Jevreje pominje vrlo kratko i usput „Gro logoraša sačinjavali su komunisti, skojevci i rodoljubi antifašisti, uhapšeni u Beogradu kao pripadnici NOP-a, zarobljeni borci partizanskih odreda, rodbina komunista i partizana, lica koja su hapšena kao taoci u masovnim racijama policije i Gestapoa, bio je i veći broj Jevreja i Cigana.“

Venceslav Glišić bavi se svim nacističkim zločinima na teritoriji Srbije, a o zločinu nad Jevrejima piše u poglavlju „Progoni i uništavanje Jevreja i Cigana“, ali i na drugim mestima. On odmah na početku poglavlja objašnjava čitaocu zbog čega je ova tema posebno izdvojena „Ovaj problem bilo je nužno odvojeno obraditi jer ga je tokom okupacije i nacistička Nemačka posebno tretirala.“ i u fusnoti napominje da „o progonu i uništravanju Jevreja i Cigana nije u okvirima Srbije do sada pisano.“ Glišić ni na jednom mestu u knjizi ne koristi reč Holokaust, verovatno zbog toga što na prelazu iz 1960-ih u 1970-te pojam holokausta još nije bio u upotrebi na našim prostorima.

Zbog toga se treba upravo fokusirati na onih „gro logoraša“ koje Vodič kroz Logor na Banjici označava kao komuniste, skojevce i rodoljube antifašiste, zarobljene borce partizanskih odreda i rodbinu komunista i partizana. Ukoliko ove tri publikacije čitamo sa fokusom na logoraše, vrlo brzo uočavamo njihovu dvojnu prirodu oličenu u dihotomiji borac-žrtva, tj. heroj-žrtva.

Za razliku od prve dve knjige, koje su u domenu faktografije, treća publikacija, iako je zasnovana na faktografiji i iskustvima banjičkih logoraša, značajno se razlikuje. Bogdan Lucić, osim činjenica, pokušava da nam prenese, koliko je to moguće, atmosferu, raspoloženje i senzibilitet logoraša i njihovih mučitelja u Banjičkom logoru. On se tako hvata u koštac sa problemom reprezentacije čitave jedne paralelne stvarnosti – mišljenja i komuniciranja informacija i osećanja koja nam dolaze iz fašističkog mučilišta i logora smrti, sa one strane mržnje i užasa, sa one strane života i smrti, sa one strane razuma i ludila.

U uvodu „Banjičke istrage“ stoji rečenica koja bi trebalo da pruži neku vrstu post festum utehe i smisla – „U svakoj borbi se gine, ali samo u pravednoj pobeđuje“, a za koju je potpuno očigledno da je istorijski neistinita i logički neodrživa. Ovu knjigu odlikuje nevešti, najčešće neuspeli deseterac od koga autor ubrzo odustaje. On prelazi put od pokušaja epike sa dosta arhaizama do nadrealnog finala u kome, u zanosu makabrističkog ludila i poslednjeg prkosnog otpora smrti, tokom poslednjeg streljanja u logoru, logoraši igraju kolo i sviraju u šuplje ljudske kosti, a ritam daju udarajući butnim kostima o gole lobanje svojih mrtvih drugova: „Al’ orkestar još ne zvuči / tako glasno: / butnom kosti u lobanju jedan poče udarati / te dopuni tu muziku bubnjem čudnim. / Sledeći je pronašao cevanicu noge druga / u prethodnoj grupi palog. Cevanica ogolela, nema srži / iz sve snage zatočenik u nju duva. / To je bio zvuk stravičan…“

Sa druge strane, veoma su zanimljiva odstupanja vodiča „Muzej Banjičkog logora“ iz 1975. od naučnog rada Venceslava Glišića objavljenog pet godina ranije.

Dobar primer je suptilna manipulacija brojem žrtava. Venceslav Glišić navodi da je, prema sačuvanim logorskim knjigama, kroz logor prošlo 23.697 ljudi, od kojih je streljano 3.849, uz pretpostavku da je taj broj veći jer Gestapo u svom delu logora nije vodio evidenciju, a neki zatvorenici nisu ni uvođeni u knjige, nego su odmah po dolasku iz zatvora streljani. On takođe iznosi podatak da logoraši nisu streljani samo u Beogradu, već su ih odvodili u razna mesta Srbije i tamo streljali, kao i da su logoraši sa Banjice transportovani u Nemačku i neke druge zemlje, te da je hiljade banjičkih zatvorenika prošlo kroz koncentracione logore nacističke Nemačke, od kojih mnogi nisu preživeli razne torture kojima su bili izloženi. Vodič „Muzej Banjičkog logora“ jednostavno odbacuje prikupljene i obrađene podatke: „Svi ti dokumenti ne daju nam pravo stanje o broju zatočenika koji su prošli kroz Banjički logor. Međutim, približno tačan broj streljanih utvrđen je posle oslobođenja na stratištima Beograda. Utvrđeno je da je na stratištima u Jajincima streljano oko 80.000 ljudi.“

Takođe, Venceslav Glišić ističe da je držanje i ponašanje zatvorenika „u ovako teškim uslovima bilo izuzetno hrabro. Naročito su se svojom smelošću isticali članovi Komunističke partije i učesnici NOP-a.“ Autor vodiča koristi ovu činjenicu da bi se suprotstavio politici koja je u godinama nakon rata logorašima negirala status borca, ali tom prilikom pokušava da generalizuje ovu hrabrost na sve logoraše, pa čak i na one koji su se loše držali u policiji ili čak u logoru: „bez obzira na držanje u policiji i logoru, većina banjičkih logoraša, u poslednjih trenucima svog života, savlađivala (je) strah od smrti, ispoljavala ponos, prezir i prkos prema neprijatelju i imala držanje u kojem se izražava želja da se umre kao čovek i borac.“

Sva protivrečnost vodiča najbolje se vidi u pasusu koji počinje tvrdnjom kako namera okupatora da pohapsi 150-200 komunista nije uspela jer je Partija predvidela napad Nemačke na SSSR, nešto što ni sâm Staljin nije precizno predvideo, a zatim se navodi da je uhapšeno 400 komunista: „… rešeno je da se u noći 22. juna uhapsi 150-200 istaknutih komunista i španskih boraca, koji bi kasnije bili upućeni u logor. Namera okupatora da pohapsi istaknute beogradske komuniste nije ostvarena. Partija je predviđala napad Nemačke na Sovjetski Savez i da će to biti signal za obračun sa komunistima u Jugoslaviji. Zato je rukovodstvo Partije preko direktiva naložilo prelazak u potpunu ilegalu svima koji su ma na koji način bili poznati policiji. U prvom naletu organi Gestapoa i Specijalne policije uhapsili su 198 komunista, a do 1. jula oko 400 lica.“ Iz ovoga je jasno da su u prvom naletu Specijalna policija i Gestapo u svojim namerama bili i uspešniji nego što su se nadali.

Venceslav Glišić se u knjizi „Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1944.“ uglavnom bavi nabrajanjem zločina, stratišta, žrtva. On zaista pravi svojevrsni katalog zločina, ali ne propušta da navede upečatljive primere hrabrosti koji skiciraju okvire logorskog života i držanja logoraša, na taj način pokazujući kako su žrtve sačuvale svoje dostojanstvo i čovečnost. „Poznat je primer 9-godišnjeg partizanskog kurira, kome su u logoru obećali da će mu poštedeti život ako prepozna nekog od partizana iz njegovog kraja. Dečak je to odbio i bio je odmah streljan.“ piše Glišić, i dodaje „Većina članova Komunističke partije držala se hrabro ne samo u logoru nego i na streljanju, upućujući poslednje reči Partiji, Titu i Sovjetskom Savezu. Njihovo raspoloženje najbolje se ogleda iz njihovih pisanih poruka svojoj rodbini.“ Tako, na primer, sekretar Skoja iz Kragujevca Božidar Milosavljević piše: „Očekujem smrt sa osmehom i pesmom na usnama.“ U pismu majci, Srbijanka Bukumirović, između ostalog, kaže: „Znam da će ti biti teško da primiš sve to, ali pokušaj da budeš hrabra i izdržiš. Imaj uvek na umu da mi nismo jedine i da je pre nas otišlo tako mnogo njih.“

Lucić u „Banjičkoj istrazi“ svojim stihovima gradi vrlo specifičnog žrtvu-heroja logora smrti, koji se sasvim očekivano nalazi sa one strane razuma na koji smo naviknuti.

Lucićevi logoraši, neposredno pred streljanje na koje ih odvode i pre nego što uspeju da završe tek započetu rečenicu, kažu „Kada vide da smrt preziremo / sami će se od nje uplašiti“. Drugi nastavlja „Vidite li hrabrost nacističku / što je crpe iz vašeg kukanja. / Uostalom sad je za pevanje…“ (odvode ga na gubilište), tu se odmah nadovezuje treći „ … a nacizam – čeljust burž’azije / već se davi našim telesima. / Gromoglasna pesma nek se čuje / nek zadrhti nacista od straha / drhteći će pušku da ispusti. / Ove žice u koje nas meću…“ (odvode ga na gubilište), sledeći nastavlja „ … to su žice naših mučitelja / logor smrti – dokaz naše snage / i drugova izvan ovih žica / a i naše jer smo njihov deo.“

Na saslušanju, na pitanje islednika „Priznaješ li da si komunista?“ logoraš 33. odgovara „Ja priznajem da sam čovek, ništa drugo.“ A islednik mu poručuje nešto što je danas aktuelno kao i pre sedamdeset ili sto godina godina, nešto što i u ovom trenutku negde na planeti neki islednik poručuje nekon zatočeniku, rečenicu u kojoj je kondenzovana suština vladajuće ideologije koju reprodukuju svi – od popa do pandura, od sindikalnog birokrate do univerzitetskog profesora: „Mol’ se bogu, gledaj svoja posla / i mani se crvenih barjaka.“

Prkoseći mučenju, logoraš se obraća agentu Specijalne policije koji ga batina „Ne trudi se smrti da život ubiješ / ja životom jače udaram po tebi“. Agent na to odvraća „Tukući vas, zamorih se silno / zar se ne plašite ovih udaraca“ i dobija odgovor: „Nas manje boli ovo silno ranje / nego tebe naše postojanje.“ Nemoguće je razumeti sve ovo bez razumevanja epohalne svesti NOB-a i jugoslovenske Revolucije koju Lucić kondenzuje u stihovima „Ne bojte se smrti logoraši! / Naša smrt je nastavak života / ona znači rađanje epohe / jedne lepše no ikada do nas / njihov život mnogo je mučniji / od našega umiranja ovde, / njihova je epoha umrla.“

Sa druge strane, Vojislav Ćirković u vodiču „Muzej Banjičkog logora“ od žrtve, kako pojedinačne tako i od kolektiviteta žrtava, praktično od svake žrtve Logora na Banjici, pokušava da konstituiše kolekivnog, pa samim tim i pojedinačnog heroja. On govori o specifičnoj borbi koju su banjički logoraši vodili protiv okupatora i pokazuje da je postojala kolektivna svest logoraša koji su živeli, disali i umirali u skladu sa njom, te da su dobro držanje pred okupatorom i njegovim saradnicima, i hrabrost pred licem smrti bili pravilo, a ne izuzetak. Ćirković to objašnjava činjenicom da su prvi zatvorenici Banjičkog logora bili komunisti, skojevci i borci, i da su se nalazili u svim kategorijama i u svim sobama logora. Oni su u logoru na specifičan način nastavili borbu protiv okupatora, borbu za ljude i uticaj na njih, a protiv uticaja okupatora i njegove politike.

U logor na Banjici zatočenike su upućivali Specijalna policija, Gestapo, predstojništva policije iz unutrašnjosti, preki sudovi nemačkih vojnih jedinica, žandarmerija i četničke jedinice. Sa svakom novom grupom zatočenika u logor su stizale i vesti. U logoru su najčešće teme razgovora bile one koje su se odnosile na političku situaciju u gradu, zemlji i u svetu, i stanje na frontovima. Komunisti su oblikovali atmosferu svojim političkim radom, koji je uprava logora neprestalno, ali bezuspešno pokušavala da uguši. Vođeni su pojedinačni razgovori, u grupama i kružocima, prepričavani su događaji iz života pre rata, iz borbe protiv režima Kraljevine Jugoslavije, iz ilegalnog rada, NOB-a, evocirane uspomene na poginule drugove i njihovo držanje pred neprijateljem. U nekim sobama logora komunisti su obrazovali svoje aktive i održavali partijske sastanke.

Pored toga, logoraši su razvijali kulturno-zabavni život, izvodili skečeve i predstave, igrali se „inteligencije“, i na druge načine istovremeno podizali sebi moral i prkosili okupatoru. Na primer, izrađivanjem predmeta od oskudnog materijala koji se nalazio u sobama ili je dobijen u paketima, a koji su morali biti brižljivo čuvani i sakrivani prilikom pretresa, poput karata za igru od kartonskih kutija, šahovskih figura i drugih predmeta od hleba, pamtila za knjige, raznih spomen-predmeta sa urezanim, izvezenim ili ispisanim tekstom, torbica, jastučića, lutki i haljinica za njih, tabakera, muštikli, maramica, crteža, slika, maski, kostima za „priredbu“ i drugih predmeta. Logorske vlasti zabranjivale su taj rad, surovo kažnjavale i oduzimale nađene stvari.

Ćirković navodi nekoliko primera poslednjih pisama kojima su zatvorenici pred smrt poručivali svojima da se hrabro drže, da ne očajavaju zbog njihove pogibije i da nastave njihovo delo. Kao i Venceslav Glišić, on ističe pismo Srbijanke Bukumirović, studentkinje iz Beograda: „Mogu da vas prevare da smo otišle na rad, ali u to niko ne veruje. Vodite računa o deci i sebi, jedite i nemojte da dozvolite da padnete jednog dana od slabosti. Radujte se sadašnjem razvoju događaja i budite hrabri i ne klonite duhom; ne budite razočarani ako se nama desi ono što vi ne želite. Prečistite s tim, a ako bude nešto, to će vam biti čist ćar. Ne budi sebična i seti se da je suviše mnogo ljudi stradalo; i budi hrabra, i čvrsta, a mi smo vrlo raspoložene i vesele.“

Iznad svega Ćirković nam poručuje da je borac – borac, pa makar bio i u logoru. Ovu tezu dokazuje držanjem i hrabrošću koju su logoraši pokazivali pred streljačkim vodom, istom onom hrabrošću sa kojom su na slobodi jurišali na utvrđene pozicije, sa kojom su nastavljali sa ilegalnim radom nakon provala i hapšenja stotina drugova i drugarica, sa kojom su ćutali dok su ih mučili u policiji ili Gestapou. Krunski dokaz heroizma banjičkih logoraša jeste prezrenje koje su pokazivali prema svojim dželatima i sa kojim su dočekivali neizbežnu smrt.

Svoj tekst završava rečima: „Sve ove poruke i pisma streljanih pisane su u trenutku suočenja s neumitnom smrti, ali u njima nema straha, već vlada mir. U njima se oni ne žale, već šalju reči utehe za svoje najbliže, za drugove iz borbe, saborce. Iako si svi bili na domaku puškometa, pred otvorenim mitraljeskim cevima, stojali su ujedinjeni u svojoj hrabrosti. Bili su ponosti što za slobodu mogu dati najviše što imaju – svoj život.“ (bold u originalu)

Od Venceslava Glišića koji u svojoj doktorskoj disertaciji konstatuje da su se logoraši držali hrabro „ne samo u logoru, nego i na streljanju“, preko Lucićevog logoraša koji i u nemogućim uslovima nastavlja da se bori rečima „Kada vide da smrt preziremo / sami će se od nje uplašiti“ do Ćirkovića koji u zvaničnom vodiču kroz Banjički logor tvrdi da je većina logoraša „bez obzira na držanje u policiji i logoru … imala držanje u kojem se izražava želja da se umre kao čovek i borac.“ – jasno se naglašava činjenica da su većinu logoraša na Banjici činili antifašisti. Antifašisti i komunisti koji su nekoliko godina kasnije, nakon pobede nad fašizmom, zauzeli bitne pozicije u društvu i novoj državi.

Ovo je posebno značajno sedamdesetih godina XX veka. To su, po mišljenju mnogih, bile najbolje godine života u SFRJ, ali i vreme kada su državu potresale ekonomske reforme, obračun sa liberalima, naftna kriza, MASPOK, ustav iz 1974, ekonomska emigracija itd. U tom i takvom vremenu raskršća i neizvesne budućnosti na hiljade bivših logoraša bilo je još u životu. Oni nisu samo želeli priznanje za hrabrost koju su iskazali prolazeći kroz užase Banjice i drugih logora, oni su težili većoj društvenoj vidljivosti, ne samo za sebe, već i za dugoročne društvene ciljeve i vrednosti zbog koji su i bili spremni da podnesu sve ove žrtve. Oni su imali ogromno interesovanje za dalji pravac u kome će se društvo kretati i za buduće ishode previranja čiji su bili savremenici. Ta borba sa realnim preprekama u realnom socijalizmu pravi je ključ za razmevanje politike sećanja SFRJ tokom 1970-tih godina u odnosu na koncentracioni logor Banjica, i druge koncentracione logore na teritoriji Beograda. Bez toga bismo ostali nemoćni pred pitanjima: Može li se izreći neizrecivo? I kako?